Ivo Andric - Na Drini cuprija

I

Vecim delom svoga toka reka Drina protice kroz tesne gudure izmeðu

strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsecenih obala. Samo

na nekoliko mesta recnog toka njene se obale proširuju u otvorene

doline i stvaraju, bilo na jednoj bilo na obe strane reke, župne,

delimicno ravne, delimicno talasaste predele, podesne za obraðivanje i

naselja. Takvo jedno proširenje nastaje i ovde, kod Višegrada, na

mestu gde Drina izbija u naglom zavoju iz dubokog i uskog tesnaca

koji stvaraju Butkove Stijene i Uzavnicke planine. Zaokret koji tu pravi

Drina neobicno je oštar a planine sa obe strane tako su strme i toliko

ublizu da izgledaju kao zatvoren masiv iz koga reka izvire pravo, kao iz

mrkog zida. Ali tu se planine odjednom razmicu u nepravilan

amfiteatar ciji promer na najširem mestu nije veci od petnaestak

kilometara vazdušne linije.

Na tom mestu gde Drina izbija celom težinom svoje vodene mase,

zelene i zapenjene, iz prividno zatvorenog sklopa crnih i strmih

planina, stoji veliki, skladno srezani most od kamena, sa jedanaest

lukova širokog raspona. Od tog mosta, kao od osnovice, širi se

lepezasto cela valovita dolina, sa višegradskom kasabom i njenom

okolinom, sa zaseocima poleglim u prevoje brežuljaka, prekrivena

njivama, ispašama i šljivicima, izukrštana meðama i plotovima i

poškropljena šumarcima i retkim skupovima crnogorice. Tako,

posmatrano sa dna vidika, izgleda kao da iz širokih lukova belog mosta

tece i razliva se ne samo zelena Drina, nego i ceo taj župni i pitomi

prostor, sa svim što je na njemu i južnim nebom nad njim.

Na desnoj obali reke, pocinjuci od samog mosta, nalazi se glavnina

kasabe, sa caršijom, delom u ravnici a delom na obroncima bregova.

Na drugoj strani mosta, duž leve obale, proteže se Maluhino Polje,

raštrkano predgraðe oko druma koji vodi put Sarajeva. Tako most,

sastavljajuci dva kraja sarajevskog druma, veže kasabu sa njenim

predgraðem.

Upravo, kad se kaže »veže«, to je isto toliko tacno kao kad se kaže:

sunce izlazi izjutra da bismo mi ljudi mogli da vidimo oko sebe i da

svršavamo potrebne poslove, a zalazi predvece da bismo mogli da

spavamo i da se odmorimo od dnevnog napora. Jer taj veliki, kameni

most, skupocena graðevina jedinstvene lepote, kakvog nemaju ni

mnogo bogatije i prometnije varoši (»Još svega dva ovakva imaju u

Carevini«, govorilo se u staro vreme), jedini je stalan i siguran prelaz

na celom srednjem i gornjem toku Drine i neophodna kopca na drumu

koji veže Bosnu sa Srbijom i preko Srbije, dalje, i sa ostalim delovima

Turske Carevine, sve do Stambola. A kasaba i njeno predgraðe samo

su naselja koja se uvek neminovno razvijaju na glavnim saobracajnim

tackama i s obe strane velikih i važnih mostova.

Tako su se i ovde, s vremenom, rojile kuce i množila naselja na oba

kraja mosta. Kasaba je živela od mosta i rasla iz njega kao iz svoga

neuništivog korena.

(Da bi se jasno videla i potpuno razumela slika kasabe i priroda njenog

odnosa prema mostu, treba znati da u varoši postoji još jedna cuprija,

kao što postoji još jedna reka. To je Rzav i na njemu drveni most. Na

samom kraju varoši Rzav utice u Drinu, tako da se središte varoši i

ujedno njena glavnina nalaze na pešcanom jezicku zemlje izmeðu dve

reke, velike i male, koje se tu sastaju, a razasuta periferija prostire se

sa druge strane mostova, na levoj obali Drine i na desnoj obali Rzava.

Varoš na vodi. Ali iako postoje i još jedna reka i još jedan most, reci

»na cupriji« ne oznacavaju nikad rzavsku cupriju, prostu drvenu

graðevinu bez lepote, bez istorije, bez drugog smisla osim što služi

meštanima i njihovoj stoci za prelaz, nego uvek i jedino kameniti most

na Drini.)

Most je oko dve stotine i pedeset koraka dugacak a širok oko deset

koraka, osim na sredini, gde je proširen sa dve potpuno jednake

terase, sa svake strane kolovoza mosta po jedna, i dostiže dvostruku

širinu. To je onaj deo mosta koji se zove kapija. Tu su, naime, na

srednjem stubu koji se pri vrhu proširuje, ozidani sa obe strane

ispusti, tako da na tom stubu pocivaju, levo i desno od kolovoza, po

jedna terasa, smelo i skladno isturena iz prave linije mosta u prostor

nad šumnom, zelenom vodom u dubini. One su oko pet koraka duge i

isto toliko široke, ograðene kamenom ogradom, kao i ceo most po

dužini, ali inace otvorene i nenatkrivene. Desna terasa, iduci iz varoši,

zove se sofa. Ona je uzdignuta za dva basamaka, optocena sedištima

kojima ograda služi kao naslon, a i basamaci i sedišta i ograda, sve od

istog svetlog kamena, kao saliveno. Leva terasa, prekoputa od sofe,

ista je, samo prazna, bez sedišta. Na sredini njene ograde zid se izdiže

iznad visine coveka; u njemu je, pri vrhu, uzidana ploca od belog

mermera i na njoj urezan bogat turski natpis — tarih — sa

hronogramom koji u trinaest stihova kazuje ime onoga koji je podigao

most i godinu kad je podignut. Pri dnu zida tece cesma: tanak mlaz

vode iz usta kamenog zmaja. Na toj terasi smešten je kafedžija sa

svojim džezvama, fildžanima, uvek raspaljenom mangalom, i decakom

koji prenosi kafe preko puta, gostima na sofi. To je kapija.

Na mostu i njegovoj kapiji, oko njega ili u vezi sa njim, tece i razvija

se, kao što cemo videti, život coveka iz kasabe. U svima pricanjima o

licnim, porodicnim i zajedmckim doživljajima, mogu se uvek cuti reci

»na cupriji«. I zaista, na drinskoj cupriji su prve decije šetnje i prve

igre decaka. Hrišcanska deca roðena na levoj obali Drine, preðu

odmah prvih dana svog života most, jer ih vec prve nedelje nose u

crkvu na krštenje. Ali i sva druga deca, i ona koja su roðena na desnoj

obali i muslimanska, koja nisu uopšte krštavana, provodila su, kao i

njihovi ocevi i dedovi nekad, glavni deo detinjstva u blizini mosta.

Pecali su ribu oko njega ili lovili golubove pod njegovim oknima. Od

najranijih godina njihove oci su se privikavale na skladne linije te

velike graðevine od svetlog, poroznog, pravilno i nepogrešno secenog

kamena. Znali su sve majstorski izrezane obline i udubine, kao i sve

price i legende, koje se vezuju za postanak i gradnju mosta, i u kojima

se cudno i nerazmrsivo mešaju i preplicu mašta i stvarnost, java i san.

I to su ih znali oduvek, nesvesno, kao da su ih sa sobom na svet

doneli, onako kao što se molitve znaju, ne secajuci se ni od koga su ih

naucili ni kad su ih prvi put culi.

Oni su znali da je most podigao veliki vezir Mehmedpaša, cije je rodno

selo Sokolovici tu, iza jedne od ovih planina koje okružuju most i

kasabu. Samo vezir je mogao dati sve što treba da se ovo trajno cudo

od kamena sagradi. (Vezir — to je nešto sjajno, krupno, strašno i

nejasno u svesti decaka.) Zidao ga je Rade Neimar, koji je morao

živeti stotinama godina da bi sagradio sve što je lepo i trajno po

srpskim zemljama, legendarni i stvarno bezimeni majstor kakvog

svaka masa zamišlja i želi, jer ne voli da mnogo pamti ni mnogima da

duguje, cak ni u secanju. Znali su da je gradnju ometala vila

brodarica, kao što je oduvek i svuda poneko ometao svaku gradnju, i

nocu rušila ono što je danju sagraðeno. Dok nije »nešto« progovorilo

iz vode i savetovalo Radu Neimaru da naðe dvoje nejake djece,

bliznadi, brata i sestru, Stoju i Ostoju po imenu, i da ih uzida u srednje

stubove mosta. Odmah je pocelo traženje takve dece po celoj Bosni.

Obecana je nagrada onome ko ih naðe i dovede.

Najposle su sejmeni pronašli u jednom udaljenom selu dvoje bliznadi,

pri sisi, i oteli ih silom vezirove vlasti; ali kad su ih poveli, majka nije

htela da se odvoji od njih, nego je kukajuci i placuci, neosetljiva za

psovke i udarce, posrtala za njima sve do Višegrada. Tu je uspela da

se progura pred Neimara.

Decu su uzidali, jer druge nije moglo biti, ali Neimar se, kako kažu,

sažalio i ostavio na stubovima otvore kroz koje je nesrecna majka

mogla da doji svoju žrtvovanu decu. To su ovi fino srezani slepi

prozori, uski kao puškarnice, u kojima se sada gnezde divlji golubovi.

Kao spomen na to vec stotinama godina tece iz zida majcino mleko. To

su oni beli, tanki mlazevi, što u odreðeno doba godine cure iz

besprekornih sastavaka, i vidi im se neizbrisiv trag na kamenu.

(Predstava o ženinom mleku izaziva u decijoj svesti nešto što im je i

suviše blisko i otužno a isto tako nejasno i tajanstveno kao i veziri i

neimari, i što ih zbunjuje i odbija.) Te mlecne tragove po stubovima

stružu ljudi i prodaju kao lekovit prah ženama koje posle poroðaja

nemaju mleka.

U centralnom stubu mosta, ispod »kapije«, ima jedan veci otvor, uska

i dugacka vrata bez vratnica, kao džinovska puškarnica. U tom stubu,

kaže se, ima velika soba, mracna dvorana u kojoj živi crni Arapin. To

znaju sva deca. On u njihovim snovima i nadlagivanjima igra veliku

ulogu. Kome se on javi taj mora da umre. Nijedno dete ga još nije

videlo, jer deca ne umiru. Ali ga je ugledao jedne noci Hamid, onaj

sipljivi i vecito pijani ili mamurni hamal krvavih ociju, i umro je još te

noci, tu pored zida. Doduše, bio je pijan do nesvesti i zanocio je tu na

mostu, pod vedrim nebom, pri temperaturi od —15°C. U taj mracni

otvor gledaju decaci cesto sa obale, kao u ponor koji straši i privlaci.

Dogovore se da svi gledaju netremice, a koji prvi ma šta ugleda da

vikne. Zure u tu široku, mracnu pukotinu, strepeci od radoznalosti i od

straha, dok se nekom malokrvnom decaku ne ucini da se otvor kao

crna zavesa pocinje da niše i pomera, ili dok neki od onih podrugljivih i

bezobzirnih drugova (uvek ima po jedan takav) ne vikne »Arapin!« i

ne pocne tobože da beži. To pokvari igru i izaziva razocaranje i

negodovanje kod onih koji vole igru mašte, mrze ironiju, i veruju da bi

se pažljivim gledanjem moglo zaista nešto videti i doživeti. A nocu, na

spavanju, mnogi od njih rve se i nosi sa tim Arapinom iz cuprije, kao

sa sudbinom, sve dok ga majka ne probudi i tako ne oslobodi mucnog

sna. I dok ga zapoji hladnom vodom (»da rastjera stravu«) i nagna da

izgovori božje ime, decak vec ponovo spava, premoren od dnevne

igre, tvrdim decijim snom u kome strahovi još ne mogu da uhvate

maha i ne traju dugo.

Uzvodno od mosta, na strmoj obali od sivog krecnjaka, sa jedne i

druge strane, vide se okrugle udubine, sve dve po dve, u pravilnim

razmacima, kao da su u kamen urezani tragovi kopita nekog konja

natprirodne velicine; one idu odozgo sa Starog grada, spuštaju se niz

liticu do reke i pojavljuju se opet na drugoj obali, gde se gube pod

mrkom zemljom i rastinjem.

Deca koja duž te kamenite obale, za letnjih dana, po vas dan love

sitnu ribu, znaju da su to tragovi davnih vremena i starih ratnika. Tada

su na zemlji živeli veliki junaci, kamen je još bio nezreo i mek kao

zemlja, a konji su bili, kao i junaci, džinovskog rasta. Samo, za srpsku

decu to su tragovi Šarcevih kopita, ostali još od onda kad je Kraljevic

Marko tamnovao gore u Starom gradu pa pobegao iz njega, spustio se

niz brdo i preskocio Drinu, na kojoj tada nije bilo cuprije. A turska deca

znaju da to nije bio Kraljevic Marko nit' je mogao biti (jer otkud vlahu i

kopilanu takva sila i takav konj!), nego Ðerzelez Alija, na svojoj

krilatoj bedeviji, koji je kao što je poznato prezirao skele i skeledžije i

preskakao reke kao potocice. Oni se o tome i ne prepiru, toliko su i

jedni i drugi ubeðeni u tacnost svoga verovanja. I nema primera da je

ikad iko uspeo da koga razuveri ili da je ko promenio svoje mišljenje.

U tim udubinama, koje su okrugle a široke i duboke kao oveci canci,

zadrži se još dugo posle kiše voda, kao u kamenim sudovima. Te

jame, ispunjene mlakom kišnicom, decaci zovu bunarima i u njima

drže, i jedni i drugi, bez razlike verovanja, sitnu ribu, krkušice i plote,

koje uhvate na udicu.

A na levoj obali, u strani, odmah iznad druma ima jedna oveca humka,

zemljana, ali od neke tvrde zemlje, siva i skamenjena. Na njoj ništa ne

raste i ne cvate do neka sitna trava, tvrda i bodljikava kao celicna žica.

Ta je humka meta i granica svih decijih igara oko mosta. To se mesto

nekad zvalo Radisavljev grob. I prica se da je to bio neki srpski prvak,

silan covek. I kad je vezir Mehmedpaša naumio da zida most na Drini i

poslao ljude, sve se pokorilo i odazvalo na kuluk, samo je ustao taj

Radisav, podbunio narod i porucio veziru da se okane toga posla, jer

nece, šale, podici cuprije na Drini. I muke je imao vezir dok je

savladao Radisava, jer je bio junak mimo ljude a nije ga bila ni puška

ni sablja, nit' je bilo konopca ni lanca kojim se on mogao vezati; sve je

kidao kao konce. Takav je tilsum imao pri sebi. I ko zna šta bi bilo i da

li bi vezir ikad podigao cupriju da se nije našao neki od njegovih ljudi,

mudar i vešt, i podmitio i ispitao momka Radisavljevog. Tako su

Radisava iznenadili i udavili na spavanju, vezavši ga svilenim

konopcima, jer jedino protiv svile njegova amajlija nije pomagala.

Naše žene veruju da ima po jedna noc u godini kad se može videti

kako na tu humku pada jaka bela svetlost pravo sa neba. I to nekako

u jesen, u vreme izmeðu Velike i Male Gospojine. Ali decaci koji su, i

verujuci i ne verujuci, ostajali da bdiju pored prozora sa izgledom na

Radisavljev grob, nisu nikad uspevali da vide nebesku vatru, jer bi ih

još pre ponoci savladao san. Zato su opet putnici, kojima nije do toga,

videli neki beo sjaj na humci iznad mosta, vracajuci se nocu u kasabu.

A Turci u kasabi, naprotiv, pricaju od starina da je na tom mestu

poginuo kao šehit neki derviš, po imenu šeh-Turhanija, koji je bio

veliki junak i od neke kaurske vojske branio ovde prelaz preko Drine. A

što na tom mestu nema ni nišana ni turbeta, to je po želji samog

derviša, jer je hteo da tako bude sahranjen bez znaka i biljega, kako

se ne bi znalo da je tu. Jer, ako ikad opet navali neka kaurska vojska

ovuda, on ce ustati ispod ovog brežuljka i zaustaviti je, kao što je i

nekad ucinio, tako da od višegradske cuprije nece moci dalje napred.

Ali zato njegovu humku samo nebo ponekad ozari svojom svetlošcu.

Tako se život kasabalijske dece odigrava ispod mosta i oko njega, u

beskorisnoj igri ili decijim maštanjima. A sa prvim godinama zrelosti

on se prenosi na most, upravo na kapiju, gde mladicska mašta nalazi

drugu hranu i nove predele, ali gde pocinju vec i životne brige i borbe i

poslovi.

Na kapiji i oko kapije su prva ljubavna maštanja, prva viðenja u

prolazu, dobacivanja i sašaptavanja. Tu su i prvi poslovi i pazari, svaðe

i dogovori, tu sastanci i sacekivanja. Tu se, na cuprijskoj ogradi od

kamena, izlažu na prodaju prve trešnje i bostan, sabahzorski salepi i

vruci simiti. Ali tu se sakupljaju i prosjaci i sakati i gubavi, isto kao i

mlaði i zdravi koji žele da se pokažu ili da vide druge, kao i svi koji

imaju da iznesu ma šta narocito od plodova, odela ili oružja. Tu cesto

posedaju zreli, ugledni ljudi da se porazgovaraju o javnim stvarima i

zajednickim brigama, ali još cešce mladici koji znaju samo za pesmu i

šalu. Tu se prilikom velikih dogaðaja i istorijskih promena isticu

proglasi i pozivi (na onom izdignutom zidu, ispod mermerne ploce sa

turskim natpisom, a iznad cesme), ali tu su se, sve do 1878. godine,

vešale ili nabijale na kolac glave svih onih koji su ma s koga razloga

bivali pogubljeni, a pogubljenja su u ovoj kasabi na granici, narocito u

nemirnim godinama, bila cesta, a za nekih vremena, kao što cemo

videti, i svakodnevna.

Ne mogu preci preko mosta ni svatovi ni pogreb a da se ne zaustave

na kapiji. Tu se svatovi obicno spremaju i svrstavaju pre ulaska u

caršiju. Ako su mirna i bezbrižna vremena, obredaju se rakijom i

zapevaju, povedu kolo, i cesto se zadrže mnogo duže nego što su

mislili. A kod ukopa, oni koji nose pokojnika spuste ga malko da se

odmore, redovno tu na kapiji, gde mu je i inace protekao dobar deo

života.

Kapija je najvažnija tacka na mostu, isto kao što je most najvažniji

deo varoši, ili kako je jedan turski putnik, koga su Višegraðani lepo

ugostili, napisao u svom putopisu, »njihova kapija je srce mosta koji je

srce ove kasabe koja svakom mora da ostane u srcu«. Ona pokazuje

koliko su stari neimari, za koje se u pricama prica da su se nosili sa

vilama i svakojakim cudima i da su morali da zaziðuju živu decu, imali

smisla ne samo za stalnost i lepotu graðevine nego i za korist i

udobnost koju ce od te graðevine imati i najdalji naraštaji. I kad covek

upozna ovdašnji život i dobro razmisli, mora da kaže sam sebi da je

zaista mali broj ljudi u ovoj Bosni koji imaju ovakvu zgodu i ovakvo

uživanje kao što ga svaki i poslednji kasabalija može da ima na kapiji.

Naravno da zimsko doba ne dolazi u obzir, jer tada prelazi preko

mosta samo onaj koji mora, pa i taj pruži korak i pogne glavu pod

hladnim vetrom koji stalno duva nad rekom. Tada, razume se, nema

zadržavanja na otvorenim terasama na kapiji. Ali u svako drugo doba

godine kapija je prava blagodet za malo i veliko. Tada svaki ovdašnji

graðanin može, u svako doba dana i noci, da iziðe na kapiju i sedne na

sofu, ili da se zadržava tu oko nje u poslu ili razgovoru. Isturena i

uzvišena petnaestak metara iznad zelene hucne reke, ta sofa od

kamena lebdi u prostoru, nad vodom, izmeðu tamnozelenih brda sa tri

strane, sa nebom i oblacima ili zvezdama nad sobom, a sa otvorenim

vidikom niz reku kao uskim amfiteatrom koji u dubini zatvaraju modre

planine.

Koliko ima vezira ili bogataša na svetu koji mogu svoju radost ili brigu,

ili svoj ceif i dokolicu da iznesu na ovakvo mesto? Malo, vrlo malo. A

koliko je naših, u toku stoleca i nizu naraštaja, presedelo ovde zoru ili

akšam ili nocne casove kad se neprimetno pomera ceo zvezdani svod

nad glavom! Mnogi i mnogi od nas sedeo je tu, podnimljen i naslonjen

na tesan, gladak kamen, i pri vecitoj igri svetlosti na planinama i

oblaka na nebu, razmrsivao vecno iste a uvek na drugi nacin zamršene

konce naših kasabalijskih sudbina. Neko je davno tvrdio (istina, to je

bio stranac i govorio je u šali) da je ova kapija imala uticaja na

sudbinu kasabe i na sam karakter njenih graðana. U tim beskrajnim

sedenjima, tvrdio je stranac, treba tražiti kljuc za sklonost mnogih

kasabalija ka razmišljanju i sanjarenju i jedan od glavnih razloga one

melanholicne bezbrige po kojoj su poznati stanovnici kasabe.

Svakako, ne može se poricati da su Višegraðani od davnina važili, u

poreðenju sa stanovnicima drugih mesta, kao ljudi lakomisleni, skloni

uživanjima, i brzi na trošak. Njihova varoš je na povoljnom položaju,

okolna sela su rodna i bogata, i para, istina, prolazi obilno kroz

Višegrad, ali se ne zaustavlja dugo u njemu. A ako se naðe neki gazda

štediša i kucanik, bez ikakve strasti, to je redovno neki došljak; ali

višegradska voda i vazduh su takvi da se vec njegova deca raðaju

otvorene ruke i raširenih prsta, i podležuci opštoj zarazi rasipnosti i

bezbrige žive sa devizom: »Drugi dan, druga i nafaka«.

Prica se da je Starina Novak, kad je iznemogao i morao da se povuce i

napusti hajdukovanje po Romaniji, ovako ucio Dijete Grujicu, kad je

trebalo da ga zameni:

— Kad sjediš u busiji, ti dobro gledaj putnika koji naiðe. Ako vidiš da

jordamli jaše a na njemu crven džemadan, srebrne toke i bijele

tozluke, to je Focak. Udri odmah, jer taj ima i na sebi i u bisagama.

Ako vidiš siromaški odjevena putnika: oborio glavu a poklopio se po

konju kao da je u prošnju pošao, udri slobodno, to je Rogaticanin.

Takvi su svi: tvrdice i tutumraci, a puni para kao šipak. Ali ako vidiš

neku divaniju: prekrstio noge na sedlu, kuca u šarkiju i pjeva iza

glasa, ne udaraj i ne kaljaj ruke uzalud, nego pusti trice nek proðe; to

je Višegraðanin, a taj ništa nema, jer se u njih para ne drži.

Sve bi to potvrðivalo gornje mišljenje onoga stranca. Pa ipak je teško

pouzdano kazati u kojoj je meri to mišljenje tacno. Kao u tolikim

drugim stvarima i ovde nije lako odrediti šta je uzrok a šta posledica.

Da li je kapija napravila od kasabalija ono što su ili je, naprotiv, ona

zamišljena u njihovom duhu i shvatanju i sagraðena prema njima i

njihovim potrebama i navikama? Izlišno i uzaludno pitanje. Nema

slucajnih graðevina, izdvojenih iz ljudskog društva u kome su nikle, i

njegovih potreba, želja i shvatanja, kao što nema proizvoljnih linija i

bezrazložnih oblika u neimarstvu. A postanak i život svake velike, lepe

i korisne graðevine, kao i njen odnos prema naselju u kome je

podignuta, cesto nose u sebi složene i tajanstvene drame i istorije.

Svakako, jedno je izvesno: izmeðu života ljudi u kasabi i ovoga mosta

postoji prisna, vekovna veza. Njihove su sudbine tako isprepletene da

se odvojeno ne daju zamisliti i ne mogu kazati. Stoga je prica o

postanju i sudbini mosta u isto vreme i prica o životu kasabe i njenih

ljudi, iz naraštaja u naraštaj, isto kao što se kroz sva pricanja o kasabi

provlaci i linija kamenog mosta na jedanaest lukova, sa kapijom, kao

krunom, u sredini.

Sad nam se valja vratiti u vremena kad na ovom mestu nije bilo ni

pomisli o mostu, pogotovu ne ovakvom kao što je ovaj.

Možda je i u tim drevnim vremenima poneki putnik prolazeci ovuda,

umoran i okisao, poželeo da se nekim cudom premosti široka i hucna

reka i da mu tako omoguci da lakše i brže doðe do svoga cilja. Jer

sumnje nema da su ljudi oduvek, otkako postoje i putuju ovuda i

savlaðuju prepreke na putu, pomišljali kako da se na ovom mestu

stvori prelaz, isto kao što svi putnici oduvek maštaju o dobrom drumu,

sigurnom društvu i toplom konacištu. Samo, nije svacija želja plodna

ni svaka pomisao pracena voljom i snagom koja želje ostvaruje.

Prva slika mosta, kojoj je bilo suðeno da se ostvari, blesnula je,

naravno, još posve neodreðena i maglovita, u mašti desetogodišnjeg

decaka iz obližnjeg sela Sokolovica, jednog jutra 1516. godine, kad su

ga tuda proveli na putu iz njegovog sela za daleki svetli i strašni

Stambol.

Tada je ova ista Drina, zelena i plahovita gorska reka »što se cesto

muti«, derala ovuda, izmeðu golih i pustih kamenitih i pešcanih obala.

Kasaba je postojala i tada, ali u drugom obliku i drugim srazmerama.

Na desnoj obali reke, navrh strmog brega, gde su sada ruševine, bio je

dobro sacuvan Stari grad, razgranat o utvrðenje još iz doba cvata

bosanskoga kraljevstva, sa kulama, kazamatima i bedemima, delo

jednog od mocnih velmoža Pavlovica. Na obroncima ispod toga grada i

pod njegovom zaštitom postojala su hrišcanska naselja Mejdan i

Bikavac i odskora isturceni zaselak Dušce. Dole u ravnici, izmeðu Drine

i Rzava, gde se docnije razvila prava kasaba, bile su samo varoške

njive, prosecene drumom, pored koga je bio drveni starinski han i

nekoliko vodenica i koliba.

Tamo gde Drina preseca drum bila je cuvena »skela na Višegradu«. To

je bila crna, starinska skela i na njoj mrzovoljan, spor skeledžija, po

imenu Jamak, koga je budnog bilo teže dozvati nego drugog iz

najdubljeg sna. Bio je covek divovskog rasta i neobicne snage, ali je

propao u mnogim ratovima u kojima se proslavio. Imao je samo jedno

oko, jedno uho i jednu nogu (druga mu je bila drvena). Takav, bez

pozdrava i bez osmejka, on je prevozio robu i putnike, cudljivo i

samovoljno, sporo i neuredno, ali pošteno i sigurno, da su se njegova

poverljivost i njegovo poštenje u prici pricali, isto kao i njegova sporost

i samovolja. Sa putnicima koje je prevozio nije hteo da ima ni

razgovora ni dodira. Bakrene marijaše koje su placali za prevoz, ljudi

su bacali na dno crne skele, gde su ležali po vas dan u pesku i vodi, a

tek uvece bi ih skeledžija pokupio drvenim cankom kojim crpe vodu iz

camca i odneo u svoju kolibu na obali.

Skela je radila samo kad su tok i visina reke bili obicni ili nešto malo

povišeni, ali cim se reka zamuti i poraste preko izvesne granice, Jamak

povuce svoju glomaznu skelu, veže je cvrsto u jednoj zatoci, i tako

Drina postaje neprelazna kao najvece more. Jamak tada ogluhne i na

ono zdravo uho ili prosto ode za Grad da obiðe svoju njivu. Tada preko

celog dana mogu da se vide na drugoj obali putnici, koji dolaze od

Bosne i koji kao ocajnici stoje na kamenitoj obali, odakle, ozebli i

pokisli, uzalud izgledaju skelu i skeledžiju i s vremena na vreme

puštaju iznad mutne, besne reke otegnuta dozivanja.

— Ooooo, Jamaceeee!

Niko ne odgovara, i niko se ne pojavljuje dok god voda ne opadne; a

taj trenutak odreðuje Jamak sam, mrko, neumoljivo, bez pogovora i

objašnjenja.

Varoš, upravo tada još sabijeno, malo naselje, držala se na desnoj

obali Drine, gore na obroncima strmog brega, ispod samih ruševina

nekadašnje tvrðave, jer tada kasaba nije ni postojala u obimu i obliku

koji je dobila tek docnije, kad je sagraðen most i kad su se saobracaj i

trgovina razvili.

Toga novembarskog dana stigla je na levu obalu reke dugacka povorka

natovarenih konja i zaustavila se da tu konaci. Janjicarski aga, sa

oružanom pratnjom, vracao se za Carigrad, pošto je po selima istocne

Bosne pokupio odreðen broj hrišcanske dece za adžami-oglan.

Vec je šesta godina prošla od poslednjeg kupljenja ovog danka u krvi,

zato je ovog puta izbor bio lak i bogat; bez teškoca je naðen potreban

broj zdrave, bistre i naocite muške dece izmeðu desete i petnaeste

godine, iako su mnogi roditelji sakrivali decu u šumu, ucili ih da se

pretvaraju da su maloumni ili da hramlju, odevali ih u dronjke i puštali

u necistoci, samo da izmaknu aginom izboru. Neki su i stvarno sakatili

roðenu decu, sekuci im po jedan prst na ruci.

Izabrani decaci otpremani su na malim bosanskim konjima, u dugoj

povorci dalje. Na konju su bila dva pletena sepeta, kao za voce, sa

svake strane po jedan, i u svaki sepet stavljan je po jedan decak i sa

njim mali zavežljaj i kolut pite, poslednje što nosi iz ocinske kuce. Iz

tih sepeta, koji su se jednomerno klatili i škripali, virila su sveža i

preplašena lica ugrabljenih decaka. Neki su mirno gledali, preko

konjskih sapi, što je moguce dalje u rodni kraj, neki su jeli i plakali u

isto vreme, a neki su spavali, sa glavom prislonjenom uz samar.

Na izvesnom odstojanju od poslednjih konja u ovom neobicnom

karavanu, išli su, raštrkani i zadihani, mnogi roditelji ili roðaci ove

dece, koja se odvode zauvek da u tuðem svetu budu obrezana,

poturcena i da, zaboravivši svoju veru, svoj kraj i svoje poreklo, pro

vedu život u janjicarskim odama ili u nekoj drugoj, višoj službi

Carstva. To su bile vecinom žene, ponajviše majke, babe i sestre

otetih decaka. Kad bi se suviše približile, agine saharije bi ih rasterivali

udarcima svojih biceva, nagoneci na njih konje uz glasno alakanje.

One bi se tada razbežale i posakrivale u šumu pored puta, ali bi se

malo posle opet sakupljale iza povorke i naprezale da suznim ocima

još jednom ugledaju iznad sepetke glavu deteta koje im odvode.

Narocito su uporne i nezadržljive bile majke. One su jurile, gazeci

žustro i ne gledajuci gde staju, razdrijenih grudi, rašcupane,

zaboravljajuci sve oko sebe, zapevale su i naricale kao za pokojnikom,

druge su raspamecene jaukale, urlale kao da im se u poroðajnim

bolovima cepa materica, obnevidele od placa naletale pravo na

suharijske biceve i na svaki udarac bica odgovarale bezumnim

pitanjem: »Kud ga vodite? Kud mi ga vodite?« Neke su pokušavale da

razgovetno dozovu svoga decaka da mu daju još nešto od sebe koliko

može da stane u dve reci, neku poslednju preporuku ili opomenu na

put.

— Rade, sine, nemoj majke zaboravit'...

— Ilija! Ilija! Ilija! — vikala je druga žena, tražeci ocajno pogledom

poznatu, dragu glavu, i ponavljala je to neprestano kao da bi htela da

detetu usece u pamet to ime koje ce mu vec kroz koji dan zauvek biti

oduzeto.

Ali put je dug, zemlja tvrda, telo slabo, a Osmanlije mocne i

nemilosrdne. Malo-pomalo te žene su zaostajale i, zamorene

pešacenjem, gonjene udarcima, jedna pre druga posle, napuštale

bezizgledan napor. Ovde, na višegradskoj skeli, morale su da zastanu i

najupornije, jer ih na skelu nisu primali a preko vode se nije moglo. Tu

su mogle mirno da sede na obali i placu, jer ih niko više nije gonio. Tu

su cekale kao okamenjene i neosetljive za glad, žeð i studen, sve dok

ne bi na drugoj obali reke još jednom ugledale otegnutu povorku konja

i konjanika kako zamice ka Dobrunu, i u njoj još jednom naslutile

roðeno dete koje im gine iz ociju.

Toga novembarskog dana, u jednom od onih mnogobrojnih sepeta

cutao je i suvih ociju gledao oko sebe jedan crnomanjast decak od

desetak godina, iz visokog sela Sokolovica. Ozeblom i pocrvenelom

rukom on je držao malu krivu britvu i njome rasejano deljao pervaz

svoga sepeta, ali je u isto vreme posmatrao sve oko sebe. Zapamtio je

kamenitu obalu, obraslu retkim, golim i ubogo sivim rakitama,

nakaznog skeledžiju i trošnu vodenicu, punu paucine i promaje, u kojoj

su morali da prenoce pre nego što su uspeli da se svi prebace preko

mutne Drine nad kojom su graktale vrane. Kao fizicku nelagodnost

negde u sebi — crnu prugu koja s vremena na vreme, za sekundu-dve

presece grudi nadvoje i zaboli silno — decak je poneo secanje na to

mesto, gde se prelama drum, gde se beznaðe i camotinja bede

zgušnjavaju i talože na kamenitim obalama reke preko koje je prelaz

težak, skup, i nesiguran. To je bilo ranjavo i bolno mesto te i inace

brdovite i oskudne krajine, na kome nevolja postaje javna i ocita, gde

covek biva zaustavljen od nadmocne stihije i, postiðen zbog svoje

nemoci, mora da uvidi i jasnije sagleda i svoju i tuðu bedu i zaostalost.

Sve je to leglo u onu fizicku nelagodnost koja je ostala u decaku toga

novembarskog dana i koja ga nikad docnije nije potpuno napustila,

iako je on promenio život i veru, ime i zavicaj.

Šta je bilo dalje od toga decaka u sepetu to kazuju sve istorije na

svima jezicima, i to se bolje zna u širokom svetu nego ovde kod nas. S

vremenom on je postao mlad i hrabar silahdar na sultanovom dvoru,

pa kapudan-paša, pa carski zet, vojskovoða i državnik svetskoga

glasa, Mehmedpaša Sokoli, koji je na tri kontinenta vodio vecinom

pobedonosne ratove, proširio granice Turske Carevine, osigurao je

spolja, i dobrom upravom ucvrstio iznutra. Za tih šezdeset i nekoliko

godina služio je tri sultana, doživeo i u dobru i u zlu što samo retki i

odabrani doživljuju, i uzdigao se na nama nepoznate visine moci i

vlasti, gde samo malo njih dolazi i ostaje. Taj novi covek, koji je

nastao u tuðem svetu, gde ni mišlju ne možemo da ga pratimo, morao

je da zaboravi sve što je ostavio u kraju iz kojeg su ga nekad odveli.

Zaboravio je nesumnjivo i prelaz na Drini kod Višegrada; pustu obalu

na kojoj putnici dršcu od studeni i neizvesnosti, sporu, crvotocnu

skelu, cudovišnog skeledžiju i gladne vrane iznad mutne vode. Ali ono

osecanje nelagodnosti koje je ostalo od svega toga zajedno nije nikad

potpuno nestalo. Naprotiv, sa godinama i sa starošcu javljalo se sve

cešce: uvek ista crna pruga koja mine grudima i presece ih narocitim,

dobro poznatim bolom iz detinjstva, koji se jasno razlikuju od svih

muka i bolova što ih je docnije život donosio. Sklopljenih ociju vezir bi

tada cekao da crno secivo proðe i bol umine. U jednom od takvih

trenutaka, on je došao na misao da bi se oslobodio te nelagodnosti kad

bi zbrisao onu skelu na dalekoj Drini, kod koje se beda i svaka

nezgoda kupe i talože bez prestanka, time što bi premostio strme

obale i zlu vodu meðu njima, sastavio dva kraja druma koji je tu

prekinut, i tako zauvek i sigurno vezao Bosnu sa Istokom, mesto

svoga porekla sa mestima svoga života. Tako je on bio prvi koji je u

jednom trenutku, iza sklopljenih ocnih kapaka ugledao cvrstu i vitku

siluetu velikog kamenitog mosta koji treba na tom mestu da nastane.

Još iste godine otpocela je, po vezirovom nareðenju i o njegovom

trošku, gradnja velikog mosta na Drini. Ona je trajala pet godina. To je

moralo biti izuzetno živo i važno doba za kasabu i ceo kraj, puno

promena, sitnih i krupnih dogaðaja. Ali, za cudo, u kasabi, koja je

stolecima pamtila i prepricavala svakojake dogaðaje, i takve koji su

samo u posrednoj vezi sa mostom, nije sacuvano mnogo pojedinosti o

izvoðenju samih radova na mostu.

Narod pamti i prepricava ono što može da shvati i što uspe da pretvori

u legendu. Sve ostalo prolazi mimo njega bez dubljeg traga, sa

nemom ravnodušnošcu bezimenih prirodnih pojava, ne dira njegovu

maštu i ne ostaje u njegovom secanju. Ovo mucno i dugo zidanje bilo

je za njega tuði rad o tuðem trošku. Tek kad je kao plod toga napora

iskrsnuo veliki most, ljudi su poceli da se secaju pojedinosti i da

postanak stvarnog, vešto zidanog i trajnog mosta kite maštarskim

pricama koje su opet oni umeli vešto da grade i dugo da pamte.

U prolece one godine kad je pala vezirova odluka o gradnji, stigli su u

kasabu njegovi ljudi sa pratnjom da pripreme sve što treba za

graðenje mosta. Bilo ih je mnogo sa konjima, kolima, raznim

spravama i šatorima. Sve je to izazivalo strah i zabunu u maloj

varošici i po okolnim selima, narocito meðu hrišcanskim svetom.

Na celu ovog odreda stajao je Abidaga, glavni vezirov poverenik za

gradnju mosta, a uz njega je bio Tosun efendija, neimar. (O ovom

Abidagi vec se unapred pricalo kao o coveku bezobzirnom,

nemilosrdnom i strogom preko mere). cim su se smestili po šatorima

ispod Mejdana, Abidaga je sazvao predstavnike vlasti i sve uglednije

Turke na dogovor. Tu se nije mnogo dogovaralo, jer je govorio samo

jedan, to jest Abidaga. Sakupljeni ljudi našli su se pred krupnim

covekom, nezdravo crvenog lica i zelenih ociju, u bogatoj carigradskoj

nošnji, sa kratkom riðom bradom i brkovima cudno uzvijenim na

maðarski nacin. Govor koji je ovaj siloviti covek održao sakupljenim

ljudima iznenadio ih je još više od njegovog izgleda.

— Po svoj prilici su vam pre mene stigli glasovi o meni, a vec znam da

ti glasovi ne mogu biti lepi ni prijatni. Verovatno ste culi da tražim rad

i poslušnost od svakoga, da hocu i da izbijem i da ubijem svakog ko ne

radi kako treba i ne sluša bez pogovora, da ja ne znam šta je to »ne

može«, »nema«, da se kod mene i za manju rec glava gubi, ukratko

da sam krvav i naopak covek. Hocu da vam kažem da ti glasovi nisu

izmišljeni ni preterani. Pod mojom lipom zaista nema hlada. Takav

sam glas stekao u dugogodišnjoj službi, izvršujuci predano naredbe

velikog vezira. Uzdam se u boga da cu izvršiti i ovaj posao zbog koga

sam poslan, a kad, po svršenom poslu, odem odavde, nadam se da ce

preda mnom otici još i gori i crnji glasovi od ovih što su do vas došli.

Posle toga neobicnog uvoda, koji su svi saslušali cutke i oborenih ociju,

Abidaga je objasnio ljudima da je ovde u pitanju graðevina velikog

znacaja kakve nemaju ni bogatije zemlje, da ce radovi trajati pet,

možda i šest godina, ali da ce vezirova volja biti izvršena na dlaku

verno i u minut tacno. Zatim je izložio koje su prve potrebe i kakvi ce

biti pripremni radovi i šta se pri tome ocekuje od domacih Turaka i

traži od raje, hrišcana.

Pored njega je sedeo Tosun efendija, sitan, bled i žut poturcenjak,

rodom sa grckih ostrva, neimar, koji je zidao mnoge Mehmedpašine

zadužbine u Carigradu. On je bio miran i ravnodušan kao da ne cuje ili

ne razume Abidagin govor. Gledao je u svoje ruke i samo s vremena

na vreme podizao pogled. Tada su mogle da se sagledaju njegove

velike, crne oci kadifasta sjaja, lepe, kratkovide oci coveka koji gleda

samo svoj posao i ne vidi, ne oseca i ne razume ništa drugo od života i

sveta.

Ljudi su izišli zbunjeni i utuceni ispod tesnog i vrelog šatora. Osecali su

kako im znoj curi ispod novih svecanih anterija i kako se u svakog od

njih brzo i neodoljivo useljavaju strah i briga.

To što se sada srucilo na kasabu i ceo ovaj kraj bila je velika,

nerazumljiva napast kojoj se nije moglo dogledati kraja. Prvo je pocela

seca šume i dovoz drveta. Tolika se japija slegla na obe strane Drine

da je svet dugo vremena mislio da ce most graditi od drveta. Zatim su

poceli zemljani radovi, otkopavanje, pa bušenje krševite obale. Ti su

poslovi u vecini svršavani kulukom. Tako sve do u kasnu jesen, kad su

radovi privremeno obustavljeni i prvi deo posla dovršen.

Sve se to vršilo pod Abidaginim nadzorom i pod njegovim zelenim

dugim štapom koji je u pesmu ušao. Jer na koga je on pokazao tim

štapom, primetivši da dangubi ili ne radi kako valja, toga su odmah

hvatali sejmeni, batinali na mestu, i posle ga krvava i onesvesla

polivali vodom i slali ponovo na rad. Kad je, u kasnu jesen, napuštao

varoš, Abidaga je ponovo sazvao starešine i prve ljude i kazao im da

on odlazi preko zime na drugo mesto, ali da njegovo oko ostaje ovde.

Svi ce odgovarati za sve. Ako se naðe da je ma šta od radova

pokvareno ili ako usfali jedna jedina žioka od sakupljene japije, globice

celu varoš. Na njihovu primedbu da bi štetu mogla uciniti poplava,

odgovorio je hladno, bez oklevanja, da je ovo njihov kraj, pa njihova i

reka i prema tome i šteta koju ona pocini.

Cele zime kasabalije su cuvale graðu i pazile radove kao oko u glavi. A

sa prolecem pojavio se Abidaga sa Tosun-efendijom, ali su se pojavili i

dalmatinski kamenoresci, koje je narod zvao »rimski majstori«. Bilo ih

je u pocetku oko trideset. Na celu im je bio neki majstor Antonije,

hrišcanin iz Ulcinja. Bio je visok, lep covek krupna oka, smela pogleda,

orlovskog nosa, smeðe kose koja mu je padala do ramena, odeven

gospodski, na zapadnjacki nacin. Njegov pomocnik bio je crnac, pravi

crnac, veseo mlad covek, koga je cela varoš i sav onaj radenicki svet

zvao Arapinom.

Ako je lane, sudeci po gomilama drveta, izgledalo da Abidaga

namerava da diže most od drvene graðe, sad se svetu cinilo da hoce

novi Stambol da podigne ovde na Drini. Pocelo je dovlacenje kamena

iz majdana koji su naceti u brdima kod Banje, na sat hoda od kasabe.

Iduce godine granulo je tu kraj višegradske skele neko narocito

prolece. Pored onoga što nice i cvate svake godine u to doba, izbilo je

iz zemlje citavo naselje od koliba; nastali su novi putevi i prilazi vodi:

razmilela se bezbrojna volovska kola i kiridžijski konji. Ljudi sa

Mejdana i Okolišta gledali su kako sa svakim danom, kao neki usev,

raste dole kraj reke nemirna gomila ljudi, stoke i graðevinskog

materijala svake vrste.

Na strmoj obali radili su majstori kamenoresci. Ceo taj kraj dobio je

žuckastu boju kamene prašine. A malo podalje na pešcanoj ravnici,

gasili su krec domaci argati, promicuci, odrpani i beli, kroz beo dim

koji se dizao visoko sa krecana. Putevi su isprovaljivani od

pretovarenih kola. Skela radi po vas dan, prevozeci sa jedne obale na

drugu graðu, nadzornike i radnike. Gazeci sjeru prolecnu vodu do

pasa, narociti radnici pobijaju direke i kolje i sastavljaju pletere,

nabijene ilovacom, koji treba da rastave tok vode.

Sve to gleda svet koji je dotle mirno živeo u ovoj raštrkanoj kasabici

po obroncima pored skele na Drini. I dobro bi bilo kad bi mogao samo

da gleda, ali ovi radovi uzimaju takav obim i toliki mah, da uvlace u

svoj vrtlog sve živo i mrtvo ne samo u kasabi nego i nadaleko oko nje.

Sa drugom godinom broj radnika je toliko porastao da ih ima koliko i

svih muških stanovnika u varošici. Sva kola, svi konji i volovi rade

samo za most. Sve što može da gamiže i da se kotura uzima se i

upreže u posao, ponekad za platu a ponekad i nasilu, kao kuluk. Novca

ima više nego ranije, ali skupoca i oskudica rastu brže nego što novac

pritice; tako, kad stigne coveku do u ruke, vec je napola pojeden. Još

teže od skupoce i oskudice padaju domacem svetu nemir, nered i

nesigurnost, koji sada nasrcu na kasabu kao posledica gomilanja

tolikog radnog ljudstva iz bela sveta. I pored sve Abidagine strogosti

ceste su tuce meðu radnicima i kraðe po vrtovima i dvorištima.

Muslimanski ženski svet mora da krije lice i kad na avliju iziðe, jer

odasvud može da dopre pogled ovih bezbrojnih radnika, stranih i

domacih; a kasabalijski Turci drže mnogo do propisa Islama, utoliko

više što su svi oni skorašnji Turci i nema gotovo nijednog koji ne pamti

ili oca ili dedu kao hrišcanina ili taze poturcenjaka. Zbog svega toga

stariji ljudi turskog zakona negoduju otvoreno, okrecu leða onoj

zamršenoj gužvi od radništva, teglece stoke, drveta, zemlje i kamena,

koja se sve više širi i zaplice na obe strane skele i koja u svom rovanju

i širenju nacinje vec i njihove sokake, avlije i bašte.

U pocetku svi su oni bili gordi na veliku zadužbinu koju treba da

podigne vezir iz njihovog kraja. Tada još nisu znali ovo što vide sada:

da te slavne graðevine traže ovoliki krš i nemir, napor i trošak. Lepo je

to, misle oni, pripadati cistoj veri koja caruje, lepo je to imati vezira

zemljaka u Stambolu, i još lepše zamišljati tvrd i skupocen most preko

reke, ali ovo što se sada dešava ne lici ni na što. Pakao se napravio od

njihove varoši, jedno vrzino kolo od nerazumljivih poslova, od dima,

prašine, vike i meteža. Godine prolaze, radovi se šire i rastu, ali im se

ne vidi kraja ni smisla. Na svašta lici ovo samo ne na most.

Tako misle kasabalijski Turci poturcenjaci i u cetiri oka priznaju da im

je priselo i na nos udarilo i gospodstvo i ponos i buduca slava, i

otresaju se i mosta i vezira, i samo mole boga da ih oslobodi ove

napasti i da njima i njihovim kucama vrati nekadašnji mir i tišinu

skromnoga života, pored starinske skele na reci.

Dodijalo Turcima, a pogotovu dodijalo hrišcanskoj raji celog

višegradskog kraja, samo što nju niko ni za šta ne pita niti ona može

svoje negodovanje da pokazuje. A evo ide treca godina da svet kuluci

na novoj graðevini i licnim radom i konjima i volovima. I to ne samo

ovdašnja raja nego i ona iz tri susedna kadiluka. Svuda Abidagini

sejmeni na konjima hvataju seljacku pa i gradsku raju i doteruju je da

radi na mostu. Obicno ih iznenade na spavanju i pohvataju kao pilice.

Po celoj Bosni putnik kazuje putniku da ne ide na Drinu, jer ko god

naiðe hvataju ga, ne pitajuci ko je ni šta je ni kuda putuje, i nagone da

odradi bar nekoliko dana. Varoški hrišcani se otkupljuju mitom. Seoski

momci se pokušavali da beže u šumu, ali sejmeni odmah uzmu iz te

kuce taoce, cesto i žene, umesto odbeglih mladica.

Ovo je treca jesen kako narod kuluci na mostu, a ni po cemu ne može

da se vidi da posao odmice i da se bliži kraj ovoj nevolji. Jesen je vec

uveliko; opalo lišce, propištali putevi od kiše, Drina nadošla i mutna, a

gola strnjišta puna tromih vrana. Ali Abidaga ne obustavlja radove. Na

oskudnom novembarskom suncu vuku seljaci drvo i kamen, šljapcu

bosim nogama ili »krvavim« opancima po raskaljanom putu, znoje se

od napora i zebu od vetra, i pritežu oko sebe crne pelengire, pune

novih rupa i starih zakrpa, i vezuju pocepane krajeve svoje jedine

košulje od grubog lana, koja je pocrnela od kiše, blata i dima, ali oni

ne smeju da je operu, jer bi se u vodi raspala sve na sitna vlakna. Nad

svima lebdi Abidagin zeleni štap, jer Abidaga obilazi i majdan u Banji i

sve radove oko mosta, i to po nekoliko puta u danu. On je ljut i kivan

na ceo svet što dani kracaju a posao ne odmice brzo kako bi on hteo.

U teškom curku od ruskog krzna i visokim cizmama, zajapuren u licu,

penje se po skelama onih stubova koji se vec dižu nad vodom, ulazi u

kovacnice, ostave i radnicke kolibe, i napada sve redom, nadzornike i

preduzimace.

— Kratki su dani. Sve kraci! Ah, kuckini sinovi, samo badava hleb

jedete!

Tako se izdire, kao da su oni krivi što dockan svice i što se rano

smrkava. A u sumrak, neumoljivi i beznadni višegradski sumrak, kad

se strma brda stežu oko kasabe i brzo pada noc, teška i gluva kao

poslednja, Abidagin bes poraste do vrhunca; i nemajuci više na kome

da ga iskali, jede sam sebe i ne može da spava od pomisli na tolike

poslove koji miruju i toliki narod koji dreždi i dangubi. Škripi zubima.

Doziva nadzornike i sracunava kako bi se od sutra mogao dan bolje

upotrebiti i radna snaga jace iskoristiti.

Za to vreme narod spava po kolibama i pojatama, odmara se i

obnavlja snagu. Ali ne spavaju svi; umeju i oni da bdiju, za svoj racun

i na svoj nacin.

U jednoj prostranoj i suvoj pojati gori vatra na sredini, upravo

dogoreva, jer je od nje ostala samo još žerava koja tinja u

polumracnoj prostoriji. Ceo prostor je ispunjen dimom i kiselkastim

teškim zadahom mokrog odela i opanaka i isparavanjem tridesetak

ljudskih telesa. Sve su to kulucari, seljaci iz okoline, hrišcanska,

kmetovska sirotinja. Svi su kaljavi, pokisli, premoreni i brižni. Pojede

ih ovo besplatno i bezizgledno kulucenje, dok njihove njive, gore po

selima, uzalud cekaju na jesenje oranje. Vecina je još budna. Suše

obojke pored vatre, preplicu opanke, ili prosto gledaju u žeravicu.

Meðu njima se našao odnekud neki Crnogorac, uhvatili ga sejmeni na

drumu pa kuluci vec nekoliko dana, iako neprestano svima prica i

dokazuje kako je njemu to vrlo mucno i neprilicno i kako mu obraz ne

podnosi ovo argatovanje.

Sad je oko njega okupljen najveci broj budnih seljaka, narocito mlaðih.

Iz dubokog džepa svoga sivog gunja Crnogorac izvlaci gusle,

neugledne i malene kao podlanica, i kratko gudalo. Jedan od seljaka

izlazi pred pojatu i cuva stražu da ne naiðe ko od Turaka. Svi gledaju u

Crnogorca kao da ga sad prvi put vide i u gusle koje išcezavaju u

njegovim velikim šakama. On se savija; gusle su mu u krilu, a glavu

od gusala pritište bradom, maže strunu smolom i huce u gudalo; sve

je vlažno i odvuglo. I dok obavlja sve te sitne radnje, samosvesno i

mirno kao da je sam na svetu, oni ga netremice gledaju. Najposle

jekne prvi zvuk, rezak i neravan. Uzbuðenje raste. A Crnogorac

podešava i pocinje kroz nos da pušta svoj glas i da njime dopunjava

zvuk gusala. Sve se slaže i sve nagoveštava cudnu pricu. A u jednom

trenutku Crnogorac zaista, pošto je kako-tako uskladio svoj glas sa

guslama, zabaci odjednom glavu silovito i ponosno, da mu iskoci

jabucica na mršavom vratu i blesnu oštar profil pri svetlosti, i pusti

prigušen i otegnut zvuk: »Aaaa — aaaaaa!« i odmah nastavi

razgovetno i kliktavo:

Pije vino srpski car Stevane,

U Prizrenu, mjestu pitomome,

Do njega su starci patrijari:

cetiri su starca patrijara,

I do njih je do devet vladika,

I dvadeset uctugli vezira,

I po redu srpski gospodari,

Vino služi provizor Mijajlo,

A svijetli sestra Kandosija

Sa njedara dragijem kamenjem...

Seljaci se sve više zbijaju oko guslara, ali bez najmanjeg šuma; dah

im se ne cuje. Svi trepcu ocima, udivljeni i zablešteni. Trnci prolaze uz

leða, kicme se ispravljaju, grudi nadimaju, oci sjaju, prsti se na

rukama šire i grce, i mišici na vilicama stežu. Crnogorac veze i kiti sve

brže i brže, sve lepše i smelije, a mokri i rasanjeni kulucari, zaneseni i

neosetljivi za sve ostalo, prate pesmu kao sopstvenu, lepšu i svetliju

sudbinu.

Meðu tolikim kulucarima seljacima bio je i neki Radisav sa Uništa,

malog sela odmah tu iznad kasabe. Onizak covek mrka lica i nemirnih

ociju, dobro pognut u pasu, išao je brzo rasturajuci nogama i klateci

glavom i ramenima levo-desno, levo-desno, kao da seje brašno. Nije

bio ni siromah kao što je izgledao ni priprost kao što se pravio. Oni su

se prezivali Heraci, imali su dobru zemlju i bilo ih je mnogo muškinja u

kuci, ali se je gotovo celo njihovo selo za poslednjih cetrdeset godina

isturcilo, tako da su oni bili mnogo pritešnjeni i usamljeni. Tako malen,

potuljen i užurban, Radisav je »sejao« za ovih jesenjih noci od jedne

pojate do druge, uvlacio se kao šilo meðu seljake i sašaptavao sa

pojedincima. Njegovo je kazivanje bilo uglavnom ovakvo:

— Braco, dotužilo je i valja da se branimo. Vidite lijepo da ce nas ova

graðevina iskopati i pojesti. I djeca ce nam na njoj kuluciti, ako nas još

bude. Ovo se za naš iskop i radi, a ne za drugo. Sirotinji i raji cuprija i

ne treba, nego Turcima; a mi nit' dižemo vojske nit' vodimo trgovinu; i

skela nam je mnogo. Nego, nas smo se nekolicina dogovorili da idemo

nocu, u gluho doba, i da obaramo i kvarimo, koliko se može, što je

napravljeno i podignuto, a da pustimo glas kako vila ruši graðevinu i

ne da mosta Drini. Pa da vidimo hoce li šta pomoci. Drugoga puta

nemamo, a nešto valja raditi.

Našlo se, kao uvek, malodušnih i nepoverljivih koji su smatrali da je to

jalova misao, jer se silni i lukavi Turci nece dati odvratiti od svog

nauma, i da treba i dalje kuluciti do božje volje a ne praviti od zla

gore. Ali se našlo i takvih koji su smatrali da je sve bolje nego ovako i

dalje tegliti i cekati da sa coveka spadne i poslednja krpa odela i

poslednji dram snage od teška posla i Abidagina oskudna hleba; da

treba poci za svakim ko misli da ide ka nekom izlazu. To su bili

uglavnom mladici, ali bilo je i ozbiljnih, ženjenih ljudi, domacina, koji

su se saglasili, bez oduševljenja i plahovitosti, govoreci zabrinuto:

— Pa hajde da rušimo, krv ga pojela, dok on nije pojeo nas. A ako i to

ne pomogne...

I tu su odmahivali rukom u ocajnoj rešenosti.

Tako se tih prvih jesenjih dana proneo glas, najpre meðu radnicima pa

zatim i po kasabi, da se vila brodarica umešala u posao na cupriji, da

ruši i razvaljuje prekonoc što se za dan sagradi, i da od gradnje nece

moci ništa biti. U isto vreme pocele su zaista preko noci da se javljaju

neobjašnjive štete na zajaženim mestima, pa i na samim zidarskim

radovima. Alat koji su zidari dosada ostavljali na zapocetim krajnjim

stubovima poceo je da se gubi i nestaje, zemljani radovi da se

provaljuju i osipaju.

Glas da se cuprija nece moci podici otišao je daleko, širili su ga i Turci i

hrišcani, i sve je više dobivao oblik cvrstog verovanja. Hrišcanska raja

je likovala, sve šapatom, sve necujno i podmuklo, ali iz puna srca. I

domaci Turci, koji su ranije sa ponosom gledali na vezirovu graðevinu,

poceli su da prezrivo namiguju i odmahuju rukom. Mnogi naš poturica

koji, promenivši verom, nije našao ono što je ocekivao, nego je i dalje

sedao za tanku veceru i išao prodrtih laktova, slušao je i ponavljao sa

uživanjem pricanja o velikom neuspehu i nalazio neko gorko

zadovoljstvo u tome što ni veziri ne mogu da postignu i izvedu baš sve

što naume. Vec se govorilo da se strani majstori spremaju na odlazak i

da cuprije nece biti tamo gde je nikad nije bilo i gde je nije trebalo ni

pocinjati. Sve se to splelo i brzo proširilo u svet.

Narod lako izmišlja price i brzo ih širi, a stvarnost se cudno i

nerazdeljivo meša i preplice sa pricama. Seljaci koji su nocu slušali

guslara pricali su da je vila koja ruši gradnju porucila Abidagi da nece

prestati sa rušenjem dok ne uzidaju u temelje dvoje dece bliznadi,

brata i sestru, Stoju i Ostoju po imenu. I mnogi su se kleli da su videli

sejmene kako po selima traže takav par dece. (Sejmeni su zaista

obilazili, ali nisu tražili decu nego su po Abidaginom nalogu prisluškivali

i raspitivali po narodu ne bi li saznali ko su ti nepoznati ljudi koji ruše

most.)

Toga vremena se desilo da je u jednom selu iznad Višegrada zanela

neka mutava i maloumna devojka, sirota, koja je služila u tuðoj kuci, a

ni sama nije htela ili nije znala da kaže sa kim. To je bio redak i

nezapamcen dogaðaj da devojka, i to ovakva, zanese, i još da otac

ostane nepoznat. I stvar se procula daleko. Upravo tih dana devojka je

rodila, na nekoj pojati, dvoje bliznadi, ali oboje mrtvoroðeno. Žene iz

sela su joj pomogle pri poroðaju koji je bio neobicno težak i odmah

sahranile decu u jednom šljiviku. A nesuðena majka se vec treceg

dana digla i stala da traži decu svuda po selu. Uzalud su joj

objašnjavali da su deca mrtva roðena i pokopana. Da bi se otresli

njenog zapitkivanja rekli su joj, ili više pokretima objasnili, da su njena

deca odnesena u kasabu, tamo gde Turci grade cupriju. Onako slaba i

ocajna, ona je otumarala u varoš i stala da obilazi oko skela i

gradilišta, da zagleda uplašeno ljudima u oci i nerazumljivim

mumljanjem da pita za decu. Ljudi su je posmatrali sa cuðenjem ili

gonili da ne smeta pri radu. Videci da ne razumeju šta hoce, ona je

raskopcala grubu seljacku košulju i pokazivala im dojke bolne i

nabrekle, na kojima su bradavice vec pocele da pucaju i krvare od

mleka koje je neodoljivo nadolazilo. Niko nije znao kako da joj

pomogne i objasni da njena deca nisu uzidana u most, jer na sve

dobre reci i uveravanja, grdnje i pretnje, ona je samo žalostivo

mumlala i oštrim, nepoverljivim pogledom ispitivala svaki ugao.

Najposle, prestali su da je gone, puštali je da lunja oko gradilišta,

obilazeci oko nje s mucnim sažaljenjem. Kuvari su joj davali od

radnicke pure koja bi zagorela na dnu kazana. Oni su je prozvali luda

Ilinka, a po njima i cela kasaba. I sam Abidaga je prolazio bez

prigovora pored nje, zakretao sujeverno glavu u stranu i nareðivao da

joj udele. Tako je ostala da živi, kao mirna luda, tu pored gradnje. Sa

njom je ostala i prica da su Turci uzidali decu u most. Jedni su verovali

u nju, drugi nisu, ali su je svi ponavljali i prenosili.

A štete su se i dalje dešavale, cas manje cas vece, i uporedo sa njima

širili su se sve uporniji glasovi da vile ne daju mosta na Drinu.

Abidaga je besneo. Peklo ga je da se može naci neko ko se usuðuje da

i pored njegove poslovicne strogosti, koju je on negovao kao narocit

predmet svog ponosa, preduzme nešto protiv njegovog dela i njegovih

namera. Isto tako gadio mu se ovaj narod, i to muslimani kao i

hrišcani, koji je spor i nevešt u poslu, ali brz na podsmeh i

nipodaštavanje, i tako dobro ume da naðe podrugljivu i razornu rec za

sve što ne shvata ili ne ume da uradi. Isturio je straže sa obe strane

reke. Štete na zemljanim radovima tada su prestale, ali se na samoj

vodi i dalje rušilo. Samo za mesecnih noci nije bilo kvara. To je

Abidagu, koji nije verovao u vile, utvrdilo u verovanju da ta vila nije

nevidljiva i da ne dolazi s visina. Dugo nije hteo, nije mogao da veruje

onima koji su mu govorili da je to seljacko lukavstvo ali sad se sve više

uveravao da je ipak tako. I to ga je nagonilo u još veci bes. Ali u isto

vreme on je dobro znao da mora mirovati i prikrivati svoj gnev ako

hoce da pripreža i uhvati štetocinu i što brže i potpunije razbije

pricanja o vilama i o napuštanju radova na mostu, koja mogu da

postanu opasna. Pozvao je starešinu sejmena, jednog Plevljaka koji je

odrastao u Carigradu, bledog i nezdravog coveka.

Ova dva coveka su se nagonski odbijala meðu sobom i u isto vreme

neprestano privlacila i sudarala. Jer izmeðu njih su stalno tkala i

talasala nerazumljiva osecanja mržnje, odvratnosti, straha i

nepoverenja. Abidaga, koji ni prema kome nije bio mek ni prijatan,

ispoljavao je prema ovom bledom poturcenjaku neprikrivenu

odvratnost. Sve što je on radio ili govorio dražilo je Abidagu i izazivalo

da ga grdi i unižava. I što se Plevljak više ponižavao i pravio slaðim i

revnosnijim to je Abidagina odvratnost sve više rasla. A sejmenski

starešina se od prvog dana sujeverno i strahovito bojao Abidage. Taj

strah se s vremenom pretvorio u mucnu moru, koja ga nije napuštala.

Pri svakom koraku i pokretu, cesto i u snu on je pomišljao: šta ce

Abidaga za ovo kazati? Uzalud je nastojao da mu se dodvori i da mu

ugodi. Sve što je dolazilo od njega Abidaga je primao s negodovanjem.

A ta nerazumljiva mržnja kocila je i zbunjivala Plevljaka i cinila ga još

krucim i nespretnijim. On je verovao da ce zbog Abidage jednog dana

izgubiti ne samo hlebac i položaj nego i glavu. Zato je živeo u stalnim

uzbuðenjima i prelazio iz samrtne potištenosti u groznicavu i svirepu

revnost. Kad je sada, bled i krut, stao pred Abidagu, ovaj mu je rekao

glasom prigušenim od srdžbe:

— Slušaj, šuplja glavo, ti si vešt ovim krmkovicima, znaš njihov jezik i

njihove marifetluke, pa i pored svega toga nisi u stanju da pronaðeš

koja je to rða koja se digla da vezirski posao kvari. A to je zato što si

rða kao i oni što su, samo se našla još gora rða od tebe koja te je

postavila za starešinu i zabita a nije se niko našao da te nagradi kako

zaslužuješ. Evo ja cu, kad niko nije. Da znaš da cu te sabiti u zemlju

da od tebe ne bude senke na suncu ni koliko je ima od najmanje

travke. Ako za tri dana ne prestanu svaki kvar i šteta na radovima,

ako mi ne uhvatiš onog ko ih cini i ne ucutkaš sve ludacke glasove o

vilama i o prestanku radova, nabicu te živa na kolac na najvišoj skeli,

da te svet gleda i od tebe strah hvata i pamet u glavu uzima. Kunem ti

se životom i verom kojom se ne kune lako. Danas je cetvrtak, imaš

vremena do nedelje. A sad idi ðavolu koji te meni i poslao. Idi! Sikter!

I bez zakletve Plevljak bi verovao Abidaginoj pretnji, jer je i u snu

drhtao od njegova glasa i pogleda. Sad je izišao u jednom od onih

svojih grcevitih, panicnih nastupa straha i odmah se ocajnicki dao na

posao. Sakupio je sve svoje ljude i prešavši naglo iz samrtne

ukocenosti u ludacku jarost stao je da ih grdi.

— Slijepci! Badavadžije! — derao se Plevljak kao da ga živa nabijaju

na kolac, unoseci se svakom od sejmena u lice. — Zar se tako straža

straži i carsko dobro cuva? Kad je na kazan ici, brzi ste i okretni svi, a

kad je u službi potrcati, vežu vam se noge i stane pamet. A meni obraz

zbog vas gori. Ali necete više kod mene plandovati! Znajte da cu od

ovih skela kasapnicu sejmensku napraviti! Ni na jednom od vas nece

biti glave ako za dva dana ovo cudo ne prestane i ako ne pohvatate i

pobijete razbojnike. Dva dana imate još života, kunem vam se vjerom

i citabom.

Tako je vikao dugo. I najposle, ne znajuci šta bi još mogao da im kaže

i cime da pripreti, pljuvao je sejmene, jednog po jednog, redom. Ali

kad se ispraskao i kad se oslobodio pritiska straha koji ga je napuštao

u vidu gneva, odmah se ocajnickom snagom dao na posao. Noc je

proveo krstareci sa momcima po obali. U neko doba ucinilo im se da

cuju kako nešto lupa na onom delu skela koji je najdalje isturen u reku

i potrcali tamo. culi su još kako se odvaljuje daska, osipa kamen i

pada u vodu, a kad su došli do mesta našli su zaista polomljene skele i

razvaljen zid, ali ni traga od krivaca. Pred tom avetinjskom prazninom

sejmeni su drhtali od nocne vlage i sujevernog straha. Dozivali su se,

buljili u tamu, mahali zapaljenim lucevima, ali sve je bilo uzalud. Šteta

je bila opet ucinjena a oni koji su je pocinili nisu bili ni uhvaceni ni

ubijeni, kao da su zaista nevidljiva bica.

Iduce noci Plevljak je bolje pripremio zasedu. Prebacio je nekoliko ljudi

i na drugu obalu. Kad je pao mrak, posakrivao je po skelama, sve do

na kraj, sejmene a sam je sa još dvojicom ljudi seo u jedan camac koji

je sa mrakom neopaženo dovukao na levu obalu. Odavde su sa

nekoliko zaveslaja mogli da budu kod jednog od dva zapoceta stuba. I

tako bi štetocinu saleteli sa dve strane da ne može umaci, ako nije ili

krilato ili podvodno bice.

Cele te duge i studene noci Plevljak je preležao u camcu, pokriven

ovcijim kožama i mucen najcrnjim mislima, preturajuci neprestano po

glavi: da li ce Abidaga zaista ostvariti svoju pretnju i oduzeti mu život

koji pored ovakvog starešine i inace nije život nego samo strah i muka.

Ali duž cele graðevine nije se zacuo ni najmanji šum, izuzev jednolicno

pljuskanje i mrmorenje nevidljive vode. Tako je i svanulo, a Plevljak je

u celom ukrucenom telu osecao kako mu se život smrkava i krati.

Iduce trece i poslednje noci isto bdenje, isti raspored, isto uplašeno

osluškivanje. I ponoc je prošla. Plevljaka je hvatala samrtna

ravnodušnost. Tada se zacuo lak pljusak a zatim, jace, tup udarac o

hrastove grede koje su pobijene u reci i na kojima pocivaju skele. Otud

je odjeknuo oštar zvižduk. Ali Plevljakov camac vec je krenuo. Stojeci

uspravno on je buljio u mrak, mahao rukama i promuklim glasom

vikao:

— Veslaj, veslaj! Uprrri!

Bunovni ljudi su veslali oštro, ali jaka matica ih je ipak uhvatila nešto

ranije nego što je trebalo. Umesto da pristanu uz skele oni krenuše niz

vodu kojoj nisu mogli da se otmu, i ona bi ih odnela daleko da ih nešto

neocekivano ne zaustavi:

Tu, na sredini brzaka, gde nije bilo direka ni skela, njihov camac udari

u nešto drveno i teško, i odjeknu tupo. To ih zaustavi. Tek tada

razabraše da se gore na skelama sejmeni gušaju sa nekim. Sejmeni,

sve poturcenjacki sinovi iz naših krajeva, vikali su gore svi u jedan

glas; u tami su se ukrštali njihovi isprekidani i nerazumljivi povici:

— Drž', ne puštaj!

— Kahrimane, 'vamo!

— Ja sam, ja!

Izmeðu tih povika culo se kako neki težak predmet ili ljudsko telo

pljusnu u vodu.

Plevljak je nekoliko trenutaka bio u potpunoj nedoumici gde je zastao i

šta se to dešava, ali cim se malo snašao on poce gvozdenom kukom

na dugackoj motki da se odupire o direke na koje je u vodi udario i da

vuce camac uz vodu, sve bliže skeli. Sad je vec bio kod hrastovog

direka i ohrabren vikao iz svega glasa:

— Luc, palite luc! Konopac mi dajte!

Najpre mu nije niko odgovarao. Najzad, posle mnogog dovikivanja u

kome niko nikog nije slušao ni mogao da razume, planu gore

nesigurno i bojažljivo tanka lucka. Taj prvi blesak više zbuni oci i

pomeša u nemiran kovitlac ljude i predmete sa njihovim senkama i

crvenim odblescima na vodi. Ali planu još u necijoj ruci luc. Sad se

svetlost umiri i ljudi poceše da se pribiraju i raspoznavaju. Sve se brzo

razmrsi i objasni.

Izmeðu Plevljakovog camca i skela nalazio se mali splav od svega tri

direka; samo na prednjem delu bilo je veslo, pravo splavarsko veslo,

tek krace i slabije. Splav je bio vezan leskovom gužvom za jedan od

hrastovih direka ispod skela i držao se protiv brze vode koja ga je

zapljuskivala i svom silom vukla naniže. Sejmeni sa skela pomogoše

svome starešini da preðe preko splava i da se ispne do njih. Svi su bili

zadihani i unezvereni. Na daskama je ležao vezan hrišcanin seljak.

Videlo se kako mu se brzo i jako nadimaju grudi, i oci u kolutanju

pokazuju strašnu beonjacu.

Najstariji od cetvorice sejmena objašnjavao je uzbuðeno Plevljaku

kako su oni stražarili pritajeni na raznim mestima po skelama. I kad su

u tami culi veslo pomislili su da je to starešinin camac, ali su bili toliko

mudri, da se ne jave i da cekaju šta ce naici. Tada su videli dvojicu

seljaka kako prikrajciše uz direke i kako s mukom vezuju splav. Pustili

su ih da se ispnu i da zaðu meðu njih a onda su ih napali nadžacima,

oborili i stali da vezuju. Ovoga koji je bio obeznanjen od udaraca po

glavi vezali su lako, ali onaj drugi, praveci se prvo da je obamro,

kliznuo kao riba i propao kroz daske u vodu.

Tu sejmen uplašeno zastade u govoru, a Plevljak poce da vice:

— Ko ga je pustio? Kazujte ko ga je pustio, jer cu vas sve na komade

sasjeci, sve!

Momci su cutali i treptali ocima na crvenoj nemirnoj svetlosti, a

Plevljak se okretao oko sebe kao da ga traži u mraku, psujuci im

jednako i ono što im danju nikad nije psovao. Ali se odjednom trže,

nagnu se nad vezanog seljaka kao nad dragoceno blago i sav drhteci

stade da cici kroza zube nekim tankim, placevnim glasom:

— cuvajte ovoga, cuvajte dobro! Ah, kurvini sinovi, ako mi ga pustite,

znajte da glave na vama nema!

Sejmeni se uskomešaše oko seljaka; dotrcaše sa obale, preko skela,

još dvojica. Plevljak je izdavao naredbe, opominjao da ga bolje vežu i

cvršce drže. Tako ga kao mrtvaca prenesoše polako i oprezno na

obalu. Plevljak je pošao za njima, ne gledajuci gde staje i ne skidajuci

pogleda sa vezanog coveka. I sa svakim korakom cinilo mu se da

raste, da tek pocinje da živi.

Na obali su poceli da se pale i mitoklasaju novi lucevi. Uhvaceni seljak

je unesen u jedan od radnickih kuceraka, gde je zapaljena vatra, i

vezan uz direk konopcem i verigama koje su skinuli sa ognjišta.

To je bio glavom Radisav sa Uništa.

Plevljak se malo stišao, nije vrištao ni psovao, ali nije mogao nigde da

se skrasi. Slao je sejmene niz obalu da traže onog drugog seljaka koji

je skocio u vodu, iako je bilo jasno da ga po ovako mracnoj noci, ako

se nije udavio, niko nece moci stici ni uhvatiti. Izdavao je i druga razna

nareðenja, ulazio, izlazio, pa se opet vracao, pijan od uzbuðenja.

Poceo je i da ispituje vezanog seljaka, ali je i to napustio. Uopšte, sve

što je radio trebalo je samo da zajazi i prikrije njegov nemir, jer u

stvari on je samo na jedno mislio: cekao je Abidagu. I nije morao dugo

da ga ceka.

Pošto je odspavao prvi san, Abidaga se po svom obicaju odmah iza

ponoci probudio i, ne moguci više zaspati, stajao je kraj prozora i

gledao u tamu. Sa njegovog cardaka na Bikavcu danju se videla recna

dolina i cela graðevina sa kucercima, mlinovima, pojatama i celim

onim razrovanim i zakrcenim prostorom oko nje. Sad je u tami

naslucivao sve to i sa gorcinom mislio kako posao ide sporo i teško i

kako ce to jednog dana morati doci i veziru do ušiju. Za to ce se vec

neko pobrinuti. Ako niko, a ono ovaj glatki, hladni i podmukli Tosun

efendija. I tada bi se moglo desiti da padne u nemilost kod vezira. A

to, to je ono od cega on ne može da spava, a kad zaspi i u snu drhti.

Jelo mu je otrovano, ljudi su mu crni, život mu je mrzak samo kad

pomisli na to. Nemilost, to znaci da si udaljen od vezira, da ti se

neprijatelji podsmevaju (ah, samo ne to!), da nisi niko i ništa, da si

dronjak i fukara ne samo u tuðim nego i u svojim sopstvenim ocima.

Znaci izgubiti teško steceni imetak ili, ako ga i zadržiš, grickati ga

kradimice, daleko od Stambola, negde u progonstvu, u mracnoj

provinciji, zaboravljen, izlišan, smešan, bedan. Ne, samo to ne! Bolje

ne gledati sunce i ne disati vazduh! Sto puta je onda bolje bilo i ne biti

niko i ne imati ništa! — Eto, to je ta misao koja mu se uvek vraca i po

nekoliko puta u danu nagoni krv da bolno udara u teme i slepoocnice,

ali ni inace nikad potpuno ne išcezava, nego leži kao crn talog u

njemu. To bi za njega znacila nemilost, a nemilost je mogucna svakog

dana i casa, jer sve radi da ona doðe, samo on jedini radi protivno i

brani se; dakle on jedan protiv svih i svega. I to traje vec petnaestak

godina, otkako je došao do ugleda i uticaja, otkako mu vezir poverava

velike i važne poslove. Pa ko to može da izdrži? Ko da spava i miruje?

Iako je bila hladna i vlažna jesenska noc, Abidaga je otvorio prozor i

gledao u tamu, jer mu se cinilo da se guši u zatvorenom prostoru.

Tada je primetio da se na skelama i po obali pale i krecu svetlosti. Kad

je video da ih biva sve više, pomislio je da se nešto neobicno desilo,

obukao se i probudio momka. Tako je stigao pred osvetljenu pojatu

upravo u trenutku kad Plevljak nije više ni sam znao kako da grdi,

kome da nareðuje, uopšte šta da radi pa da prikrati vreme.

Neocekivani dolazak Abidagin posve ga je zbunio. Toliko je želeo taj

cas, a sada kad je nastupio, on nije umeo da ga iskoristi onako kako je

zamišljao. Mucao je od uzbuðenja i zaboravio je na vezanog seljaka.

Abidaga je samo prezrivo gledao iznad njegove glave i odmah se

uputio ka zarobljeniku.

U pojati su naložili življu vatru tako da je i najudaljeniji kutak bio

obasjan, a sejmeni su dodavali sve nove glavnje.

Abidaga je stajao pred vezanim seljakom od koga je bio mnogo viši.

Bio je miran i zamišljen. Svi su cekali na njegovu rec, a on je mislio:

eto s kim ja imam da se borim i nosim, eto od koga zavise moj položaj

i moja sudbina, od ove prezrene i slaboumne poturice Plevljaka i od

nerazumljive, okorele zlobe i uporstva ove rajinske gnjide. A onda se

trgnuo i poceo da izdaje naredbe i da ispituje seljaka.

Pojata se ispunila sejmenima, napolju su se culi glasovi razbuðenih

nadzornika i radnika. Abidaga je postavljao pitanja preko Plevljaka.

Radisav je najpre tvrdio da su se on i još jedan mladic rešili da beže i

da su zato spremili mali splav i krenuli niz reku. Kad su mu pokazali

svu besmislenost njegovog tvrðenja, jer se po mracnoj noci ne može

ploviti niz nemirnu reku, punu virova, stena i sprudova, i jer se oni koji

hoce da beže ne penju na skele i ne ruše rad, on je zacutao i samo je

nabusito rekao:

— Pa, u vašim je rukama sve, radite šta znate.

— E, sad ceš da vidiš šta znamo, — rekao je na to živo Abidaga.

Sejmeni su razdrešili verige i razgolitili seljaku grudni koš. Verige su

bacili u razgorelu vatru i cekali. Kako su verige bile caðave, svima su

im ruke bile uprljane i svuda su i po polunagom seljaku i po njima

ostavljale crne tragove. Kad su verige bile blizu usijanja, prišao je

Merdžan Ciganin i dugackim kleštima ih izvukao za jedan kraj, a jedan

od sejmena je isto tako pridržavao drugi.

Plevljak je prevodio Abidagine reci.

— E, dede sad nam kazuj pravu istinu.

— Šta imam da vam kazujem; vi sve možete pa sve i znate.

Ona dvojica prinesoše verige i opasaše njima seljaka oko širokih,

maljavih grudi. Stade da cvrci osmuðena dlaka. Seljaku se zgrciše

usta, nabreknuše vratne žile, rebra na slabinama iskociše i trbušni

mišici poceše da se stežu i krecu kao kad covek povraca. Stenjao je od

bola, zatezao konopce kojima je vezan i uzalud se otimao i nastojao da

smanji dodir tela sa vrelim gvožðem. Oci su mu treptale i suzile.

Odmakoše verige.

— To ti je za pocetak. Zar nije bolje da bez toga govoriš?

Seljak samo jako oduhnu kroz nos, ali je cutao.

— Kazuj ko je bio onaj s tobom!

— Zvao se Jovan, a ja mu ne znam kucu ni selo.

Prinesoše opet verige, zacvrca opaljena dlaka i koža. Kašljuci od dima i

grceci se od bolova, seljak poce isprekidano da kazuje.

Svega njih dvojica su se dogovorili da ruše gradnju na mostu. Tako su

mislili da treba i tako su uradili. Niko drugi nije znao i nije ucestvovao.

Ispocetka su prilazili sa obale, na raznim mestima, i uspevali su dobro,

ali kad su videli da je straža na skelama i po obali, smislili su da

sastave tri direka u splav i da tako neprimeceni priðu graðevini sa

reke. To je bilo pre tri dana. Vec prve noci umalo da ih nisu uhvatili.

Jedva su izmakli. Zato iduce noci nisu uopšte izlazili. A kad su nocas

opet probali sa splavom desilo se ovo što se desilo.

— To je sve. Tako je bilo i tako smo radili, a vi sada cinite svoje.

— A ne, necemo tako, nego kazuj ko vas je nagovorio na to! Jer, ništa

su te muke dosada prema ovima koje idu.

— Vala, cinite šta vam je drago.

Tada priðe onaj Merdžan kovac sa kleštima. Klece pored vezanog

coveka i poce da mu kida nokte sa bosih nogu. Stisnutih zuba seljak je

cutao, ali je cudna drhtavica, koja mu je i onako vezanom tresla telo

sve do pasa, odavala da je bol morao biti velik i neobican. U jednom

trenutku seljak procedi kroza zube nešto nejasno. Plevljak koji je

vrebao njegove reci i pokrete i žudno ocekivao ma kakvo priznanje

dade rukom znak Ciganinu da prestane i odmah priskoci.

— Kako? šta kažeš?

— Ništa. Kažem: što me na pravdi boga mucite i što dangubite.

— Kazuj ko te nagovorio?

— Ama, ko ce me nagovoriti? Šejtan!

— Šejtan?

— Šejtan, jakako, onaj koji je i vas nagovorio da zidate cupriju.

Seljak je govorio tiho ali tvrdo i odreðeno.

Šejtan! cudna rec, kazana ovako ogorceno u ovako neobicnom

položaju. Šejtan! I toga ima, mislio je Plevljak, stojeci sada oborene

glave kao da ga vezani saslušava a ne on njega. Ta jedina rec pogodila

ga je u osetljivo mesto i podigla u njemu odjednom sve brige i sva

strahovanja u svoj njihovoj snazi i velicini, kao da nisu bila zbrisana

ovim hvatanjem krivca. Možda je zaista sve ovo, zajedno sa

Abidagom, i graðenjem mosta, i ovim ludim seljakom, samo ðavolja

rabota. šejtan! Možda je to jedino cega se treba bojati? Plevljak

zadrhta, i trgnu se. Upravo, prenuo ga je gromki i ljutiti Abidagin glas.

— Šta je? Tebi se spava, jaramaze? — vikao je Abidaga, udarajuci

kožnim kratkim bicem po sari svoje desne cizme.

Ciganin je klecao, sa kleštima u rukama, i crnim, svetlim ocima gledao

uplašeno i pokorno naviše uz Abidagin stas. Sejmeni su podsticali

vatru koja se i inace bila rasplamsala. Cela prostorija je sjala,

zagrejana i svecana. Uopšte, to što je omrklo kao uboga i neugledna

zgrada poraslo je odjednom, proširilo se i izmenilo. U pojati i oko nje

vladalo je neko svecano uzbuðenje i narocita tišina kao što uvek biva

na mestima na kojima isteruju pravdu, muce živa coveka ili se

dešavaju sudbonosne stvari. Abidaga, Plevljak i vezani covek kretali su

se i govorili kao glumci, a svi ostali su išli na prstima, oborenih ociju,

ne govoreci do u potrebi, pa i onda samo šapatom. Svak je u sebi

želeo da ne bude na tom mestu ni u tom poslu, ali pošto to nije

mogucno, svak je stišavao svoju rec i umanjivao svoj pokret da bar za

toliko bude dalje od svega.

Videci da saslušanje sporo ide i da ne obecava ploda, Abidaga sa

nestrpljivim pokretom i glasnim psovkama iziðe iz pojate. Za njim je

skakutao Plevljak, a za ovim sejmeni.

Napolju je svitalo. Sunce se još nije javilo, ali je ceo vidik bio svetao.

Duboko meðu brdima videli su se oblaci, rastegnuti u dugim, zagasito

ljubicastim pojasevima, a izmeðu njih svetlo i bistro nebo, gotovo

zelene boje. Nad vlažnom zemljom ležale su rasturene gomile niske

magle iz koje su virile krune vocaka sa potpuno proreðenim i žutim

lišcem. Udarajuci jednako korbacem o cizmu, Abidaga je izdavao

nareðenja: da se krivac ispituje i dalje, narocito o pomagacima, ali da

ga ne muce preko mere mukama od kojih bi klonuo; da se spremi sve

što treba da danas u podne bude živ nabijen na kolac, i to na krajnjoj

skeli, na najuzvišenijem mestu, tako da ga vidi sva kasaba i svi radnici

sa obe strane reke: Merdžan da pripremi sve, a telal da vikne kroz

mahale: da ce u podne na cupriji narod moci videti kako prolaze oni

koji ometaju gradnju mosta, da se tu, na jednoj ili na drugoj obali

mora iskupiti sve muško stanovništvo, Turci i raja, od deteta pa do

starca.

Dan koji svice nedelja je. Nedeljom se radilo kao i svakim drugim

danom, ali danas su i sami nadzornici rasejani. Tek što se dobro

razdanilo pronela se vest o hvatanju krivca, o mucenju i pogubljenju

koje ce biti u podne. Ono stišano i svecano raspoloženje iz pojate

proširilo se na ceo prostor oko graðevine. Kulucari rade cutke, svak

izbegava da drugom pogleda u oci i svak gleda u posao koji ima pred

sobom kao da je to pocetak i svršetak sveta.

Još na sat pred podne iskupio se varoški svet, vecinom Turci, na

zaravanku kod mosta. Deca su se ispela na visoke blokove

neobraðenog kamena koji su tu ležali. Radnici su se rojili oko dugih i

uskih dasaka sa kojih se delio kulucarski tain koji coveku ne da umreti.

Žvacuci, oni su cutke i unezvereno gledali oko sebe. Malo zatim

pojavio se Abidaga, u pratnji Tosun-efendije, majstor-Antonija i još

nekolicine uglednih Turaka. Svi su stali na jednom uzvišenom

oceditom mestu izmeðu mosta i pojate u kojoj je bio osuðenik.

Abidaga je otišao još jednom do pojate gde mu je javljeno da je sve

spremno: tu je ležao hrastov kolac, dugacak blizu cetiri aršina, kako

treba zašiljen, na vrhu pokovan gvožðem i sasvim tanak i oštar, a ceo

namazan dobro lojem; tamo na skelama bili su prikovani direci meðu

koje ce se kolac uglaviti i ukovati, drven malj za nabijanje, konopci i

sve ostalo.

Plevljak je bio ustumaran, zemljane boje u licu i crvenih ociju. Ni sada

nije mogao da izdrži Abidagin plameni pogled.

— Slušaj ti, ako ne bude sve kako treba i ako me obrukaš pred

svetom, ne izlaz'te mi pred oci ni ti ni ovaj ciganski brabonjak;

potopicu vas u Drinu, kao slepu štenad.

I onda okrecuci se uzdrhtalom Ciganinu dodade blaže:

— Šest ti je groša za posao, a još šest ako ostane do mraka živ. Pa

sad gledaj.

Sa glavne džamije u caršiji javi se hodža oštrim i jasnim glasom.

Nastade nemir meðu sakupljenim narodom, a malo zatim otvoriše se

vrata na pojati. Desetak sejmena se svrsta u dva reda, po pet sa

svake strane. Meðu njima je Radisav, bos i gologlav; brz i pognut kao i

uvek ali ne »seje« u hodu, nego sitno i cudnovato hoda, skakuce

gotovo na osakacenim nogama sa krvavim rupama umesto nokata; na

ramenu nosi dugacak, beo i zašiljen kolac. Pozadi ide Merdžan sa još

dva Ciganina koji ce mu pomagati pri izvršenju presude. Odjednom

izjaha odnekud Plevljak na svom doratu i poðe na celo te povorke,

koja je imala da preðe svega stotinjak koraka do prvih skela.

Svet je istezao vratove i propinjao se na prste da vidi coveka koji je

ostvario zaveru i otpor i rušio graðevinu. Svi su bili iznenaðeni bednim

i nikakvim izgledom toga coveka koga su oni posve drukcije zamišljali.

Naravno, niko od njih nije znao zašto onako smešno poskakuje i

nabada s noge na nogu i niko nije dobro video one opekotine od veriga

koje su mu išle oko grudi kao veliki kaiševi, a preko kojih su mu

navukli košulju i gunj. Stoga je svima izgledao i suviše jadan i

neugledan za delo zbog koga ga vode na gubilište. Samo je beli

dugacki kolac davao svemu neku jezivu velicinu i privlacio sve poglede

na sebe.

Kad su stigli do mesta gde pocinju zemljani radovi na obali, Plevljak

sjaha i nekim svecanim i preteranim pokretom predade uzdu momku,

a on se sa ostalima izgubi na strmom, raskaljanom putu koji se spušta

ka vodi. Malo zatim svet je mogao da ih vidi kako se pojavljuju istim

redom na skelama i kako se penju sporo i oprezno. Na uskim

prolazima od greda i dasaka sejmeni su potpnno okružili i stisli meðu

sobom Radisava, da im ne bi skocio u reku. Tako su se provlacili

polako i peli sve više dok ne doðoše do kraja. Tu je nad vodom bio

popoðen prostor u velicini jedne osrednje sobe. Na tom prostoru se,

kao na uzdignutoj pozornici, smestiše Radisav, Plevljak i trojica

Cigana, ostali sejmeni ostadoše rastureni naokolo po skelama.

Narod na zaravanku se pomerao i premeštao. Stotinjak koraka ga deli

od onih dasaka, tako da vidi svakog coveka i svaki pokret, ali ne može

da cuje reci ni razabere pojedinosti. Narod i radnici sa leve obale

udaljeni su tri puta toliko od prizora i još se više vrpolje i naprežu da

što bolje cuju i vide. Ali se ništa nije moglo cuti a ono što se videlo

izgledalo je u pocetku i suviše jednostavno i zanimljivo, a opet na

kraju postalo je tako strašno da su svi okretali glave i mnogi brzo

odlazili kuci, kajuci se što su dolazili.

Kad su Radisavu naredili da legne, on je oklevao jedan trenutak, a

onda je ne gledajuci Cigane ni sejmene, kao da ih nema, prišao bliže

Plevljaku, gotovo poverljivo, kao nekom svome, i rekao mu tiho i

potmulo:

— Slušaj, tako ti ovog i onog svijeta, ucini dobro i probodi me, da se

ne mucim kao pas.

Plevljak se trgnuo i viknuo na njega kao da se brani od toga suviše

poverljivog nacina razgovora:

— Sikter, vlaše! Zar ti toliki delija da carsko rušiš a ovamo bogoradiš

k'o žena! Bice kako je nareðeno i kako si zaslužio.

Radisav obori glavu još niže, a Cigani mu priðoše i stadoše s njega da

svlace gunj i košulju. Na grudima se ukazaše rane od veriga,

potprištene i pocrvenele. Ne govoreci više ništa, seljak leže kako mu je

nareðeno, okrenut licem prema zemlji. Cigani priðoše i vezaše mu

prvo ruke na leða, a potom za svaku nogu, oko clanaka, po jedan

konopac. Zategnuše svaki na svoju stranu i široko mu raskreciše noge.

Za to vreme Merdžan je položio kolac na dva kratka obla drveta, tako

da mu je vrh došao seljaku meðu noge. Zatim izvadi iza pojasa kratak,

širok nož, kleknu pred ispruženog osuðenika i nagnu se nad njim da

mu rasece sukno od cakšira meðu nogama i da proširi otvor kroz koji

ce kolac uci u telo. Taj najstrašniji deo krvnikova posla bio je, srecom,

za gledaoce nevidljiv. Videlo se samo kako vezano telo zadrhta od

kratkog i neprimetnog uboda nožem, kako se podiže do pasa, kao da

ce ustati, ali odmah ponovo pade natrag i tupo udari o daske. cim je

to svršio, Ciganin skoci, dohvati drveni malj sa zemlje i stade njime da

udara donji, tupi deo koca, laganim i odmerenim udarcima. Izmeðu

dva udarca stao bi malo i posmatrao prvo telo u koje zabija kolac a

zatim dvojicu Cigana, opominjuci ih da vuku lagano i jednomerno. Telo

raskrecenog seljaka grcilo se samo od sebe; kod svakog udarca malja

kicma mu se savijala i grbila, ali su ga konopci zatezali i ispravljali.

Tišina je na obe obale bila tolika da se jasno razabirao i svaki udarac

za sebe i njegov odjek negde na strmoj obali. Najbliži su mogli cuti

kako covek udara celom o dasku i pored toga jedan drugi neobicni

zvuk; ali to nije bio ni jauk ni vapaj ni hropac, ni ma koji ljudski glas,

nego je celo to rastegnuto i muceno telo širilo od sebe neku škripu i

grohot, kao plot koji gaze ili drvo koje lome. Posle svakog drugog

udarca odlazio je Ciganin do ispruženog tela, nadnosio se nad njega,

ispitivao da li kolac ide dobrim pravcem, i kad bi se uverio da nije

povredio nijedan od najvažnijih živih delova iznutrice, vracao se i

nastavljao svoj posao.

Sve se to slabo culo i još manje videlo sa obale, ali su svima noge

drhtale, lica bledela i hladneli prsti na rukama.

U jednom trenutku kucanje prestade. Merdžan je video kako se pri

vrhu desne plecke mišici zatežu i koža odiže. On priðe brzo i prosece

to ispupceno mesto unakrst. Bleda krv potece, najpre oskudno pa sve

jace. Još dva-tri udarca, laka i oprezna, i na prosecenom mestu stade

da izbija gvožðem pokovani šiljak koca. Udario je još nekoliko puta,

dok vrh nije došao do u visinu desnog uha. covek je bio nabijen na

kolac kao janje na ražanj, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego

na leða i što nije jace ozledio ni utrobu ni srce ni pluca. Tada Merdžan

odbaci malj i priðe. Razgledao je nepomicno telo, zaobilazeci krv koja

je curila sa mesta gde je kolac ušao i izašao. i hvatala se u malim

mlakama na daskama. Dvojica Cigana okrenuše ukruceno telo na leða

i stadoše da mu vežu noge pri dnu uz kolac. Za to vreme Merdžan je

gledao da li je covek živ i pažljivo posmatrao to lice koje je došlo

odjednom podadulo, šire i vece. Oci su bile široko otvorene i nemirne,

ali ocni kapci nepomicni, usta rasklopljena i obe usne ukocene u grcu;

iz njih su belasali stegnuti zubi. Pojedinim od licnih mišica covek nije

više mogao da vlada; stoga je lice izgledalo kao maska. Ali srce je bilo

muklo i pluca radila kratkim i ubrzanim dahom. Dvojica Cigana stadoše

da ga dižu kao brava na ražnju. Merdžan je vikao na njih da paze, da

ne drmaju telom; i sam je pomagao. Uglaviše donji, debeli deo koca

meðu one dve grede i ukovaše sve velikim ekserima, zatim pozadi, u

istoj visini, podupreše kratkom žiokom koju takoðe prikovaše i za

kolac i za gredu od skela.

Kad i to bi gotovo Cigani se izmakoše podalje i pridružiše sejmenima, a

na onom praznom prostoru ostade sam, izdignut za citava dva aršina,

uspravan, ispršen i go do pasa, covek na kocu. Iz daljine se samo

naslucivalo da kroz njega ide kolac za koji su mu vezane noge pri

clancima, dok su mu ruke vezane na leðiina. Zato je narodu izgledao

kao kip koji lebdi u vazduhu, na samoj ivici skela, visoko iznad reke.

Na obe obale proðe žagor i talasanje kroz svetinu. Neki oboriše pogled,

a neki krenuše kuci brzo, ne okrecuci glave. Vecina je nemo gledala taj

ljudski lik, isturen u prostor, neprirodno ukocen i prav. Strah im je

ledio utrobu i noge su pod njima obamirale, ali oni nisu mogli da se

maknu ni da odvoje pogled od toga prizora. A izmeðu toga uplašenog

sveta provlacila se luda Ilinka; zagledala svakom u oci, nastojeci da im

uhvati pogled i da u njemu procita i otkrije gde su njena žrtvovana i

sahranjena deca.

Tad Plevljak, Merdžan i još dvojica sejmena priðoše ponovo osuðeniku

i stadoše da ga zagledaju izbliza. Niz kolac je tekao samo slab mlaz

krvi. covek je bio živ i svestan. Slabine su mu se dizale i spuštale, žile

na vratu kucale, oci su kolutale sporo ali neprestano. Kroz stisnute

zube naviralo je otegnuto režanje u kome su se teško razabirale

pojedine reci:

— Turci, Turci..., — grcao je covek sa koca. — Turci na cupriji... da

paski skapavate... paski pomrete!...

Cigani sakupiše svoj alat i svi se, zajedno sa Plevljakom i sejmenima,

zaputiše preko skela na obalu. Narod ustuknu pred njima i stade ða se

razilazi. Samo su decaci sa visokog kamenja i golih drveta ocekivali još

nešto i, ne znajuci kad je kraj ni šta je dosta, cekali šta ce dalje biti sa

cudnim covekom koji lebdi nad vodom kao da je u skoku zastao.

Plevljak je prišao Abidagi i javio da je sve tacno i dobro izvršeno i da je

osuðenik žav i ima izgleda da ce živeti još, jer mu unutrica nije

povreðena. Abidaga mu ne odgovori ništa, ni pogledom, samo mahnu

rukom za znak da mu dovedu konja i stade da se prašta sa Tosunefendijom

i majstor-Antonijem. Svi stadoše da se razilaze. culo se

kako kroz caršiju telal vice o izvršenoj presudi i o takvoj istoj i goroj

kazni koja ceka svakog ko bude tako radio.

Plevljak je stajao, u nedoumici, na zaravanku koji se naglo praznio.

Momak je držao konja i sejmeni su cekali nareðenja. Osecao je da bi

trebalo nešto da kaže, ali nije mogao od silnog uzbuðenja koje je tek

sada pocelo da raste u njemu, da ga razapinje, kao da ce poleteti. Sad

mu je tek dolazilo do svesti sve ono na što, ranije, zauzet poslom oko

izvršenja presude, nije mogao da misli. Sad se tek setio Abidagine

pretnje da ce ga živa namaci na kolac ako ne uspe da uhvati krivca.

Izbegao je tu strahotu, ali za dlaku, u poslednjem trenutku. Onaj tamo

na skeli radio je svom snagom, nocu, podmuklo, da se to zaista desi.

Ali se, eto, desilo obrnuto. I sam pogled na toga coveka, koji je još živ

onako pripet i isturen nad rekom, ispunjavao ga je i užasom i nekom

bolnom radošcu što nije njega ta sudbina zadesila, i što je njegovo telo

netaknuto, slobodno i pokretno. Od te misli neodoljivi vatreni trnci su

mu se širili iz grudi, ulazili u noge, u ruke, i nagonili ga da se krece,

smeje i govori, kako bi sam sebe uverio da je zdrav, da može da se

mice slobodno, da govori i da se smeje glasno, da peva ako hoce, a ne

da reži sa koca nemocne kletve, ocekujuci smrt kao jedinu srecu koja

mu se još može desiti. Same se ruke krecu, same noge poigravaju,

sama se usta otvaraju i na njih navire grcevit smeh i same teku obilne

reci:

— Ha, ha, ha! Radisave, vilo gorska, što si se ukrutio tako? Što ne

potkopavaš cupriju? Što režiš i grcaš? Zapjevaj, vilo! Poigraj, vilo!

Iznenaðeni i zbunjeni sejmeni su gledali kako njihov starešina igra,

raširenih ruku, i kako se zapevajuci i grcajuci guši od smeha, od

cudnih reci i bele pene koja mu sve više izbija na krajevima usana. I

njegov konj, dorat, dobacivao mu je uplašene poglede iskosa.

Svi oni koji su sa jedne ili druge obale prisustvovali izvršenju kazne

razneli su strašne glasove po varoši i okolini. Neopisiv strah je ušao u

graðane i radnike. Sporo i postepeno je prodiralo ljudima u svest puno

saznanje o onome što se tu u njihovoj blizini, u toku kratkog

novembarskog dana desilo. Svi su se razgovori kretali oko coveka koji

je tamo gore iznad skela još živ na kocu. Svak se u sebi zaricao da

nece o njemu govoriti; ali šta vredi kad se misao stalno vraca na njega

i pogled otima na tu stranu?

Seljaci koji su pristizali iz Banje, vozeci kamen na volovskim kolima,

obarali su oci i opominjali krotko svoje volove da žure. Radnici po obali

i na skelama dozivali su se pri poslu prigušeno i samo koliko se

moralo. I sami nadzornici sa leskovim prutovima u ruci bili su mirniji i

blaži. Dalmatinski kamenoresci su pri radu okretali leða mostu, bledi,

stegnutih vilica, i gnevno udarali svoja dleta koja su u opštoj tišini

kliktala kao jato detlica.

Brzo je došao sumrak i radnici su grabili svojim konacištima, u želji da

budu što dalje od skela. Još pre nego se potpuno smrklo ispeli su se

Merdžan i jedan Abidagin pouzdan momak ponovo do Radisava i

nesumnjivo utvrdili da je osuðenik i sada cetiri sata posle izvršenja

osude, živ i svestan. On je, u groznici, sporo i teško kolutao ocima, a

kad je ispod sebe ugledao Ciganina poceo je glasnije da jeci. Kroz tu

jeku sa kojom je duša izlazila iz njega razabirale su se samo pojedine

reci:

— Turci... Turci... cuprija!

Zadovoljni, vratili su se Abidaginoj kuci na Bikavac, pricajuci putem

svakome da je osuðenik živ; a kako škripi zubima i progovara s koca

lepo i razgovetno, ima nade da ce živeti i do sutra u podne. Zadovoljan

je bio i Abidaga i naredio je da se Merdžanu isplati obecana nagrada.

Te noci je sve živo u kasabi i oko mosta zaspalo u strahu. Upravo,

zaspao je onaj ko je mogao da spava, a onih kojima san nije hteo na

oci bilo je mnogo.

A sutradan je osvanuo suncan novembarski ponedeljak. Ni tu oko

gradnje ni u celoj kasabi nije bilo oka koje nije pogledalo na onaj

zamršeni splet greda i dasaka nad vodom, gde se na samom kraju,

kao na pramcu broda, prav i odvojen, isticao covek na kocu. I mnogi

koji je, budeci se, pomislio da je snivao ono što se juce naocigled

sveta dešavalo na mostu, sad je stajao i netremice gledao svoj mucan

san kako se produžuje i traje, stvaran, na suncu.

Kod radnika ista ona jucerašnja tišina, puna skrušenosti i ogorcenja. U

varoši isti šapat i zbunjenost. Merdžan i onaj Abidagin momak ispeli su

se ponovo na skele, obilazili oko osuðenika; nešto su govorili meðu

sobom, dizali glavu i zagledali gore u lice seljakovo; u jednom trenutku

Merdžan ga je povukao za cakšire. Vec po nacinu kako su se spustili na

obalu i prošli cutke izmeðu zaposlenih ljudi, svi su shvatili da je seljak

izdahnuo. I svi su Srbi osetili neko olakšanje, kao nevidljivu pobedu.

Sada su svi smelije pogledali gore na skele i na osuðenika. Svi su

osecali da je u onom njihovom stalnom rvanju i morenju sa Turcima

sada preteglo na njihovu stranu. Smrt je najteži zalog. Usta, dotle

zalivena strahom, sama su se otvarala. Onako kaljavi, vlažni,

neobrijani i bledi, valjajuci borovim polugama velike blokove banjskog

kamena, zastajali su se za trenutak da opljunu dlanove i prigušenim

glasom govorili jedan drugom:

— Bog da ga prosti i pomiluje!

— Ej, mucenik! E, jade naš!

— Zar ne vidiš da se posvetio? Svetitelj, bolan.

I svaki je ispod oka merio pokojnika koji se drži uspravno kao da stupa

pred cetom. Gore, na svojoj visini on im nije više izgledao ni strašan ni

žalostan. Naprotiv, svima je bilo jasno sada koliko se izdvojio i uzvisio.

Ne stoji na zemlji, ne drži se rukama, ne pliva, ne leti; on ima svoje

težište u samom sebi; osloboðen zemnih veza i tereta, ne muci se; ne

može mu više niko ništa, ni puška ni sablja, ni zla misao ni ljudska rec

ni turski sud. Onako nag do pasa, vezanih ruku i nogu, prav, zabacene

glave uz kolac, taj lik nije ni licio toliko na ljudsko telo koje raste i

raspada se koliko na visoko uzdignut, tvrd i neprolazan kip koji ce tu

ostati zauvek.

Kulucari su se zakretali i kriomice krstili.

Na Mejdanu su žene pretrcavale jedna drugoj, preko avlije, da samo

minut-dva prošapucu i otplacu zajedno, i odmah se vracale trkom da

im rucak ne bi zagoreo. Jedna je zapalila kandilo. Ubrzo su po svima

kucama gorela kandila, prituljena po coškovima soba. Deca su trepcuci

ocima, u praznickom raspoloženju, gledala u taj sjaj, i slušajuci

nerazumljive, izlomljene recenice starijih (»Ubrani, Gospode, i

sacuvaj!« »Ah, mucenik, pribran je kod boga kao da je najvecu crkvu

sagradio!« «Pomozi nas, Bože, ti Jedini, potri dušmanina i ne daj mu

duge vlasti!«), zapitkivala neumorno, šta je to mucenik, ko gradi

crkvu, i gde to. Narocito su decaci bili ljubopitljivi. A majke su ih

umirivale:

— Šuti, dušo! šuti, slušaj mamu i cuvaj se, dok si god živ, Turcina,

prokletnika!

A pre nego je i po drugi put stao da pada mrak, Abidaga je još jednom

obišao graðevinu i, zadovoljan dejstvom ovoga strašnog primera,

naredio da se seljak skine sa skela:

— Bacite psa psima!

U toj noci koja je naglo padala, vlažna i mlaka kao proletnja, nastalo je

nerazumljivo žuborenje i talasanje meðu radnicima. I oni koji ranije

nisu hteli da cuju o rušenju i otporu sada su bili spremni da daju

mnogo i ucine sve. covek na kocu posto je opšta briga i svetinja.

Nekoliko stotina izmucenih ljudi, pokrenuto uroðenim nagonom,

snagom sažaljenja i drevnih obicaja, nesvesno se zatalasalo i udružilo

u naporu da doðe do mucenikovog leša, da ga otme skrnavljenju i

hrišcanski sahrani. U opreznom sašaptavanju i dogovaranju po

kolibama i pojatama kulucari su sakupili meðu sobom znatnu svotu od

sedam groša kojom ce podmititi Merdžana. Za taj posao odabrali su

trojicu najokretnijih izmeðu sebe i oni su uspeli da stupe u dodir sa

dželatom. Mokri i umorni od rada, trojica seljaka sada pregovaraju,

sporo, lukavo, zaobilazno. Mršteci se, ceškajuci po glavi i namerno

zamuckujuci, najstariji seljak govori Ciganinu:

— Eto se i to svrši. Suðeno je pa neka bude i to. Samo znaš, kako je,

na priliku, iksan je, što no se kaže božji stvor, pa ne bi valjalo da ga,

na priliku, zverinje jede i psi razvlace.

Merdžan, koji naslucuje dobro da se radi o poslu, brani se, više tužno

nego uporno.

— Aja, jok! Nemojte da mi govorite. Na veliku cete me vatru naložiti.

Vi ne znate kakav je ris Abidaga!

Seljak se muci i mršti i misli u sebi: »Ciganin je, stvorenje bez krsta i

duše, pa nit' možeš da ga kumiš ni bratimiš, ni icim na zemlji ili na

nebu zakuneše, a desnu ruku drži u plitkom džepu od gunja i u njoj

stisnuto sedam groša.

— Ama, znam vec kako je. Znamo mi, na priliku, da ni tebi nije lako.

Samo, nece ni tebi krivati, Eto, cetiri groša, uzdravo, smo našli, pa kao

velimo dosta je.

— Jok, jok, draži je meni život od vaskolikog blaga svjetskog. A od

Abidage živ ost'o ne bih, jer taj vidi sve i kad spava. Jao, premrem kad

pomislim!

— cetiri, pa i pet, najposlije kad bude. Sve bi se našlo, — nastavlja

seljak bez obzira na Ciganinovo vajkanje.

— Ne smijem, ne smijem, pa eto!

— Dobro, tebi je zapovjeðeno da to... telo baciš, na priliku, kao...

psima, i ti ceš ga baciti, a šta ce poslije biti od njega o tom ti brigu ne

vodiš, niti ce te ko pitati za to. E vidiš, onda bismo mi, na priliku, uzeli

to... telo i sahranili po našemu zakonu, ali kriomice, na priliku, da živa

duša ne zna. I ti ceš, na priliku, kazati sutradan da su psi, na priliku,

raznijeli to... telo. I nikom ništa, a tebi ce biti tvoje.

Seljak je govorio pažljivo i smišljeno, samo je sa cudnim snebivanjem

zastajkivao pred reci telo, koju je izgovarao upravo tako: »telo«.

— Zar ja za pet groša glavu da gubim! Ne, ne, neee!

— Za šest, — dodaje mirno seljak.

I tada se Ciganin ispravi, raširi ruke, uozbilji lice, sa izrazom potresne

iskrenosti za kakav su sposobni samo ljudi koji i ne razlikuju laž od

istine, stade pred seljaka, kao da je on osuðenik a seljak krvnik.

— Neka bude u moju glavu, kad sam takve sudbine, i neka moja

Ciganka ostane udovica i moja djeca sirocad: da mi date sedam groša,

pa nosite mrca, samo da niko ne vidi i ne sazna.

Seljak je vrtio glavom, žaleci duboko što ovoj rði mora da izda baš sve

do poslednje pare. Kao da mu je zavirio u stisnutu šaku!

I onda se pogodiše potanko i opširno kako ce Merdžan preneti

mrtvaca, kad ga skine sa skela, na levu obalu reke i tu ga, sa prvim

mrakom baciti na kamenitu stranu pored puta, tako da to vide i

Abidagini momci i prolaznici. A u šipražju, malo podalje, bice sakrivena

ona trojica. I cim mrak padne, uzece leš, odneti ga i sahraniti, ali na

skrovitu mestu i bez ikakva vidna traga, tako da ce izgledati posve

verovatno da su ga psi u toku noci razvukli i pojeli. Tri groša se daju

unapred a cetiri sutra po svršenoj stvari.

Još iste noci sve je izvršeno, prema pogodbi.

Sa sumrakom Merdžan je preneo leš i bacio ga na obalu ispod puta.

(To nije licilo na ono telo koje su svi gledali ova dva dana, pravo i

ispršeno na kocu; to je opet bio stari Radisav, sitan i povijen, samo

bez krvi i života.) I odmah se vratio, zajedno s momcima, skelom na

drugu obalu, u kasabu. Seljaci su cekali u šikari. Prolazio je još poneki

zadocneo radnik ili Turcin koji se vraca kuci. Pa se onda ceo kraj

potpuno smiri i smraci. Stadoše da se javljaju psi, oni krupni, olinjali,

gladni i uplašeni, bez kuce i gospodara. Sakriveni u žbunju, seljaci su

se bacali na njih kamenjem i razgonili ih, a oni su bežali podvijena

repa, ali samo dvadesetak koraka od leša i otuda su vrebali šta ce biti

dalje. U mraku se naziralo kako im oci žagre i sjaju. Kad se vec videlo

da noc osvaja i da nema verovatnoce da ce iko više naici, seljaci

iziðoše iz svog zaklona noseci trnokop i lopatu. Dve daske koje su

takoðe nosili sa sobom položiše jednu na drugu a na njih mrtvaca, i

tako ga iznesoše uza stranu. Tu, u jednoj udolini koju su stvorile

proletnje i jesenje vode jureci sa brega ka Drini, odgrnuše krupni

šljunak, koji se tu spušta kao suv i nepresušan potok, i iskopaše dubok

grob, brzo, tiho, bez reci i šuma. U grob položiše tvrdo, hladno i

zgrceno telo. Onaj najstariji seljak skoci u jamu, oprezno kresnu

nekoliko puta cakmakom o kremen i zapali prvo trud pa zatim tanku

svecicu sa savijenog voštanog svica, zaklanjajuci je obema rukama;

zatim je usadi više pokojnikove glave i prekrsti se tri puta, brzo i

glasno. Prekrstiše se za njim i ona dvojica gore u mraku. Seljak zatim

mahnu dvaput iznad mrtvaca rukom kao da ga preliva iz prazne ruke

nevidljivim vinom i dvaput izgovori tiho i skrušeno:

— So svjatimi upokoj, Hriste, dušu raba tvojego.

Zatim je šaputao još neke reci, nepovezane i nerazumljive, ali

molitvene, svecane i teške, tako da su se ona dvojica nad grobom

neprestano krstili. A kad zacuta, dodadoše mu odozgo one dve daske i

on ih sastavi nad lešom, ukoso i po dužini, tako da su sacinjavale kao

krov nad njim. Prekrsti se još jednom, ugasi svecu i izvuce se iz groba.

Onda oprezno i polako stadoše svi zajedno da bacaju zemlju, sabijajuci

je dobro, tako da ne ostane vidljiva humka nad grobom. A kad su bili

gotovi s tim, vratiše opet onaj šljunak, kao potok, preko sveže

iskopane zemlje, prekrstiše se još jednom, i krenuše natrag,

zaobilazeci daleko, kako bi što dalje od groba sišli na drum.

Još iste noci udarila je gusta, tiha kiša bez vetra, a jutro koje je

svanulo bilo je puno mlecne magle i teške, mlake vlage koja je

ispunjavala celu recnu dolinu. Po nekom belom sjaju koji cas raste cas

pada vidi se da se sunce negde bori sa maglama koje ne može da

probije. Sve je bilo prigušeno i avetinjski novo i strano. Ljudi su naglo

iskrsavali iz te magle i isto tako se naglo gubili u njoj. Po takvom

vremenu prošla su sa ranim jutrom kroz caršiju prosta kola i na njima

dva sejmena koji pridržavaju vezanog Plevljaka, svoga dojucerašnjeg

starešinu.

Otkako je ono prekjuce, u nastupu neocekivanog oduševljenja što je

živ i što nije na kocu, stao da igra pred svima, on se nije više smirivao.

Svi mišici su na njemu poigravali, mesto ga nije držalo, stalno ga je

mucila neodoljiva potreba da se i sam uveri i drugima da pokaže kako

je on zdrav, citav i pokretan. Na mahove bi se setio Abidage (to je

crna tacka u ovoj njegovoj radosti!) i odmah bi pao u tešku

zamišljenost. Ali za to vreme u njemu bi se sakupila nova snaga koja

ga je neodoljivo gonila da se krece i lomi kao mamen. I opet bi se

dizao i pocinjao da igra, šireci ruke, pucketajuci prstima i vijuci se u

pasu kao cengija, dokazujuci sve novim živim i oštrim pokretima da

nije na kocu, i dašcuci u ritmu igre:

— Evo, evo... i ovo mogu, evo, i ovo... evo!

Nije hteo ništa da jede, a svaki razgovor koji bi otpoceo prekidao je

naglo i prelazio u igru i detinjsko uveravanje pri svakom pokretu:

— Evo, vidi, evo... i ovo, evo!

Kad su se sinoc najposle usudili da kažu Abidagi šta je sa Plevljakom,

on je rekao hladno i kratko:

— Vodite divaniju u Plevlje, i neka ga vežu u kuci da ne budaljaka

naokolo. Nije za ovog posla ni bio.

Tako je i ucinjeno. Ali kako starešina nije mogao da miruje, morali su

njegovi sejmeni da ga vežu za kola na kojima je sedeo. On je plakao i

branio se i dok je mogao da mice pojedinim delom tela trzao se i vikao

svoje: evo, evo! Najposle su morali da mu vežu i noge i ruke, tako je

sedeo na kolima usturen kao vreca žita i sav umotan konopcima. Ali

sada, cim nije mogao da se krece, poceo je da uobražava da ga

nabijaju na kolac; grcio se i odupirao uz ocajnu viku:

— Ne mene, ne mene! Vilu hvatajte! Ne, Abidaga!

Iz poslednjih kuca, na izlasku iz varoši, istrcavali su ljudi, uzbuðeni

tom vikom, ali su se kola sa sejmenima i bolesnikom brzo gubila na

dobrunskom drumu, u gustoj magli kroz koju se naslucivalo sunce.

Taj neocekivani, žalosni odlazak Plevljakov još je više uterao svetu

strah u kosti. Pocelo je da se šapuce kako je osuðeni seljak bio nevin i

kako ga je ovaj Plevljak uzeo na dušu. Meðu Srbima na Mejdanu, žene

su pricale kako su vile sahranile mrtvo telo nesrecnog Radisava pod

Butkovim Stijenama, i kako nocu pada s neba obilna svetlost na

njegov grob: hiljade hiljada zapaljenih sveca koje plamsaju i drhte, u

dugom nizu od neba do zemlje. Videle su ih kroz suze.

Svašta se verovalo i šaputalo, ali strah je bio jaci od svega. I posao na

mostu se nastavljao brzo i glatko, bez prekida i poremecaja. I nastavio

bi se bogzna dokle da pocetkom decembra nije nastupila neocekivano

jaka studen protiv koje ni Abidagina sila nije ništa mogla.

To su bile nezapamcene studeni i mecave za prvu polovinu decembra

meseca. Kamen primrzava za zemlju, drvo puca. Sitan kristalan sneg

zavejao predmete, alat i citave kolibe, a sutradan ga cudljiv vetar

snese na drugu stranu i zaveje drugi kraj. Sam od sebe posao

prestade i strah od Abidage izblede pa išcilje potpuno. Abidaga je

prkosio nekoliko dana, ali na kraju popusti. Raspusti radnike i obustavi

posao. Po najvecoj vejavici odjahao je i on sa svojim ljudima. Istog

dana otputovao je za njim i Tosun efendija na seoskim saonicama,

pretrpan slamom i cebadima, a majstor Antonije u protivnom pravcu.

A ceo onaj logor kulucara rasturi se po selima i dubokim dolinama,

nestade necujno i neprimetno kao voda koju zemlja upije. Ostade

gradnja kao odbacena igracka.

Pre polaska Abidaga je opet sazvao varoške prvake Turke. Bio je

potišten u svojoj srditoj nemoci. Rekao im je, kao i lane, da sve

ostavlja na njihovoj brizi i odgovornosti.

— Ja odlazim, ali moje oko ostaje. I pazite dobro: bolje je da dvadeset

neposlušnih glava skinete, nego da jedan ekser carski propadne. cim

prolece grane, ja cu biti ponovo ovde i tražicu racun od svakoga.

Prvaci su obecali sve kao i lane i razišli se kucama, brižni i umotani u

gunjeve, zubune i šalove, hvaleci u sebi boga što je dao na svet zimu i

mecavu i bar tako svojom silom udario granicu sili silnih.

A kad je granulo prolece, nije stigao Abidaga nego je doputovao nov

vezirov poverenik, Arifbeg, zajedno sa Tosun-efendijom. Sa Abidagom

se desilo ono cega se on toliko bojao. Neko, neko ko je dobro znao i

sve izbliza video, dostavio je velikom veziru tacne i iscrpne podatke o

njegovom poslovanju na višegradskom mostu. Vezir je bio tacno

obavešten da je za ove dve godine svakog dana radilo izmeðu dve i tri

stotine kulucara bez ijedne pare nadnice, vrlo cesto i o svojoj hrani, a

vezirov novac uzimao je Abidaga za sebe. (Izracunata je i svota novca

koju je dosad prisvojio.) Svoje nepoštenje prikrivao je, kao što to

cesto u životu biva, velikom revnošcu i preteranom strogošcu, tako da

narod celog onog kraja, ne samo raja nego i Turci, umesto da

blagosilje veliku zadužbinu, proklinje i cas kad je poceta i onog ko je

podiže. Mehmed-paša, koji se celog veka borio sa kraðom i

nepouzdanošcu svojih službenika, naredio je nevaljalom povereniku da

vrati celu sumu, a sa ostatkom imanja i svojim haremom da odmah

seli u jedno malo mesto u Anadoliji i da se živ ne cuje, ako želi da ga i

gore zlo ne snaðe.

Dva dana posle Arifbega stigao je i majstor Antonije iz Dalmacije sa

prvim radnicima. Tosun efendija ga je predstavio novom povereniku.

Po bleštavom i toplom aprilskom danu obišli su graðevinu i utvrdili

raspored za prve poslove. Kad se Arifbeg povukao i njih dvojica ostali

sami na obali, majstor Antonije zagledao je bolje u lice Tosun-efendiji,

koji je i na ovako suncanom danu bio skupljen i grcevito umotan u

široki crni mintan.

— Ovo je posve druga vrsta coveka. Hvala bogu! Samo se pitam ko je

bio tako vešt i hrabar da obavesti velikog vezira i makne onu životinju.

Tosun efendija je gledao preda se i rekao mirno:

— Nema sumnje, ovaj je bolji.

— To je morao biti neko ko dobro poznaje Abidagin rad a ko ima

pristup do vezira i uživa njegovo poverenje.

— Svakako, svakako je ovaj bolji, — odgovarao je Tosun efendija ne

dižuci pogled oborenih ociju i uvijajuci se još cvršce u svoj mintan.

Tako je otpoceo posao pod novim poverenikom Arifbegom.

To je bio zaista posve drugaciji covek. Neobicno visok na nogama,

pognut, cosav, isturenih jagodica, kosih crnih nasmejanih ociju. Narod

ga je odmah prozvao Misir-baba. Bez vike, bez štapa, bez krupnih reci

i vidnog napora, on je zapovedao i rasporeðivao nasmejano i

bezbrižno, kao odnekud sa visine, ali ništa nije propuštao ni gubio iz

vida. I on je nosio sa sobom onu atmosferu stroge revnosti za sve što

je vezirova volja i naredba, samo što je bio miran, zdrav i pošten

covek, koji nije imao cega da se boji ni šta da prikriva, pa mu nije ni

trebalo da druge plaši i progoni. Posao je tekao istom brzinom (jer,

brzina je bila ono što je vezir želeo), greške su kažnjavane istom

strogošcu, ali je besplatno kulucenje ukinuto od prvog dana. Svi su

radnici bili placeni i primali hranu u brašnu i soli, i sve je išlo brže i

bolje nego za Abidagina vremena. I one lude Ilinke nestalo je; izgubila

se zimus negde na selu.

Gradnja je rasla i širila se.

Sada se videlo da vezirova zadužbina nece biti samo most, nego i

jedan han, karavan-seraj, u kome ce putnici iz daleka, koji ce prelaziti

most, moci da naðu sklonište za sebe, svoje konje i svoju robu, kad ih

tu noc sustigne. Po Arifbegovim uputstvima pocelo je graðenje

karavan-seraja. Na ulasku u caršiju, dve stotine koraka od mosta,

tamo gde pocinje strmina kojom vodi put na Mejdan, ima jedan

zaravanak na kom se dosada sredom držao stocni pazar. Na tom

zaravanku pocela je gradnja novog hana. Posao je napredovao

polagano, ali se vec po pocecima moglo videti da se radi o tvrdoj,

bogatoj graðevini, zamišljenoj naveliko i naširoko. Svet nije ni

primecivao kako sporo ali stalno raste veliki han od kamena, jer je svu

njegovu pažnju privlacila gradnja mosta.

To što se sada radilo na Drini bilo je tako zamršeno, svi poslovi su bili

tako složeni i posredni da dokoni Višegraðani koji su sa obale

posmatrali radove, kao neke prirodne pojave, nisu više mogli da ih sa

razumevanjem prate. Podizani su sve novi nasipi i šancevi u raznim

pravcima, razdvajana i deljena reka na jazove i rukavce, i pretakana iz

jednog korita u drugo. Majstor Antonije je doveo iz Dalmacije narocite

veštake užare i zakupio svu kudelju cak i u susednim nahijama. Ti

majstori su u narocitim zgradama sukali konopce neobicne jakosti i

debljine. Grcki dunðeri su po njegovim i Tosun-efendijinim nacrtima

radili velike drvene dizalice na cekrk, postavljali ih na splavove, i tako

na onim konopcima dizali i najteže blokove kamena i prenosili ih do

stubova koji su redom nicali iz recnog korita. Po cetiri dana je trajalo

prenošenje svakog pojedinog od tih velikih blokova sa obale do

njegovog ležišta u temeljima mostovnog stuba.

Gledajuci sve to, iz dana u dan, iz godine u godinu, naš svet je poceo

da gubi racun o vremenu i stvarnim namerama graditelja. Izgledalo im

je da gradnja ne samo da ne odmice napred nego da se sve više mrsi i

zaplice u neke pomocne i sporedne radove, i što duže traje sve manje

lici na ono što je imala da bude. Ljudi koji sami ne rade i ne

preduzimaju ništa u životu lako gube strpljenje i padaju u pogreške

kad sude o tuðem radu. Višegradski Turci su opet poceli da sležu

ramenima i odmahuju rukom kad govore o mostu. Hrišcani su cutali,

ali su posmatrali gradnju sa zluradim i potajnim mislima u sebi i želeli

joj neuspeh kao svakom turskom preduzecu. Nekako u to vreme je

iguman manastira Banje kod Priboja zapisao na poslednjem praznom

listu jednog mineja: »Da je znano kad Mehmetpaša gradi cupriju na

Drini kod Višegrada. I veliki zulum bi narodu hristijanskom od

Agarjana, i teška angarija. S mora su majstore dovodili. Za tri godine

gradiše i mnoge aspre poarcise. Vodu su predvojili i pretrojili, ali mosta

ne mogoše namaknuti."

Prolazile su godine, smenjivala se leta i jeseni, zime i proleca, odlazili

su i vracali se radnici i majstori. Sada je sva Drina bila presvoðena, ali

ne mostom nego drvenim skelama koje su licile na besmislen i

zamršen splet borovih greda i dasaka. S jedne i sa druge strane

njihale su se visoke drvene dizalice, utvrðene na dobro vezanim

splavovima. Na obe obale reke dimile su se vatre na kojima se topilo

olovo kojim su zalivane rupe u plocama i nevidljivo vezivan kamen za

kamen.

Krajem te trece godine desila se jedna od onih nesreca bez kojih velike

graðevine retko bivaju. Dovršavao se srednji stub, koji je i nešto viši i

pri vrhu širi od ostalih, jer na njemu treba da pociva kapija. Kod

prenošenja jednog velikog kamenog bloka posao je zapeo. Radnici su

se rojili oko ogromnog cetvorouganog kamena koji je, obavijen

debelim konopcima, visio nad njihovim glavama. Dizalica nije uspevala

da ga nadnese tacno nad njegov ležaj. Majstor-Antonijev pomocnik

Arapin pritrcao je nestrpljivo i poceo da glasnim, ljutitim povicima (na

onom cudnom, mešanom jeziku koji se u toku godina stvorio izmeðu

ovih ljudi iz raznih krajeva sveta) izdaje nareðenja onima dole na vodi

koji su rukovali dizalicom. U tom trenutku, na nerazumljiv nacin,

popustili su konopci i blok se srušio, najpre jednim krajem a zatim

celom težinom na uzbuðenog Arapina, koji nije ni gledao iznad sebe

nego dole na vodu. cudnim slucajem, blok je pao tacno gde treba, ali

je pri padu zahvatio Arapina i pritisnuo mu celu donju polovinu tela.

Nastala je trka, uzbuna i dozivanje. Ubrzo je stigao i majstor Antonije.

Mladi crnac je, posle prve nesvestice, došao sebi; stenjao je kroz

stisnute zube i tužno, uplašeno gledao u majstor-Antonijeve oci.

Sastavljenih obrva, bled, majstor Antonije je izdavao nareðenja kako

da se iskupe radnici, donese alat i pristupi dizanju bloka. Ali sve je bilo

uzalud. Od mladica se naglo odlivala krv, dah mu se kidao i pogled

maglio. Za pola sata je izdahnuo, držeci grcevito majstorovu ruku u

svojim.

Arapinova sahrana bila je svecan dogaðaj koji se dugo pamtio. Svi

muslimani muškarci izišli su da ga isprate i ponesu po nekoliko koraka

njegov tabut u kom je ležala samo gornja polovina njegovog mladog

tela, jer pola ga je ostalo pod kamenim blokom. Majstor Antonije mu

je podigao nad grobom lep nišan od kamena od kog se most gradi.

Njega je potresla smrt ovog mladica koga je kao decaka izveo iz

njegove sirotinje u Ulcinju, gde je živelo nekoliko zalutalih crnackih

porodica. Ali posao nije zastao ni za trenutak.

I te i iduce godine zima je bila blaga i radilo se sve do polovine

decembra meseca. Nastupala je peta godina rada. Sad je onaj široki i

nepravilni krug od drveta, kamena, pomocnih sprava i raznovrsnog

materijala poceo da se sužava.

Na zaravanku, pored puta na Mejdan, vec je stajao novi han,

osloboðen skela. To je bila velika zgrada na sprat, zidana od istog

kamena od koga se pravi most. Još se radilo na hanu i iznutra i spolja,

ali se vec sada, ovako na daljinu, moglo videti koliko on odudara

velicinom, skladom linija i tvrdocom graðe od svega što se ikad moglo

sagraditi ili zamisliti u kasabi. Ta zgrada od svetložuckastog kamena sa

krovom od tamnocrvenog crepa, sa nizom fino srezanih prozora,

dolazila je kasabalijama kao raskošna i neverovatna praznicna stvar

koja odsada treba da postane sastavni deo njihovog svakidašnjeg

života. Sagraðena od vezira, izgledala je kao da ce samo veziri u njoj

odsedati. Iz svega je zracio odsjaj neke velicine, ukusa i raskoši koja

ih je zbunjivala.

U isto vreme i ona bezoblicna masa izukrštanih greda i žioka nad

rekom stade da splašnjava i da se tanji, a kroz njih se sada sve bolje i

jasnije nazirao istinski most od lepog banjskog kamena. Još uvek su

pojedinci i citave grupe radnika radili poslove koji su u ocima sveta

izgledali besmisleni i bez veze sa svim ostalim, ali sada je vec i za

poslednjeg nevernog kasabaliju bilo jasno da svi oni zajedno dižu most

po jednoj jedinstvenoj zamisli i nepogrešnom racunu, koji stoje iza

svake od tih pojedinih radnja. Najpre su se ukazali oni lukovi koji su

najmanji, i po visini i po rasponu, i najbliži obali, a zatim su otkrivani

jedan po jedan, dok i poslednji ne zbaci skele sa sebe i ne ukaza se

ceo most na jedanaest mocnih lukova, savršen i cudan u svojoj lepoti,

kao nov i stran predeo za kasabalijske oci.

Brzi i na zlo i na dobro, Višegraðani su bili postiðeni u svojoj sumnji i

neverici. Sad nisu ni pokušavali da prikriju svoje divljenje ni mogli da

obuzdaju svoje oduševljenje. Prelaz preko mosta nije bio još

dozvoljen, ali se svet iskupljao na obe obale, a narocito na desnoj gde

se nalazi caršija i veci deo varoši, i posmatrao kako radnici preko

njega prelaze i kako rade glacajuci kamen u ogradi i uzvišenim

sedištima na kapiji. Sakupljeni višegradski Turci posmatraju taj tuði

rad o tuðem trošku, kome su oni punih pet godina izdevali svakojaka

imena i proricali najgoru buducnost.

— Ama, govorim ja vama jednako, — kaže uzbuðeno i radosno jedan

hodžica iz Dušca, — da se carskoj ruci ništa nije otelo i da ce ovi

pametni ljudi najposlije podici što su naumili; a vi jednako: te nece, te

ne mogu. A evo vidiš da podigoše, i još kakvu cupriju i kakvu zgodu i

ljepotu.

Svi mu odobravaju, iako se niko pravo ne seca kad je on to njima

govorio, a svi znaju da je sa njima zajedno ogovarao i graðevinu i

onog ko je podiže. I svi se, iskreno razdragani, neprestano išcuðavaju.

— E, ljudi, e ljudi, šta ponice u ovoj našoj kasabi!

— Vidiš ti, što je vezirska sila i pamet, gdje okom pogleda tu je hair i

bericet.

— I još ovo nije ništa, — dodaje onaj veseli i živahni hodžica, — još ce

on lepši biti. Vidite li kako ga timare i doceruju kao konja za panaður!

Tako se takmice u izlivima oduševljenja, tražeci sve nove, lepše i

krupnije reci pohvali. Samo Ahmed-aga šeta, bogat žitarski trgovac,

mrzovoljan covek i tvrdica, gleda još uvek prezrivo i gradnju i ove koji

je hvale. Visok, žut i usukan, crna, oštra pogleda, tankih, kao

slepljenih usana, on žmirka na septembarskom suncu lepog dana i

jedini ne odstupa od svog ranijeg mišljenja. (Jer, ima u jednim ljudima

bezrazložnih mržnja i zavisti koje su vece i jace od svega što drugi

ljudi mogu da stvore i izmisle.) Onima koji oduševljeno hvale velicinu i

stalnost mosta, govoreci da je tvrði od svakog grada, on prezrivo

dobacuje:

— Ne došao mu povodanj, onaj naš pravi višegradski! Pa ceš vidjeti

šta ce od njega ostati!

Svi ga ogorceno pobijaju i hvale one koji su radili na mostu, a narocito

Arifbega, koji je, uvek, gospodski nasmejan, kao igrajuci se stvorio

ovakvu i ovoliku graðevinu. Ali Šeta je tvrdo rešen da ne prizna nikom

ništa.

— Jeste, da nije bilo Abidage i njegovog zelenog štapa i njegovog

zapta i zuluma, pitao bih vas ja bi li ovaj Misir-baba mogao svojim

smijehom i sa rukama na leðima dovršiti cupriju.

I ozlojeðen opštim oduševljenjem, kao licnom uvredom, Šeta odlazi

ljutito u svoju magazu da sedi na svom svagdašnjem mestu sa koga se

ne vidi ni sunce ni most i ne cuju graja i žagor zanesenog sveta.

Ali Šeta je bio usamljen izuzetak. Radost i oduševljenje graðana samo

su rasli i širili se i na okolna sela. Prvih dana oktobra meseca priredio

je Arifbeg veliku svecanost zbog dovršenja mosta. Taj covek

gospodskih navika, neosetne strogosti i retkog poštenja, koji je trošio

sav povereni mu novac na ono na što je bio namenjen, ne zadržavajuci

ništa za sebe, bio je za narod glavna licnost u ovom poslu. O njemu se

govorilo više nego o veziru samom. Tako je i njegova svecanost ispala

bogata i sjajna.

Nadzornici i radnici dobili su darove u novcu i odelu, a opšta gozba, u

kojoj je ucestvovao ko god je hteo, trajala je dva dana. U vezirovo

zdravlje jelo se, pilo, sviralo, igralo i pevalo; prireðene su konjske i

pešacke trke; sirotinji su deljeni meso i slatkiši. Na trgu koji vezuje

most sa caršijom kuvala se u kotlovima halva i onako vruca delila

narodu. Tada se osladio i onaj koji ni na Bajram nije. Do u sela oko

kasabe doprla je ta halva i ko god je okusio poželeo je zdravlje veziru i

dug vek njegovim graðevinama. Bilo je dece koja su po cetrnaest puta

navracala na kazan, dok ih ašcije, poznavši ih, ne bi oterali, bijuci ih

varjacama. Jedno je Cigance umrlo, jer se prejelo vruce halve.

Takve stvari su se dugo pamtile i kazivale uporedo sa pricama o

postanku mosta, utoliko više što su darežljivi veziri i pošteni poverenici

u docnijim stolecima, izgleda, izumirali i ovakve proslave postale retke,

pa potpuno nepoznate, dok nisu najposle prešle u isti red sa

legendama o vilama, o Stoji i Ostoji, i slicnim cudima.

Dok su trajale svecanosti, kao i prvih dana uopšte, svet je prelazio

most po bezbroj puta s jedne obale na drugu. Deca su pretrcavala a

stariji išli polagano, u razgovoru ili posmatrajuci sa svake tacke

potpuno nove vidike koji su se otvarali sa mosta. Nemocni, hromi i

uzeti donošeni su na nosilima, jer niko nije hteo da izostane i da se

odrece svoga udjela u ovome cudu. Svaki i najmanji kasabalija osecao

se kao da su se njegove sposobnosti odjednom umnožile i snaga

uvecala; kao da je neki cudesni, natcovecanski podvig sveden na meru

njegovih moci i u granice svakodnevnog života; kao da je pored dosad

poznatih elemenata: zemlje, vode i neba, otkriven odjednom još

jedan; kao da je necijim blagotvomim naporom odjednom za sve i

svakoga ostvarena jedna od najdubljih želja, drevni ljudski san: da se

ide iznad vode i savlaðuje prostor.

Turski momci su zametali kolo oko kazana sa halvom, vodili ga preko

mosta, jer tu im se cinilo da lete a ne da zemlju gaze, pa zatim savijali

uokrug na kapiji i tu su trupkali i bili nogama o nove ploce kao da

iskušavaju tvrdocu mosta. Oko toga sabijenog, okruglog kola mladih

telesa koja neumorno poskakuju sve u istom ritmu, obigravali su

decaci, protrcavali izmeðu razigranih nogu, kao kroz pomican plot,

stajali u sredini kola, prvi put u životu na mostu o kojem se vec

godinama govori, i to na kapiji za koju se kaže da je u njoj zatvoren

onaj unesreceni pokojni Arapin i da se nocu prikazuje. Uživajuci u

momackom kolu oni su i premirali od straha koji je Arapin i dok je živ

bio i radio na mostu neprestano ulivao kasabalijskoj deci. Na tom

uzvišenom, novom i neobicnom mostu cinilo im se da su davno

napustili majku i rodnu kucu i zalutali u zemlju crnih ljudi, cudesnih

graðevina i neobicnih igara; strepeli su, ali nisu mogli da se odvoje od

pomisli na Arapina, ni da se otkinu od kola na cudnoj, novoj kapiji. Tek

neko novo cudo moglo je da privuce njihovu pažnju.

Neki Murat, zvani Muta, malouman mladic iz aginske porodice

Turkovica iz Nezuka, sa kojim su u kasabi cesto terali šegu, odjednom

se ispeo na kamenu ogradu mosta. Zacula se decija cika, udivljeni i

uplašeni uzvici starijih, a idiot je, kao vilen, raširenih ruku i zabacene

glave, išao uskim plocama, nogu pred nogu, kao da ne lebdi nad

vodom i dubinom, nego kao da ucestvuje u najlepšoj igri. Uporedo sa

njim išla je gomila decurlije i besposlenjaka i hrabrila ga. A na drugom

kraju mosta sacekao ga je njegov brat Aliaga i išibao kao malo dete.

Mnogi su odlazili daleko niz reku, pola sata hoda, do Kalate ili

Mezalina, i otud posmatrali most, koji se isticao, beo i lak, sa svojih

jedanaest lukova nejednake velicine, kao cudna arabeska na zelenoj

vodi, meðu tamnim brdima.

Tih dana je donesena i velika, bela ploca sa usecenim natpisom i

uzidana na kapiji u onaj zid od crvenkastog kamena koji se uzdiže

citava tri aršina iz ograde mosta. Dugo vremena svet se okupljao oko

natpisa i gledao u njega, dok se ne bi našao kakav softa ili mlad hafis

koji bi, sa manje ili više veštine, za jednu kafu ili krišku lubenice ili

prosto za božji sevap, procitao natpis kako bi mogao i umeo.

Po stotinu puta su tih dana sricani stihovi toga tariha, koje je napisao

neki carigradski stihotvorac Badi, i koji su kazivali ime i zvanje onoga

koji je sagradio ovu zadužbinu, kao i srecnu godinu 979. po Hedžri, to

jest 1571. po hrišcanskom racunanju, kad je ona završena. Taj Badi je

za dobre pare pisao lake i zvucne stihove i umeo vešto da ih nametne

velikašima koji su podizali ili opravljali velike graðevine. Oni koji su ga

znali (i pomalo mu zavideli) govorili su podrugljivo da je nebeski svod

još jedina graðevina na kojoj nema tariha iz Badijeva pera. A on je,

pored sve lepe zarade bio sirak i gladnica, vecito u borbi sa onom

narocitom bedom koja cesto prati stihotvorce kao neko osobito

prokletstvo i koju nikakve plate i nagrade ne mogu zajaziti.

Po slaboj pismenosti, tvrdoj glavi i živoj mašti ovog našeg sveta, svaki

je od kasabalijskih ucenjaka na svoj nacin citao i tumacio Badijev tarih

na kamenoj ploci, koji je kao svaki tekst, bacen jednom u javnost,

stajao tu, vecit u vecitom kamenu, zauvek i nepovratno izložen

pogledima i tumacenjima svih ljudi, mudrih i ludih, zlih i

dobronamernih. A svaki od slušalaca pamtio je one stihove koji su

njegovom uhu i njegovoj cudi najbolje odgovarali. Tako se ono što je

bilo tu, na ocigled celog sveta, urezano u tvrdi kamen, ponavljalo od

usta do usta na razne nacine, cesto izmenjeno i iskvareno do nesmisla.

U kamenu je pisalo:

Gle Mehmedpaša, najveci meðu mudrima i velikima svoga vremena,

Ostvari zavet svoga srca i svojom brigom i trudom

Sagradi most na reci Drini.

Na ovoj vodi dubokoj i brza toka,

Prethodnici mu ne mogoše ništa podici.

Nadam se od milosti božje da ce mu gradnja biti cvrsta.

Da ce mu vek prolaziti u sreci

I da nikad za tugu nece znati.

Jer za svoga života on je zlato i srebro uložio u zadužbine;

I niko ne može kazati da je bacen imetak

Koji se troši u takve svrhe.

Badi, koji je video ovo, kad je dovršena gradnja izrece tarih:

»Neka Bog blagoslovi tu graðevinu, taj cudesni i lepi most!«

Najposle, narod se najeo, nacudio, nahodao i naslušao stihova iz

natpisa. To cudo prvih dana ušlo je u njihov svakodnevni život i oni su

prelazili most, užurbani, ravnodušni, zabrinuti, rasejani, ko što je

šumna voda tekla ispod njega, kao da je to neki od bezbrojnih puteva

koji su oni i njihova stoka utabali svojim nogama. A ploca sa natpisom

je cutala u zidu kao i svaki drugi kamen.

Sada je drum sa leve obale reke vezan pravo sa onim krajem druma

na zaravanku sa druge strane. Nestalo je mrke, crvotocne skele i

cudljivih skeledžija. Duboko ispod poslednjih lukova mosta ostali su

peskoviti krš i strme obale kojima se podjednako teško silazilo i pelo i

na kojima se tako mucno cekalo i toliko uzaludno dozivalo s jedne

strane na drugu. Sve je to, zajedno sa plahovitom rekom, kao

maðijom premošceno. Visoko iznad svega toga sad se išlo, kao na

krilima, pravo sa jedne visoke obale na drugu, preko širokog, dugog

mosta koji je tvrd i stalan kao planina, a pod kopitima odjekuje kao da

je sav samo od jedne tanke ploce kamena.

Nestalo je i onih drvenih vodenica i kuceraka u kojima su putnici za

nuždu nocivali. Umesto njih stoji tvrdi i raskošni karavan-seraj i prima

putnike kojih je sa svakim danom sve više. U han se ulazi na široku

kapiju skladnih linija. Sa obe strane kapije su dva velika prozora i na

njima rešetke, ali ne od gvožða, nego klesane u sedri i svaka iz jednog

komada. U širokom pravougaonom dvorištu ima mesta za robu i

prtljag, a svuda naokolo nižu se vrata od trideset i šest soba. Pozadi,

pod bregom su štale; na opšte cudo, i one od kamena, kao da su za

carsku ergelu graðene. Takvog hana nema od Sarajeva pa do Jedrena.

Tu svaki putnik može da ostane jedan dan i jednu noc i da ima bez

pare dinara konak, vatru i vodu za sebe, poslugu i konje.

Sve je to, kao i most sam, zadužbina velikog vezira Mehmedpaše, koji

se pre više od šezdeset godina rodio tu iza ovih planina, u visokom

selu Sokolovicima, i koji je u detinjstvu, sa gomilom srpskih seljacica,

odveden kao adžami-oglan u Stambol. Troškovi za izdržavanje

karavan-seraja dolaze iz vakufa koji je Mehmedpaša osnovao od

velikih imanja, zaplenjenih u novoosvojenim krajevima, u Ugarskoj.

Tako je sa podizanjem mosta i hana nestalo, kao što se vidi, mnoge

muke i nezgode. Nestalo bi možda i onog neobicnog bola koji je vezir u

detinjstvu poneo sa višegradske skele, iz Bosne: crne, oštre pruge

koja mu s vremena na vreme preseca grudi na dve polovine. Ali

Mehmedpaši nije bilo suðeno da živi bez toga bola ni da dugo uživa u

misli na svoju višegradsku zadužbinu. Ubrzo posle završetka

poslednjih radova, tek što je karavan-seraj pravo proradio i most se

procuo po svetu, Mehmedpaša je još jednom osetio bol od »crnog

seciva« u grudima. I to poslednji put.

Jednog petka, kad je ulazio sa svitom u džamiju, prišao mu je jedan

sulud i odrpan derviš sa ispruženom levom rukom za milostinju. Vezir

se okrenuo i naredio coveku iz pratnje da mu udeli, a derviš je tada iz

rukava desne ruke potegao težak kasapski nož i udario njime vezira

snažno meðu rebra. Pratnja je sasekla derviša. Vezir i njegov ubica

izdahnuli su u istom trenutku. Na sivim plocama, pred džamijom, ležali

su tako još nekoliko trenutaka jedan pored drugog. Ubijeni ubica,

krupan, punokrvan, raširenih nogu i ruku, kao da je još nošen gnevnim

zamahom svoga bezumnog udarca. A pored njega veliki vezir,

raskopcane anterije na grudima i daleko odbacenog kauka. Poslednjih

godina života on je omršao i pogurio se, nekako potavneo i ogrubeo u

licu. I sad je, onako razdrljen i gologlav, krvav, savijen i utonuo u se,

licio više na ostarelog i premlacenog seljaka iz Sokolovica nego na

oborenog dostojanstvenika koji je do malocas upravljao Turskom

Carevinom.

Meseci i meseci su prošli dok je i do kasabe doprla vest o vezirovoj

pogibiji, i to ne kao jasna i odreðena cinjenica, nego kao skriveno

govorkanje koje može i biti i ne biti tacno. Jer u Turskoj Carevini nije

dozvoljeno da se zle vesti i nesrecni dogaðaji šire i prepricavaju ni

onda kad se u susednoj državi dese, a kamoli kad se radi o roðenoj

nesreci. Uostalom, u ovom slucaju niko nije imao racuna da se mnogo

i dugo govori o smrti velikog vezira. Stranka njegovih protivnika, koja

je najposle uspela da ga obori, nastojala je da sa njegovom svecanom

sahranom pokopa i svaku življu uspomenu na njega. A Mehmedpašini

roðaci, saradnici i pristalice u Stambolu nisu imali, u vecini, ništa

protiv toga da se o nekadašnjem velikom veziru što manje govori, jer

su tako rasli i njihovi izgledi da se dodvore novim upravljacima, i da im

se prošlost oprosti.

Ali dve lepe graðevine na Drini pocele su vec da vrše svoj uticaj na

promet i saobracaj, na višegradsku kasabu i celu okolinu, i vršile su ga

dalje, bez obzira na žive i mrtve, na one koji se podižu ili one koji

padaju. Varoš je brzo pocela da se spušta sa brega ka vodi i da se širi i

razvija i sve više sabija oko mosta i oko karavan-seraja koji je narod

prozvao Kamenitim hanom.

Tako je postao most sa kapijom i tako se razvila kasaba oko njega.

Posle toga, za vreme od preko tri stotine godina, njegovo mesto u

razvitku kasabe i njegovo znacenje u životu kasabalija bili su onakvi

kako smo ih napred ukratko opisali. A smisao i suština njegovog

postojanja kao da su bili u njegovoj stalnosti. Njegova svetla linija u

sklopu kasabe nije se menjala kao ni profil okolnih planina na nebu. U

nizu mena i brzom ocvetavanju ljudskih naraštaja, on je ostajao

nepromenjen kao i voda koja prolazi ispod njega. Stario je, prirodno, i

on, ali na jednoj vremenskoj skali koja je mnogo šira ne samo od

dužine ljudskog veka nego i od trajanja citavog niza naraštaja, toliko

šira da se okom to starenje nije moglo da primeti. Njegov vek je, iako

smrtan po sebi, licio na vecnost, jer mu je kraj bio nedogledan.

Prošla je prva stotina godina, vreme dugo i smrtonosno za ljude i

mnoga njihova dela, ali neosetno za velike graðevine, dobro smišljene

i tvrdo zasnovane, a most sa kapijom i karavan-seraj pored njega

stajali su i služili kao i prvog dana. Tako bi nad njima prošlo i drugo

stolece, sa smenom godišnjih doba i ljudskih pokolenja, a graðevine bi

trajale bez promene. Ali ono što nije moglo vreme, ucinili su nestalni i

nepredvidljivi sticaji dalekih prilika.

U to vreme, krajem XVII veka, po Bosni se pevalo, govorilo i šaputalo

mnogo o Maðarskoj, koju je turska vojska, posle stoletne okupacije,

stala da napušta. Mnogi je bosanski spahija, braneci svoj ugarski

spahiluk u borbama pri tom povlacenju, ostavio kosti u maðarskoj

zemlji. To su bili, moglo bi se reci, oni srecniji, jer mnogi se spahija

vratio go kao prst u svoju staru bosansku postojbinu gde ga je cekala

tanka zemlja, uzak i oskudan život, posle bogate širine i gospodstva na

velikim spahilucima u Maðarskoj. Dalek i nejasan odjek svega toga

dopirao je i dovde, ali niko nije ni pomišljao da bi ta Ungarija, zemlja iz

pesama, mogla imati neke veze sa stvarnim, svakodnevnim životom

kasabe. Pa ipak, bilo je tako. Sa turskim povlacenjem iz Maðarske

izgubljena su i ostala izvan granica carevine, pored ostalog, i imanja

onog vakufa iz koga se izdržavao karavan-seraj u Višegradu.

I svet u kasabi i putnici koji se vec sto godina služe Kamenitim hanom

navikli su na njega i nisu nikad ni razmišljali o tome kakva su sredstva

iz kojih se on izdržava, kako su postala ni gde im je izvor. Svi su se

služili njime, iskorišcavali ga kao rodnu i blagoslovenu vocku pored

puta, koja je nicija i svacija; pominjali su mehanicki »pokoj vezirovoj

duši«, ali nisu pomišljali da je vezir vec sto godina mrtav, nit su se

pitali ko sad cuva i brani carske zemlje i vakufe. Ko je mogao i

pomišljati da su stvari u svetu u takvoj zavisnosti jedne od drugih i na

toliku daljinu meðu sobom povezane? Stoga nije u prvo vreme u

kasabi ni primeceno da su presahnuli prihodi. Posluga je radila i han je

primao putnike kao i ranije. Mislilo se da je novac za izdržavanje

zadocnio kao što se i pre dešavalo. Meðutim prolazili su meseci pa i

godine a novac nije stizao. Momci su napuštali posao. Tadašnji

mutevelija vakufa Dauthodža Mutevelic (jer svet ih je tako prozvao i to

im je ostalo kao prezime) obracao se na sve strane, ali odgovora nije

dobijao. Putnici su se sami posluživali i cistili han koliko je najnužnije

za sebe i stoku, ali kako je ko odlazio tako je iza sebe ostavljao ðubre i

nered da ih drugi cisti i ureðuje, kao što je i on ureðivao ono što je

zatekao neuredno i zagaðeno. A iza svakog je ostajalo bar nešto više

necistoce nego što je on zatekao.

Dauthodža je sve cinio da han spase i ocuva u životu. Najpre je trošio

od svoga a zatim je poceo da se zadužuje kod roðaka. Tako je iz

godine u godinu krpio i doterivao skupocenu zgradu. Onima koji su mu

prebacivali što se upropašcuje cuvajuci ono što se sacuvati ne može,

odgovarao je da on dobro ulaže svoj novac, jer ga bogu na zajam daje

i da je on, kao mutevelija, poslednji koji sme da napusti ovu zadužbinu

koju su izgleda svi napustili.

Taj mudri i pobožni, tvrdoglavi i uporni covek, koga je kasaba dugo

pamtila, nije se nicim dao odvratiti od svog bezizglednog napora.

Radeci predano on se odavno bio pomirio sa saznanjem da je naša

sudbina na zemlji sva u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja, i da je

covek dužan da istraje u toj borbi i onda kad je potpuno bezizgledna. I

sedeci pred hanom koji je na njegove oci nestajao, on je odgovarao

onima koji su ga odvracali ili žalili:

— Ne treba mene žaliti. Jer svi mi umiremo samo jednom a veliki ljudi

po dva puta: jednom kad ih nestane sa zemlje, a drugi put kad

propadne njihova zadužbina.

Kad vec nije mogao da placa nadnicare, on je sam, onako star, svojim

rukama plevio korov oko hana i vršio manje opravke na zgradi. Tako

ga je i smrt zatekla, jednog dana kad se bio ispeo da popravi popuzli

crep na krovu. Bilo je prirodno da kasabalijski hodža ne može održati

ono što je veliki vezir osnovao, a istorijski dogaðaji osudili na propast.

Posle Dauthodžine smrti han poce naglo da oronjava. Svuda su se

javljali prvi znaci opadanja. Džerizi su se zacepili i poceli da zaudaraju,

krov je propuštao kišu, prozori i vrata vetar, štale su ogrezle u ðubre i

korov. A spolja je savršena kamena zgrada izgledala još uvek

nepromenjena, mirna i neuništiva u svojoj lepoti. Oni veliki prozori u

prizemlju, svedeni na luk, sa rešetkama koje su, nežne kao najfinije

pletivo, bile secene u mekom kamenu, iz jednog komada, gledali su

spokojno u svet. A na gornjim, jednostavnim prozorima vec su se

javljali znaci bede zapuštenosti i unutrašnjeg nereda. Malo-pomalo

svet poce da izbegava konak u kasabi ili da nociva u Ustamujica hanu

u varoši, za novac. Sve su reði bili putnici u karavan-seraju, iako je tu

umesto plate trebalo samo zaželeti pokoj duši vezirovoj. Najposle, kad

je bilo jasno da novac nece stici i da nema nikoga da prihvati vezirovu

zadužbinu, napustiše svi, pa i novi mutevelija, brigu o zgradi i

karavan-seraj ostade nem i opusteo i poce da se kvari i ruši kao sve

zgrade u kojima niko ne živi i o kojima niko ne brine. Oko njega je

rasla divlja trava, boca i štirak. Na krovu poceše da se gnezde i

sakupljaju vrane i cavke u grlatim, crnim jatima.

Tako je pre vremena i neocekivano (sve ovakve stvari dolaze na izgled

neocekivano!) napušten, stao da se ruši i raspada vezirov Kameniti

han.

Ali ako je karavan-seraj, sticajem neobicnih prilika, morao da izneveri

svoju namenu i da pre vremena ode u ruševine, most kome nije

trebalo nadzora ni izdržavanja, ostao je prav i nepromenjen i vezivao

rastavljene obale i prebacivao žive i mrtve terete, kao i prvog dana

svoga postanka.

U njegovim zidovima gnezdile su se ptice, u nevidljivim pukotinama

koje je vreme otvaralo u zidovima rasli su tanki cuperci trave.

Žuckasti, porozni kamen od koga je most sagraðen cvrsnuo je i zbijao

se od naizmenicnog uticaja vlage i toplote; i vecito bijen vetrom koji

ide u oba pravca dolinom reke, pran kišama i sušen suncanom žegom,

taj kamen je s vremenom ubeleo zagasitom belinom pergamenta i

sijao je u mraku kao osvetljen iznutra. Velike i ceste poplave, koje su

bile teška i stalna beda za kasabu, nisu mu mogle ništa. One su

dolazile svake godine, u prolece i u jesen, ali nisu uvek bile jednako

opasne i sudbonosne po varoš pored mosta. Svake godine bar po

jednom ili dva puta nabuja Drina i zamuti se i sa velikim šumom

pronosi kroz lukove mosta odvaljene plotove sa njiva, izvaljene

panjeve i mrki talog od lišca i granja iz pribrežnih šuma. U kasabi

stradaju avlije, bašte i magaze najbližih kuca. I sve se svrši na tome.

Ali u nepravilnim razmacima od dvadesetak do tridesetak godina

nailaze velike poplave koje se posle pamte kao što se pamte bune ili

ratovi i dugo se uzimaju kao datum od koga se racuna vreme i starost

graðevine i dužina ljudskog veka. (»Na pet-šest godina prije velikog

povodnja«, »Uz veliki povodanj«.)

Posle tih velikih poplava malo šta ostane od pokretnog imanja u onoj

vecoj polovini kasabe, koja leži u ravnici, na pešcanom jezicku izmeðu

Drine i Rzava. Takva poplava baca celu kasabu za nekoliko godina

unatrag. To pokolenje provede ostatak svoga veka u popravljanju

šteta i nesreca koje je ostavio »veliki povodanj«. Oni do kraja života

izazivaju u meðusobnim razgovorima strahotu jesenje noci kad su po

studenoj kiši i paklenom vetru, uz svetlost retkih fenjera, izvlacili robu,

svaki iz svoga ducana, i iznosili je gore na Mejdan u tuðe kuce i

magaze. Kad su sutradan, u mutno jutro, gledali s brega dole na tu

kasabu, koju vole nesvesno i silno kao roðenu krv, i posmatrali mutnu,

zapenjenu vodu kako dere ulicama u visini krovova na kucama, i po

tim krovovima sa kojih voda s praskom odvaljuje dasku po dasku,

pogaðali cija kuca još stoji uspravno.

O slavama i božicima ili u ramazanskim nocima, sedi, otežali i brižni

domacini živnuli bi i postali razgovorni cim bi došao govor na najveci i

najteži dogaðaj njihovog života, na »povodanj«. Na odstojanju od

petnaestak ili dvadeset godina u kojima je opet ponovo teceno i

kuceno, »povodanj« je dolazio kao nešto i strašno i veliko, i drago i

blisko; on je bio prisna veza izmeðu još živih ali sve reðih ljudi toga

naraštaja, jer ništa ljude ne vezuje tako kao zajednicki i srecno

preživljena nesreca. I oni su se osecali cvrsto vezani secanjem na tu

minulu nevolju. Zato oni tako vole te uspomene na najteži udarac koji

ih je u životu zadesio, i nalaze u njima zadovoljstva koja su mlaðima

nerazumljiva. Njihova su secanja neiscrpna a oni su u ponavljanju tih

secanja neumorni; dopunjuju se u razgovoru i podsecaju; pogledaju

samo jedan drugom u staracke oci sa skleroticnom, požutelom

beonjacom i vide ono što mladi ne mogu ni da naslute; zanose se

sopstvenim recima; tope svoje sadašnje svakodnevne brige u secanju

na vece koje su davno i srecno prošle.

Sedeci u toplim sobama svojih kuca, preko kojih je nekad prošla ta

poplava, oni su sa narocitom nasladom po stoti put prepricavali

pojedine dirljive ili tragicne prizore. I što je secanje bilo teže i mucnije,

to je prijatnost od pricanja bila veca. Gledani kroz duvanski dim ili kroz

cašicu meke rakije, ti su prizori bili cesto maštom i daljinom izmenjeni,

uvecani i doterani, ali to niko od njih nije primecivao i svaki bi se

zakleo da su upravo takvi bili, jer su svi u tom nesvesnom ulepšavanju

ucestvovali.

Tako je uvek živelo još po nekoliko staraca koji su pamtili poslednji

»veliki povodanj« o kome su uvek mogli da govore meðu sobom,

ponavljajuci mladima da nema više starih nesreca, ali ni nekadašnjeg

dobra i blagoslova.

Jedna od najvecih poplava uopšte, koja se desila u poslednjoj godini

XVIII veka, narocito se dugo pamtila i prepricavala.

U tom naraštaju, kako su starci docnije pricali, nije bilo gotovo nikog

ko se dobro secao poslednje velike poplave. Ipak su svi bili tih kišnih

jesenjih dana na oprezu, znajuci »da je voda dušmanin«. Ispraznili su

magaze najbliže reci, obilazili su nocu, sa fenjerom, po obali i

osluškivali huk vode, jer su stari ljudi tvrdili da se po nekom narocitom

zujanju vodene matice može poznati hoce li poplava biti jedna od onih

obicnih, koje svake godine pohode kasabu i nanose neznatne štete, ili

ce biti jedna od onih, srecom retkih, koje preplave i most i varoš i

odnesu sve što nije tvrdo zidano i utemeljeno. Iduceg dana videlo se

da Drina ne raste i kasaba je te noci utonula u dubok san, jer su ljudi

bili premoreni od nesna i uzbuðenja prošle noci. Tako se desilo da ih je

voda prevarila. Te noci je naglo i nezapamceno nadošao Rzav i, crven

od blata, zajazio i zaptio Drinu na ušcu. Tako su se obe reke sklopile

nad kasabom.

U Suljage Osmanagica, jednog od najbogatijih varoških Turaka, bio je

tada cistokrvan arapski konj alat velike vrednosti i lepote. cim je

suzbijena Drina pocela da raste, na dva sata pre nego što ce se razliti

po sokacima, stala je njiska toga alata i nije umuknuo dok nije

probudio momke i domacina i dok ga nisu izveli iz štale koja je bila

pored same reke. Tako je probuðen veci deo varoši. Pod hladnom

kišom i besnim vetrom mrkle oktobarske noci nastalo je bežanje i

spasavanje onoga što se dalo spasti. Samo napola odeven svet gazio

je vodu do kolena, noseci na leðima probuðenu i rasplakanu decu.

Stoka je blejala uplašeno. Svakog casa se culo kako sa muklim

praskom udaraju o stubove kamenitog mosta klade i panjevi koje

Drina donosi iz poplavljenih šuma.

Gore na Mejdanu, dokle voda nikad i ni u kom slucaju nije mogla

dopreti, svi su prozori osvetljeni i slabi fenjeri neprestano poigravaju i

promicu kroz tamu. Sve su kuce otvorene i primaju postradali svet,

pokisao i unezveren, sa decom ili najprecim stvarima na rukama. I po

pojatama gore vatre kraj kojih se suši narod koji nije mogao da stane

u kuce.

Prvi ljudi iz caršije, pošto su smestili celjad po kucama, tursku po

turskim, hrišcansku i jevrejsku po hrišcanskim, sede, okupljeni u

velikoj prizemnoj sobi u Hadži-Ristanovoj kuci. Tu su muktari i kmetovi

svih mahala, premoreni i pokisli dok su izbudili i posklanjali sve svoje

sugraðane. Izmešani Turci, hrišcani i Jevreji. Snaga stihije i teret

zajednicke nesrece približili su ove ljude i premostili bar za veceras

onaj jaz koji deli i jednu veru od druge i, narocito, raju od Turaka.

Suljaga Osmanagic, gazda Petar Bogdanovic, Mordo Papo, pop Mihailo,

krupni, cutljivi a duhoviti paroh, gojazni i ozbiljni Mula Ismet,

višegradski hodža, i Elias Levi, zvani Hadži Liaco, jevrejski hambaša,

poznat i nadaleko izvan kasabe zbog svog zdravog suda i otvorene

prirode. Tu je još desetina gazda; ima ih od sve tri vere, pomešanih.

Svi su mokri, bledi, stegnutih vilica, ali naoko mirni; sede, puše i

razgovaraju o onome što je uraðeno na spasavanju i što bi još trebalo

uraditi. Svaki cas ulaze mlaði ljudi sa kojih se cedi voda u mlazevima i

koji javljaju da je sve živo izvedeno na Mejdan i za grad i tu smešteno

po kucama, turskim i hrišcanskim, a da voda dole jednako raste i

osvaja sokak za sokakom.

Kako noc odmice — a odmice sporo i izgleda da je ogromna i da buja i

raste neprestano kao voda u dolini — gazde i prvaci pocinju da se

zagrevaju uz kafu i rakiju. Stvara se topao i uzak krug, kao jedna nova

egzistencija, sva od stvarnosti a sama nestvarna, koja nije ni ono što

je bilo juce ni ono što ce biti sutra; nešto kao prolazno ostrvo u poplavi

vremena. Razgovor raste i jaca i kao po neizrecenom dogovoru menja

pravac. Izbegavaju da govore cak i o ranijim poplavama, poznatim

samo po pricanjima, pricaju o drugim stvarima koje nemaju nikakve

veze sa vodom i sa nesrecom koja se u ovom trenutku dešava.

Ocajni ljudi cine ocajne napore da bi izgledali mirni i ravnodušni,

gotovo lakomisleni. Po nekom precutnom, sujevernom sporazumu i po

nepisanim ali osveštanim pravilima gazdinske pristojnosti i caršijskog

reda, koji vladaju od starine, svaki je smatrao za dužnost da ucini

napor i u tom trenutku bar prividno prikrije svoje brige i bojazni, i da

pred licem nesrece, protiv koje se ne može ništa, govori šaljivim

tonom o dalekim stvarima.

Ali upravo kad su ljudi poceli da se smiruju u tom razgovoru, da nalaze

trenutak zaborava i u njemu odmor i snagu koja ce im sutra biti tako

potrebna, doðoše neki i dovedoše Kostu Baranca. Taj još mladi gazda

bio je potpuno mokar, kaljav do kolena i raspasan. Zbunjen od

svetlosti i tolikog sveta, on je kao u snu gledao niza se i celim dlanom

otirao vodu sa lica. Napraviše mu mesta i ponudiše ga rakijom koju

nije uspevao da prinese usnama. Drhtao je celim telom. Proðe šapat

da je hteo da skoci u mracnu maticu koja je sada tekla pešcanom

jalijom, upravo nad onim mestom gde su bili njegovi ambari i kacare.

To je bio mlad covek, došljak, koji je pre dvadesetak godina doveden

kao šegrt u kasabu i tu se docnije priženio u jednu dobru kucu i brzo

zagazdio. Seljacki sin, koji se za nekoliko poslednjih godina smelim i

bezobzirnim potezima naglo obogatio i odjednom pretekao mnoge

gazdinske kuce, on nije bio navikao da gubi ni umeo da podnese

nesrecu. I te jeseni on je bio zakupio velike kolicine šljiva i oraha,

daleko iznad svoje stvarne moci, i racunajuci da ce zimus on odreðivati

cenu i suhoj šljivi i orahu i tako se razdužiti i steci, kao što mu je to

prošle godine uspelo. Sad je bio upropašcen.

Trebalo je opet da proðe izvesno vreme pa da se izbriše utisak koji je

na sve ostavio pogled na ovog izgubljenog coveka. Jer, svi su oni, ko

više ko manje, bili pogoðeni ovom poplavom i samo se iz uroðene

pristojnosti bolje savlaðivali nego ovaj skorojevic.

Najstariji i najugledniji ljudi skrenuše opet razgovor na bezazlene

stvari. Otpoceše duge price iz starih vremena, koje nisu imale nikakve

veze sa nesrecom koja ih je ovde saterala i sa svih strana okružavala.

Pila se vruca rakija. Iskrsavali su, u pricanjima, cudni likovi iz davnih

vremena, secanja na kasabalijske osobenjake i svakojake smešne i

neobicne zgode. Pop Mihailo i Hadži Liaco su prednjacili. A kad bi govor

nehotice opet došao na ranije »povodnje«, pominjali su samo ono što

je lako i šaljivo bilo ili bar tako izgledalo posle toliko godina, kao da

vracaju i prkose tako poplavi. Pricalo se o popu Jovanu, koji je nekad

bio ovde paroh i za koga su njegovi parohijani govorili da je dobar

covek, ali da »nije sevepli ruke« i da mu se molitva slabo kod boga

prima.

Za vrijeme letnjih suša koje cesto upropaste celu žetvu, pop Jovan je

redovno uzalud izvodio litiju i citao molitvu za kišu, jer je posle toga

obicno nailazila još veca suša i pripeka. A kad je posle tako sušnog leta

jedne jeseni stala ovako da nadolazi Drina i da preti opšta poplava,

iziðe pop Jovan na obalu, sakupi ljude i poce da cita molitvu da kiša

stane i voda odstupi. Tada mu neki Jokic, pijanica i besposlicar,

racunajuci da bog šalje obicno obrnuto od onoga što pop Jovan moli,

vikne glasno:

— Nemoj tu, oce popo, nego onu ljetošnju, kišnu, pa ja da pomogne

da ova voda presuši.

Puni i gojazni Ismet efendija prica opet o svojim prethodnicima i

njihovoj borbi sa poplavom. Tako su za jedne davnašnje poplave izišla

dvojica višegradskih hodža da uce dovu protiv te napasti. Jedan je

hodža imao kucu u donjem delu kasabe, kome je pretila poplava, a

drugi na bregu, gde poplava nije mogla da dopre. Najpre je ucio

molitve ovaj hodža sa brega, ali voda nije nikako odstupala. Tada

vikne jedan beli Ciganin cija je kuca vec pocela da grezne u vodi:

— Ama, ljudi, dajte onoga hodžu iz caršije, kome je kuca pod vodom

kao i naše. Zar ne vidite da ovaj s brijega uci sa pola srca?

Hadži Liaco, rumen i nasmejan, sa bujnim kovrdžama bele kose koje

proviruju ispod neobicno plitkog fesa, smeje se na sve to i dovikuje

popu i hodži:

— Nemojte mnogo pominjati molitve oko povodnja, jer mogu ovi naši

da se sjete pa da nas svu trojicu isteraju da po ovom pljusku citamo

molitve i vracamo vodu.

I tako su se reðale price koje su, po sebi neznatne i drugima

nerazumljive, samo za njih i njihov naraštaj mogle da imaju nekog

znacenja; sve neka bezazlena ali njima znana i prisna secanja

jednolicnog, lepog i teškog kasabalijskog života, njihovog života; i sve

to davno i izmenjeno, u najužoj vezi sa njima a ipak daleko od ove

nocne drame koja ih je sabila u ovaj fantasticni krug.

Tako su ugledni ljudi ocvrsli i od detinjstva navikli na nedace svake

vrste, savlaðivali noc za »velikog povodnja« i nalazeci u sebi snage da

se prividno šale, naocigled nesrece koja je nailazila, zavaravali bedu

koju nisu mogli da izbegnu.

Ali u duši svi su oni bili teško zabrinuti i svaki je ispod te šale i toga

smeha za nevolju, kao ispod maske, preturao po pameti brižnu misao i

neprestano osluškivao huk vode i vetra odozdo iz kasabe u kojoj mu je

ostalo sve što ima. A sutra ujutru, posle tako provedene noci, mogli su

sa Mejdana da posmatraju u ravnici svoje kuce pod vodom, neke do

pola a neke do pod sam krov. Tada su prvi i poslednji put u životu

vidjeli i svoju kasabu bez mosta. Površina vode digla se za citavih

desetak metara, tako da su se široki i visoki lukovi zapušili i voda se

prelivala preko mosta koji je išcezao pod njom. Samo ono uzvišeno

mesto na kome je kapija isticalo se iz ravne površine mutnih voda i

prelivano vodom strcalo kao mali slap.

A dva dana docnije voda je naglo opala, razvedrilo se nebo i granulo

sunce, toplo i bogato kako samo može da bude za nekih oktobarskih

dana u tom župnom kraju. Varoš je na tom lepom danu izgledala

strašna i žalosna. Ciganske i sirotinjske kuce po jaliji bile su nagnute u

pravcu matice, mnoge bez krova, sa njih su opali krec i ilovaca i

ukazivao se crn pleter od vrbova pruca, da su izgledale kao kosturi. U

razgraðenim avlijama graðanske kuce su zijale razvaljenim prozorima;

na svakoj je pruga crvenog mulja pokazivala dokle je bila poplavljena.

Mnoge pojate su otplavljene, koševi izvrnuti. U niskim ducanima je bio

mulj do kolena, a u tom mulju sva roba koja nije mogla biti na vreme

iznesena. Po sokacima zaglavljena citava drveta, koja je voda odnekud

doplavila, i naduveni leševi stoke koja se podavila.

To je bila njihova kasaba u koju je sad trebalo sici i nastaviti život. A

izmeðu tako poplavljenih obala, nad vodom koja se šumno valjala, još

uvek mutna i bujna, stajao je most, beo i nepromenjen, na suncu.

Voda je dopirala do polovine stubova i most je izgledao kao da je

zagazio u neku drugu i dublju reku nego što je ona koja obicno ispod

njega tece. Na površini, uz ogradu se zadržale naslage mulja, koje su

se sada sušile, ispucale na suncu, a na kapiji zaustavila i naslagala

citava gomila sitnog granja i recnog taloga, ali sve to nije niukoliko

menjalo izgled mosta koji je jedini preturio poplavu bez kvara i izronio

iz nje nepromenjen.

Sve se u varoši odmah bacilo na rad i zaradu i popravljanje štete, i

niko nije imao vremena da razmišlja o smislu i znacenju pobednickog

mosta, ali iduci za svojim poslom, u toj zlosrecnoj kasabi u kojoj je

voda sve bez izuzetka oštetila ili bar izmenila, svaki je znao da u tom

njihovom životu ima nešto što odoleva svakoj stihiji i što zbog

neshvatljivog sklada svojih oblika i nevidljive, mudre snage svojih

temelja izlazi iz svakog iskušenja neuništivo i nepromenjeno.

Zima koja je tada nastala bila je teška. Sve što je bilo vec sreðeno po

avlijama i koševima: drvo, žito, seno, odnela je poplava; valjalo je

opraviti kuce, staje i ograde, i tražiti na veresiju novu robu namesto

one koja je uništena po magazama i ducanima. Kosta Baranac, koji je

najviše postradao, zbog svoje suviše drske spekulacije sa šljivama,

nije preživeo tu zimu; presvisnuo je covek od žalosti i sramote. Ostala

su sitna deca, gotovo sirocad, i nevelika ali rasturena veresija po

svima selima. Ostalo je i secanje na njega kao na coveka koji je

potegao iznad svoje snage.

Ali vec iduceg leta, spomen na veliku poplavu poceo je da prelazi u

secanje starijih ljudi, gde ce živeti još dugo, a mladež je, u pesmi i

razgovoru, sedela na beloj, glatkoj, kamenoj kapiji, nad vodom koja je

tekla duboko ispod njih i svojim šumom dopunjavala njihovu pesmu.

Zaborav sve leci, a pesma je najlepši nacin zaborava, jer u pesmi se

covek seca samo onoga što voli.

Tako se na kapiji, izmeðu neba, reke i brda naraštaj za naraštajem

ucio da ne žali preko mere ono što mutna voda odnese. Tu je u njih

ulazila nesvesna filozofija kasabe: da je život neshvatljivo cudo, jer se

neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji cvrsto »kao na Drini

cuprija«.

Osim poplava bilo je i drugih nasrtaja na most i njegovu kapiju; njih je

donosio razvitak dogaðaja i tok ljudskih sukoba; ali oni su još manje

nego vodena stihija mogli da naškode mostu ili da trajno išta izmene

na njemu.

Pocetkom prošlog veka digla se buna u Srbiji. Ova kasaba na samoj

granici Bosne i Srbije oduvek je u neposrednoj vezi i stalnom dodiru sa

svim što se dešava u Srbiji, srasla sa njom »kao nokat i meso«. Ništa

što se dešava u višegradskom kraju — nerodica, bolest, zulum ili buna

— ne može biti ravnodušno onima iz užicke nahije, i obrnuto. Samo,

ispocetka je stvar izgledala daleka i beznacajna; daleka, jer se

odigravala tamo na drugom kraju beogradskog pašaluka; beznacajna,

jer glasovi o bunama nisu bili nikakva novost. Otkako je carevine bilo

je i toga, jer nema vlasti bez bune i zavere, kao što nema imanja bez

brige i štete. Ali s vremenom je buna u Srbiji pocela da zadire sve više

u život celog bosanskog pašaluka, a narocito u život ove kasabe koja

je na sat hoda od granice.

Kako se sukob u Srbiji širio, sve je više traženo od bosanskih Turaka

da daju ljude za vojsku i da doprinose za njeno opremanje i

snabdevanje. Vojska i komora koja se slala u Srbiju išla je jednim

dobrim delom preko kasabe. To je donosilo sa sobom i troškove i

nezgode i opasnosti i po Turke, a narocito po Srbe, koji su sumnjiceni,

gonjeni i globljavani tih godina više nego ikad ranije. Najposle, jednog

leta, spusti se buna i do ovih krajeva. Zaobišavši Užice, ustanici su

došli do na dva sata hoda od kasabe. Tu su, u Veletovu, topom porušili

Lutvibegovu kulu i u Crncicima popalili turske kuce.

Bilo je u kasabi i Turaka i Srba koji su tvrdili da su svojim ušima culi

tutanj »Karaðorðevog topa«. (Naravno, sa potpuno oprecnim

osecanjima.) Ali, ako je i moglo biti sporno da li se jeka srpskog

ustanickog topa cula do u kasabu, jer covek cesto misli da cuje ono

cega se boji ili cemu se nada, nije moglo biti sumnje o vatrama koje su

ustanici nocu ložili na Panosu, strmoj i goloj kosi izmeðu Veletova i

Gostilja, na kojoj se usamljeni veliki borovi mogu iz kasabe golim

okom prebrojati. Njih su dobro videli i pažljivo posmatrali i Turci i Srbi,

iako su se i jedni i drugi pravili da ih ne primecuju. Sa zamracenih

prozora ili iz tame gustih bašta i jedni i drugi su pratili njihovo

paljenje, kretanje i gašenje. (Naše žene su se krstile u tami i plakale

od nerazumljivog ganuca, a u suzama su im se lomile ove ustanicke

vatre kao oni avetinjski plamenovi koji su nekad padali na Radisavljev

grob i koje su njihove šukunbabe, pre gotovo tri veka, isto ovako kroz

suze nazirale, sa ovog istog Mejdana.)

Ovi treptavi i nejednaki ognjevi, rastureni na mracnoj pozadini letnje

noci, u kojoj se izjednacuje nebo sa planinom, izgledali su Srbima kao

neko novo sazvežðe iz koga su požudno citali smele nagovesti i

strepeci gatali sudbinu i dogaðaje koji dolaze. Za Turke to su bili prvi

talasi nekog vatrenog mora, koje se širi tamo po Srbiji i koje, evo,

zapljuskuje i planinske kose iznad kasabe. U tim letnjim nocima želje i

molitve jednih i drugih kretale su se oko tih vatara, samo u oprecnim

pravcima. Srbi su molili boga da taj spasonosni plamen, koji je

istovetan sa onim koji oni oduvek nose i brižljivo sakrivaju u duši,

proširi i ovamo na naša brda, a Turci su molili boga da ga zaustavi,

suzbije i pogasi, kako bi se osujetile prevratnicke namere nevernika i

zavladao opet stari red i dobri mir prave vere. Noci su tada bile pune

opreznog i strasnog šaputanja, kroz njih su išli nevidljivi talasi

najsmelijih želja i snova, najneverovatnijih pomisli i planova, i ukrštali

se, nadbijali i lomili u modroj tami nad kasabom. A sutra, kad svane

dan, odlazili su i Turci i Srbi na svoje poslove, sretali se ugašenih i

bezizraznih lica, pozdravljali i razgovarali sa onih stotinjak uobicajenih

reci caršijske uctivosti, koje oduvek kruže po kasabi i pretacu se od

jednog drugome kao lažan novac, koji ipak omogucuje i olakšava

saobracaj.

A kad je, nekako posle Ilindana, nestalo vatara na Panosu i kad je

buna otplasnula iz užickog kraja, i opet ni jedna ni druga strana nije

pokazivala svoja osecanja. A teško bi bilo i kazati kakva su bila prava

osecanja kod jednih i kod drugih. Turci su bili zadovoljni što se buna

udaljila i nadali su se da ce se potpuno ugasiti i izgubiti se tamo gde se

gube svi bezbožni i naopaki poduhvati. Pa ipak, to zadovoljstvo je bilo

nepotpuno i pomraceno, jer je teško bilo zaboraviti tako blisku

opasnost. Mnogi od njih je još dugo posle u snovima viðao fantasticne

pobunjenicke vatre kao roj varnica, po svima brdima oko kasabe, ili

slušao Karaðorðev top, ali ne kao muklu, daleku jeku, nego kao

potresnu i rušilacku kanonadu. Srbi su pak, kao što je razumljivo,

ostali snuždeni i razocarani posle nestanka vatara na Panosu, ali u dnu

duše, onom pravom i poslednjem dnu koje se nikom ne otkriva, ostalo

je secanje na ono što je prošlo, i svest da ono što je jednom bilo može

uvek da se povrati; ostala je i nada, bezumna nada, to veliko

preimucstvo potlacenih. Jer, oni koji vladaju i moraju da tlace da bi

vladali, osuðeni su da rade razumno; a ako, poneseni svojom strašcu

ili naterani od protivnika, preðu granice razumnih postupaka, oni silaze

na klizav put i oznacavaju time sami pocetak svoje propasti. Docim se

oni koji su tlaceni i iskorišcavani, lako služe i razumom i bezumljem,

jer su to samo dve razne vrste oružja u stalnoj, cas podmukloj cas

otvorenoj borbi protiv tlacenja.

U tim vremenima važnost mosta kao jedine sigurne veze izmeðu

bosanskog pašaluka i Srbije neobicno je porasla. U kasabi je sada bio

stalan odred vojske, koji se ni za vreme dugih zatišja nije rasturao i

koji je cuvao most na Drini. Da bi što bolje i sa što manje truda mogla

da vrši taj posao, vojska je stala da podiže drven cardak nasred

mosta, pravo cudovište i rugobu po obliku, položaju i materijalu od

koga je sagraðen. (Ali sve vojske sveta podižu za svoje iskljucive

ciljeve i trenutne potrebe takve graðevine, koje posle gledane sa tacke

gledišta graðanskog života i mirnodopskih potreba, izgledaju apsurdne

i nerazumljive.) To je bila citava kuca na sprat, glomazna i sklepana od

greda i grubih dasaka, sa slobodnim prolazom, kao tunelom, ispod nje.

cardak je bio uzdignut i pocivao na jakim gredama, tako da je objašio

most, i samo sa dva kraja se naslanjao na kapiju, jednim na njenu

levu a drugim na desnu terasu. Ispod njega je bio slobodan put za

kola, konje i pešake, ali se odozgo, sa sprata na kom ce spavati

stražari i na koji su vodili nenatkriveni smrcevi basamaci, moglo uvek i

nadzirati svakoga ko proðe, predati mu papire i prtljag, i u svakom

trenutku, ako se ukaže potreba, obustaviti prolaz.

To je zaista menjalo izgled mosta. Ljupka kapija je išcezla pod

drvenom graðevinom koja je na svojim gredama cucala nad njom kao

nakazna džinovska ptica.

A onoga dana kad je cardak bio gotov, još mirisao oštro na smrcevinu i

prazan odjekivao od koraka, straža se odmah uselila u njega. cim je

svanulo prvo jutro, cardak je, kao neka klopka, vec uhvatio prve žrtve.

Na niskom rumenom suncu ranog jutra, iskupili su se ispod njega

vojnici i neki oružani graðani, Turci, koji nocu drže straže oko kasabe i

tako pomažu vojsci. U sredini te gomile sedeo je na jednoj gredi

komandir straže a pred njim je stajao jedan starcic, skitnica i

bogomoljac, nalik na kaluðera i prosjaka, ali blag i spokojan, nekako

cist i mio u svojoj bedi, lak i nasmejan i pored sedih vlasi i zborana

lica. To je neki osobenjak cicica, Jelisije iz cajnica. On vec godinama

obilazi, uvek ovako lak, svecan i nasmejan, crkve i manastire, sabore i

slave; moli boga, metaniše i posti. Samo, ranije turske vlasti nisu

obracale pažnju na njega i puštale su ga kao maloumnika i božjeg

coveka da ide gde hoce i govori šta hoce. Ali sad su, usled bune u

Srbiji, nastala druga vremena i oštrije mere. U kasabu je stiglo iz

Srbije nekoliko turskih porodica kojima su ustanici sve popalili; one

šire mržnju i traže osvetu. Svuda su isturene straže i pojacan nadzor,

a domaci Turci zabrinuti, kivni i zlovoljni, pa se na sve gleda podozrivo

i krvnicki.

Starac je naišao drumom od Rogatice, a po svojoj zloj sreci kao prvi

putnik toga dana kad je dovršen cardak i kad se u njega uselila prva

straža. Istina, naišao je u nevreme, još se nije bilo dobro ni razdanilo,

i nosio je pred sobom kao što se nosi zapaljena sveca, neki debeo

stap, išaran cudnim znacima i slovima. cardak ga je progutao kao

pauk muhu. Kratko su ga ispitivali. Tražili su da kaže ko je, šta je i

odakle je i da objasni šare i pismena na štapu, a on je odgovarao i na

ono što ga nisu pitali, slobodno i otvoreno, kao da govori na pravom

božjem sudu, a ne pred zlim Turcima. Rekao je da nije niko i ništa;

putnik na zemlji, prolaznik u ovom prolaznom vremenu, senka na

suncu, ali da svoje kratke i malobrojne dane provodi u molitvi i da ide

od manastira do manastira, dok ne obiðe sva sveta mesta, zadužbine i

grobove srpskih careva i velikaša. A likovi i slova na štapu da

oznacavaju pojedina vremena srpske slobode i velicine, prošle i

buduce. Jer, rekao je starac, smeškajuci se krotkim osmejkom punim

snebivanja, vreme vaskrsa približilo se i, sudeci po onom što se cita u

knjigama i onom što može da se vidi na zemlji i nebesima, sasvim je

blizu. Vaskrsava carstvo, iskupljeno iskušenjima i zasnovano na

pravdi.

— Znam da vam nije milo, gospodo, ovo da cujete, i da ne bi trebalo ni

da govorim pred vama ove stvari, ali vi ste me zaustavili i tražite da

vam kažem sve po istini, pa nema se kud. Bog je istina, a Bog je

jedan! A sada, molim vam se, pustite me da idem, jer mi valja još

nocas stici na Banju, manastiru Svete Trojice.

Tumac Šefko je prevodio, muceci se uzalud da u svom oskudnom

znanju turskog jezika naðe izraze za apstraktne reci. Komandir straže,

bolešljiv Anadolac, slušao je, još bunovan, nejasne i slabo povezane

prevodioceve reci i s vremena na vreme bacao pogled na starca koji je

bez daha i rðave pomisli gledao u njega i ocima povlaðivao da je sve

tako kao što kaže prevodilac, iako reci turske nije znao. Komandiru

biva jasno negde u svesti da je ovo neki sumanut kaurski derviš,

dobrocudna i bezopasna luda. I u starcevom cudnom štapu koji su

odmah ispresecali na nekoliko mesta, misleci da je šupalj a da su u

njemu sakrivena pisma, nije naðeno ništa. Ali u Šefkinom prevodu

starceve reci izgledaju sumnjive, mirišu na politiku i opasne namere.

Komandir bi, što se njega tice, pustio ovog siromaha i maloumnika da

ide svojim putem, ali tu su se sakupili i ostali vojnici i graðani -

stražari i slušaju ispitivanje. Tu je njegov narednik Tahir, jedan

krmeljivi i podmukli pakosnik koji ga je vec nekoliko puta panjkao kod

starešina i optuživao zbog nedostatka opreza i strogosti. Pa i taj Šefko,

koji prevodeci okrece ocigledno reci onako kako je najgore po starcevu

zanesenu glavu i koji voli da njuška i dostavlja i kad ništa od toga

nema, u stanju je da kaže ili da potvrdi rðavu rec. Tu su i ovi varoški

Turci, dobrovoljci, koji mrko i važno obilaze varoš, hvataju sumnjive

putnike i mešaju se bez potrebe u njihov službeni posao. Sve se tu

steklo. I svi su ovih dana kao pijani od nekog ogorcenja, od želje da se

svete i da kažnjavaju i ubijaju onoga koga mogu, kad ne mogu onoga

koga bi hteli. On ih ne razume i ne odobrava im, ali vidi da su svi

naskocili da cardak vec prvog jutra mora da dobije svoju žrtvu, i

pribojava se da bi zbog tog njihovog pijanog ogorcenja mogao i on da

strada, ako im se usprotivi. Pomisao da bi zbog ovog ludog starca

mogao imati neprijatnosti, izgledala mu je nepodnošljiva. A starac sa

svojim pricanjem o srpskom carstvu ne bi ni inace daleko došao meðu

Turcima ovoga kraja koji su ovih dana uzavreli kao košnica. Neka ga

mutna voda nosi kako ga je ponela.

Tek što je starac vezan i komandir se spremao da ode u varoš i ne

gleda njegovo pogubljenje, kad se pojaviše zaptije i neki Turci vodeci

jedno slabo odeveno srpsko momce. Odelo mu je bilo pokidano i lice i

ruke izgrebani. To je neki Mile, inokosan siromah sa Lijeske, koji je

služio u jednoj vodenici u Osojnici. Može mu biti najviše devetnaest

godina, zdrav je, krupan i punokrvan.

Mile je jutros pre sunca zasuo jecam i pustio veliki vodenicni jaz, pa

izišao da u jednoj cesti iznad vodenice nasece drva. Izmahivao je i

sekao kao slamke meke johine grane. Uživao je u toj svežini i u lakoci

kojom pada drvo pod sekirom. Mili su mu njegovi roðeni pokreti. Ali

sekira je oštra a tanko drvo isuviše slabo za snagu koja je u njemu.

Nešto se u njemu nadimalo i gonilo ga da uzvikuje pri svakom pokretu.

Ti uzvici su se sve više sustizali i vezivali. I Mile koji, kao svi Liještani,

nema sluha i ne ume da peva, pevao je, urlao, u gustoj i osojnoj

strani. Ne misleci ništa, zaboravljajuci gde je, pevao je ono što je cuo

od drugih da pevaju.

U to vreme, kad se »digla« Srbija, narod je od starinske pesme:

Kad Alibeg mladi beg bijaše,

Ðevojka mu barjak nosijaše.

napravio novu:

Kad Ðorðije mladi beg bijaše,

Ðevojka mu barjak nosijaše.

U toj velikoj i cudnoj borbi koja se u ovoj Bosni vekovima vodila

izmeðu dve vere, a pod vidom vera za zemlju i vlast i svoje sopstveno

shvatanje života i uroðenje sveta, protivnici su otimali jedan drugom

ne samo žene, konje i oružje, nego i pesme. I mnogi je stih prelazio

ovako od jednih drugima, kao dragocen plen.

To je dakle bila pesma koja se u poslednje vreme pevala meðu

Srbima, ali oprezno i skrovito, daleko od turskog uha, u zatvorenim

kucama, po slavama ili po dalekim plandištima gde turska noga ne

stupa ni jednom u godini, i gde covek, po cenu samoce i siromaštva u

divljini, živi kako hoce i peva šta hoce. A tu je eto pesmu našao da

peva Mile, vodenicarev momak, u šumarku, ispod samog puta kojim

prolaze olujacki i orahovacki Turci u kasabu na pazar.

Zora je tek na vrhovima bregova, a tu oko njega, u osojnoj strani, još

je gotovo sumracno. Sav je rosan, a vreo od dobrog nocašnjeg sna,

vruceg hleba i živog rada. Izmahne i udari tanku johu pri korenu, a

ona se samo prikloni i savije kao mlada kumovoj ruci; pospe ga

hladnom rosom kao sitnom kišom i ostane onako nagnuta, jer od

gustine rastinja oko sebe ne može da padne na zemlju. A onda joj

kreše zelene grane, jednom rukom, kao igrajuci se. I pri tom peva što

ga grlo nosi, izgovarajuci sa uživanjem pojedine reci. »Ðorðije«, to je

nešto nejasno a krupno i smelo. »Ðevojka« i »barjak«, to su takoðe

njemu nepoznate stvari ali stvari koje bi nekako odgovarale njegovim

najvecim željama iz snova: da ima devojku i da nosi barjak. Svakako,

ima slasti u izgovaranju tih reci. I sva snaga u njemu nagoni ga da ih

izgovara glasno i po nebrojeno puta, a od izgovaranja tih reci raste

opet ta snaga u njemu i traži da ih ponavlja još glasnije.

Tako je pevao Mile u osvit dana dok nije nasekao i okresao vrljike zbog

kojih se ispeo u šumarak, a onda se spustio niz vlažnu strminu, vukuci

svezan tovar za sobom. Pred vodenicom neki Turci. Vezali konje i

cekaju nešto. Ima ih desetak. On se naže opet onakav kakav je i

pošao u drva, nespretan dronjav i zbunjen, bez Ðorðija pred ocima,

bez devojke i barjaka uza se. Turci sacekaše dok on odloži sekiru pa

ga onda napadoše sa cetiri strane i posle kratke borbe vezaše

dugackim konopcem od ulara, i povedoše u varoš. Usput su ga bili

štapom po leðima ili nogom u ružno mesto, pitajuci ga gde mu je sada

Ðorðije i psujuci mu barjak i devojku.

Pod cardakom na kapiji, gdje su upravo bili vezali onoga suludog

starca, iskupili se vec pored vojnika i neki besposlenjaci iz varoši, jako

je tek svanulo. Meðu njima ima i Turaka izbeglica, pogorelaca iz Srbije.

Svi su oružani i svecani kao da se radi o velikom dogaðaju i odlucnom

boju. Njihovo uzbuðenje je raslo sa suncem koje se raðalo. A sunce se

brzo dizalo, praceno svetlim, rumenim maglama, tamo u dnu vidika,

iznad Goleša. Unezverenog mladica docekaše kao da je ustanicki

vojvoda, iako je bio dronjav i ubog i doveden sa leve obale Drine, gde

ustanka nema.

Oni orahovacki i olujacki Turci ogorceni drskošcu za koju nisu mogli

verovati da nije namerna, posvedociše da je momce pevalo izazivacki,

pored samog puta, pesme o Karaðorðu i kaurskim borcima. Mladic

zaista nije licio na nekog junaka i opasnog cetovoðu. Onako uplašen, u

mokrim ritama, izgreben i izubijan, on je bio bled i od uzbuðenja

razrokim ocima gledao komandira kao da od njega ocekuje spas. Kako

je retko silazio u varoš, on nije ni znao da je na mostu podignut

cardak; stoga mu je sve izgledalo još više cudno i nestvarno, kao da je

u snu zalutao u stranu varoš, meðu zle i opasne ljude. Mucajuci i

obarajuci oci zemlji, uveravao je da nije ništa pevao i da nikad nije

udarao Turcima na obraz, da je siromah, momak u vodenici, da je

sekao drva i da ni sam ne zna zašto je doveden. Drhtao je od straha i

zaista nije mogao da shvati šta se to desilo i kako se iz onog svecanog

raspoloženja u hladovitom potoku našao odjednom, vezan i izubijan,

ovde na kapiji, u središtu pažnje, pred ovolikim svetom kome treba

sad da odgovara. I sam je zaboravio da je ikad pevao i najnedužniju

pesmu.

Ali Turci su ostajali pri svome: da je pevao buntovnicke pesme i to u

trenutku kad su oni prolazili i da se odupirao kad su hteli da ga vežu. I

to je svaki od njih potvrdio zakletvom komandiru koji ih je ispitivao.

— Valahi?

— Valahi!

— Bilahi?

— Bilahi!

I tako po tri puta. Onda mladica postaviše pored Jelisija i odoše da

bude krvnika koji je, izgleda, imao najtvrði san. Starac je gledao

mladica koji je zbunjeno treptao ocima, smeten i postiðen, nenavikao

da stoji ovako izdvojen, po belom danu, nasred mosta, meðu ovoliko

ljudi.

— Kako ti je ime? — pita starac.

— Mile, — kaže mladic pokorno kao da još odgovara Turcima na

njihova pitanja.

— Mile, sine, da se poljubimo. — I starac prisloni svoju sedu glavu na

njegovo rame. — Da se poljubimo i prekrstimo. Vo imja Oca i Sina i

Svjatago Duha, Vo imja Oca i Sina i Svjatago Duha. Amin.

Tako je krstio i sebe i mladica samo recima, jer su im ruke bile vezane,

i brzo, jer im je dželat vec prilazio.

Krvnik, koji je bio jedan od vojnika, brzo je svršio posao i prvi

prolaznici, koji su sa brda silazili zbog pazarnog dana i prelazili preko

mosta, mogli su da vide njihove dve glave na novim, cvornovitim

kocevima, uz cardak, a krvavo mesto na kome su poseceni na mostu,

posuto šljunkom i ugaženo.

Tako je cardak otpoceo da »radi«.

Od toga dana na kapiju su dovoðeni svi koji su kao sumnjivi ili kao

krivci u vezi sa ustankom hvatani, bilo na mostu samom bilo negde na

granici. I oni koji su jedanput dovedeni vezani na saslušanje pod

cardak, retko su izlazili živi ispod njega. Tu su im odsecane usijane ili

prosto nesrecne glave i naticane na kolje koje je bilo postavljeno oko

cardaka, a tela su im bacana s mosta u Drinu, ako se niko ne bi javio

da otkupi i sahrani obezglavljen leš.

Buna je, sa kracim ili dužim zatišjima, trajala godinama, i broj tih koji

su puštani niz vodu »da idu i traže drugu, bolju i pametniju glavu«, bio

je u toku godina vrlo velik. Slucaj je hteo, slucaj koji satire slabe i

neoprezne, da su tu povorku otvorila ova dva prosta coveka, dvojica iz

gomile neukih, ubogih i nedužnih, jer ti su cesto prvi koje hvata

nesvestica pred vrtlogom velikih dogaðaja i koje taj vrtlog neodoljivo

privlaci i guta. Tako su momak Mile i cica Jelisije, poseceni u istom

trenutku, na istom mestu, združeni kao braca, prvi okitili svojim

glavama vojnicki cardak na kapiji, koje posle toga, dok god su bune

trajale, nije gotovo nikad više bio bez takvog ukrasa. I tako su njih

dvojica, koji se pre toga nisu culi ni videli, ostali zapamceni zajedno i

pamceni su bolje i duže od tolikih drugih, znatnijih žrtava.

Tako je pod krvavim i zloglasnim cardakom nestala kapija a sa njom je

nestalo i sastanaka, razgovora, pevanja i ceifova. I Turci su tuda

prolazili nerado, a vec od Srba je prelazio most samo onaj koji baš

mora, i to oborene glave i žureci.

Oko drvenog cardaka, cije su daske s vremenom posivele pa pocrnele,

brzo se stvorila ona atmosfera koja redovno okružuje zgrade u kojima

vojska stalno boravi. Na gredama se sušilo askersko rublje, sa prozora

se prosipalo u Drinu ðubre, pomije i svi otpaci i sva necistoca

kasarnskog života. Od toga su niz beli srednji stub mosta ostajali dugi,

prljavi mlazevi koji su se videli nadaleko.

Posao dželata vršio je za dugo vremena uvek isti vojnik. To je bio

debeo i mrk Anadolac žutih, mutnih ociju i crnackih usana u masnom i

podbulom licu zemljane boje, koje je uvek izgledalo da se smeši

osmejkom gojaznih, dobrocudnih ljudi. Zvao se Hajrudin i brzo je

postao poznat celoj varoši i daleko duž granice. On je svoj posao vršio

sa zadovoljstvom i castoljubivo; svakako je u tome bio neobicno vešt i

brz. Kasabalije su tada govorile za njega da ima lakšu ruku nego

varoški berberin Mušan. I staro i mlado ga je znalo, bar po imenu, a

njegovo ime je izazivalo kod sveta jezu i ljubopitstvo u isto vreme. Za

vreme suncanih dana po vas dan je sedeo ili ležao na mostu, u

hladovini ispod drvenog cardaka. S vremena na vreme bi obišao

izložene glave na kolju, kao bostandžija bostan, pa bi opet legao na

svoju dasku u hladu, zevajuci i protežuci se, težak, krmeljiv i

dobrocudan, kao prestareo torni pas rundov. Na kraj mosta, iza zida,

sakupljala su se ljubopitljiva deca i bojažljivo ga posmatrala.

Ali kad je bio u pitanju posao, Hajrudin je bio okretan i savestan do

sitnica. Nije voleo da mu se iko meša u njegovu rabotu. A to se

dešavalo sve cešce što je buna hvatala više maha. Kad su ustanici

popalili sela iznad kasabe, ogorcenje kod turskog sveta je prešlo meru.

Ne samo da su svi hvatali ustanike i uhode ili one koje su za takve

držali, i dovodili ih komandiru na cupriju, nego su, u svom ogorcenju,

hteli da se mešaju i u izvršenje kazne.

Tu je jednog dana osvanula i glava višegradskog paroha, onog istog

popa Mihaila koji je nalazio snage da se šali sa hodžom i hambašom za

vreme »velikog povodnja«. U opštem gnevu protiv Srba, on je nevin

pogubljen, a Cigancad su mu usadili cigaru u mrtva usta.

To su bile stvari koje je Hajrudin oštro osuðivao i sprecavao kad god je

mogao.

A i kad je debeli Anadolac neocekivano umro, od crnog prišta, novi

dželat, istina mnogo manje vešt, nastavio je njegov posao, i još za

koju godinu, sve dok ustanak u Srbiji nije jenjao, strcale su uvek po

dve-tri odsecene glave na kapiji. Svet, koji u ovakvim vremenima brzo

otvrdne i otupi, tako se bio navikao na to da je prolazio ravnodušno i

ne obziruci se na njih, i nije odmah ni primetio kad su, prestale da se

izlažu.

A kad se stanje smirilo u Srbiji i na granici, cardak je izgubio važnost i

smisao. Ali u njemu je i dalje spavala straža, iako je prolaz preko

mosta bio vec odavno slobodan i bez nadzora. U svakoj vojsci se stvari

menjaju sporo, a u turskoj sporije nego u ma kojoj drugoj. I to bi tako

ostalo, sam bog zna dokle, da se jedne noci nije od zaboravljene svece

javio požar. cardak od lucevih dasaka, još vrucih od dnevne žege,

sagoreo je do temelja to jest do kamenih ploca na mostu i kapiji.

Uzbuðen svet u kasabi posmatrao je ogromni plamen koji je jarko

osvetljavao ne samo beli most nego i okolna brda i odražavao se

nemirnim crvenim odsevima na površini reke. A kad je granulo jutro,

osvanuo je most u svom starom, prvobitnom obliku, osloboðen

drvene, glomazne graðevine koja je godinama prekrivala njegovu

kapiju. Bele ploce su bile opaljene i caðave, ali su kiše i snegovi brzo i

to saprali. Tako od cardaka i krvavih dogaðaja koji su se vezivali za

njega nije ostalo drugog traga do nekoliko teških uspomena koje su

sve više bledele i nestajale, zajedno sa tim naraštajem, i jedne

hrastove grede koja niie sagorela, jer je bila užljebljena u stepenište u

kapiji.

A kapija je opet postala za kasabu ono što je oduvek bila. Na levoj

terasi, iduci iz varoši, kafedžija je opet raspalio mangalu i poreðao

kafeni takum. Oštecena je bila samo cesma — smrskana je ona

zmajska glava iz koje je tekla voda. Svet je opet poceo da se zadržava

na sofi i da tu provodi vreme u razgovorima, u poslovima ili u

dokonom dremuckanju. U letnjim nocima tu su pevali momci u

grupama ili sedeli usamljeni mladici, gušeci svoj ljubavni jad ili onu

neodreðenu bolnu želju za odlaskom i daljinom, za velikim delima i

neobicnim doživljajima, koja cesto muci mlade ljude u skucenim

sredinama. A vec posle dvadesetak godina tu je pevao i šalio se nov

naraštaj koji nije ni zapamtio neskladnu trupinu drvenog cardaka ni

mukle uzvike straže koja je nocu zaustavljala putnike, ni Hajrudina ni

izložene glave koje je on odsecao sa poslovicnom veštinom. Samo su

još stare žene, goneci decurliju koja su im krala šeftelije, dovikivale u

svojim glasnim i ljutim kletvama:

— Dabogda ti Hajrudin percin rašcešljao! Na kapiji te majka poznala!

Ali decaci koji su bežali preko plotova nisu mogli razumeti stvarni

smisao tih kletvi. Znali su, naravno, da ne znace ništa dobro ni

povoljno.

Tako su se obnavljali naraštaji pored mosta, a on je kao prašinu

stresao sa sebe sve tragove koje su na njemu ostavljale prolazne

ljudske cudi ili potrebe, i ostajao posle svega nepromenjen i

nepromenljiv.

Prolazilo je vreme nad mostom i kasabom, u godinama, u decenijima.

To su bile one nekolike desetine godina iz sredine devetnaestog veka

za kojih je Turska Carevina dogorevala u tihoj groznici. Merene okom

savremenika, te su godine izgledale srazmerno mirne i srecne, iako je

u njima bilo povoda za brige i strahovanja, iako su nailazile i suše i

poplave, i opasne zaraze, i uzbudljivi dogaðaji svake vrste. Samo, sve

se to dešavalo sporo, postepeno, u kratkim trzavicama meðu dugim

zatišjima.

Meða izmeðu dva pašaluka, bosanskog i beogradskog, koja ide tu

iznad same kasabe, pocela je tih godina da se sve oštrije ocrtava i da

dobija izgled i znacenje državne granice. A to je menjalo uslove života

za ceo kraj, pa i za kasabu, uticalo na trgovinu, na saobracaj, na opšte

raspoloženje sveta i na meðusobne odnose Turaka i Srba.

Stari Turci su se mrštili, treptali ocima u neverici kao da žele da

rasteraju neprijatno priviðenje, srdili se, pretili, dogovarali, pa onda

mesecima zaboravljali stvar, dok ih nemila stvarnost ne bi opet

podsetila na nju i ponovo uzbudila.

Tako jednog proletnjeg dana jedan od veletovskih Turaka, odozgo sa

granice, sedi na kapiji i uzbuðeno prica sakupljenim uglednim Turcima

šta se u Veletovu ovih dana desilo.

Negde zimus, pricao je Veletovac, doðe više njihovog sela zloglasni

Jovan Micic, rujanski serdar, cak iz Arilja, sa oružanim momcima i poce

da osmatra i premerava granicu. Kad ga upitaju kud je namerio i šta

tu radi, on odgovori drsko da nikom nema da polaže racuna a

ponajmanje bosanskim poturicama, ali ako hoce da znaju, kaže, onda

im porucuje da ga je poslao kodža Miloš da oseiri kuda ce ici granica i

dokle ce zahvatiti Srbija.

— Mislili smo, — nastavlja Veletovac, — pijan vlah pa ne zna šta

govori, a znamo ga odavno kakav je hajduk i poganac. I odbijemo ga

mi i zaboravimo na njega. Kad, nisu prošla ni dva mjeseca, a on se

javi opet i to sa citavom cetom Miloševih sejmena i sa carskim

mubaširom, mekim i blijedim Stambolijom. Ocima svojim ne

vjerujemo. Ali mubašir nam sve potvrdi. Obara oci od sramote ali

potvrðuje. Tako je, kaže, od carskog devleta nareðeno da Miloš u

Sultanovo zdravlje upravlja Srbijom i da se granica potegne, da se zna

dokle mu ide uprava. Kad mubaširevi ljudi stanu da pobijaju kolje

onom kosom ispod Tetrebice, a Micic zaðe pa samo cupa one kocice i

frljaca za njima. Bijesan vlah (psi mu se mesa nabili!) skace mubaširu

u oci, vice na njega kao na mlaðeg i prijeti mu u glavu. Nije, kaže, to

granica; granicu su odredili Sultan i ruski car i dali o tome ferman

»knjazu« Milošu, ona sad ide Limom pravo na višegradsku cupriju pa

otale Drinom; tako je sve ovo Srbija. Pa i to je, kaže, samo za neko

vrijeme, jer ce je pošlje valjati dalje pomicati. Jedva ga je mubašir u

pamet utjerao, i tu iznad Veletova udariše granicu. I ostade tako, bar

sad zasad. Samo, otad ušla u nas šuhva i strah neki, pa ne znamo ni

šta da radimo ni gdje da se djenemo. Dogovarali smo se sa Užicanima,

ali ni oni sami ne znaju šta ce biti ni kuda je ovo krenulo. A stari

Hadži-Zuko, koji je dva puta išao na cabu i kome je prešlo devedeset

godina, kaže da nece proci jedan ljudski vijek a turska granica ce otici

cak tamo na karadenjiz, na petnaest konaka odavle.

Slušaju višegradski ugledni Turci Veletovca. Naoko su mirni, ali u sebi

potreseni i zbunjeni. Od njegovih reci i nehotice se pomicu s mesta i

hvataju rukom za kameno sedište, kao da neka mocna a nevidljiva

struja bije odnekud i pokrece most pod njima. Savlaðujuci se, nalaze

reci kojima umanjuju i nipodaštavaju znacaj toga dogaðaja.

Oni ne vole nepovoljne vesti ni teške misli, ni ozbiljne i brižne

razgovore na kapiji, ali vide i sami da ovo ne sluti na dobro; niti mogu

poreci ono što Veletovac prica niti znaju pravo kako da ga umire i

uteše. Stoga jedva cekaju da se seljak vrati u svoje visoko Veletovo,

zajedno sa neprijatnim vestima koje je doneo. Time, naravno, briga

nece biti manja, ali ce se maknuti odavde. A kad je covek zaista

otišao, oni su bili srecni što mogu da se vrate svojim navikama i da i

dalje sede mirno na kapiji, bez tih razgogovora od kojih dolazi coveku

život nemio i buducnost strašna, ostavljajuci vremenu da ublaži i

olakša težinu dogaðaja koji se iza brda valjaju.

I vreme je cinilo svoje. Život je tekao, na izgled nepromenjen. Prošlo

je više od trideset godina od ovog razgovora na kapiji. Ali oni kocici,

kojesu carski mubašir i rujanski serdar sadili po granici, pustili su

koren, primili se i rodili sporim ali po Turke gorkim plodom: Turci su

morali da napuste i poslednje gradove po Srbiji. I jednog letnjeg dana

pritište višegradski most žalosna povorka izbeglica iz Užica.

Bili su oni topli dani sa dugim prijatnim sumracima na kapiji, kad Turci

iz caršije ispune obe terase nad vodom. Tu se u takve dane sepetima

dogoni bostan. Zrele dinje i lubenice se hlade po vas dan, a predvece

ih kupuje dokon svet i jede na sofi. Obicno se dvojica opklade da li je

lubenica iznutra crvena ili bela. Onda je raseku i onaj koji je izgubio

plati, a svi zajedno jedu, uz razgovor i glasne šale.

Iz kamenih terasa bije još vrelina dana, a sa vode vec se javlja hladan

dah, uporedo sa sumrakom. Reka je bleštava po sredini a osencana i

zagasitozelena pri obalama, ispod vrba i rakita. Svi bregovi uokrug

rumeni su od sunceva zalaska, samo jedni jarko a drugi jedva

primetno. Iznad njih, celom jugozapadnom polovinom toga amfiteatra,

koji se otvara pogledu sa kapije, letnji oblaci koji neprestano menjaju

boju. Ti oblaci su jedan od velikih prizora koje kapija leti pruža. cim

dan ojaca i sunce odskoci, oni se pojave iza planina kao guste, bele,

srebrnaste i sive mase, fantasticni predeli, nepravilne i mnogobrojne

kupole raskošnih graðevina. I pošto porastu do neke mere, stoje tako

po vas dan nepomicni i teški, iznad bregova oko varoši koju žeže

sunce. I Turci koji, ovako predvece, sede na kapiji imaju stalno pred

ocima te oblake kao bele, svilene carske cadore koji u njihovoj naašti

izazivaju pojave i prizore nejasnih pohoda i ratovanja i slike neke

cudne, neumerene sile i raskoši. Tek mrak pogasi i rasturi te letnje

oblake oko kasabe, a nebom se otvaraju nove maðije od zvezda i

mesecine.

Nikad se cudna i izuzetna lepota kapije ne može bolje osetiti nego u te

letnje dane, u ovaj sat. covek je na njoj kao na carobnoj ljuljašci: i

zemlju prelazi, i vodom plovi, i prostorom leti, i opet je cvrsto i sigurno

vezan za kasabu i svoju belu kucu, tu u strani, sa baštom i šljivikom

oko nje. Uz kafu i duvan tu mnogi od tih skromnih graðana, koji nema

mnogo više od te kuce i ono malo ducana u caršiji, oseti u takve sate

bogatstvo sveta i neizmernost božjih darova. Sve to može ljudima da

pruži, i kroz vekove da pruža, jedna graðevina, kad je lepa i jaka, u

dobar cas zamišljena, na pravom mestu postavljena i srecno izvedena.

I ovo je jedno takvo predvece; puno je razgovora i smeha i šala koje

graðani izmenjuju meðu sobom ili dobacuju prolaznicima.

Najživlje i najglasnije šale pletu se oko jednog oniskog i snažnog

mladog coveka cudnog izgleda. To je Salko corkan.

corkan je sin jedne Ciganke i nekog vojnika ili oficira Anadolca koji je

nekad služio u kasabi i napustio je još prije nego što mu se taj

neželjeni sin rodio. Ubrzo je umrla i majka, i dete je odraslo bez ikog

svoga. Hranila ga je cela kasaba; pripadao je svima i nije bio niciji.

Posluživao je po ducanima i po kucama, svršavao poslove koje niko

drugi nije hteo da radi, cistio prokope i džerize, pokopavao sve što

ugine ili što voda naplavi. Nikad nije imao svoje kuce ni porodicnog

imena ni odreðenog zanimanja. Jeo je gde stigne, stojecki ili u hodu,

spavao po tavanima, odevao se šarenim dronjcima koje su mu drugi

davali. Još u detinjstvu je izgubio levo oko. Nastran, dobrocudan,

veseljak i pijanica, on je služio kasabalijama za šalu i podsmeh isto

toliko koliko i za posao.

Oko corkana se okupilo nekoliko mladica, trgovackih sinova, smeju se

i teraju sa njim grube šale.

Vazduh miriše na zreo bostan i prženu kafu. Sa velikih kamenih ploca,

još toplih od dnevne žege, a poprskanih vodom i dobro pometenih,

diže se, mlak i mirisan, osobiti dah kapije, koji zaražava bezbrigom i

zavodi na dokono maštanje.

Trenutak izmeðu dana i noci. Sunce je leglo a još se ne javlja ona

krupna zvezda nad Moljevnikom. U takvom trenutku kad i najobicnije

stvari mogu da imaju izgled priviðenja, punih velicine, straha i

narocitog znacenja, pojaviše se prvi užicki muhadžiri na mostu.

Muškarci su vecinom išli pešice, prašni i pogruženi, a na sitnim

konjima klatile su se umotane i zabuljene žene ili nejaka deca,

uvezana meðu denjkovima ili na sanducima. Poneki ugledniji covek

jaše na boljem konju, ali nekim pogrebnim kasom i oborene glave,

tako da još više odaje nesrecu koja ih je ovde doterala. Ima ih koji na

konopcicu vode jednu kozu. Neki nose jagnje u narucju. Svi cute, cak

ni deca ne placu. cuje se samo bat konjskih kopita i ljudskih koraka i

jednolicno kloparanje bakrenih i drvenih predmeta na pretovarenim

konjima.

Pojava tog premorenog i raskucenog sveta ugasi odjednom živost na

kapiji. Stariji ostadoše na kamenim klupama. Mlaði poustajaše i

napraviše sa obe strane kapije živ zid; izmeðu njih je prolazila

povorka. Neki od kasabalija samo su saucesno gledali u muhadžire i

cutali, drugi su im nazivali merhaba i pokušavali da ih zadrže i ponude

cime, ali se oni nisu ni obazirali na ponude i jedva su odgovarali na

pozdrave. Samo su grabili da za vida stignu na konak na Okolištima.

Bilo ih je u svemu oko sto i dvadeset porodica. Preko sto porodica

odlazi u Sarajevo, gde ima izgleda da ce biti smešteni, a petnaestak

ostaje ovde u kasabi; to su vecinom oni koji ovde imaju nekog svoga.

Jedan jedini od tih premorenih ljudi, po izgledu neki siromah, inokosan

covek, zastade za trenutak na kapiji, napi se obilno vode i primi

ponuðenu cigaru. Bio je sav beo od drumske prašine, oci su mu sjale

kao u groznici, a pogled nije mogao da se zaustavi na jednom

predmetu. Odbijajuci žudno dimove, kružio je oko sebe onim sjajnim,

neprijatnim pogledom, ne odgovarajuci ništa na bojažljiva i uctiva

pitanja pojedinaca. On samo otra duge brkove, zahvali kratko, i sa

gorcinom koju u coveku ostavljaju zamor i osecanje napuštenosti,

prozbori nekoliko reci, gledajuci ih sve odjednom onim pogledom koji

ne vidi.

— Vi sjedite ovdje i tefericite, a ne znate šta se iza Staniševca valja. Mi

evo pobjegosmo u tursku zemlju, ali kuda cete vi bježati, zajedno s

nama, kad i na ovo red doðe? To niko ne zna niti ko od vas misli na to.

Tu covek odjednom zastade u govoru. To što je rekao bilo je i mnogo

za ove do malocas bezbrižne ljude i malo za njegovo ogorcenje, koje

mu nije dalo da cuti ni dopuštalo da se jasno izrazi. I on sam prekide

neprijatno cutanje, opraštajuci se i zahvaljujuci i hitajuci da stigne

povorku. Svi stadoše da mu dovikuju glasno dobre želje.

Cele te veceri na kapiji ostade teško raspoloženje. Svi su mrki i

cutljivi. corkan sedi nem i nepomican na jednom od kamenih

basamaka. Oko njega razbacane kore od lubenica koje je pojeo za

opkladu. Podnimljen je i tužan, oborena pogleda i zanesen kao da ne

gleda u kamen pred sobom nego u neku daleku daljinu koja se jedva

nazire. Svet poce da se razilazi ranije nego obicno.

Ali vec sutradan, sve je opet bilo po starom, jer kasabalije ne vole da

pamte zlo i ne mare da brinu brigu unapred; u krvi im je saznanje da

se pravi živpt sastoji od samih zatišja i da bi ludo i uzaludno bilo mutiti

ta retka zatišja, tražeci neki drugi, cvršci i stalniji život koga nema.

Za tih dvadeset i pet godina iz sredine XIX veka dva puta je u

Sarajevu morila kuga i jednom kolera. U tim slucajevima kasaba se

pridržavala uputstava koja je, prema tradiciji, još Muhamed dao svojim

vernicima za njihovo držanje u slucaju zaraze: »Dok bolest vlada u

nekom mestu, ne idite tamo, jer se možete zaraziti, a ako ste u mestu

gde bolest vlada, ne idite iz tog mesta jer možete zaraziti druge.« A

kako se ljudi ne pridržavaju ni najspasonosnijih uputstava, cak ni kad

poticu od božjeg Poslanika, ako nisu »silom vlasti« primorani na to,

vlast je prilikom svake »morije« ogranicavala ili potpuno obustavljala

putnicki i poštanski saobracaj. Tada je život na kapiji menjao svoj

izgled. Nestajalo je graðana, zaposlenih i dokonih, zamišljenih ili

raspevanih, a na pustoj sofi sedela je opet, kao u vreme buna i ratova,

straža od nekoliko zaptija. Oni su zaustavljali putnike koji su dolazili od

Sarajeva i vracali ih mahanjem pušaka i glasnim povicima natrag.

Primali su poštu od konjanika, ali sa svim merama predostrožnosti. Na

kapiji se tada palila mala vatra od »mirišljavog drveta« koje je

razvijalo obilan, beo dim. Zaptije bi prihvatile kleštima svako pojedino

pismo i okadile ga na tom dimu. Tek tako raskužena pisma otpremana

su dalje. Roba se nije uopšte primala. Ali glavni posao nije bio sa

pismima, nego sa živim ljudima. Svakog dana naiðe po nekoliko

putnika, trgovaca, pismonoša, skitnica. Kod samog prilaza ka mostu

docekuje ih zaptija i vec izdaleka daje rukom znak da se dalje ne

može. Putnik zastaje ali pocne da pregovara, da se pravda i objašnjava

svoj slucaj. A svaki od njih smatra da je neophodno potrebno da ga

puste u varoš, i svaki uverava da je zdrav kao dren i da nema nikakve

veze sa kolerom koja je — »daleko joj lepa kuca« — tamo negde u

Sarajevu. U tim objašnjenjima putnici doðu malo-pomalo do polovine

mosta i primaknu se kapiji. Tu se u razgovor umešaju i ostale zaptije i

kako razgovaraju na odstojanju od nekoliko koraka svi vicu glasno i

mašu rukama. A vicu vec i stoga što sedeci na kapiji zaptije po vas

dan pijuckaju rakiju i jedu beli luk; njihov službeni posao daje im

pravo na to, jer se veruje da su obe te stvari dobre protiv zaraze: a

oni se tim pravom obilno služe.

Mnogi se putnik tada zamori da moljaka i ubeðuje zaptije, i vraca se

utucen, nesvršena posla, drumom uz Okolišta. Ali ima ih koji su istrajni

i nasrtljivi pa stoje na kapiji satima i vrebaju neki trenutak slabosti ili

nepažnje, ili se nadaju nekom ludom i srecnom slucaju. Ako je tu

slucajno starešina varoških zaptija Salko Hedo, onda nema izgleda za

putnike da ce išta postici. Hedo je ona prava, osveštana vlast koja i ne

vidi i ne cuje dobro onoga s kim govori, i bavi se sa njime samo toliko

koliko je potrebno da mu odredi mesto koje mu po postojecim

propisima i naredbama pripada. Dok to radi on je slep i gluh, a kad to

svrši onda postaje i nem. Uzalud putnik preklinje ili laska.

— Salihaga, zdrav sam ja...

— E pa onda, hajde u zdravlju odakle si i došao. Hajde, gubi se!

Sa Hedom nema više razgovora. Ali ako su mlaðe zaptije same, onda

može još nešto i da bude. Što onaj putnik duže stoji na mostu i što se

više sa njima dovikuje, prepire i razgovara i prica im svoju muku, i ovu

zbog koje je krenuo na put kao i sve ostale muke svoga života, to im

nekako dolazi sve bliži i poznatiji i sve manje lici na coveka koji bi

mogao da ima koleru. Na kraju, neki od zaptija se ponudi da ce on

dostaviti u kasabu kome treba putnikovu poruku. To je prvi stepen

popuštanja. Ali putnik zna da se posao po poruci ne svršava i da

zaptije ovakvi kakvi su sada, stalno mamurni ili napola pijani od

lecenja rakijom, teško pamte i naopako dostavljaju mnoge poruke.

Zato i dalje oteže razgovor, moli, nudi mito, poziva se na boga i na

dušu. Sve tako dok onaj od zaptija koga je on uocio i koji je najmekši

ne ostane sam na kapiji. Tada se stvar nekako uredi. Duševni zaptija

okrene lice onom izdignutom zidu, kao da cita starinski natpis na

njemu, a ruke zabaci na leða i ispruži dlan desne ruke. Istrajni putnik

spusti ugovoreni novac zaptiji na dlan, obazre se levo i desno, klisne

preko druge polovine mosta i izgubi se u kasabi. Zaptija se opet vraca

na svoje mesto, satire beli luk, i zaliva ga rakijom. To ga ispunjava

nekom bezbrižnom i veselom odlucnošcu i daje mu snage da bdi i cuva

kasabu od kolere.

Ali nevolje ne traju vecno (i to im je zajednicko sa radostima), nego

prolaze ili se bar smenjuju, i gube u zaboravu. A život na kapiji se

obnavlja uvek i uprkos svemu, i most se ne menja ni sa godinama ni

sa stolecima, ni sa najbolnijim promenama ljudskih odnosa. Sve to

prelazi preko njega isto kao što nemirna voda protice ispod njegovih

glatkih i savršenih svodova.

Nisu samo ratovi, kuge i seobe toga vremena udarili na ovaj most i

prekidali život na kapiji. Bilo je i drugih, izuzetnih dogaðaja po kojima

se godina u kojoj su se desili posle i nazivala i dugo pamtila.

Levo i desno od kapije, sa obe strane, kamena ograda mosta odavno

je uglacana i nešto tamnija od ostalih delova. Stotinama godina seljaci

tu spuštaju terete kad hoce da se odmore, prelazeci most, ili se dokoni

ljudi naslanjaju leðima i laktovima, u razgovoru, kad koga cekaju, ili

kad usamljeni i nalakceni gledaju vodu u dubini pod sobom, kako

zapenjena i brza otice, uvek nova i uvek ista.

Ali nikad se nije toliko dokona i ljubopitljiva sveta naslanjalo na ogradu

i gledalo recnu površinu, kao da je cita i odgoneta, kao poslednjih

dana meseca avgusta te godine. Voda je bila zamucena od kiše iako je

bio tek kraj leta. U virovima ispod okana stvarala se bela pena i

okretala uokrug, zajedno sa iverjem, sitnim grancicama i trunjem. Ali

dokoni i podnimljeni kasabalije sa zida nisu u stvari ni gledali tu reku

koju poznaju oduvek i koja nema šta da im kaže, nego su na površini

vode, kao i u svojim razgovorima, tražili sami za sebe objašnjenje i

kao neki vidljiv trag jednog nejasnog i teškog udesa koji ih je tih dana

sve iznenadio i zbunio.

U to vreme desio se tu na kapiji jedan posve izuzetan dogaðaj, kakav

se ne pamti i kakav se valjda nece ponoviti dok je mosta i kasabe na

Drini. On je uzbudio i potresao kasabu i otišao i dalje, u druga mesta i

krajeve, kao prica koja hoda po svetu.

To je u stvari prica o dva višegradska zaseoka, o Veljem Lugu i

Nezukama. Ta dva zaseoka leže na dva suprotna kraja onog amfiteatra

koji mrka brda i zeleni brežuljci sacinjavaju oko kasabe.

Velika seoska opština Stražište, na severoistocnoj strani doline,

najbliža je kasabi. Njene kuce, njive i bašte raštrkane su preko

nekoliko brežuljaka i užlebljene u doljama koje te brežuljke dele. Na

blagom prevoju jedne od tih glavica leži petnaestak kuca, utonulih u

šljivike i odasvud opkoljenih njivama. To je zaselak Velji Lug, mirno,

lepo i bogato tursko naselje na uzvisini. Zaselak spada pod seosku

opštinu Stražište, ali je bliži kasabi nego svojoj opštini, jer se ljudi sa

Veljeg Luga spuštaju za pola sata do u caršiju, gde drže magaze i

posluju kao i ostale kasabalije. Izmeðu njih i pravih kasabalija i nema

razlike, do možda u tome što su njihova imanja trajnija i sigurnija, jer

su na jakoj, prisojnoj zemlji i nisu vodoplavna, a ljudi su skromniji i

povuceniji, bez varoških rðavih navika. Velji Lug ima dobru zemlju,

zdravu vodu i lep svet.

Tu živi grana višegradskih Osmanagica. Pa iako su ovi u kasabi

mnogobrojniji i bogatiji, u narodu se smatra da su oni »spuznuli«, a da

su pravi Osmanagici oni na Veljem Lugu, gde im je koren. To je lep soj

ljudi, osetljivih i ponosnih na svoje poreklo. Njihova je ona najveca

kuca što se beli u strani, isturena ispod same glavice, okrenuta ka

jugozapadu, uvek okrecena, sa krovom od pocrnele šindre i sa

cetrnaest džamli pendžera. Ta se kuca vidi nadaleko, i ona je prvo što

pada u oci putniku koji se spušta drumom dolazeci u Višegrad ili koji

se obazre, izlazeci iz njega. Poslednji zraci sunca koje zalazi za

liještanskom kosom zadržavaju se i lome uvek na belom i bleštavom

licu te kuce. I kasabalije su odavno navikle da sa kapije posmatraju,

predvece, kako se suncev zalazak odbija na Osmanagica pendžerima,

kako se zatim jedan po jedan gase, i kako cesto, kad vec sunce zaðe i

kasaba ostane u senci, plane po jedan od tih pendžera poslednjim

odbleskom, zalutalim izmeðu oblaka, i kako sja još nekoliko trenutaka

kao crvena, krupna zvezda nad ugašenom kasabom.

Isto tako je poznat i viðen u kasabi domacin te kuce Avdaga

Osmanagic, srcan i plahovit covek u životu kao i u poslovima. On ima

»magazu« u caršiji, jednu nisku i sumracnu prostoriju u kojoj na

daskama i pletenim ljesama leži razastrt kukuruz, suve šljive ili borove

šišarke.

Avdaga radi samo naveliko, zato magaza i nije otvorena svakog dana,

nego pazarnim danom redovno, a preko nedelje vec prema poslu i

potrebi. U magazi je uvek jedan od Avdaginih sinova, dok on sam sedi

obicno na klupi pred magazom. Tu razgovara sa mušterijama ili sa

poznanicima. On je stasit i rumen covek, ali potpuno sede brade i

brkova. Glas mu je promukao i prigušen. Vec godinama ga muci teška

sipnja. I kad god se pri govoru uzbudi i podigne glas, a to se kod njega

dešava cesto, zaguši ga odjednom težak kašalj, nabreknu mu vratne

žile, pocrveni lice i oci se zaliju suzama, a u grudima škripi, šišti i

odjekuje, kao oluja u brdima. Kad ga taj nastup kašlja proðe, on se

odmah pribere, udahne duboko vazduh i nastavi razgovor tamo gde je

stao, samo nekim izmenjenim, tanjim glasom. U kasabi i okolini on je

poznat kao covek oštre reci, široke ruke i smela srca. Takav je u

svemu pa i u trgovini, iako cesto na svoju štetu. On dosta puta jednom

smelom reci obori ili podigne cenu šljivi ili kukuruzu, i kad to nije u

njegovu korist, samo za inat nekoj seljackoj kukavici ili nekom trgovcu

dramoseru. Njegova rec se uopšte u caršiji sluša i prima, iako se zna

da je cesto plahovit i lican u svojim sudovima. I kad Avdaga siðe sa

Veljeg Luga i zasedne pred magazu, on je retko sam, jer ljudi vole

njegov razgovor i žele da cuju njegovo mišljenje. A on je otvoren i živ,

uvek spreman da kaže i brani ono što drugi smatraju da je bolje

precutati. Njegova zaduha i oni nastupi teškog kašlja prekidaju svaki

cas njegov govor, ali ga, zacudo, ne kvare nego ga cine ubedljivijim, i

celom njegovom nacinu izražavanja daju neko teško i bolno

dostojanstvo kome nije lako odoleti.

Avdaga ima pet odraslih i poženjenih sinova i jedinicu kcer, koja je

poslednja i tek dorasla za udaju. Za tu njegovu kcer Fatu zna se da je

neobicno lepa, u svemu na oca. Pitanjem njene udaje bavi se kasaba i

pomalo cela okolina. Oduvek je kod nas tako da po jedna devojka u

svakom naraštaju uðe u pricu i u pesmu svojom lepotom, vrednocom i

gospodarstvom. Ona je onda za tih nekoliko godina cilj svih želja i

nedostižni uzor; na njenom imenu se pale mašte, oko njega se rasipa

oduševljenje muškaraca i plete zavist žena. To su ta izuzetna bica koja

priroda izdvoji i uzdigne do opasnih visina.

Ova Avdagina kci bila je na oca ne samo likom i izgledom nego i

bistrinom i recitošcu. To su znali najbolje momci koji su na svadbama i

sastancima pokušavali da je jevtinim laskanjima ili smelim šalama

pridobiju ili zbune. Njena veština u govoru nije bila ništa manja od

njene lepote. Zato se u pesmi o Avdaginoj Fati (o takvim izuzetnim

stvorenjima pesme niknu odnekud same!) pevalo:

Mudra li si, lijepa li si,

Lijepa Fato Avdagina!

Tako se pevalo i govorilo u kasabi i oko nje, ali je bilo vrlo malo njih

koji su imali hrabrosti da zaprose devojku sa Veljeg Luga. A kad su i

oni svi redom odbijeni, oko Fate se brzo stvorila praznina, onaj krug

divljenja, mržnje i zavisti, nepriznavanih želja i zluradog išcekivanja

koji redovno okružuje stvorenja sa izuzetnim darovima i izuzetnom

sudbinom. Takve licnosti o kojima se peva i govori odnese brzo ta

njihova narocito sudbina, a iza njih umesto ostvarenih života ostane da

živi pesma ili prica.

cesto se dešava kod nas ovde da devojka koja je na velikom glasu

ostane upravo zbog toga bez prosaca i »pousjedne«, dok se lako i brzo

poudaju devojke koje joj nisu ni po cemu dorasle. Fati se to nije

desilo, jer se za nju našao prosac koji je imao i smelosti da je zaželi i

veštine i istrajnosti da postigne cilj.

U ovom nepravilnom krugu koji sacinjavaju višegradska kotlina, tacno

na protivnoj strani od Veljeg Luga nalazi se zaselak Nezuke.

Iznad mosta, nepun sat hoda uz vodu, u samom onom sklopu strmih

bregova iz kojih kao iz mrkog zida izbija Drina u naglom zaokretu, ima

uska povlaka dobre, rodne zemlje na stenovitoj obali reke.

To je nanos od reke i strmoglavih potoka sa Butkovih Stijena. Na

njemu su njive i bašte, a u strani strme livade sa tankom travom, koje

se pri vrhovima gube u vrletnom kamenjaru i mrkom šipražju. Ceo

zaselak je svojina begova Hamzica, koji se prezivaju i Turkovici. Na

jednoj polovini žive pet do šest kuca civcija a na drugoj su kuce

begova brace Hamzica sa Mustaj begom Hamzicem na celu. Zaselak je

zaturen i osojan, bez sunca ali i bez vetra, bogatiji vocem i senom

nego žitom. Opkoljen i pritešnjen sa svih strana visokim, strmim

brdima, veci deo dana je u senci, a uvek u tišini, tako da se svaki

doziv cobana i svaki jaci pokret bronze na govecetu cuju kao glasna i

mnogostruka jeka s bregova. Do njega vodi svega jedan jedini put iz

Višegrada. Kad covek preðe most, izlazeci iz kasabe, i napusti glavni

drum koji skrece desno, niz reku, pa se spusti do same recne obale,

nailazi na usku kamenu stazu koja ide ulevo od mosta, pustom vrleti,

uz Drinu, pored same vode, kao beo porub na mrkoj strmini koja se

spušta u reku. Konjanik i pešak na tom putu, posmatrani odozgo s

mosta, izgledaju kao da idu po uskom brvnu izmeðu vode i krša, a lik

im se pri hodu stalno ogleda u mirnoj zelenoj reci.

To je put koji vodi iz kasabe u Nezuke, a iz Nezuka nema dalje puta,

jer nit ima kud da se ide ni koga da putuje. Samo iznad kuca, u strmoj

strani, obrasloj retkom šumom, usecene su dve duboke bele

vododerine uz koje se pužu cobani kad idu stoci u planinu.

Tu je velika i bela kuca najstarijeg Hamzica, Mustaj bega. Ona nije

ništa manja od Osmanagica kuce na Veljem Lugu, ali je za razliku od

nje potpuno nevidljiva u onoj nizini i cestaru pored Drine. Oko nje, u

polukrugu, raste jedanaest visokih jablanova koji svojim šumom i

pokretom stalno oživljavaju taj sa svih strana zatvoreni i teško

pristupni predeo. Ispod nje su, samo nešto manje i skromnije, kuce

ostale dvojice brace Hamzica. Svi Hamzici imaju mnogo dece i svi su

tanki, visoki, bledi u licu, cutljivi i povuceni, ali složni i vredni na poslu,

navikli da cene i brane ono što je njihovo. Isto kao imucniji ljudi sa

Veljeg Luga, i oni imaju u kasabi svoje magaze u koje snose sve ono

što privrede u Nezukama.

U svako doba godine oni i njihove civcije vrve i gamižu kao mravi

onom uskom kamenitom stazom pored Drine; jedni nose robu u varoš

a drugi se vracaju po svršenom poslu, sa parama za pojasom, u svoje

nevidljivo selo meðu brdima.

U Mustajbega Hamzica, u onoj beloj i velikoj kuci koja docekuje coveka

kao prijatno iznenaðenje na kraju kamenite staze koja izgleda da ne

vodi nikud imaju cetiri kceri i sin jedinac, Nail. Taj Nailbeg iz Nezuka,

begovski jedinac, bacio je meðu prvima oko na Fatimu iz Veljeg Luga.

Na nekoj svadbi on se nagledao njene lepote kroz odškrinuta vrata na

koja se kao grozd vešala gomila zanesenih mladica. Kad je iduceg puta

mogao opet da je ugleda, okruženu drugaricama, on joj je dobacio u

smeloj šali:

— Dabogda te Mustajbeg iz Nezuka nevjestom zvao!

Fata se zakikotala prigušeno.

— Ništa se nemoj smijati, — govorio je kroz uski otvor na vratima

uzbuðeni mladic, — i to ce cudo jednog dana biti.

— Hoce, kad Velji Lug u Nezuke saðe! — odgovorila je devojka sa

novim kikotom i jednim ponosnim pokretom tela koji samo takve žene

i samo u tim godinama imaju i koji je kazivao više nego i njene reci i

njen smeh.

Tako od prirode narocito obdarena stvorenja cesto izazivaju sudbinu,

smelo i nesmotreno. Taj njen odgovor mladom Hamzicu procuo se i

ponavljao od usta do usta, kao i sve ostalo što je radila i govorila.

Hamzici nisu ljudi koji se zaustavljaju i obeshrabruju pred prvom

teškocom. Oni ni druge, manje važne poslove ne svršavaju

neposredno i na juriš, a kamoli pitanje kao što je ovo. Pokušaj koji su

ucinili preko nekih roðaka iz kasabe, nije imao više uspeha. Ali tada je

stari Mustajbeg Hamzic uzeo stvar sinovljeve ženidbe u svoje ruke. On

je sa Avdagom imao oduvek zajednickih poslova. Zbog svoje naprasne

i gorde prirode Avdaga je u poslednje vreme imao znatnih gubitaka iz

kojih su proizlazile obaveze kojima je bilo teško na vreme odgovoriti.

Mustajbeg ga je u tome pomogao i podržao kako samo dobri caršijski

ljudi mogu da podrže i pomognu jedan drugog u teškom trenutku:

jednostavno, prirodno, i bez reci.

Po tim polumracnim i hladovitim magazama i na uglacanim kamenim

sedištima ispred njih ne rešavaju se samo pitanja novca i trgovacke

casti nego i citave ljudske sudbine. Šta je bilo izmeðu Avdage

Osmanagica i Mustajbega Hamzica, kako je Mustajbeg zatražio Fatu za

svoga jedinca Naila i kako mu je preki i castoljubivi Avdaga »dao«

devojku? To nikad niko nece saznati. Isto tako nije se pravo znalo

kako se stvar odigrala gore na Veljem Lugu, izmeðu oca i njegove lepe

kceri jedinice. O nekom otporu s njene strane nije, naravno, moglo biti

reci. Jedan pogled pun bolnog iznenaðenja i onaj prkosni i samo njoj

uroðeni pokret celog tela, a zatim nemo i gluvo pokoravanje ocevoj

volji, kako je svuda i oduvek kod nas bilo i biva. Kao u snu, ona je

pocela da provetrava, dopunjuje i slaže svoju devojacku spremu.

Ni iz Nezuka nije prodrla nijedna rec u svet. Oprezni Hamzici nisu

tražili da im ljudi u praznim razgovorima potvrde njihov uspeh. Postigli

su ono što su hteli i, kao uvek, bili zadovoljni svojim uspehom. Nije im

bilo potrebno nicije ucešce u tome, isto kao što nikad nisu tražili

saucešca u neuspesima i nedacama.

Pa ipak, svet je govorio o svemu tome, mnogo, opširno i bezobzirno,

kao što svet uvek govori.

Po celoj kasabi i oko nje pricalo se kako su Hamzici postigli što su

hteli: kako je lepa, ohola i mudra Avdagina kci, za koju u celoj Bosni

nije bilo prosca, nadmudrena i ukrocena; kako ce ipak »Velji Lug u

Nezuke saci«, iako se Fata javno zarekla da nece. Jer ljudi vole takve

razgovore o padu i poniženju onih koji se suviše visoko izdignu i

polete.

Mesec dana je svet prepricavao taj dogaðaj i u razgovorima ispirao

usta Fatinim buducim poniženjem kao slatkom vodicom. Mesec dana

su cinjene pripreme u Nezukama i na Veljem Lugu.

Mesec dana je Fatima radila sa drugaricama, rodicama i najmljenim

ženama na svojoj opremi. Devojke su pevale. Pevala je i ona. Nalazila

je snage i za to. I slušala je samu sebe kako peva, misleci pri tom

svoju misao. Jer sa svakim bodom igle znala je (i kazivala to sama

sebi) da ni ona ni njen vez nece nikada videti Nezuka. Ona to nije

zaboravljala ni za trenutak. Samo joj se tako u radu i pesmi cinilo da

je od Veljeg Luga do Nezuka daleko i da je mesec dana dugo vreme.

To isto se dešavalo nocu. Nocu, kad bi pod izgovorom da treba da

posvršava još neke poslove ostajala sama, nocu se pred njom otvarao

svet, bogat, pun svetlosti i radosnih promena, nepregledan.

Noci su na Veljem Lugu tople a sveže. Zvezde niske i nemirne, sve

povezane belim titravim sjajem. Stojeci pored prozora, Fatima gleda tu

noc. U celom telu nosi mirnu snagu, razlivenu i slatku, i svaki deo

svoga tela oseca odvojeno, kao zaseban izvor snage i radosti: noge,

kukove, ruke, vrat, a narocito grudi. Njene dojke, bujne i teške a

prave, dodiruju vršcima drveni demir na prozoru. I na tom mestu ona

oseca kako ceo brežuljak, sa svim što je na njemu, sa kucom,

zgradama, njivama, diše, toplo, duboko, jednomerno, i diže se i spušta

zajedno sa svetlim nebom i nocnim prostranstvom. Od toga disanja

drveni demir na prozoru pada i raste, pada i raste, dodiruje vrške

njenih dojki i udaljuje se negde daleko od njih, vraca se i dodiruje ih

ponovo, pa se opet spušta i udaljuje; i sve tako, naizmence.

Da, svet je velik, ogroman je svet i danju, kad višegradska dolina

trepti od žege, i žita prostrta po njoj gotovo cujno zru, kad se beli

kasaba, prosuta oko zelene reke a zatvorena pravilnom linijom mosta i

crnim brdima. Ali nocu, tek nocu, kad ožive i planu nebesa, otvara se

beskrajnost i silna snaga toga sveta u kome se živ covek gubi i ne

može da se priseti ni sama sebe ni kuda je pošao ni šta hoce ni šta

treba da radi. Tu se samo živi, istinski, vedro i dugo; tu nema reci koje

teško obavezuju za ceo život, ni smrtonosnih obecanja ni bezizlaznih

položaja, sa kratkim rokom koji neumoljivo tece i istice, a sa smrcu ili

sramotom kao jedinim izlazom na kraju. Da, tu nije kao u dnevnom

životu, gde ono što je jednom receno ostaje neporecivo, a obecano

neizbežno. Tu je sve slobodno, beskrajno, bezimeno i nemo.

Tada se negde odozdo, kao izdaleka, zacuje težak, dubok i prigušen

glas:

— Aaah, khkhkh! Aaah! khkhkh!

To se dole u alvatu Avdaga bori sa nocnim nastupima kašlja.

Ne samo da raspoznaje taj glas nego i vidi oca jasno kako sedi i puši,

rasanjen i mucen kašljem. Vidi, cini joj se, njegove krupne, smeðe oci,

poznate kao drag predeo, oci koje potpuno lice na njene, samo što su

osencene starošcu i zalivene suznim, nasmejanim sjajem, oci u kojima

je prvi put ugledala bezizlaznost svoje sudbine, onog dana kada joj je

receno da je obecana u Hamzice i da treba da se spremi za mesec

dana.

— Kha, kha, kha! Aah!

Onaj malopreðašnji zanos od lepote noci i velicine sveta naglo gasne.

Onaj raskošni dah sa zemlje staje. Devojcine dojke krutnu u lakom

grcu. Tonu zvezde i prostranstva.

Samo se sudbina, njena sudbina, bezizlazna, preka, sutrašnja, vrši i

ispunjava, uporedo sa vremenom koje prolazi, u tišini, nepomicnosti i

praznini koja ostaje iza svega.

Muklo odjekuje kašalj iz alvata.

Da, i cuje ga i vidi, kao da je tu pred njom. To je njen dragi, mocni,

jedinstveni babo, sa kojim se oseca jedno, nerazdeljivo, slatko jedno,

otkako zna za sebe. I sam taj njegov teški i potresni kašalj oseca u

svojim grudima. Istina, to su ta usta koja su kazala da tamo gde je

ona kazala ne. Ali ona je u svemu jedno sa njim, pa i u tome. I to

njegovo da ona oseca kao svoje (isto koliko i svoje ne). I zato je njena

sudbina preka, neobicna, sutrašnja. i zato ona na njoj ne vidi izlaza, a

ne može ni da ga vidi, kad ga nema. Jedno zna. Zbog toga ocevog da,

koje je veže isto kao i ono njeno ne, morace izaci pred kadiju sa

Mustaj-begovim sinom, jer je nemoguce i pomisliti da Avdaga

Osmanagic ne održi rec. Ali isto tako zna, i isto tako dobro i posigurno,

da posle toga ne može njena noga stupiti u Nezuke, jer onda opet ne

bi ona održala svoju rec. A to je, naravno, nemoguce, jer i to je

Osmanagica rec. Tu, na toj mrtvoj tacki, izmeðu svoga ne i ocevog da,

izmeðu Veljeg Luga i Nezuka, tu, na najbezizlaznijem mestu treba

tražiti izlaz. Tu je sad njena misao. Ne više u prostranstvima velikog i

bogatog sveta, ne cak ni na celom putu od Veljeg Luga do Nezuka,

nego na tom kratkom i žalosnom komadicu druma koji vodi od

mešceme u kojoj ce je kadija privencati za Mustajbegova sina, pa do

kraja mosta gde se kamenita strmina spušta na uski put kojim se ide u

Nezuke i na koji ona, to pouzdano zna, nece nikad nogom stupiti. Taj

komadic puta preletela je njena misao bez prestanka, s jednog kraja

na drugi, kao što cunak leti kroz tkanje. Od mešceme, preko polovine

caršije, pa preko pijaca do kraja mosta, ali otud bi se odmah vracala

kao od ponora, preko mosta, pijaca, kroz caršiju, do mešceme. I sve

tako: napred-natrag, napred-natrag! Tu se tkala njena sudbina.

I ta misao koja nije ni mogla da stane ni umela da naðe izlaza, sve se

cešce zaustavljala na kapiji, na onoj lepoj i svetloj sofi od kamena, na

kojoj ljudi sede u razgovorima i mladici pevaju, ispod koje huci zelena,

brza i duboka reka. Pa bi onda, užasnuta od takvog izlaza, letela kao

ukleta ponovo sa jednog kraja puta na drugi, da, ne našavši drugog

rešenja, stane ponovo na kapiji. I svake noci njena se misao sve cešce

zaustavljala na tom mestu, i sve se duže zadržavala na njemu. A sama

pomisao na taj dan kad ce stvarno, a ne ovako u mislima, morati da

preðe taj put i da još pre kraja mosta naðe izlaz, nosila je u sebi svu

strahotu smrti i sav užas života u sramoti. cinilo joj se, ovako

nemocnoj i napuštenoj, da bi sama strahota te misli morala da udalji ili

bar odloži taj dan.

Ali dani su išli, ni brzi ni spori nego jednomerni i suðeni, i sa njima je

došao i svadbeni.

Poslednjeg cetvrtka u avgustu mesecu (to je bio taj suðeni dan) došli

su Hamzici na konjima po devojku. Pod teškom novom feredžom, kao

pod oklopom, Fata je posaðena na konja i povedena u kasabu. U isto

vreme u avliji su tovareni konji sa sanducima devojackog ruha. U

mešcemi je pred kadijom obavljeno vencanje. Tako je održana rec

kojom je Avdaga dao svoju kcer za Mustajbegova sina. Zatim je mala

povorka krenula put Nezuka, gde je bila spremljena svecana svadba.

Prešli su polovinu caršije i pijac, deo onoga puta bez izlaza koji je Fata

u mislima toliko puta prešla. Bilo je tvrdo, stvarno i obicno, gotovo

lakše nego u mislima. Ni zvezda ni prostranstva, ni ocevog muklog

kašlja, ni želje da vreme ide brže ili sporije. Kad su naišli na most,

devojka oseti još jednom, kao za letnjih noci pored prozora, svaki deo

svoga tela, snažno i odvojeno, a narocito grudi u lakom grcu kao u

panciru. Stigli su do kapije. Kao što je radila mnogo puta u mislima za

prošlih noci, devojka se nagnu i šapatom zamoli najmlaðeg brata, koji

je jahao pored nje, da joj prikrati malo uzengije, jer sad dolazi onaj

strmi prelaz sa mosta na kameni put koji vodi u Nezuke.

Zastali su, najprije njih dvoje pa onda, malo podalje, ostali svati na

konjima. Niceg neobicnog nije bilo u tome. To nije ni prvi ni poslednji

put da svatovi zastaju na kapiji. Dok je brat sjahao, zaobišao konja i

prebacio uzdu preko ruke, devojka je priterala svoga na sam kraj

mosta, stupila desnom nogom na kamenu ogradu, vinula se, kao

okrilatila, sa sedla, preko zida i poletela sa visine u hucnu reku pod

mostom. Brat koji se ustremio za njom i celim telom polegao po ogradi

još je dotaknuo rukom uzvitlanu feredžu, ali je zadržati nije mogao.

Ostali svati su poskakali s konja sa najneobicnijim uzvicima i ostali

pored kamene ograde u cudnim položajima, kao skamenjeni.

Još istog dana predvece pala je kiša, obilna i neobicno hladna za to

doba godine. Drina je nadošla i zamutila se. Sutradan je nabujala

žuckasta voda izbacila Fatin leš u jedan plicak kod Kalate. Tu ga je

primetio jedan ribar i odmah otišao i prijavio stvar mulazima. Malo

posle stigao je mulazim sa muktarom, ribarom i Salkom corkanom. Jer

bez corkana ne biva nijedna ovakva zgoda.

Leš je ležao u mekom, mokrom pesku. Talasi su ga zapljuskivali i s

vremena na vreme potpuno prelivali mutnom vodom. Nova feredža od

crne coje, koju voda nije uspela da svuce, posuvratila se i prebacila

preko glave: tako je, pomešana sa dugom i gustom kosom, sacinjavala

zasebnu crnu masu pored belog i bujnog devojcinog tela sa kog je

bujica potrgala i svukla tanke svadbene haljine. Namršteni, stegnutih

vilica, corkan i ribar su zagazili u plicak prihvatili nagu devojku i

oprezno i sa snebivanjem, kao da je živa, izvukli je iz vlažnog peska u

koji je bila pocela da tone, izneli na obalu i tu je odmah pokrili njenom

feredžom, mokrom i punom mulja.

Još istog dana davljenica je sahranjena na najbližem turskom groblju,

u strmoj strani, ispod glavice na kojoj se diže Velji Lug. A predvece

okupljali su se dokoni ljudi u mehani oko ribara i corkana sa onim

nezdravim i ružnim ljubopitstvom koje je narocito razvijeno kod sveta

ciji je život prazan, lišen svake lepote i siromašan uzbuðenjima i

doživljajima. castili su ih rakijom i nudili duvanom, ne bi li culi od njih

neku pojedinost o lešu i ukopu. Ali ništa nije pomagalo. Ni rakija nije

mogla da im razdreši jezik. cak ni corkan nije ništa govorio. Pušio je

bez prestanka i jednim sjajnim okom gledao za dimom koji je snažnim

dahom odbijao što dalje od sebe. Samo bi se njih dvojica, corkan i

ribar, s vremena na vreme pogledali, podigli bi svoje cokanje cutke,

obojica u isti mah kao da se nevidljivo kucaju, i nadušak ispili.

Tako se desila ta neobicna i nezapamcena stvar na kapiji. Velji Lug nije

sišao u Nezuke i Avdagina Fata se nije udala u Hamzice.

Avdaga Osmanagic nije više silazio u kasabu. Izdahnuo je te iste zime,

zagušen kašljem, ne progovorivši nikad ni s kim nijedne reci o jadu

zbog koga je umirao.

Iduceg proleca Mustajbeg Hamzic je oženio sina drugom devojkom, iz

Brankovica.

Svet je u kasabi još neko vreme prepricavao dogaðaj pa zatim poceo i

da zaboravlja. Ostala je samo pesma o devojci koja lepotom i

mudrošcu sja iznad svega, kao da je neprolazna.

Sedamdesetak godina posle Karaðorðeve bune, zarati se opet u Srbiji i

odmah granica odgovori ustankom. Opet planuše i turske i srpske kuce

na visovima, u Žlijebu, Gostilji, Crncicima i Veletovu. Prvi put posle

toliko godina opet osvanuše na kapiji odsecene glave pogubljenih

Srba. To su bile mršave i kratko ošišane seljacke glave spljoštena

potiljka, košcata lica i dugih brkova; kao da su iste one od pre

sedamdeset godina. Ali sve to ne potraja dugo. cim rat izmeðu Turske

i Srbije prestade, svet se umiri. Istina, to je bio prividan mir pod kojim

se krilo mnogo bojazni, uzbuðenih glasova i zabrinutih sašaptavanja.

Sve se odreðenije i sve otvorenije govorilo o ulasku austrijske vojske u

Bosnu. Pocetkom leta 1878. godine proðoše kroz kasabu jedinice

redovne turske vojske na putu iz Sarajeva za Priboj. Ustali se mišljenje

da Sultan predaje Bosnu bez otpora. Nekoliko porodica se spremi na

seobu u Sandžak; meðu njima je bilo i takvih koje su se pre trinaest

godina doselile iz Užica, ne hoteci da žive pod srpskom vlasti, i sada su

se ponovo spremale da beže od drugog, novog hrišcanskog

gospodstva. Ali vecina sveta ostade, cekajuci dogaðaje, u mucnoj

nedoumici i prividnoj ravnodušnosti.

Pocetkom jula meseca naiðe plevaljski muftija sa malim brojem ljudi,

ali sa velikom rešenošcu da organizuje u Bosni otpor protiv

Austrijanaca. Ozbiljni, plavi covek mirna izgleda ali vatrene prirode,

sedeo je na kapiji, gde je, po lepom letnjem danu, sazvao turske

prvake iz kasabe i nastojao da ih oduševi za borbu protiv Austrijanaca.

Uveravao ih je da ce vecina redovne vojske, i pored zvanicnih

naredaba, ostati da se sa narodom zajedno odupre novom zavojevacu,

i pozivao da mu se odmah pridruže svi mlaði ljudi i da mu se šalje

hrana u Sarajevo. Muftija je znao da Višegraðani nisu nikad uživali

glas oduševljenih ratnika i da više vole da ludo žive nego da ludo ginu,

ali ga ipak iznenadi mlakost i uzdržljivost na koju je naišao. Ne moguci

se duže zadržavati, muftija im pripreti narodnim sudom i božjim

gnevom i ostavi svog pomocnika Osman-efendiju Karamanliju da dalje

ubeðuje višegradske Turke o potrebi njihovog ucešca u opštem

ustanku.

Još dok su trajali razgovori sa muftijom, najviše otpora pokazivao je

Alihodža Mutevelic. Njegova je porodica jedna od najstarijih i

najuglednijih u kasabi. Nisu se nikad isticali velikim imetkom, nego

svojim poštenjem i otvorenošcu. Oduvek su važili kao tvrdoglavi ljudi,

ali nepristupacni mitu, strahu, laskanju ili ma kakvim drugim nižim

obzirima i pobudama. Za više od dve stotine godina najstariji clan

njihove kuce bio je mutevelija, cuvar i upravljac Mehmedpašinog

vakufa u kasabi. On je vodio brigu o cuvenom Kamenitom hanu, pored

mosta. Videli smo kako je posle gubitka Maðarske Kameniti han

izgubio prihode iz kojih se izdržavao i kako je sticajem prilika postao

ruševina a od vezirove zadužbine ostao samo most, kao javno dobro

koje ne traži narocitog izdržavanja i ne donosi prihoda. A ostalo je i

Mutevelicima njihovo porodicno ime, kao ponosna uspomena na zvanje

koje su toliko godina tako casno vršili. Zvanje je prestalo, stvarno, još

u vreme kad je Dauthodža podlegao u svojoj borbi da održi Kameniti

han, ali ponos je ostao i sa njim uroðena navika da se oni, Mutevelici,

mimo sav ostali svet smatraju pozvani da brinu o mostu, i da su na

neki nacin odgovorni za njegovu sudbinu, jer je most, bar graðevinski,

bio sastavni deo velikog i lepog vakufa kojim su oni upravljali, a koji je

onako žalosno presušio i propao. I još je bio jedan od davnina utvrðen

obicaj u njihovoj porodici: da u svakom naraštaju bar jedan od

Mutevelica izuci škole i pripada ulemi. Sada je to bio Alihodža. Inace su

prilicno otancali i brojem i imetkom. Ostalo im je nešto kmetova i

jedan ducan koji su od starina držali u caršiji, na najboljem mestu, na

samom pijacu, u blizini mosta. Dva starija brata Alihodžina poginula su

u ratovima, jedan u Rusiji, a drugi na Crnoj Gori.

Alihodža je još mlad covek, živ, nasmejan i punokrvan. Kao pravi

Mutevelic on je redovno, u svima stvarima, imao odvojeno mišljenje,

uporno ga branio i tvrdoglavo ostajao pri njemu. Zbog svoje prgave

naravi i samostalnosti u mišljenju, on se cesto razilazio sa mesnom

ulemom i starešinama. Imao je naziv i cin hodže, ali niti je vršio neku

dužnost niti imao kakvih prihoda od svog zvanja. Da bi bio što

nezavisniji, vodio je sam ducan koji mu je ostao od oca.

Kao vecina višegradskih muslimana i Alihodža je bio protiv oružanog

otpora. U njegovom slucaju nije moglo biti govora ni o kukavicluku ni o

verskoj mlakosti. Isto kao i muftija ili ma koji od pobunjenika, on je

mrzeo tuðu hrišcansku silu koja dolazi i sve ono što ona može da

donese. Ali videci da je Sultan zaista prepustio Bosnu Švabi i

poznavajuci svoje sugraðane, bio je protivan neorganizovanom

narodnom otporu koji može samo da donese poraz i nesrecu ucini

težom. A kad se to mišljenje ustalilo jednom u njegovoj glavi, on ga je

otvoreno ispovedao i oštro branio. On je i ovoga puta postavljao

nezgodna pitanja i oštroumne primedbe koje su najviše zbunjivale

muftiju. I tako je i nehotice podržavao meðu Višegraðanima, koji ni

inace ne bi bili brzi na boj ni mnogo spremni za žrtve, duh otvorenog

otpora protiv muftijinih ratobornih namera.

Kad je Osman efendija Karamanlija ostao da produži razgovore sa

Višegraðanima, prema njemu se našao Alihodža. A ono nekoliko

begova i aga koji su žvakali reci i merili izraze, a u stvari bili potpuno

saglasni sa Alihodžom, puštali su iskrenog i plahovitog hodžu da se

istrcava i sukobljava sa Karamanlijom.

Ugledni višegradski Turci sedeli su predvece na kapiji, podvijenih

nogu, poreðani uokrug sve po starešinstvu. Meðu njima Osman

efendija, visok, mršav i bled covek. Svaki mišic na licu mu je

neprirodno zategnut, oci groznicave, a celo i obrazi puni ožiljaka, kao

kod padavicara. Prema njemu je stajao rumeni, omaleni, uocljivi i

prgavi Alihodža i svojim piskutljivim glasom postavljao sve nova

pitanja. Koje su snage? Kuda se ide? Kojim sredstvima? Kako? Šta je

cilj? Šta ce biti u slucaju neuspeha? — Hladna, gotovo zlurada

pedanterija kojom je hodža raspravljao ovu stvar, prikrivala je samo

njegovu zabrinutost i gorcinu zbog hrišcanske nadmocnosti i ocigledne

turske nemoci i poremecenosti. Ali zaneseni i mrki Osman efendija nije

bio covek koji bi takve stvari mogao da primeti i razume. Silovita i

neumerena priroda, fanatik nezdravih živaca, on je brzo gubio

strpljenje i prisebnost i obarao se na svaki znak sumnje i kolebanja

kao da se radi o Švabi samom.

Ovaj hodža ga je dražio i on mu je odgovarao sa uzdržanim gnevom,

samo opštim izrazima i krupnim recima. Ide se kud se mora i sa onim

sa cim se može. Glavno je da se dušmanin ne pusti u zemlju bez boja,

a ko mnogo pita, ometa stvar i pomaže neprijatelju. Na kraju, potpuno

razljucen, odgovarao je sa jedva prikrivenim prezirom na svako

hodžino pitanje: »Doš'o zeman da se gine«. »Hocemo da glave

položimo«. »Izginucemo svi do jednoga«.

— A tako, — upadao mu je hodža u rec, — a ja sam mislio da vi hocete

da istjerate Švabu iz Bosne i da nas za to skupljate. A ako je do toga

da se gine, umijemo i mi da izginemo, efendija, i bez tebe. Ništa lakše

nego izginuti.

— Ama, vidim ja da se tebi ne gine, — prekidao ga je grubo

Karamanlija.

— Vidim ja da se tebi gine, — odgovarao je oštro hodža, — samo ne

znam što tražiš društvo za taj coravi posao.

Tu se razgovor izmetnu u prostu svaðu u kojoj je Osman efendija

nazvao Alihodžu vlahom i murtatinom, jednim od onih izdajnika cije

glave, kao i vlaške, treba da okapaju na ovoj kapiji, a hodža i dalje

neustrašivo cepao dlaku nacetvoro i uporno tražio razloge i dokaze,

kao da i ne cuje pretnje i uvrede.

Zaista, teško je bilo naci dva gora pregovaraca i nezgodnija coveka.

Od njih se nije moglo ocekivati drugo do da povecaju opštu zabunu i

stvore jedan sukob više. To je bilo za žaljenje, ali se nije dalo izmeniti,

jer u trenucima društvenih potresa i velikih, neminovnih promena

obicno izbiju upravo ovakvi ljudi napred i, nezdravi ili nepotpuni, vode

stvari naopako i stranputicom. U tome i jeste jedan od znakova

poremecenih vremena.

Pa ipak, begovima i agama dobro je došla ova jalova svaða, jer je tako

pitanje njihovog ucešca u ustanku ostalo nerešeno i oni sami nisu

morali neposredno da se izjasne. Dršcuci od gneva i preteci glasno,

Osman efendija je sutradan otišao sa nekoliko svojih ljudi za muftijom

put Sarajeva.

Vesti koje su u toku toga meseca dolazile sve su više utvrðivale age i

begove u njihovom oportunistickom mišljenju da je bolje bilo cuvati

svoju kasabu i svoje kuce. Polovinom avgusta Austrijanci su ušli u

Sarajevo. Malo zatim bila se nesrecna bitka na Glasincu. To je bio

ujedno i kraj svakog otpora. Niz strmi drum sa Lijeske, preko Okolišta

poceli su da se spuštaju u kasabu ostaci razbijenih turskih ceta. Bili su

pomešani askeri iz redovne vojske, koji su se i pored Sultanove

zapovedi pridružili na svoju ruku otporu, i domaci ustanici. Askeri su

samo tražili hleba i vode, i pitali koji je put za Uvac, ali ustanici su bili

ogorceni i borbeni ljudi koje porazi nisu slomili. Pocrneli, prašni i

pocepani, jetko su odgovarali na pitanja neratobornih višegradskih

Turaka i spremali se da kopaju šanceve i brane prelaz preko mosta na

Drini.

I opet se istakao Alihodža; bezobzirno i neumorno je dokazivao da se

ova kasaba ne može braniti i da je odbrana besmislena kad je »Švabo

vec prešišao Bosnu, s kraja na kraj«. Ustanici su to i sami uviðali, ali

nisu hteli da priznaju, jer su ih dražili i izazivali ovi cisto odeveni,

dobro hranjeni ljudi koji su sacuvali svoje kuce i imanja, držeci se

mudro i kukavicki daleko od bune i boja. Uto je naišao onaj isti Osman

efendija Karamanlija, kao raspamecen, jos bleði i mršaviji, još

ratoborniji i zahuktaniji. To je bio jedan od onih ljudi za koje nema

neuspeha. Govorio je o otporu, na svakom mestu i po svaku cenu, i

neprestano o potrebi da se gine. Pred njegovom besnom revnosti sve

su se sklanjali i povlacili, samo nije Ali-hodža. On je nasrtljivom

Osman-efendiji dokazivao, bez i najmanje zluradosti, hladno i

bezobzirno, da se sa ustankom desilo ono što mu je on na ovoj istoj

kapiji pre mesec dana prorekao. Preporucivao mu je da sa svojim

ljudima krene što pre put Plevalja i da od zla ne pravi gore.

Hodža je sada manje nasrtljiv, nekako bolno i tronuto pažljiv prema

ovom Karamanliji, kao prema bolesniku. Jer, u sebi i ispod svoje

spoljašnje prgavosti, hodža je bio teško potresen zbog nesrece, koja

se približavala. On je bio nesrecan i ogorcen kako može samo da bude

pravoveran musliman koji vidi da se neumitno približava tuða sila

pored koje ovaj drevni islamski red nece moci dugo opstati. Iz

njegovih reci izbijao je i protiv njegove volje taj skriveni jad.

Na sve Karamanlijeve uvrede on je odgovarao gotovo tužno.

— Misliš ti, efendija, da je meni ovdje lako živ cekati da ugledam

Švabu na svome? Kao da mi ne vidimo šta nam se sprema i kakva

vremena idu? Znamo mi gdje nas boli i šta gubimo; znamo dobro. Ako

je do toga da nam to protumaciš, nisi morao po drugi put navracati, ali

nije vala trebalo ni da se kreceš iz Plevalja. Jer te racune, kako ja

vidim, ti ne anlajišeš. Da ih znaš, ne bi radio ovo što si uradio ni

govorio ovo što govoriš. Gora je ovo muka, moj efendija, nego što ti i

misliš; ni ja joj lijeka ne znam, ali znam da nije u onome što nam ti

svjetuješ.

Ali Osman efendija je bio gluh za sve što nije povlaðivalo njegovoj

dubokoj i iskrenoj strasti za otporom i mrzeo je ovoga hodžu koliko i

Švabu protiv koga je ustao. Tako se uvek u blizini nadmocnog

neprijatelja i pre velikih poraza javljaju u svakom osuðenom društvu

bratoubilacke mržnje i meðusobni sporovi. Ne nalazeci više novih

izraza, on je Alihodžu neprestano nazivao izdajnikom, preporucivao mu

ironicno da se pokrsti još pre nego što stignu Švabe.

— Nisu mi se ni stari krstili pa necu ni ja. Ja, efendija, niti hocu sa

Švabom da se krstim nit sa budalom da idem na vojsku, — odgovarao

je mirno hodža.

Svi su ugledni višegradski Turci bili istog mišljenja kao i Alihodža, ali

svi nisu smatrali za uputno da to i kažu, pogotovo ne tako oštro i

neuvijeno. Oni su se bojali Austrijanaca koji nailaze, ali i Karamanlije

koji je sa svojim odredom zavladao kasabom.

Zato su se zatvarali u kuce i sklanjali na imanja izvan varoši, a kad

nisu mogli da izbegnu susret sa Karamanlijom i njegovim ljudima,

onda su šarali ocima i dvolicili recima, tražeci najzgodniji povod i

najsigurniji put kako da se izvuku.

Na zaravanku, pred ruševinama karavan-seraja, Karamanlija je držao

neprekidan zbor od jutra do mraka. Tu se neprestano kretala šarena

gomila sveta: Karamanlijini ljudi, slucajni namernici, oni koji su dolazili

da nešto zamole novog gospodara kasabe, pa prolaznici koje su

ustanici manje-više silom svracali da cuju njihovog starešinu. A

Karamanlija je neprestano govorio. I kad se obracao pojedincu vikao

je kao da govori stotinama njih. Bio je još bleði, kolutao je ocima na

kojima je beonjaca primetno požutela, a u uglovima usana kupila mu

se bela pena. Neko od kasabalija mu je kazao za muslimansko

narodno verovanje o šeh-Turhaniji koji je nekad davno tu poginuo

braneci kaurskoj vojsci prelaz preko Drine, a sada pociva u svom

grobu, na drugoj obali, odmah iznad mosta, ali ce nesumnjivo ustati

onog trenutka kad prvi kaurski vojnik stupi na most. On se odmah

uhvatio strasno i grcevito za tu legendu, iznoseci je svetu kao

neocekivanu i stvarnu pomoc.

— Braco, ova je cuprija vezirov hair. Pisano je da preko nje nema

prelaska kaurskoj sili. Ne branimo je mi sami, nego i ovaj »dobri«,

koga puška ne bije i sablja ne sijece. Kad naiðe dušmanin, on ce ustati

iz onog svoga mezara, stace nasred cuprije i raširiti ruke, a Švabama

ce, kad ga ugledaju, koljena klecnuti, srce ce svenuti u njima

odjednom, i ni bježati nece moci, od straha. Turci braco, ne rasturajte

se, nego svi sa mnom na cupriju!

Tako je vikao Karamanlija, pred sakupljenim svetom. Krut, u crnom,

pohabanom mintanu, šireci ruke i pokazujuci kako ce »dobri« stajati,

izgledao je ceo kao visok, crn i tanak krst sa calmom na vrhu.

Sve su to znali višegradski Turci, i bolje od Karamanlije, jer je svaki od

njih tu legendu toliko puta cuo i pricao u svom detinjstvu, ali nisu

pokazivali nimalo volje da mešaju život sa pricama i da racunaju na

pomoc mrtvih tamo gde niko od živih ne može da pomogne. Alihodža,

koji se nije udaljavao od svoga ducana, ali kome su ljudi kazivali sve

što se govori i dešava pred Kamenitim hanom, samo je tužno i sažalno

odmahnuo rukom.

— Znao sam ja da ta budala nece ni žive ni mrtve s mirom pustiti. Alah

selamet olsun!

A Karamanlija je, nemocan prema stvarnom neprijatelju, upravljao sav

svoj gnev na Alihodžu. Pretio je, vikao i kleo se da ce, pre nego

moradne napustiti kasabu, prikovati upornog hodžu na kapiji, kao

jazavca, da tako doceka Švabe protiv kojih nije hteo da se bori ni dao

drugima da to cine.

Celu tu prepirku prekinuli su Austrijanci koji su se pojavili na

obroncima Lijeske. Tada se videlo da se kasaba zaista ne može braniti.

Karamanlija je bio poslednji koji je napustio varoš, ostavivši na

uzvišenom zaravanku pred karavan-serajom oba gvozdena topa koja

je dotle vukao. Ali pre nego što je odstupio, izvršio je svoju pretnju.

Naredio je svome seizu, inace kovacu po zanimanju, coveku divovskog

rasta i pticjeg mozga, da veže Alihodžu i da ga tako vezana prikuje

desnim uhom za onu hrastovu gredu što je ostala od nekadašnjeg

cardaka, užljebljena izmeðu dva kamenita basamaka na kapiji.

U onoj opštoj gužvi i uzbuni koja je vladala na pijacu i oko mosta svi

su culi tu glasnu naredbu, ali niko je nije shvatio tako kao da se mora

izvršiti baš onako kako je recena. Šta se sve ne govori i kakve se sve

krupne reci i gromke psovke ne cuju u ovakvim prilikama! Tako je bilo

i sa ovim. Najpre je izgledalo potpuno neverovatno. Više kao pretnja,

kao grdnja; tako nešto. Ni Alihodža nije uzimao stvar mnogo ozbiljno.

I sam kovac, kome je nareðeno da stvar izvrši i koji je bio zauzet

zaglavljivanjem topova, kao da se kolebao i predomišljao. Ali misao da

hodžu treba prikovati na kapiji bila je bacena i sad su se u glavama

ovog unezverenog i ogorcenog sveta odmeravali izgledi i mogucnosti

za izvršenje ili neizvršenje takvog zlocina. Hoce biti — nece biti! Najpre

je vecini stvar izgledala, kao što i jeste, besmislena, ružna i

nemoguca. Ali u ovim trenucima opšte uzbuðenosti nešto je trebalo

uraditi, nešto krupno, neobicno, a samo je to bilo mogucno da se

uradi. Nece biti — hoce biti! Ta mogucnost se sve više zgušnjavala i

postajala sa svim minutom i svakim pokretom sve verovatnija i

prirodnija. Zašto da ne bude? Dvojica vec drže hodžu, koji se mnogo i

ne brani. Vezuju mu ruke na leðima. Sve je to još daleko od tako

strašne i lude stvarnosti. Ali je i sve bliže njoj. Kovac, kao da se

odjednom postideo svoje slabosti i neodlucnosti, potrže odnekud cekic

kojim je do malocas zaglavljivao topove. U pomisli da je Švabo tako

reci vec tu, na pola sata hoda od varoši, kovac je nalazio odlucnosti i

rešenosti da zaista izvede stvar do kraja. A iz te iste bolne pomisli

hodža je crpeo svoju prkosnu ravnodušnost prema svemu, pa i prema

nezasluženoj, ludoj i sramotnoj pedepsi na koju ga stavljaju.

I tako se za nekoliko trenutaka desi ono što je u svakom pojedinom od

tih trenutaka izgledalo nemoguce i neverovatno. Nikoga nije bilo ko bi

smatrao da je ta stvar dobra i mogucna, pa ipak svak je pomalo

doprineo da se hodža naðe na mostu, prikovan desnim uhom za jednu

drvenu gredu koja se nalazila na kapiji. I kad se sve razbeglo pred

Švabom koji se spuštao u kasabu, hodža je ostao u tom cudnom, i

bolnom i smešnom položaju, osuðen da nepomicno kleci, jer mu je

svaki i najmanji pokret zadavao bol i pretio da raskine uho, koje se

njemu cinilo teško i veliko kao planina. Vikao je, ali nikog nije bilo da

ga cuje i oslobodi iz tog mucnog položaja, jer se sve živo posakrivalo u

kuce ili razišlo po selima od straha, koliko pred Švabom koji dolazi

toliko i pred ustanicima koji odstupaju. Varoš izgleda izumrla a most

pust kao da je smrt sve po njemu zbrisala.

Ni živih ni mrtvih nema da ga brane, samo na kapiji cuci nepomican

Alihodža sa glavom priljubljenom uz direk, stenjuci od bola i smišljajuci

i u tom položaju nove dokaze protiv Karamanlije.

Austrijanci su pristizali polako. Njihove predstraže su sa druge obale

ugledale pred karavan-serajem pored mosta ona dva topa i odmah

zastale da sacekaju svoje brdske topove. Oko podne oni iz jednog

šumarka izbaciše na napušteni karavan-seraj nekoliko granata koje

oštetiše han, ionako vec trošan, i porazbijaše one neobicno fine

rešetke na prozorima, secene iz jednog komada, u mekom kamenu.

Tek kad pomeriše i preturiše oba turska topa i videše da su napušteni i

da niko ne odgovara, Švabe obustaviše paljbu i poceše oprezno da se

približavaju mostu i kasabi. Na kapiju su naišli, sporim korakom i sa

puškom na gotovs, maðarski honvedi. Zastali su u nedoumici pred

zgrcenim hodžom, koji je od straha zbog granata koje su šišale i

tutnjale iznad njegove glave bio za trenutak zaboravio bol od

prikovanog uha. Kad je ugledao mrske vojnike sa uperenim puškama,

on stade da jeci bolno i otegnuto, racunajuci da je to jezik koji svak

razume. To ga je spaslo da honvedi ne pripucaju. Dok su jedni

produžili da napreduju korak po korak preko mosta, drugi ostadoše

kod njega, zagledajuci ga izbliza i ne moguci da shvate njegov položaj.

Tek kad je stigao jedan bolnicar, naðoše klešta, pažljivo izvukoše

ekser, jedan od onih kojim se konji potkivaju i oslobodiše Alihodžu.

Toliko je bio ukrucen i premoren da je klonuo na kamenite basamake,

jednako stenjuci i jececi. Onaj bolnicar mu je mazao ranjeno uho

nekom tecnošcu koja je pekla. Kroz suze hodža je, kao u neobicnom

snu, gledao na vojnikovoj levoj mišici belu, široku traku i na njoj velik i

pravilan krst od crvenog platna. Samo u groznici mogu da se vide

takva gadna i strašna snoviðenja. Taj krst mu je plivao i poigravao u

suzama i, kao ogromno priviðenje, zaklanjao ceo vidik. Zatim mu je

vojnik zavio ranu i preko zavoja nataknuo njegovu ahmediju. Onako

umotane glave, sav izlomljen u krstima, hodža se ispravio i ostao tako

nekoliko trenutaka, naslonjen na kamenu ogradu mosta. Teško se

smirivao i pribirao.

Prema njemu, na drugoj strani kapije, ispod samog turskog natpisa u

kamenu, jedan vojnik je lepio široku, belu hartiju. Iako mu je u glavi

tutnjalo od bola, hodia nije mogao da savlada svoje uroðeno

ljubopitstvo i da ne pogleda beli plakat. To je bio proglas generala

Filipovica, na srpskom i na turskom jeziku, upucen stanovništvu Bosne

i Hercegovine prilikom ulaska austrijske vojske u Bosnu. Zažmurivši na

desno oko, Alihodža je sricao tekst na turskom, i to samo one recenice

koje su štampane debljim slovima:

»Stanovnici Bosne i Hercegovine!«

»Vojska Cara Austrijskog i Kralja Ugarskog prešla je granicu vaše

zemlje. Ona ne dolazi kao neprijatelj da otme zemlju silom. Ona dolazi

kao prijatelj da ucini kraj neredima koji vec godinama uznemiruju ne

samo Bosnu i Hercegovinu nego i pogranicne pokrajine Austro-

Ugarske.

---

»Car i kralj nije mogao više gledati kako nasilje i nemir vladaju u

blizini njegovih pokrajina, kako bijeda i nevolja kucaju na granice

njegovih zemalja.

»On je skrenuo pogled evropskih država na vaš položaj i u vijecu

naroda jednoglasno je zakljuceno da vam Austro-Ugarska vrati mir i

blagostanje koje ste odavno izgubili.

Njegovo Velicanstvo sultan, kome vaše dobro leži na srcu, osjetio se

ponukanim da vas povjeri zaštiti svoga mocnog prijatelja Cara i Kralja.

---

»Car i Kralj nareðuje da svi sinovi ove zemlje uživaju ista prava po

zakonu, da su im svima život, vjera i imetak zašticeni.

»Stanovnici Bosne i Hercegovine! Stupajte sa povjerenjem pod zaštitu

slavnih zastava Austro-Ugarske. Docekujte naše vojnike kao prijatelje,

pokoravajte se vlastima, vratite se na svoje poslove, plodovi vašeg

truda bice zašticeni.«

Hodža je citao isprekidano, recenicu po recenicu. nije razumeo svaku

rec, ali mu je svaka zadavala bol; i to neki narocit bol, posve odvojen

od onih bolova koje je osecao u ranjenom uhu, u glavi i u krstima. Tek

sada, od ovih reci, »carskih rijeci«, odjednom mu je bilo jasno da je

svršeno sa njim, sa svima njegovima i svime što je njihovo, svršeno

jednom zauvek, ali na neki cudan nacin: oci gledaju, usta govore,

covek traje, ali života, pravog života nema više. Tuði car je položio

ruku na njih i tuða vera zavladala. To izlazi jasno iz ovih krupnih reci i

nejasnih poruka, i još jasnije iz ovog olovnog bola u grudima koji je

ljuci i teži nego ikakav ljudski bol koji se može zamisliti. I ni hiljade

onakvih budala kao što je onaj Osman Karamanlija ne mogu tu ništa

pomoci ni promeniti. (Tako se još uvek prepire hodža u sebi.)

»Izginucemo svi!« »Da izginemo!« Šta vredi sva ta huka, kad evo,

doðe ovako vreme pa covek propadne tako da ne može ni da izgine ni

da živi, nego trune kao direk u zemlji i svaciji je samo nije svoj. To je

prava, velika beda, koju razni Karamanlije ne vide i ne razumeju, i

svojim nerazumevanjem cine je samo još težom i sramnijom.

U tim mislima, sporo ide Alihbdža sa mosta. I ne primecuje da ga prati

onaj sanitetski vojnik. Ne boli ga toliko uho koliko ono olovno i gorko

ðule koje mu je odjednom, posle citanja »carskih rijeci«, leglo usred

grudi.

Sporo ide a cini mu se da nikad više nece preci na drugu obalu, da je

ovaj most, koji je dika kasabe i od svog postanka u najužoj vezi sa

njegovom porodicom, na kome je odrastao i pored koga vek provodi,

odjednom porušen na sredini, tamo kod kapije; da ga je ona bela,

široka hartija švapskog proglasa presekla po polovini kao bezglasna

eksplozija i da tu zjapi provalija; da još stoje pojedini stubovi levo i

desno pd toga preseka, ali da prelaza nema, jer most ne vezuje više

dve obale, i svak ima da ostane doveka na onoj strani na kojoj se u

tom trenutku zadesio.

Sporo ide Alihodža u tim svojim groznicavim predstavama, i povodi se

kao težak ranjenik, a oci mu se neprestano pune suzama. Ide

oklevajuci, kao da je prosjak, koji, bolestan, prvi put prelazi most i

ulazi u tuðu, nepoznatu varoš. — Trgoše ga glasovi. Pored njega su

prolazili neki vojnici. Meðu njima ugleda opet debelo i dobrocudno i

podsmešljivo lice onoga sa crvenim krstom na ruci, koji ga je otkovao.

Smešeci se jednako, vojnik je pokazivao na njegov zavoj i pitao ga

nešto na nerazumljivom jeziku. Hodža pomisli da mu nudi još neku

pomoc i odmah se ukruti i namrgodi:

— Mogu ja, mogu. Niko meni ne treba.

I življim, odlucnijim korakom poðe kuci.

Svecan i zvanican ulazak austrijskih trupa bio je tek sutradan.

Nikad niko nije zapamtio takvu tišinu nad kasabom. Ducani se nisu ni

otvarali. Na kucama zatvoreni prozori i vrata, iako je suncan i topao

dan pod kraj avgusta meseca. Sokaci pusti, avlije i bašte kao izumrle.

U turskim kucama potištenost i zabuna, u hrišcanskim oprez i

nepoverenje. Ali svuda i u svima — strah. Švabe koji ulaze, boje se

zasede. Turci se boje Švabe, Srbi Švabe i Turaka. Jevreji se boje svega

i svakoga, jer je, narocito u ratno vreme, svak jaci od njih. Svima je u

ušima odjek jucerašnje topovske pucnjave. I kad bi ljudi slušali samo

svoj strah, ne bi toga dana niko živ pomolio glave iz kuce. Ali covek

ima i drugih gospodara. Austrijski odred koji je juce ušao u kasabu

pronašao je mulazima i zaptije. Oficir koji je komandovao tim odredom

ostavio je mulazimu njegovu sablju i naredio mu da i dalje vrši službu i

održava red u varoši. Receno mu je da ce drugog dana na jedan sat

pred podne stici komandant, pukovnik, i da na ulasku u varoš moraju

da ga docekaju najugledniji ljudi iz kasabe, i to predstavnici sve tri

vere. Sedi i rezignirani mulazim pozvao je odmah Mula-Ibrahima,

Huseinagu, muderisa, pop-Nikolu, i rabina Davida Levija, saopštio im

da oni »kao zakonoše i prvi ljudi« moraju sutra u podne docekati

austrijskog komandanta na kapiji, pozdraviti ga u ime graðanstva i

otpratiti do u caršiju.

Mnogo pre odreðenog vremena cetvorica »zakonoša« našli su se na

opustelom pijacu i sporim koracima zaputili na kapiju. Tu je vec

mulazimov pomocnik Salko Hedo sa jednim zaptijom prostirao

dugacak turski cilim jarkih boja i njime prekrivao stepenice i sredinu

kamenog sedišta na koje ce sesti austrijski komandant. Stajali su tu

jedno vreme, svecani i cutljivi, pa videci da nigde belim drumom niz

Okolišta nema ni traga od komandanta, oni se zgledaše i kao po

dogovoru posedaše na nezastrti deo kamenog sedišta.

Pop Nikola izvadi veliku kožnu duvankesu i ponudi i ostale.

Tako su sedeli na sofi kao nekad kad su bili mladi i bezbrižni i kao i

ostala mladež kratili vreme na kapiji. Samo što su sada bili svi vec u

godinama. Pop Nikola i Mula Ibrahim stari, a muderis i rabin zreli ljudi,

praznicki odeveni i brižni za sebe i svaki za svoje. Gledali su se na

oštrom letnjem suncu, onako na dugu vremenu i izbliza, i dolazili su

jedan drugom prestareli za svoje godine i suviše istrošeni. I svaki se

secao drugoga kakav je bio u mladosti ili u detinjstvu, kad su rasli

pored ovoga mosta, svaki sa svojim naraštajem, zeleno drvo od koga

se još ne zna šta ce biti.

Pušili su, razgovarali jedno a u mislima preturali drugo, pogledajuci

svaki cas na Okolišta odakle treba da se javi komandant od koga zavisi

sada sve i od koga može doci i za njih i za njihov svet i celu kasabu i

dobro i zlo i smirenje i nove opasnosti.

Pop Nikola je od sve cetvorice bio nesumnjivo najmirniji i najpribraniji,

bar tako je izgledalo. On je prešao sedamdesetu godinu, ali je još uvek

svež i jak. Sin cuvenog popa Mihaila koga su Turci posekli na ovom

istom mestu, pop Nikola je imao nemirnu mladost. Bežao je nekoliko

puta u Srbiju i sklanjao se od mržnje i osvete nekih Turaka. Svojom

neobuzdanom naravi i svojim držanjem, on je i davao povoda za

mržnju i osvete. Ali kad su prošle nemirne godine, pop-Mihailov sin je

zaseo na ocevu parohiju, oženio se i smirio. Ta su vremena bila davna

i zaboravila se. (»Odavno sam i ja drugu pamet stekao i naši Turci

otkofrcili«, govorio je pop Nikola u šali.) Ima vec pedeset godina kako

pop Nikola upravlja svojom prostranom, rasturenom i teškom

parohijom na granici, mirno i mudro, bez drugih vecih potresa i nevolja

do onih koje donosi život sam po sebi, sa predanošcu sluge i

dostojanstvom kneza, uvek prav i jednak, sa Turcima, sa narodom i sa

starešinama.

Ni pre ni posle njega nije bilo ni u jednom redu i ni u jednoj veri

coveka koji je uživao ovako opšte poštovanje i imao ovakav ugled kod

svih kasabalija bez razlike vere, pola i godina, kao ovaj pop koga su

oduvek svi zvali »ðedo«. Za celu kasabu i za sav srez on je olicenje

srpske crkve i svega onoga što narod naziva i smatra hrišcanstvom. I

više od toga, svet u njemu gleda prototip sveštenika i starešine

uopšte, onakvog kakav se u ovoj kasabi i pod ovakvim prilikama

zamišlja.

To je covek visokog uzrasta i neobicne telesne snage, male

pismenosti, ali velikog srca, zdrava razuma, vedra i slobodna duha.

Njegov osmejak razoružava, umiruje i hrabri; to je neopisivi i

neprocenjivi osmejak snažnog, blagorodnog coveka koji živi u miru sa

samim sobom i sa svim oko sebe; njegove krupne, zelene oci stegnu

se tada u usku zagasitu prugu iz koje biju zlatne iskre. I takav je ostao

do pod starost. U svom dugom curku od lisicine, sa velikom riðom

bradom koja je s godinama tek progrušana i koja mu pokriva cele

grudi, sa ogromnom kamilavkom na bujnoj kosi, spletenoj pozadi u

cvrstu pletenicu i posuvracenoj pod kamilavku, on prolazi kroz caršiju,

kao da je sveštenik ove kasabe pored mosta i vaskolikog brdovitog

kraja, i to ne od pedesetak godina unazad i ne po svojoj crkvi samo,

nego od iskona, od drevnih vremena, kad još svet nije bio ni podeljen

na sadašnje vere i crkve. Iz ducana sa obe strane ulice pozdravljaju ga

caršilije, ma koje vere bili. Žene se sklanjaju i stojeci pognute glave

cekaju da ðedo proðe. Deca (cak i jevrejska) napuštaju igru i prestaju

sa vikom, a stariji meðu njima svecano i bojažljivo prilaze ogromnoj i

teškoj ðedinoj ruci, da bi osetili za trenutak kako iznad njihovih

ošišanih glava i od igre zajapurenih lica sipi kao dobra i prijatna rosa

njegov snažni i veseli glas:

— Živ bio! Živ bio! Živ bio, sinko!

Taj akt poštovanja prema ðedi spadao je u drevni i opšte priznati

ceremonijal sa kojim su se raðali naraštaji kasabalija.

I u pop-Nikolinom životu bila je jedna senka. Njegov brak je ostao bez

dece. To je bila nesumnjivo teška stvar, ali se niko ne seca da je od

njega ili od popadije cuo rec tužbe ili video samo žalan pogled. U kuci

su držali uvek bar po dvoje dece usvojene iz njegove ili njene rodbine

sa sela. Tu bi decu hranili do udaje ili ženidbe pa onda uzimali drugu.

Do pop-Nikole sedeo je Mula Ibrahim. Visok, mršav i usukan covek

retke brade i opuštenih brkova, on nije bio mnogo mlaði od pop-

Nikole, imao je veliku porodicu i lep imetak koji mu je ostao od oca, ali

je onako aljkav, mršav i bojažljiv, sa detinjski plavim i bistrim ocima,

licio više na nekog isposnika i pobožnog putnika siromaha nego na

višegradskog hodžu i koljenovica. Mula Ibrahim je imao jednu manu:

mucao je u govoru, i to teško i nadugacko. (»Treba da je covek dokon

pa da sa Mula-Ibrahimom razgovara«, govorile su kasabalije u šali.) Ali

Mula Ibrahim je bio nadaleko poznat sa svoje dobrote i duševnosti. Iz

celog tog coveka izbijala je blagost i vedrina, i vec pri prvom dodiru sa

njim svak je zaboravljao njegov spoljni izgled i njegovo mucanje. On

je privlacio sebi sve one koji su optereceni bolešcu, sirotinjom ili

kakvom bilo drugom nevoljom. Iz najudaljenijih sela ljudi su dolazili

Mula-Ibrahimu da potraže saveta. Pred njegovom kucom uvek je bilo

sveta koji ga je cekao. Ljudi ili žene koji traže saveta ili pomoci

zaustavljali su ga cesto na ulici. On nije odbijao nikad nikoga, a nije ni

delio skupe zapise i amajlije kao druge hodže. Seli bi odmah tu, u prvi

hlad ili na prvi kamen, malo postrani; covek bi šapatom izneo svoju

muku. Mula Ibrahim bi ga pažljivo i saucesno saslušao, zatim bi on

njemu kazao nekoliko dobrih reci, nalazeci uvek najbolje moguce

rešenje, ili bi posegnuo mršavom rukom u duboki džep svoga džubeta i

obziruci se da ga ko ne vidi, spustio mu neku paru u ruku. Njemu ništa

nije bilo ni teško ni odvratno ni nemoguce, kad se radilo o tome da se

nekom muslimanu pomogne. Za to je uvek imao vremena i nalazio

novaca. Ni njegovo mucanje nije mu smetalo pri tome, jer on je

šapcuci sa svojim vernikom u nevolji i sam zaboravljao da muca. Od

njega je svak odlazio ako ne potpuno utešen a ono bar trenutno

umiren, jer bi video da je neko njegovu muku osetio kao svoju roðenu.

Okružen stalno svacijom brigom i potrebom ne misleci nikad na sebe,

on je, bar tako mu se cinilo proveo ceo vek zdrav, srecan i imucan.

Višegradski muderis Husein efendija bio je onizak i punacak covek, još

mlad, lepo odeven i dobro negovan. Crna, kratka brada, pažljivo

podšišana, u pravilnom ovalu oko belog i rumenog lica sa okruglim,

crnim ocima. Dobro školovan, znao je dosta, važio da zna mnogo, a

sam je smatrao da zna još više. Voleo je da govori i da ga slušaju. Bio

je uveren da lepo govori i to ga je zavodilo da govori mnogo.

Izražavao se pažljivo i mazno, sa odmerenim pokretima, držeci malo

uzdignute ruke, obe u istoj visini, bele, nežne ruke, sa rumenim

noktima, osencane gustim kratkim i crnim maljama. I govoreci,

ponašao se kao da je pred ogledalom. On je imao najvecu biblioteku u

kasabi, jedan okovan i dobro zatvoren sanduk knjiga koje mu je

zaveštao na samrti njegov ucitelj, cuveni Arap-hodža, i koje je on ne

samo brižljivo cuvao od prašine i moljaca nego ih i sam retko i

štedljivo citao. Ali samo saznanje da on ima toliki broj tako skupocenih

knjiga davalo mu je ugled kod ljudi koji ne znaju šta je knjiga i dizalo

cenu u njegovim sopstvenim ocima. Znalo se da on piše hroniku

najvažnijih dogaðaja u kasabi. I to mu je kod graðana stvaralo glas

ucenog i izuzetnog coveka, jer se smatralo da on time ima, na neki

nacin, dobar glas kasabe i svakog pojedinca u svojim rukama. U stvari

ta hronika nije bila ni opširna ni opasna. Za pet-šest godina, otkad je

muderis vodi, ona je ispunila svega cetiri stranice jedne male sveske.

Jer, vecinu kasabalijskih dogaðaja muderis nije smatrao dovoljno

važnim ni dostojnima da uðu u njegovu hroniku, zbog toga je ona

ostala tako neplodna, suva i štura kao ohola usedelica.

cetvrti od »zakonoša« bio je David Levi, višegradski rabin, unuk onog

poznatog starog rabina Hadži-Liace, koji mu je ostavio u nasledstvo

svoje ime, položaj i imetak, ali ništa od svoga duha i svoje vedrine.

To je bio mlad, sitan i bled covek, mrkih kadifastih ociju tužna

pogleda. Bio je neizrecivo bojažljiv i cutljiv. On je tek odskora rabin, i

nedavno se oženio. Da bi izgledao važniji i krupniji, nosio je široko i

bogato odelo od teške coje, lice mu je bilo zaraslo u bradu i brkove, ali

se ispod toga odela naslucivalo slabo, zimogrozno telo, a kroz crnu,

retku bradu nazirao se bolešljivi decacki oval lica. On je strahovito

patio u sebi kad god bi morao da izaðe meðu ljude i ucestvuje u

razgovorima i odlukama, osecajuci se stalno malen, slab i nedorastao.

Sad su sedeli na suncu i znojili se sva cetvorica, obuceni u stajaca

odela, uzbuðeni i brižni više nego što su želeli da pokažu.

— Ama, da zapalimo još po jednu; imamo kad, baku mu njegovu, nije

valjda tica pa da sleti na cupriju, — govorio je pop Nikola kao covek

koji je odavno naucio da šalom prikriva brigu i pravu misao, svoju i

tuðu.

Svi pogledaše put Okolišta, pa prihvatiše za duvan.

Razgovor je tekao sporo i oprezno i kretao se stalno oko pitanja

doceka komandanta. Sve se svodilo na to da je pop Nikola taj koji

treba da ga pozdravi i zaželi mu dobrodošlicu. Stisnutih ocnih kapaka i

sastavljenih veða, tako da su mu oci stvarale onu zagasitu prugu iz

koje vrcaju zlatne iskre kao osmejak, pop Nikola ih je gledao svu

trojicu dugo, cutke i pažljivo.

Mladi rabin je premirao od straha. Nije imao snage da oduva dim od

sebe nego mu se dugo još kovitlao kroz brkove i bradu. Muderis nije

bio ništa manje uplašen. Sva njegova recitost i celo dostojanstvo

ucenog coveka napustili su ga jutros odjednom. On ni približno nije bio

svestan kako unezveren izgleda i do koje je mere ustrašen, jer mu

visoko mišljenje koje ima o sebi nije dopuštalo da tako što poveruje.

Pokušavao je da održi jedan od onih svojih književnih govora, uz

odmerene pokrete koji sve objašnjavaju, ali su mu lepe ruke same

padale u krilo i rec se mrsila i kidala. I sam se cudio gde se delo

njegovo svagdašnje dostojanstvo i neprestano se mucio uzaludno ga

tražeci kao stvar na koju je odavno navikao, i koju je sada, kad mu

najviše treba, negde zaturio.

Mula Ibrahim je bio nešto bleði nego obicno, ali inace miran i priseban.

On i pop Nikola bi se pogledali s vremena na vreme kao da se ocima

sporazumevaju. Još od mladosti oni su dobri poznanici i prijatelji,

koliko se u tadašnjim vremenima moglo govoriti o prijateljstvu izmeðu

Turcina i Srbina. Kad je pop Nikola u mladim godinama imao one svoje

»zaðevice« sa višegradskim Turcima i morao da se sklanja i beži,

ucinio mu je neku uslugu Mula Ibrahim, ciji je otac bio vrlo mocan u

kasabi. Docnije, kad su naišla mirnija vremena na kasabu, odnosi

izmeðu dve vere postali snošljivi a njih dvojica ušli u zrelo doba, oni su

se sprijateljili i u šali zvali jedan drugog »komšija«, jer su im kuce bile

na dva protivna kraja kasabe. Za suša, poplava, zaraza ili drugih

nezgoda koje su nailazile, oni su se nalazili na zajednickom poslu,

svaki meðu svojim narodom. I inace, kad god bi se sreli na Mejdanu ili

na Okolištima, oni bi se pozdravili i upitali kako se nigde ne zdrave i ne

pitaju pop i hodža. Tada bi pop Nikola cesto pokazao cibukom dole na

kasabu pored reke i rekao napola u šali:

— Sve što dolje diše i gamiže a ljudskim glasom govori, nosimo ti i ja

na duši.

— Vala, tako je, komšija, — odgovarao je Mula Ibrahim mucajuci, —

beli nosimo.

(A kasabalije, koji naðu rec da se svemu i svacemu podsmehnu, kažu

za ljude koji žive u prijateljstvu: »Paze se kao pop i hodža«. I to im je

vec postala uzrecica.)

I sad su se njih dvojica dobro razumeli, iako nisu reci progovorili. Pop

Nikola je znao koliko je Mula-Ibrahimu teško, a Mula Ibrahim je znao

da popu nije lako. I gledali su se kao toliko puta u životu i u toliko

raznih prilika: kao dva coveka koji nose na duši sve žive dvonošce u

kasabi, jedan one koji se krste a drugi one koji klanjaju.

Uto se zacu kas. Dojurio je zaptija na sitnom kljusetu. Zadihan i

uplašen, vikao je još izdaleka kao telal:

— Eto gospodina, eto ga na bijelu konju!

Tu se stvori i mulazim, uvek miran, uvek jednako ljubazan i jednako

cutljiv.

Niz Okolišta se dizala prašina.

Ovi ljudi, roðeni i odrasli u ovom zabacenom kraju Turske, i to

dotrajale Turske XIX veka, nisu, prirodno, nikad imali prilike da

poznaju pravu snažnu i dobro organizovanu vojsku jedne velike sile.

Sve što su oni dosad mogli da vide bile su nepotpune, loše hranjene,

rðavo odevene i neuredno placene jedinice carskog askera ili, što je

još gore, nasilu sakupljeni bosanski bašibozuk bez discipline i

oduševljenja. Sada se prvi put pojavljivala pred njima zaistinska »sila i

ordija« jedne carevine, pobednicka bleštava i sigurna u sebe. Ovakva

vojska morala je da im zaseni oci i zaustavi rec u grlu. Vec na prvi

pogled, po konjskoj opremi i svakom dugmetu na vojniku, naslucivala

se iza ovih uparaðenih husara i jegera duboka i jaka pozadina, sila, red

i blagostanje nekog drugog sveta. Iznenaðenje je bilo veliko i utisak

dubok.

Napred su jahala dva trubaca na dva gojazna zelenka, zatim je dolazio

odred husara na vrancima.

Konji su bili istimareni i gazili su kao devojke, sitno i izdržano. Husari

sa crvenim šapkama bez štita i žutim gajtanima na grudima, sve

rumeni i preplanuli mladici ufitiljenih brcica, izgledali su sveži i ispavani

kao da su sad iz kasarne. Za njima je jahala grupa od šest oficira sa

pukovnikom na celu. Na njemu su bili svi pogledi. Njegov konj bio je

viši od ostalih, putalj, neobicno duga i izvijena vrata. Podalje iza oficira

nailazila je ceta pešadije, jegera, u zelenim uniformama, sa perjem na

kožnom caku i belim kaišima preko grudi. Oni su zatvarali vidik i

izgledali kao šuma u pokretu.

Trubaci i husari projahaše pored sveštenika i mulazima, zaustaviše se

na pijacu i postrojiše sa strane.

Bledi i uzbuðeni ljudi na kapiji stadoše nasred mosta, licem prema

oficirima koji su nailazili. Jedan od mlaðih oficira pritera konja do

pukovnika i nešto mu rece. Svi usporiše hod. Na nekoliko koraka pred

»zakonošama« pukovnik naglo zaustavi i sjaha, to isto uciniše i oficiri

iza njega, kao na znak. Dotrcaše vojnici koji prihvatiše konje i

povedoše nekoliko koraka unazad.

cim je dotakao nogama zemlju, pukovnik se preobrazi. Bio je malen,

neugledan, premoren, neprijatan i opasan covek. Kao da je on jedini

od njih i za sve njih ratovao.

Sad se tek videlo kako je, za razliku od njegovih belolikih i utegnutih

oficira, jednostavno odeven, zapušten i nenegovan. Izraz coveka koji

se troši nemilice, koji sam sebe jede. Lice opaljeno, zaraslo u bradu,

oci mutne i nemirne, a visoka kapa malo nakrivo. Uniforma zgužvana i

suviše široka za njegovo mršavo telo. Na nogama konjanicke cizme

niskih, mekih sara bez sjaja. Iduci raskoraceno i mašuci korbacem, on

priðe bliže. Jedan od oficira mu raportira, ukazujuci na poreðane ljude

pred njim.

Pukovnik ih pogleda kratko i oštro ljutitim, crnim pogledom coveka koji

je stalno u teškim poslovima i velikim opasnostima. I odmah se moglo

videti da on i ne zna drugacije da gleda.

U tom trenutku progovori pop Nikola mirnim, dubokim glasom.

Pukovnik podiže glavu i zaustavi pogled na licu stasitog coveka u crnoj

mantiji. Ta široka, mirna maska biblijskog patrijarha vezala je za

trenutak njegovu pažnju. Moglo je da se ne razume ili da se precuje to

što govori ovaj starac, ali njegovo lice nije moglo ostati neprimeceno.

A pop Nikola je govorio tecno i prirodno, obracajuci se više mladom

oficiru, koji je trebalo da prevede njegove reci, nego samom

pukovniku. U ime prisutnih sveštenika svih vera on je uveravao

pukovnika da su oni, zajedno sa narodom, voljni da se pokore sili koja

dolazi i da ce uciniti sve što je do njih da se održi mir i red koji nova

vlast traži. A oni mole da vojska zaštiti njih i njihove porodice i da im

omoguci miran život i pošten rad.

Pop Nikola je govorio kratko i završio naglo. Žustri pukovnik nije stigao

da izgubi strpljenje. Ali zato nije sacekao do kraja prevod mladog

oficira. Odmahnuvši korbacem, prekinuo ga je reskim i nejednakim

glasom:

— Dobro, dobro! Zaštitu ce imati svi koji se budu dobro vladali. A vec

red i mir moraju da održavaju posvuda. Drugacije ne mogu sve i da

hoce.

I klimnuvši glavom krenu napred, bez pozdrava i pogleda. Sveštenici

se skloniše u stranu. Mimo njih proðe pukovnik, za njim oficiri, pa

momci sa konjima. Niko se nije obazirao na »zakonoše« koji ostadoše

sami na kapiji.

Svi su bili razocarani. Jer, jutros i u toku minule noci u kojoj niko od

njih nije mnogo spavao, oni su se po sto puta pitali kako ce izgledati

taj trenutak kad na kapiji docekaju komandanta careve vojske.

Zamišljali su ga svakojako, svaki vec prema svojoj pameti i naravi, i

bili spremni i na najgore. Neki od njih je vec video sebe kako ga

odvode pravo u surgun, u daleku Nemacku, da nikad više ne vidi ni

svoje kuce ni kasabe. Neko se secao pricanja o Hajrudinu, koji je

nekad sekao glave na toj istoj kapiji. Svakojako su zamišljali stvar,

samo ne ovako kako se ona odigrala, sa ovim sitnim ali oštrim i

zlocudnim oficirom, kome je rat postao pravi život, koji, ne misleci na

sebe i ne vodeci racuna o drugima, sve ljude i zemlje oko sebe vidi

samo kao predmet ili kao sredstvo rata i borbe, i koji se ponaša kao da

za svoj racun i u svoje ime ratuje.

Tako su stajali, zgledajuci se u nedoumici. Njihovi pogledi su, vec kako

koji, pitali nemo: »Ostasmo li živi i je li zaista prošlo najgore?« »Šta

nas još ceka i šta da se radi?«

Mulazim i pop Nikola se snaðoše prvi. Zakljuciše da su »zakonoše«

izvršile svoju dužnost i da im sad ne ostaje drugo do da idu svojim

kucama i uticu na narod da se ne plaši i ne beži, ali da dobro pazi šta

radi. Ostali, bez krvi u licu i misli u glavi, prihvatiše taj zakljucak kao

što bi prihvatili svaki drugi, jer sami nisu bili u stanju da ma šta

zakljuce.

Mulazim, koga ništa nije moglo izbaciti iz njegovog mira, otišao je

dalje za svojim poslovima. Zaptija je savijao šareni, dugacki cilim

kome nije bilo suðeno da primi komandanta, a pored njega je stao

Salko Hedo, hladan i neosetljiv kao Usud. Za to vreme »zakonoše« su

se razilazile, svaki na svoj nacin i svaki u svom pravcu. Rabin je grabio

sitnim koracima, u želji da što pre stigne kuci i da oseti toplinu i zaklon

porodicnog prostora u kom žive njegova mati i žena. Muderis je išao

nešto sporije, ali duboko zamišljen. Sad kad je sve prošlo neocekivano

lako i dobro, iako dosta grubo i neprijatno, njemu je izgledalo potpuno

jasno da i nije bilo razloga strahovanju i cinilo mu se kao da se on

stvarno nije nikad ni bojao nicega. I mislio je samo kakvu važnost

može da ima ovaj doživljaj za njegovu hroniku i koliko mesta treba da

zauzme u njoj. Dvadesetak redaka bice dosta. Možda i petnaest, pa

cak možda i manje.

I što se više primicao kuci sve je više smanjivao taj broj. A sa svakim

ušteðenim retkom izgledalo mu je da nipodaštava i smanjuje sve oko

sebe, a on, muderis, da se bogati i diže sam u svojim ocima.

Mula Ibrahim i pop Nikola su išli zajedno sve do podnožja Mejdana.

cutali su obojica, iznenaðeni i poraženi izgledom i ponašanjem carskog

pukovnika. Obojica su hitali da što pre stignu kuci i da se vide sa

svojim ljudima. Tu gde su im se putevi rastajali zastadoše za trenutak

i pogledaše se cutke. Mula Ibrahim je kolutao ocima i micao usnama

kao da jednako žvace jednu istu rec koju ne može da izusti. Pop

Nikola, našavši opet svoj osmejak od zlatnih iskara kojim je hrabrio i

sebe i hodžu, izgovori svoju i hodžinu misao:

— Krvava rabota ova vojska, Mula-Ibrahime!

— Ppppravo kažeš, kkkkrkrvava, — mucao je Mula Ibrahim, dižuci obe

ruke i praštajuci se pokretima glave i izrazom lica.

A pop Nikola je teško i polagano stigao svojoj kuci pored crkve.

Docekala ga je popadija ne pitajuci ništa. Odmah je izuo cizme, svukao

mantiju i skinuo kamilavku sa gustog i znojnog spleta riðe i sede kose.

Seo je na malu, prizemnu divananu. Na drvenoj ogradi vec je stajala

caša vode sa komadicem šecera. Pošto se osvežio i zapalio cigaru,

sklopi umorno oci. Ali pred unutarnjim pogledom sevao je još uvek

žustri pukovnik, kao munja koja zablesne coveka i ispuni mu celo

vidno polje, tako da samo nju vidi a ipak ne može da joj razabere lik.

Pop je sa uzdahom oduhnuo dim daleko, govoreci tiho, sam sebi:

— Ja, cudna poganca, baku mu njegovu!

Iz varoši se cuo bubanj a zatim truba jegerskog odreda, prodirna i

vesela, sa novom, neobicnom melodijom.

Tako se veliki preokret u životu kasabe kraj mosta desio bez drugih

žrtava osim Alihodžinog stradanja. Vec posle nekoliko dana život je

krenuo ponovo i izgledao je u suštini nepromenjen. I sam Alihodža je

došao sebi i otvorio kao i ostali trgovci opet svoj ducan u blizini mosta,

samo što je ahmediju nosio od tada spuštenu malo više na desnu

stranu, da mu se ne vidi ožiljak na ranjenom uhu. Ono »olovno ðule«,

koje mu je leglo u grudi kad je ugledao crven krst na ruci austrijskog

vojnika i kroz suze procitao »carske rijeci«, nije doduše išcezlo, ali je

postalo maleno kao zrno sa brojanica, tako da se sa njim dalo živeti. A

nije on bio jedini koji ga je nosio.

I tako su otpocela nova vremena pod okupacijom koju je svet, ne

moguci je spreciti, smatrao u duši privremenom. Šta sve nije prešlo

preko mosta za tih nekoliko prvih godina posle okupacije? Žuto

obojena vojnicka kola prelazila su most sa tutnjem, u dugim nizovima,

i donosila hranu, odecu, nameštaj, dotle neviðene sprave i ureðaje.

U prvo vreme videla se samo vojska. Kao voda iz zemlje izvirali su

vojnici iza svakog ugla i svakog žbuna. Puna ih je caršija, ali ih ima i

po svima ostalim krajevima kasabe. Svaki cas vrisne neka uplašena

žena, jer u avliji ili u šljiviku za kucom naiðe iznenada na vojnika. U

tamnomodrim uniformama, preplanuli od dvomesecnih marševa i

ratovanja, radosni što su živi, željni odmora i uživanja, razmileli su se

po varoši i po okolini. Na mostu ih ima u svako doba dana. Malo ko od

graðana odlazi na kapiju, jer je uvek puna vojnika. Tu sede, pevaju na

raznim jezicima, šale se, kupuju voce u svoje modre šapke sa kožnim

štitom i kokardom od žutog lima u koju su useceni inicijali carevih

imena FJI.

Ali sa jeseni poce da odlazi vojska. Postepeno i neprimetno bivalo ih je

sve manje i manje. Ostali su samo odredi žandarmerije. Oni su uzimali

stanove i spremali sve za stalan boravak.

U isto vreme poceli su da stižu cinovnici, sitni i krupni službenici sa

porodicama i poslugom, a za njima majstori i veštaci za one poslove i

zanate kojih kod nas dotle nije bilo. Bilo ih je ceha, Poljaka, Hrvata,

Maðara i Nemaca.

Ispocetka je izgledalo kao da nailaze slucajno, kako koga vetar

donese, i kao da dolaze na privremen boravak, da žive sa nama

manje-više životom kojim se ovde oduvek živelo, kao da civilne vlasti

treba da produže još za neko vreme okupaciju koju je otpocela vojska.

Meðutim, sa svakim mesecom koji prolazi, broj tih stranaca biva sve

veci. Ali ono što najviše iznenaðuje svet u kasabi i ispunjava ga

cuðenjem i nepoverenjem nije toliko ni njihov broj koliko njihovi

nerazumljivi i nedogledni planovi, njihova neumorna radinost i

istrajnost sa kojom pristupaju izvoðenju tih poslova. Ovi stranci ne

miruju i ne daju nikome da ostane miran; izgleda da su rešeni da

svojom nevidljivom ali sve više osetnom mrežom zakona, naredaba i

propisa obuhvate život sam, sa ljudima, životinjama i mrtvim

stvarima, i da izmene i pomere sve oko sebe; i spoljni izgled kasabe i

navike i naravi živih ljudi od kolevke pa do groba. A sve to rade mirno

i bez mnogo reci, bez sile i izazivanja, tako da covek nema cemu da se

odupre. Ako naiðu na nerazumevanje ili otpor oni odmah zastanu,

negde se nevidljivo dogovore, promene samo pravac i nacin svoga

rada, i opet izvedu ono što su naumili. Svaki posao koji pocnu izgleda

bezazlen, cak besmislen. Premeravaju neku ledinu, obeležavaju drveta

po šumi, pregledaju nužnike i kanale, zagledaju konjima i kravama u

zube, ispituju mere i tegove, raspituju za bolesti u narodu, za broj i

imena vocaka, za vrste ovaca ili peradi. (Izgleda kao da se igraju.

Tako su nerazumljivi, nestvarni i neozbiljni u ocima sveta svi ti njihovi

poslovi.) Pa onda sve to što je vršeno sa toliko pažnje i revnosti

potone negde kao da je propalo zauvek, bez traga i glasa. Ali nekoliko

meseci, cesto i godinu dana posle toga, kad se stvar vec potpuno

zaboravila u narodu, obelodani se odjednom smisao one naoko

besmislene i odavno zaboravljene mere: pozivaju se muktari pojedinih

mahala u Konak i saopštava im se nova naredba o seci šume, o

suzbijanju tifusa, o nacinu prodaje voca i slatkiša, ili o marvenim

pasošima. I tako, sve dan i naredba.

I sa svakom naredbom ogranicava se ili obavezuje u ponecem covek

pojedinac, a proširuje, zaplice, razgranjava život varoši ili sela i svih

njegovih stanovnika zajedno.

Ali u kucama, i to ne samo turskim nego i srpskim, nije se ništa

menjalo. Tu se živelo, radilo i zabavljalo po starom nacinu. Hleb se

mesio u nacvama, kafa pekla u odžaku, rublje parilo u cabrovima i

pralo u »lukšiji« koja ženama nagrize i izranjavi prste; tkalo se i vezlo

na stanovima i ðerðefima. Stari obicaji o slavama, praznicima, i

svadbama održavali su se u potpunosti, o novim koje su stranci

donosili samo se tu i tamo šaputalo i to kao o necem neverovatnom i

dalekom. Ukratko, radilo se i živelo kao oduvek i kao što ce se u vecini

kuca još i petnaest, dvadeset godina posle okupacije raditi i živeti.

Ali zato se spoljni izgled kasabe menjao vidno i brzo. I onaj isti svet

koji je u svojim kucama zadržao u svemu stari red i nije pomišljao da

ga menja, mirio se uglavnom lako sa tim promenama u varoši i primao

ih posle kraceg ili dužeg cuðenja i gunðanja. Naravno da je i tu, kao

što uvek i svuda biva u slicnim prilikama, nov život znacio u stvari

mešavinu starog i novog. Stara shvatanja i stare vrednosti sudarili su

se sa novima, mešali meðu sobom ili živeli uporedo, kao da cekaju ko

ce koga nadživeti. Ljudi su racunali na forinte i krajcare, ali isto tako i

na groše i pare, merili na aršin, na oke i dramove, ali i na metar, na

kilograme i grame, utvrðivali rokove za placanje i isporuke po novom

kalendaru, ali još cešce po starim navikama: o Ðurðevu i o

Mitrovdanu. Po prirodnom zakonu svet se odupirao svemu što je novo,

ali nije u tome išao do kraja, jer je vecini život uvek važniji i preci od

oblika u kome se živi. Samo u izuzetnim pojedincima odigravala se

dublja, istinska drama borbe izmeðu starog i novog. Za njih je nacin

života bio nerazdvojno i bezuslovno vezan sa životom samim.

Takav je covek bio Šemsibeg Brankovic iz Crnce, jedan od najimucnijih

i najuglednijih begova u kasabi. On je imao šest sinova od kojih su

cetvorica bila vec oženjena.

Njihove kuce su sacinjavale citavo jedno malo naselje okruženo

šljivicima i gajevima. Šemsibeg je bio neosporni, cutljivi i strogi

starešina te velike zajednice. Visok, pognut od godina, sa ogromnim

belim, zlatom vezenim kaukom na glavi on samo petkom silazi u

caršiju da klanja džumu u džamiji. Od prvog dana okupacije on se ne

zaustavlja nigde u varoši, ne razgovara ni sa kim i ne gleda oko sebe.

U Brankovica kuce ne sme da uðe nijedan komadic nove nošnje ili

obuce ni nova alatka ili nova rec. Nijednom od sinova ne da ni u kakav

posao koji je u vezi sa novom vlasti, unucad ne pušta u školu. Od toga

cela njihova zajednica trpi štetu; meðu sinovima se oseca

nezadovoljstvo zbog starceve tvrdoglavosti, ali niko ne sme i ne ume

ni jednom reci, ni pogledom jednim da mu se usprotivi. Turci iz caršije,

koji rade i mešaju se sa novim svetom, pozdravljaju Šemsibega kad

prolazi kroz caršiju sa nemim poštovanjem u kome ima i straha i

divljenja i nemirne savesti. Najstariji i najbolji Turci iz varoši odlaze

cesto u Crncu kao na neki hadžiluk da posede i porazgovaraju sa

Šemsibegom. Tu su sastanci onih koji, rešeni da istraju u svom prkosu

do kraja, nisu voljni nipošto i ni u cemu da se poklone pred

stvarnošcu. To su, u stvari, duga sedenja bez mnogo reci i bez

stvarnih zakljucaka.

Šemsibeg sedi i puši na crvenoj serdžadi, umotan i zakopcan leti kao i

zimi, a gosti oko njega. Razgovor je obicno o nekoj novoj

nerazumljivoj i mrskoj meri okupatorskih vlasti ili o turskom svetu koji

se sve više prilagoðava novom redu stvari. Svi oni osecaju potrebu da

pred ovim oporim i dostojanstvenim covekom razastru svoja

ogorcenja, svoje bojazni i nedoumice. I svaki razgovor završava

pitanjima: kuda ovo vodi i gde ce se zaustaviti? Ko su i šta hoce ovi

stranci koji, izgleda, ne znaju šta je odmor i predah, ni mera i granica?

Sa kakvim su sve planovima došli, otkud im tolike potrebe, kao da sve

jedna nice iz druge, i šta ce im sve to, i kakav je to nemir koji ih kao

neko prokletstvo neprestano goni i gura u sve nove poslove i

preduzeca kojima se kraja ne vidi.

A Šemsibeg ih samo gleda i ponajviše cuti. Lice mu je mrko, ne što je

opaljeno suncem nego što iznutra tamni. Pogled tvrd, ali odsutan i

izgubljen. Oci zamucene, a oko crnih zenica belicasto sivi krugovi, kao

u prestarelog orla. Velika usta bez vidljivih usnica, cvrsto stegnuta,

polagano se micu kao da preturaju uvek istu rec koja se ne izgovara.

Pa ipak, ljudi odlaze od njega sa osecanjem olakšanja, ni utešeni ni

umireni, ali dirnuti i poneseni njegovim primerom tvrde i beznadne

nepopustljivosti.

A kad Šemsibeg doðe iduceg petka u caršiju, ceka ga opet neka

promena na ljudima ili zgradama, koje prošlog petka nije bilo. Da ne bi

morao da je gleda on obara oci zemlji, ali tu, u sasušenom ulicnom

blatu vidi tragove konjskih kopita i primecuje kako se pored turskih

okruglih i punih konjskih ploca sve cešce javljaju savijene švapske

potkovice sa oštrim šiljcima na krajevima. Tako mu i tu, u blatu na

zemlji, pogled cita istu nemilosrdnu osudu koju vidi svuda na licima i

stvarima oko sebe, osudu vremena koje se ne da zaustaviti.

Videci da se više ni sa ocima nema kuda, Šemsibeg je prestao da

odlazi uopšte u caršiju. Povukao se potpuno u svoju Crncu i tu je

sedeo kao cutljiv ali strog i neumoljiv domacin, svima težak a sebi

najteži. I dalje su ga posecivali stariji i ugledniji Turci iz kasabe, kao

neku svetu životinju. (Meðu njima narocito Alihodža Mutevelic.) A u

trecoj godini okupacije umro je Šemsibeg bez bolovanja. Presvisnuo je

ne izgovorivši nikad onu gorku rec koju je stalno valjao u starackim

ustima i ne stupivši više nogom u caršiju gde je sve pošlo novim

tragom.

I zaista kasaba naglo menja izgled, jer stranci obaraju drveta, sade

nova na drugim mestima, ispravljaju puteve, prosecaju nove, kopaju

kanale, zidaju javne zgrade. Za nekoliko prvih godina porušeni su u

caršiji istureni ducani koji, pravo govoreci, nisu dotad nikom smetali.

Namesto starinskih ducana sa drvenim cepencima sagraðeni su novi,

tvrdo zidani, sa krovovima pokrivenim crepom ili limom i sa metalnim

roletnama na vratima. (Kao žrtva tih mera trebalo je da bude porušen

i Alihodžin ducan, ali se hodža odlucno odupirao, parnicio i na sve

moguce nacine izvlacio, dok nije uspeo da njegov ducan ostane

onakav kakav je i na mestu na kom je.) Proširen je i uravnat pijac.

Podignut je novi konak, velika zgrada u koju treba da se smeste sud i

kotarska uprava. A vec vojska je radila za svoj racun, još brže i

bezobzirnije nego civilne vlasti. Podizali su barake, krcili i sadili,

menjali izgled citavih brežuljaka.

Stare kasabalije ne mogu da se snaðu i nacude. I upravo kad misle da

je toj nerazumljivoj revnosti došao kraj, stranci otpocnu neki novi, još

nerazumljiviji posao. A kasabalije zastaju i posmatraju te radove ali ne

kao što deca vole da gledaju radnje odraslih, nego naprotiv, kao što

odrasli zastanu za trenutak pred decijim zabavama. Jer tu stalnu

potrebu stranaca da grade i razgraðuju, da kopaju i zidaju, podižu i

preinacuju, tu vecitu njihovu težnju da predvide dejstvo prirodnih sila,

da im izbegnu ili doskoce, to ovde niko ne razume i ne ceni. Naprotiv,

sve kasabalije, a narocito stariji ljudi, vide u tome nezdravu pojavu i

rðav znak. I kad bi bilo po njima, kasaba bi izgledala kao sve

istocnjacke varošice. Što naprsne bilo bi zakrpljeno; što se nagne,

poduprto; ali pre toga i mimo toga niko ne bi bez potrebe i sa planom i

predviðanjem stvarao posao, dirao u temelje graðevina i menjao

bogodani izgled varoši.

Ali stranci su izvodili dalje svoje radove jedan za drugim, brzo,

dosledno, po nepoznatim i dobro spremljenim planovima, na sve vece

iznenaðenje i cuðenje kasabalija. Tako je, za naš svet potpuno

neocekivano, došao red i na rabatni i zapušteni karavan-seraj, koji je

još i takav cinio celinu sa mostom, isto kao i pre tri stotine godina.

Istina, to što se zvalo Kameniti han bilo je vec odavno potpuna

ruševina.

Vrata su bila istrulela, one cipkaste rešetke od mekog kamena na

prozorima polomljene, krov je propao u unutrašnjost zgrade i iz njega

je rastao velik bagrem i gomila bezimenog žbunja i korova, ali su

spoljni, zidovi bili još uvek citavi; pravilni, skladni pravougaonik od

belog kamena stajao je uspravno. U ocima svih kasabalija, od roðenja

do smrti, to i nije bila obicna ruševina nego završetak mosta, sastavni

deo kasabe kao i njihova roðena kuca, i nikad niko ni u snu nije

pomislio da bi se moglo dirnuti u stari han i da bi na njemu trebalo ma

šta menjati, što vreme i priroda sami nisu vec izmenili. Ali jednog dana

je došao red i na to. Najpre su inženjeri dugo premerali oko ruševine,

a onda su došli radnici i nadnicari i poceli da skidaju kamen po kamen i

da plaše i razgone svakojake ptice i sitne zverke koje su se tu

gnezdile. Ubrzo je zaravanak iznad pijaca, pored mosta, ostao kus i

celav a od hana je postala hrpa dobrog, na gomilu složenog kamena.

Za nešto više od godine dana umesto nekadašnjeg karavan-seraja od

belog kamena, podignuta je visoka glomazna kasarna na sprat,

okrecena bledoplavom bojom, pokrivena sivim limom, sa

puškarnicama na uglovima. Na proširenom zaravanku vežbali su po

vas dan vojnike koji su, uz gromku viku kaplara, mucenicki istezali

udove i padali licem u prašinu kao nesrecnici. A uvece su sa

mnogobrojnih prozora te ružne zgrade odjekivali glasovi nerazumljivih

vojnickih pesama, praceni mundharmonikom. Sve dok prodiran glas

vojnicke trube ne bi svojom žalosnom melodijom, od koje su varoški

psi zavijali kao prema glavi, pogasio sve te zvukove i poslednje

svetlosti na prozorima. Tako je nestalo lepe vezirove zadužbine i tako

je kasarna, koju je narod, veran svojim navikama, prozvao Kameniti

han, otpocela svoj život na zaravanku pored mosta, u potpunom

neskladu sa svim što je okružavalo.

Most je ostao potpuno izdvojen i sam.

Istinabog, i na mostu su se dešavale stvari u kojima su se stalne i

nepromenljive navike domaceg sveta sudarale sa novinama koje su

tuðinci i njihov poredak donosili, a u tim sudarima je ono što je staro i

domace bilo redovito osuðeno na popuštanje i prilagoðavanje.

Ukoliko od našeg sveta zavisi, život na kapiji nastavio bi da tece bez

promene. Primecivalo se samo da sada na kapiju dolaze i Srbi i Jevreji

sve slobodnije, u sve vecem broju i u svako doba dana, ne vodeci

racuna kao nekad, o Turcima i njihovim navikama i pravima. Inace je

sve išlo po starom. Preko dana su tu sedele pretrglije, poslovni ljudi

koji presrecu seljanke i kupuju vunu, perad ili jaja, a pored njih

dokone badavadžije koji se pomicu sa suncem sa jednog kraja kasabe

na drugi. Predvece su izlazili i ostali graðani, ljudi od posla i rada, da

tu porazgovaraju ili pocute malo, gledajuci niz veliku zelenu reku

obraslu rakitama i prošaranu pešcanim sprudovima. A noc je bila za

momke i bekrije. Njima se nikad pa ni sada nije znala granica ni u

vremenu zadržavanja ni u postupcima.

U tom nocnom delu života bilo je, bar za prvo vreme, promena i

nesporazuma. Nova vlast je uvela i stalno osvetlenje varoši. Vec prve

godine postavljeni su u glavnim ulicama i po raskrsnicama, na zelenim

direcima, fenjeri u kojima su gorele petroleumske lampe. (Fenjere je

cistio, punio i palio visoki Ferhat, jedan siromašak sa punom kucom

dece, koji je dotada posluživao u ucumatu, pucao uz ramazan iz

prangije i vršio slicne poslove, bez stalne i sigurne plate.) Tako je

osvetljen most na nekoliko mesta, pa i na kapiji. Direk za taj fenjer

prikovan je za onu hrastovu gredu koja je ostala u zidu od

nekadašnjeg cardaka. Taj fenjer na kapiji imao je da izdrži dugu borbu

sa meraklijskim navikama onih koji vole u mraku da pevaju, puše ili

razgovaraju na kapiji, kao i sa razornim nagonima mladica u kojima se

mešaju i sudaraju sevdah, camotinja i rakija. Njih je dražila ta

žmirkava svetlost, i toliko puta su i fenjer i gasna lampa osvanuli

polupani. Mnogo je globa i osuda palo zbog toga fenjera. Jedno vreme

je narocit opštinski stražar cuvao tu svetlost. Tako su nocni posetioci

kapije imali sada i živog svedoka, koji im je bio još neprijatniji od

fenjera. Ali vreme je vršilo svoj uticaj i novi naraštaji su se s

vremenom navikli i izmirili s tim da svojim nocnim osecanjima puštaju

maha pri slaboj svetlosti opštinskog fenjera, a da se ne bacaju svaki

put na njega kamenom, štapom ili prvim tvrdim predmetom koji im

doðe do ruke.

To je bilo utoliko lakše što se u nocima sa mesecinom, kad je kapija

bila narocito posecena, fenjeri nisu uopšte palili.

Samo jedanput godišnje most je imao da podnese veliko osvetlenje. U

predvecerje 18. avgusta svake godine, o carevom roðendanu, vlasti su

kitile most vencima od lišca i redom mladih borova, a sa prvim

mrakom planuli bi nizovi fenjera i sitnih svetlosti na stotine limenih

kutija od vojnickih konzerva, ispunjenih lojem i stearinom, plamsale su

u dugim redovima po ogradi mosta. One su osvetljavale povor mosta,

dok su se njegovi krajevi, kao i stubovi na kojima pociva, gubili u tami,

tako da je osvetljeni deo izgledao kao da lebdi u prostoru. Ali svaka

svetlost brzo dogori i svaka svecanost proðe. Vec sutradan most je

opet bio ono što je. Samo je deci iz onog naraštaja ostala u ocima

nova i neobicna slika mosta pod kratkotrajnom igrom svetlosti, živa i

upecatljiva, ali kratka i prolazna kao san.

Pored stalnog osvetlenja nove vlasti su zavele na kapiji i cistocu,

upravo narocit nacin cistoce, koji je odgovarao njihovim shvatanjima.

Kore od voca, seme od lubenica i ljuske od lešnjaka i oraha nisu sada

ostajali danima po kamenim plocama, dok ih kiša ne spere ili vetar ne

odnese. Sve je to svakog jutra meo i cistio narocit opštinski cistac. I

to, na kraju, nije nikoga smetalo, jer ljudi se pomire sa cistocom i kad

nije ponikla iz njihovih navika i potreba; naravno pod uslovom da ne

moraju oni licno da je održavaju.

Bila je još jedna novina koju su donela okupatorska vremena i novi

ljudi: na kapiju je poceo, prvi put otkad ona postoji, da dolazi ženski

svet. cinovnicke žene i kceri, njihove služavke i dadilje zaustavljale su

se tu u razgovoru ili dolazile o praznicima da sede, zajedno sa svojim

pratiocima vojnog ili civilnog reda. To nije bivalo cesto, ali je ipak

kvarilo raspoloženje starijim ljudima, koji su dolazili da tu nad vodom

popuše u miru i tišini svoj cibuk, a zbunjivalo i uzbuðivalo mlaðe.

Postojala je, naravno, oduvek izvesna veza izmeðu kapije i ženskog

sveta u kasabi, ali samo utoliko što su muškarci dolazili da devojkama

koje prelaze most dobace poneku laskavu rec ili da svoje zanose, jade

i sporove zbog žena, rasprave ili odboluju tu na kapiji. Mnogi je samac

tu presedeo sate i dane u tihom pevanju (»samo za svoju dušu«), ili u

duvanskom dimu, ili prosto u nemom posmatranju brze vode, placajuci

tako svoj arac tome zanosu kome svi dugujemo i od koga malo ko

može da se otme. Mnogi je suparnicki sukob meðu mladicima tu

raspravljen i izglaðen, mnoga ljubavna spletka smišljena. Mnogo je o

ženama i ljubavi govoreno ili maštano, mnoga strast se rodila i mnoga

ugašena. Svega toga je bilo, ali žene, u svom liku, nisu se nikad

zadržavale ni sedele na kapiji, ni hrišcanske ni, pogotovo,

muslimanske. Sad se to promenilo.

Praznikom i nedeljom viðale su se na kapiji kuvarice, stegnute u pasu,

crvene u licu, sa prekipelim salom iznad i ispod midera od koga im dah

staje. Sa njima su njihovi narednici u išcetkanim uniformama, sa

bleštavim metalnim dugmetima, sa crvenim gajtanima i »šicarskim«

pomponima na grudima. A radnim danom, predvece, išetaju cinovnici i

oficiri sa svojim ženama, zaustavljaju se na kapiji, razgovaraju na

svom nerazumljivom jeziku, smeju se glasno i krecu slobodno.

Te dokone, slobodne i nasmejane žene bole su oci svima, nekom

manje nekom više. Svet se cudio i snebivao jedno vreme, a zatim je

poceo da se navikava na to kao što se navikao na tolike druge novine,

iako ih nije primao.

Uopšte, može se reci da su sve te promene na mostu bile neznatne,

površne i kratkotrajne. Mnogobrojne i zamašne promene u duhovima i

navikama graðana i spoljnjem izgledu varoši kao da su prolazile mimo

mosta ne dodirujuci ga. Izgledalo je kao da ce beli, drevni most, koji je

preturio preko sebe tri veka bez traga i ožiljka, ostati i »pod novim

carem« nepromenjen i odoleti i ovoj poplavi novina i promena kao što

je uvek odolevao i najvecim »povodnjama« i iz razbesnelih masa

mutne vode, koje bi ga preplavile, iskrsavao nedirnut i beo kao

preporoðen.

Tako je sada život na kapiji bio još življi i šareniji.

Sada se po vas dan i još u neko doba noci smenjivao na kapiji sav taj

mnogobrojni i šareni svet, naši i strani, mladi i stari. Svi su oni bili

zabavljeni sami sobom i zaokupljeni samo mislima, ceifovima ili

strastima koje su ih dovele na kapiju. Zato i nisu obracali pažnju na

prolaznike koji su, voðeni drugim mislima i svojim brigama, prelazili

most oborene glave ili odsutna pogleda, ne gledajuci ni levo ni desno i

ne obaziruci se na one koji sede na kapiji.

Meðu takve prolaznike svakako je spadao i gazda Milan Glasincanin sa

Okolišta. Visok, mršav, bled i pognut covek. Celo mu telo izgleda

prozracno i bez težine, a na olovnim stopalima. Stoga se u hodu klati i

povija kao ripida u decijim rukama na litiji. Kosa i brkovi sedi kao u

starca, oci oborene. Takav, on sada prolazi ovuda korakom mesecara.

Ne primecuje da se išta na kapiji i u svetu izmenilo, i sam gotovo

neprimecen od sveta koji dolazi ovamo da sedi, mašta, peva, trguje,

razgovara ili dangubi. Stariji ga zaboravljaju, mladež ga se ne seca,

stranci ga ne poznaju. A ipak, njegova je sudbma u tesnoj vezi sa

kapijom, sudeci bar po onom što se o njemu još pre desetak dvanaest

godina govorilo ili šaputalo u kasabi.

Milanov otac, gazda Nikola Glasincanin, doselio se u kasabu nekako u

vreme kad je buna u Srbiji bila u najvecem jeku. Kupio je lepo imanje

na Okolištima. Stalno se održavalo mišljenje da je on odnekud

pobegao sa teškim ali ne dobro stecenim parama. Niko za to nije imao

dokaza i svak je tu stvar samo upola verovao. Ali niko je nije potpuno

odbijao. Dvaput se ženio, ali mu se nije dalo u deci. Podigao je samo

ovoga sina, Milana, i njemu je ostavio sve što je imao, javno i skrovito.

I Milan je imao sina jedinca, Petra. Imanje bi mu doteklo i preteklo da

nije imao jednu, jednu jedinu, ali svemocnu strast — kocku.

Pravi kasabalija nije po prirodi kockar. Kao što smo videli, njihove

strasti su druge i drugacije; neumerena ljubav prema ženama,

sklonost ka picu, pesmi, skitnji ili dokonom maštanju pored rodne

reke. A covekova sposobnost je ogranicena u svemu, pa i u tome.

Stoga se strasti u njemu sukobljavaju, potiskuju i cesto potpuno

iskljucuju jedna drugu. To ne znaci da u kasabi nije bilo ljudi odanih i

tome poroku, ali je stvarno broj kockara bio vazda malen, u poreðenju

sa drugim varošima, i u vecini slucajeva to su bili stranci ili doseljenici.

Svakako, Milan Glasincanin je bio jedan od njih. Od najranije mladosti

on se sav predao kocki. Kad ne bi u kasabi našao društvo koje mu

treba za igru, odlazio je cak u drugi kadiluk, odakle se vracao ili pun

para, kao trgovac sa vašara, ili praznih džepova, bez sata i lanca, bez

duvanske kutije i prstena, ali u svakom slucaju bled i neispavan kao da

je bolovao.

Inace, njegovo rodno mesto bio je Ustamujica han, na dnu višegradske

caršije. Tu ima uska sobica bez prozora u kojoj danju gori sveca i u

kojoj se uvek naðu tri-cetiri coveka kojima je kocka preca od svega.

Tu, zatvoreni, u duvanskom dimu i ustajalom vazduhu, zakrvavljenih

ociju, suvih usta i drhtavih ruku, oni sastave cesto dan i noc, služeci

svojoj strasti, kao mucenici. U tom sobicku je Milan proveo dobar deo

svoje mladosti i ostavio dobar deo svoje snage i svog imetka.

Nije mu bilo mnogo više od trideset godina kad se sa njim desila nagla

i za vecinu sveta neobjašnjiva promena, koja ga je zauvek izlecila od

njegove teške strasti, ali u isto vreme izmenila njegov život i potpuno

ga preobrazila.

Jedne jeseni, ima od tada oko cetrnaest godina, naišao u han neki

stranac. Ni star ni mlad, ni ružan ni lep, srednjih godina i srednjeg

stasa, cutljiv a osmejkuje se samo ocima. Poslovan covek koji je sav

usredsreðen na stvar zbog koje je došao. Zanocio tu i sa sumrakom

naišao u onaj sobicak u kome su još od posle podne bili zatvoreni

kockari. Primili su ga sa nepoverenjem, ali se držao tako tiho i

skromno da nisu ni primetili kad je i on poceo da stavlja omanje uloge

na kartu. Više je gubio no dobivao, mrštio se zbunjeno i nesigurnom

rukom vadio srebrn novac iz unutrašnjih džepova. Pošto je izgubio

dosta, morali su da mu daju karte da i on podeli. Delio je najpre sporo

i oprezno pa zatim sve življe i slobodnije. Igrao je bez uzbuðenja ali

smelo i do kraja. Gomila srebrnog novca rasla je pred njim. Igraci

poceše da izostaju. Jedan ponudi zlatan lanac na kartu, ali stranac to

hladno odbi izjavljujuci da samo u novac igra.

Oko jacije igra se prekide, jer niko nije više imao gotova novca pri

sebi. Milan Glasincanin je bio poslednji, ali najposle i on se morao

povuci. Stranac se uctivo oprostio i otišao u svoju sobu.

Sutradan se igralo ponovo. I opet je stranac naizmence gubio i

dobivao, uvek više dobivajuci nego gubeci, tako da su i opet kasabalije

ostale bez gotovine. Gledali su mu na ruke i u rukave, posmatrali ga

sa svih strana, donosili nove karte i menjali mesta na seciji ali ništa

nije pomagalo. Igrali su prostu i zloglasnu igru otuzbir (trideset i

jedan), koju su svi poznavali od detinjstva, ali nacin strancevog igranja

nisu mogli da uhvate. cas je vukao na dvadeset i devet, pa i na

trideset, a cas je ostajao na dvadeset i pet. Primao je svaki ulog,

najmanji kao i najveci, prelazio je preko sitnih nepravilnosti pojedinih

igraca kao da ih ne primecuje, ali je vece otklanjao hladno i bez

mnogo reci.

Milana Glasincanina je mucilo i dražilo prisustvo ovog stranca u hanu.

Tih dana se inace osecao loman i groznicav. Zaricao se da nece više

igrati, pa opet je dolazio i gubio sve do poslednje pare i vracao se kuci,

pun jeda i srama. cetvrte ili pete veceri poðe mu za rukom da se

savlada i ostane kod kuce. Bio je pripremio novac i obukao se, ali ipak

ostade pri prvoj odluci. Glava mu je bila teška i dah nemiran. Vecerao

je brzo, nadvoje-natroje, i ne znajuci šta jede. Posle je nekoliko puta

izlazio pred kucu, pušio, šetao i posmatrao dole pod sobom zamrlu

kasabu u svetloj jesenjoj noci. Šetajuci tako dugo, ugleda odjednom

nejasan lik kako ide drumom, skrece i zastaje pored njegove ograde.

— Dobro vece, komšija! — viknu nepoznati. Po glasu poznade: bio je

stranac iz hana. covek je ocigledno došao zbog njega i želeo da

razgovara. Milan se primace ogradi.

— Ti ne doðe veceras u han? — pitao je stranac mirno i hladno, kao

uzgred.

— Nisam nešto oran danas. Tamo su ostali igraci.

— Nema više nikoga. Svi se razišli prije vremena. Nego ajde da

okrenemo nas dvojica.

— Dockan je, bogami, a i nema se gdje.

— Sješcemo dolje na kapiju. Sad ce mjesec izgrijati.

— Ama nije mu vrijeme, — brani se Milan, a usta mu došla kao

drvena, i reci kao tuðe.

Stranac je stajao dalje i cekao, kao da i ne pomišlja da bi moglo

drukcije nego što on kaže.

I zaista, Milan otkljuca vratnice na bašti i krenu sa covekom, iako se i

recima i mislima i poslednjim naporima volje otimao toj tihoj sili koja

ga je vukla a kojoj se nije mogao oteti, ma koliko da ga je vreðala i

izazivala u njemu otpor i odvratnost prema strancu.

Spustiše se brzo niz Okolišta. Krupan i vec nacet mesec zaista se digao

iza Staniševca. Most je izgledao beskrajan i nestvaran, jer mu se

krajevi gube u mlecnoj magli a stubovi pri dnu tonu u tami; jedna

strana svakog stuba i luka jarko je osvetljena, a druga u potpunoj

senci; te obasjane i tamne površine lome se i seku u oštrim crtama

tako da ceo most lici na cudnu arabesku nastalu u trenutnoj igri

svetlosti i mraka.

Na kapiji nije bilo žive duše. Sedoše. Stranac izvadi karte. Milan zausti

još jednom da kaže kako je nezgodno, kako se ne razabiru dobro karte

i ne raspoznaje novac, ali stranac se nije više obazirao na njega.

Otpoce igra.

Ispocetka su još govorili poneku rec, ali kako je igra rasla, zacutaše

potpuno. Samo savijaju cigare i pale jednu o drugu. Karte preðoše

nekoliko puta iz jednih ruku u druge, ali se na kraju ustališe kod

stranca. Novac je bezglasno padao na kamen po kome se hvatala

tanka rosa. Nastupio je onaj trenutak koji je Milan dobro poznavao,

kad stranac vuce na dvadeset i devet dvojku i na trideset keca. Njemu

se steglo grlo potpuno i zamaglio pogled. A strancevo lice na mesecini

još mirnije nego obicno. Za nepun sat Milan je ostao bez novaca.

Stranac mu je predložio da ode do kuce i uzme, a on ce ga pratiti.

Otišli su i vratili se, i nastavili igru. Milan je igrao kao nem i slep;

mišlju je pogaðao kartu i znakovima kazivao šta hoce. Uopšte, kao da

su karte izmeðu njih dvojice postale sporedne i samo kao povod za

ocajnicko rvanje bez predaha. Kad je opet ostao bez novca, stranac

mu je naredio da ide kuci i donese, a on je ostao na kapiji pušeci. Nije

smatrao za potrebno da ga prati, jer više nije moglo biti ni pomisli da

bi Milan mogao ne poslušati ili prevariti i ostati kod kuce. I Milan je

poslušao, bez pogovora otišao i pokorno se vratio. Tada se sreca naglo

okrenula. Milan je povratio gubitak. Od uzbuðenja mu se još više

stegao onaj cvor u grlu. Stranac je stao da podvostrucava ulog, pa

potrostrucava. Igra je bivala sve brža i sve oštrija. Izmeðu njih je

siktala karta i tkala para u srebru i zlatu. Obojica su cutali. Milan je

samo uzbuðen disao, znojeci se i hladeci, naizmence, u blagoj noci, na

mesecini. Igrao je, delio i pokrivao, ali ne što mu se igra nego što

mora. Osecao je da mu ovaj stranac izvlaci ne samo novac, dukat po

dukat, nego i srž iz kostiju i krv iz damara, kap po kap, i da ga

napuštaju snaga i volja sa svakim novim gubitkom. S vremena na

vreme bi pogledao ispod oka svog protivnika u igri. Ocekivao je da ce

ugledati satansko lice sa iskeženim zubima i sa ocima kao žeravica, ali

naprotiv, pred njim je stalno stajao strancev obicni lik, sa napregnutim

izrazom coveka koji radi svoj svakidašnji posao, koji žuri da svrši što

je zapoceo, i kome i samom nije lako ni prijatno.

Ubrzo, Milan je opet izgubio svu gotovinu. Tada stranac predloži da

igraju za mat, pa za zemlju i imanje.

— cetiri zdrave madžarije mecem, a ti dorata sa sedlom. Je l' ti pravo?

— Jeste.

Tako je otišao dorat a za njim još dva tovarna konja, pa krave i telad.

Kao brižan i pribran trgovac, stranac je nabrajao sve po imenu stoku iz

Milanove štale i tacno procenjivao svaku glavu, kao da je roðen i

odrastao u toj kuci.

— Evo jedanaest dukata za onu tvoju njivu zvanu salkuša! Je li rijec?

— Rijec!

Stranac je delio. U pet karata Milan je imao svega dvadeset i osam.

— Još? — pitao je mirno stranac.

— Još jednu, — izgovori Milan jedva cujnim šapatom a sva krv pojuri

ka srcu.

Stranac mirno okrenu kartu. Bila je dvojka, spasonosna karta. Milan

ravnodušno procedi kroz zube:

— Dosta!

Grcevito je stezao i krio karte. Trudio se da licu da što ravnodušniji

izraz, kako protivnik ne bi pogodio na koliko je on stao.

Tada stranac poce da izvlaci za sebe, otvoreno. Kad je došao na

dvadeset i sedam on zastade, pogleda mirno Milana u oci, ali on obori

pogled. Stranac okrenu još jednu kartu. Bila je dvojka. Uzdahnu kratko

i jedva cujno. Izgledalo je da ce stati na dvadeset i devet i Milanu poce

vec da se vraca krv u glavu u predosecanju pobednicke radosti. Ali

tada se stranac trgnu, isturi jace grudni koš i zabaci glavu da mu na

mesecini blesnuše celo i oci, i okrenu još jednu kartu. Opet dvojka.

Izgledalo je neverovatno da tri dvojke iziðu gotovo jedna za drugom

pa ipak je bilo tako. Na izvrnutoj karti Milan ugleda svoju njivu, onako

pooranu kakva je u prolece kad je najlepša. Zakovitlaše se brazde oko

njega kao u nesvestici, ali ga strancev mirni glas dozva sebi.

— Otuz bir! Njiva je moja.

Došle su na red druge njive, pa obe kuce, pa hrastov gaj u Osojnici. U

proceni su se redovno slagali. Ponekad bi Milan dobio i prigrabio

dukate. Nada bi blesnula kao zlato, ali posle dve-tri nesrecne »ruke«

on je ostajao bez novaca i ulagao opet imanje.

Kad je igra kao bujica sve odnela, oba igraca zastadoše za trenutak,

ne da predahnu, jer toga su se obojica, izgleda, bojala, nego da

razmisle u što bi mogli dalje da igraju. Stranac je bio sabran, sa

izgledom brižnog poslenika koji se odmara posle prve polovine posla

ali kome se žuri da preðe na drugu. Milan je ukocen, sav ostudenio;

srce mu bije u ušima i kameno sedište pod njim raste i tone. Tada

stranac progovori onim svojim jednolicnim, dosadnim glasom, malo

kroz nos.

— Znaš šta je, prijatelju? Da okrenemo još jednom, ali sve za sve. Ja

dajem sve što sam veceras dobio, a ti život. Ako dobiješ, sve je opet

tvoje kao što je i bilo, pare, mal i zemlja. Ako izgubiš, ti skaci s kapije

u Drinu.

I to je govorio isto onako suvo i poslovno kao i sve ostalo, kao da se

radi o najobicnijoj pogodbi izmeðu dvojice kockara, ogrezlih u igri.

Ovo je došlo da se duša gubi ili spasava, pomisli Milan i ucini napor da

se digne, da se otme tome nerazumljivom vrtlogu koji je sve odneo pa

sada evo, vuce i njega neodoljivom snagom u sebe, ali ga covek

jednim jedinim pogledom vrati na njegovo mesto. I kao da igraju u

hanu, sa ulogom od tri-cetiri groša, on pognu glavu i pruži ruku.

Presekoše obojica. U stranca je cetvorka a u Milana desetka. Na njemu

je bilo da podeli. To ga ispuni nadom. Delio je, a stranac je tražio sve

nove karte.

— Još! Još! Još!

Pet karata je izvukao covek i tek onda rekao: dosta! Sad je vukao

Milan. Kad je došao do dvadeset i osam, zastao je jedan tren oka,

pogledao skupljene karte stranceve i njegovo zagonetno lice. Ni

naslutiti se nije moglo na koliko je stao, ali je bilo vrlo verovatno, da

ima više od dvadeset i osam; prvo, jer on veceras na niskim brojevima

ne ostaje i drugo, jer ima pet karata. I sabravši poslednju snagu, Milan

okrenu još jednu kartu. Bila je cetvorka. Dakle: trideset i dva, i tropa.

Gledao je, ali nije mogao ocima da veruje. Izgledalo mu je nemoguce

da se tako sve odjednom gubi. Od nožnih prsta do temena nešto

vatreno i šumno prostruja kroz njega. Sve mu odjednom postade

jasno: i šta je vrednost života, i šta je covek i šta njegova prokleta i

neobjašnjena strast da se igra sa svojim i sa tuðim, sa samim sobom i

sa svim oko sebe. Sve je jasno i belodano kao da je svanulo i kao da

je sanjao da je igrao i izgubio, ali sve je u isto vreme istinito,

neopozivo i nepopravljivo. Htede nešto da zausti, da jaukne, da

pozove nekog u pomoc, bar uzdahom jednim, ali nije nalazio ni toliko

snage u sebi.

Pored njega stranac je cekao.

I tada, odjednom, zakukurika petao negde na obali, tanko i glasovito,

jednom, pa odmah i drugi put. Bio je tako blizu da se culo kako lupa

krilima. U isti mah poleteše rasturene karte, kao na vetru, prosu se i

rasturi novac, zaljulja se cela kapija iz temelja. Milan zatvori oci od

straha i pomisli da je došao poslednji cas. Kad je ponovo otvorio oci

video je da je sam. Njegov protivnik u igri prsnuo je kao mehur od

sapunice i sa njim je nestalo i karata i novca sa kamene ploce.

Krnj mesec, narandžaste boje, plivao je u dnu vidika. Dizao se

prohladan vetar. Šum vode u dubini postao je glasniji. Milan je opipao

pažljivo kamen na kome sedi, nastojeci da se pribere i razazna gde je i

šta je to sa njim, zatim se teško digao i kao na tuðim nogama krenuo

kuci na Okolišta.

Jececi i posrcuci jedva je stigao do pred kucu, tu je pao kao ranjenik,

udarivši tupo telom o vrata. Probuðeni ukucani su ga uneli u postelju.

Dva meseca je ležao u groznici i u bunilu. Mislili su da nece moci

ostati. Pop Nikola je dolazio i sveštao mu masla. Pa ipak je došao sebi i

pridigao se, ali kao drugi covek. To je sada bio starac pre vremena i

osobenjak koji živi povuceno, govori malo i ne druži se s ljudima više

nego što mora. Na licu, koje ne poznaje osmejka, stalan izraz bolne,

napregnute pažnje. Gleda samo svoju kucu i ide za svojim poslom, kao

da nikad nije znao ni za društvo ni za karte.

Još dok je bolovao ispricao je pop-Nikoli sve što mu se desilo one noci

na kapiji, a docnije je kazao stvar još dvojici dobrih prijatelja, jer je

osecao da sa tom tajnom na duši ne bi mogao živeti. Svet je nešto

nacuo i, kao da je malo ono što je uistinu bilo, još nadodao i iskitio

celu pricu, a zatim je, kao što svet obicno radi, skrenuo pažnju na

drugu neciju sudbinu i zaboravio Milana i njegov doživljaj. Tako ovo

što je ostalo od nekadašnjeg Milana Glasincanina živi, radi i krece se

meðu kasabalijama. Mlaði naraštaj ga zna samo ovakvog kakav je

sada i ne sluti da je ikad bio drugaciji. I on sam kao da je sve

zaboravio. I kad, silazeci od kuce u kasabu, prelazi most teškim i

sporim korakom mesecara, on prolazi mimo kapije bez najmanjeg

uzbuðenja, cak i bez secanja. Ne dolazi mu ni u pamet da bi ta sofa sa

belim kamenim sedištima i bezbrižnim svetom mogla imati neke veze

sa onim strašnim mestom, negde na kraju zemlje, na kome je jedne

noci igrao svoju poslednju igru, stavljajuci na varljivu kartu sve što

ima, i sebe sama i svoj život na obadva sveta.

Uopšte, Milan se cesto pitao da li ceo onaj nocni doživljaj na kapiji nije

bio samo san koji je on snivao dok je ležao onesvešcen pred kucnim

vratima, samo posledica a ne uzrok njegove bolesti. Pravo govoreci, i

pop Nikola i ona dvojica prijatelja kojima se poverio bili su više skloni

da celu Milanovu pricu smatraju tlapnjom, maštanijom, koja mu se

prividela u groznici. Jer, u stvari, niko od njih ne veruje da ðavo igra

otuzbir i izvodi na kapiju onoga koga hoce da upropasti. Ali naši su

doživljaji cesto tako zamršeni i teški da nije cudo što ih ljudi pravdaju

ucešcem samog Satane, nastojeci tako da ih objasne ili bar ucine lakše

podnošljivim.

Sad, kako bilo da bilo, sa ðavolom ili bez njegove pomoci, na snu ili u

istini, sigurno je da se Milan Glasincanin, pošto je prekonoc izgubio

zdravlje i mladost i silan novac, kao cudom oslobodio zauvek svoje

strasti. I ne samo to. Na pricu Milana Glasincanina nadovezuje se prica

o još jednoj drugoj sudbini, a i njen konac polazi od kapije.

Sutradan posle one noci kad je Milan Glasincanin (u snu ili na javi)

igrao strašnu i poslednju igru na kapiji, svanuo je suncan jesenji dan.

Bila je subota. Kao uvek subotom, na kapiji su se iskupljali višegradski

Jevreji, trgovci, sa muškom decom. Dokoni i svecani, u atlasli

cakširama i cohali džemadanima, sa zagasitocrvenim, plitkim fesovima

na glavi, oni su strogo svetkovali dan gospodnji šetajuci pored reke

kao da nekog traže u njoj. Ali najviše su sedeli na kapiji, vodili glasne i

žive razgovore na španskom jeziku, izgovarajuci samo psovke srpski.

Meðu prvima je toga jutra stigao na kapiju Bukus Gaon, najstariji sin

pobožnog, cestitog i siromašnog berberina Avrama Gaona. Bilo mu je

šesnaest godina a još nije bio našao stalan posao ni odreðeno zvanje.

Mladic je, mimo sve Gaone, imao neki lud vetar u glavi, koji mu nikako

nije dao da se urazumi i smiri na jednom zanatu i koji ga je gonio da

svuda i u svemu traži nešto više i lepše za sebe. Kad je hteo da sedne,

pogledao je da li je cisto kameno sedište. Tako je u sastavku izmeðu

dve ploce ugledao tanku prugu žuta sjaja. To je bio blesak zlata, tako

drag ljudskim ocima. Pogledao je bolje. Nije moglo biti sumnje: tu je

zapao odnekud dukat. Mladic se okrenu oko sebe, gledajuci da li ga ko

ne posmatra i tražeci nešto cime bi mogao išcackati dukat, koji mu se

osmehivao iz kamenog šipila. Ali odmah se seti da je subota i da bi bilo

zazor i grehota ma kakav posao raditi. Uzbuðen i zbunjen, seo je na to

mesto i nije se dizao sa njega sve do podne. A kad je bilo vreme rucku

i kad su se svi Jevreji, stari i mladi, razišli kucama, on je našao deblju

jecmenu slamku i zaboravljajuci greh i praznik oprezno izgurao dukat

izmeðu ploca. Bila je zdrava madžarija, tanka i gotovo bez težine kao

sitan, suv list. Zadocnio je na rucak. I kad je seo za oskudnu sofru za

kojom je bilo njih trinaestero (jedanaestero dece i otac i majka), nije

ni slušao kako ga otac grdi i naziva dangubom i neradnikom koji ni na

gotov rucak ne može na vreme da stigne. U ušima mu je šumelo i pred

ocima bleštalo. Pred njim su se otvarali dani neslucene raskoši o kojoj

je uvek maštao. cinilo mu se da u džepu nosi sunce.

Sa tim dukatom Bukus je bez mnogo razmišljanja otišao sutra u

Ustamujica han, uvukao se u onaj sobicak gde se gotovo u svako doba

dana i noci okrece karta. O tome je uvek snivao, ali nikad nije imao

toliko novca da bi smeo da uðe i okuša srecu. Sad je mogao da ostvari

taj san.

Tu je proveo nekoliko bolnih i uzbudljivih sati. Najpre su ga svi

docekali sa prezirom i nepoverenjem. Kad su videli da menja

madžariju, pomislili su odmah da je pokrao nekoga, ali su pristali da

prime i njegov ulog. (Jer, kad bi igraci ispitivali poreklo svacijeg novca,

ne bi se igra mogla nikad ni sastaviti.) Ali tada je nastala za pocetnika

nova muka. Kad bi dobivao, udarala mu je krv u glavu i pogled mu se

maglio od znoja i vreline. A kad bi naišao veci gubitak, cinilo mu se da

mu dah staje i srce zamire. Ali posle svih tih muka od kojih je svaka

izgledala kao bezizlazna, te veceri je ipak izišao iz hana sa cetiri

dukata u džepu. Pa iako je, od uzbuðenja, bio sav slomljen i u groznici,

kao da su ga vatrenim prucem šibali, išao je uspravno i gordo. Pred

užarenim pogledom otvarali su mu se daleki i sjajni vidici koji su

zasenjivali njegovu porodicnu bedu i brisali celu ovu kasabu iz temelja.

Išao je kao opijen, svecanim korakom. Prvi put u životu osecao je ne

samo blesak i zvuk nego i težinu zlata.

Još te iste jeseni Bukus je, iako mlad i zelen, postao skitnica i kockar

od zanata i napustio roditeljsku kucu. Stari Gaon je kopneo od sramote

i žalosti za prvencem sinom, a sva jevrejska opština je osecala tu

nesrecu kao svoju. Posle je napustio kasabu i otišao u svet za svojom

zlom kockarskom sudbinom. I nikad se više, evo ima cetrnaest godina,

nije culo o njemu. To je od njega ucinio, kaže se, »ðavolji dukat« koji

je našao na kapiji i išcackao ga u subotnji dan.

Nastupala je cetvrta godina okupacije. Izgledalo je kao da se sve

prilicno smirilo i »uhodalo«. Ako se i ne vraca nepovratna »slatka

tišina« turskih vremena, ono bar pocinje da se ustaljuje red po novim

shvatanjima. Ali tada se ponovo uzmuti u zemlji, iznenada stiže nova

vojska u kasabu, i opet se pojavi straža na kapiji. Do toga je došlo na

ovaj nacin.

Nova vlast je te godine pocela sa regrutacijom u Bosni i Hercegovini.

To je izazvalo živu uzbunu u narodu, narocito meðu Turcima. Oni su

pre pedeset godina, kad je Sultan uveo prvi nizam, redovnu vojsku na

evropski nacin odevenu, vežbanu i opremljenu, digli bunu i vodili

citave male ali krvave ratove, jer nisu hteli da obuku kaursko odelo i

mecu na sebe kaiše koji su se ukrštali na grudima i tako stvarali mrski

simbol krsta. A sad su morali da obuku to isto omraženo »tijesno

odijelo« i to još u službi tuðeg cara druge vere.

Još odmah prve godine posle okupacije, kad su vlasti pocele da vrše

numerisanje domova i popis stanovništva, kod turskog sveta su te

mere izazvale nepoverenje i probudile neodreðene, ali duboke bojazni.

Kao uvek u takvim prilikama, najugledniji i najuceniji meðu

kasabalijskim Turcima sastali su se tada neprimetno da se dogovore o

znacenju tih mera i držanju koje treba prema njima zauzeti.

Jednog majskog dana našli su se na kapiji, kao slucajno, ti »prvi ljudi«

i zauzeli sva mesta na sofi. Pijuci mirno kafu i gledajuci preda se, oni

su gotovo šapatom govorili o novim sumnjivim merama vlasti. Svi su

bili nezadovoljni zbog tih novih mera. One su po svojoj prirodi bile

protivne svima njihovim shvatanjima i navikama, jer je svaki od njih

osecao kao izlišno i nerazumljivo poniženje to mešanje vlasti u

njegove licne stvari i njegov porodicni život. Ali niko nije znao da

protumaci pravi smisao toga popisa ni da kaže na koji nacin bi mu se

trebalo odupreti. Meðu njima je sedeo i Alihodža, koji je inace retko

dolazio na kapiju, jer ga uvek bolno zasvrbi desno uho samo kad

ugleda one kamenite basamake koji vode na sofu.

Višegradski muderis Huseinaga, covek književan i pricalo, tumacio je,

kao najpozvaniji, šta bi moglo da znaci ovo obeležavanje kuca

brojevima i popis dece i odraslih.

— To je kaurski obicaj, kako mi se cini, oduvijek. Ima tridesetak

godina, ako nema i više, bio je u Travniku vezir Tahirpaša Stambolija.

Bio je poturcenjak, ali neiskren i munafik, ostao u duši vlah ko što je i

bio. Pricali su ljudi da je pored sebe imao zvonce pa kad zove koga od

momaka, on kuca u ono zvonce ko vlaški pop, sve dok se onaj ne

odazove. E, taj je Tahir-paša prvi stao da broji kuce po Travniku i da

na svaku udara tahtu sa brojem. (Zato su ga i prozvali »tahtar«.) Ali

narod se pobuni pa pokupi sve one tahte sa kuca, snese ih na jedno

mesto i zapali. Krv je htela zbog toga da padne. Ali, srecom, to se culo

u Stambolu, te ga digoše sa Bosne. Trag mu se zameo! E sad, ovo je

nešto na tu ruku. Hoce Švabo da ima tefter od svega pa i od naših

glava.

Svi su gledali preda se slušajuci muderisa, koji je bio poznat po tome

što je više voleo da nadugacko prica tuða secanja nego da jasno i

kratko kaže svoje mišljenje o onome što se danas dešava.

Kao uvek, Alihodža prvi izgubi strpljenje.

— Nije ovo Švabi u vjeri, muderis efendija nego u racunu. Ne igraju se

oni i ne dangube ni kad spavaju, nego gledaju svoj poso. To se sada

još ne vidi, ali ce se viditi za koji mjesec ili za godinu. Jer, pravo je

govorio rahmetli Šemsibeg Brankovic: »Švapski su lagumi na dugu

fitilju!« Ovo brojenje kuca i ljudi, kako ja hesapim, ili mu treba za neki

nov namet ili misli da kupi ljude na kuluk ili na vojsku. A more biti i za

jedno i za drugo. I, ako mene pitate šta treba da cinimo, ja ovako

mislim. Da dižemo odmah bunu, mi za to vojska nismo. To i Bog vidi i

ljudi znaju. Ali ne moramo ni da poslušamo sve što nam se nareðuje.

Niko ne treba ni da pamti njihove brojeve ni da kazuje godine, pa neka

oni pogaðaju kad se ko rodio. A ako baš zabrazde, pa dirnu u celjad i u

obraz, da ne damo, i da se branimo, pa šta nam od Boga suðeno bude.

Još su dugo razgovarali o tim neprijatnim merama vlasti, ali uglavnom

je ostalo na onome što je Alihodža rekao: na pasivnom otporu. Ljudi

su krili godine ili davali pogrešne podatke, izvinjavajuci se svojom

nepismenošcu. A vec za žene nije smeo niko ni da pita, jer bi to

smatrali krvavom uvredom. Table sa kucnim brojevima prikrivali su,

pored svih uputstava i pretnja vlasti, na nevidljivim mestima ili

naopacke. Ili bi odmah krecili kucu i, kao slucajno, krecom premazali i

kucni broj.

Videci da je otpor dubok i iskren, iako prikriven, vlasti su gledale kroz

prste, izbegavale strogu primenu zakona sa svima posledicama i

sukobe koji bi u tom slucaju neminovno nastali.

Prošle su od toga vremena dve godine. Ona uznemirenost oko popisa

vec se bila i zaboravila, kad zaista otpoce regrutovanje mladica, bez

razlike na veru i stalež. U istocnoj Hercegovini izbio je tada otvoren

ustanak u kom su ovog puta ucestvovali pored Turaka i Srbi. Voði

pobunjenog naroda tražili su veze sa inostranstvom, narocito sa

Turskom, tvrdeci da je okupatorska vlast prekoracila ovlašcenja koja

su joj dana na Berlinskom kongresu i da nema prava da vrši

regrutaciju u okupiranim oblastima koje su još pod turskim

suverenitetom. U Bosni nije bilo organizovanog otpora, ali preko Foce i

Goražda ustanak je dopirao do u blizinu višegradskog kotara. Pojedini

odmetnici ili manji ostaci razbijenih odreda nastojali su da se sklone u

Sandžak ili u Srbiju, prelazeci preko višegradskog mosta. Kao uvek u

ovakvim prilikama, pored ustanka pocela je da cveta i hajducija.

Tada se, posle toliko godina, ustali opet straža na kapiji. Iako je bila

zima i zapao dubok sneg, na kapiji su danju i nocu stražila dva

žandarma. Oni su zaustavljali nepoznate i sumnjive prolaznike,

ispitivali ih i pregledavali.

Vec posle dve nedelje u kasabu je stigao odred štrajfkora i smenio

žandarme na kapiji. »Streifkorps« je organizovan cim je ustanak u

Hercegovini poceo da uzima ozbiljnije razmere. To su bili borbeni i

pokretni odredi, izabrani i opremljeni za akciju na teškom terenu,

sastavljeni od dobro placenih dobrovoljaca. U njima je bilo ljudi koji su

došli kao vojnici prvog poziva sa okupacionim trupama pa nisu hteli da

se vracaju, nego ostali da služe u štrajfkoru. Bilo je takvih koji su iz

žandarmerije prikomandovani novom pokretnom odredu. I na kraju,

bio je izveštan broj domacih ljudi koji su služili kao poverenici i

kalauzi.

Cele te zime, koja nije bila ni laka ni kratka, straža od dvojice

štrajfkora cuvala je kapiju. Obicno je bio jedan stranac i jedan domaci.

Oni nisu sagradili cardak, kao Turci nekad, za Karaðorðeve bune u

Srbiji. Nije bilo ni ubijanja ni secenja glava. Pa ipak je i ovoga puta,

kao uvek kad se kapija zatvori, bilo neobicnih dogaðaja, koji su ostavili

traga u kasabi. Jer, teška vremena ne mogu proci bez necije nesrece.

Meðu štrajfkorima koji su se smenjivali na kapiji bio je jedan mlad

covek, Rus iz istocne Galicije, po imenu Gregor Fedun. Taj mladic u

dvadeset i trecoj godini bio je džinovskog rasta i detinje duše, snažan

kao medved i stidljiv kao devojka. Bio je na odsluženju roka kad je

njegov puk upucen u Bosnu. Ucestvovao je u bojevima kod Maglaja i

na Glasincu. Zatim je proveo godinu i po u raznim garnizonima istocne

Bosne. A kad je došlo vreme da bude osloboðen, bilo mu je teško da

se vrati u svoju galicku varoš Kolomeju, i u ocinsku kucu sa mnogo

dece a malo svega ostaloga. Bio je vec u Pešti, u svom kadru, kad je

objavljen poziv za dobrovoljni upis u štrajfkore. Kao vojnik koji je

upoznao Bosnu u višemesecnim borbama Fedun je primljen odmah. I

on se iskreno obradovao pri pomisli da ce ponovo videti bosanske

proplanke i varošice u kojima je proživeo i teških i veselih dana, a za

koje su ga sada vezivala secanja u kojima su oni teški dani lepše i

življe sjali od veselih. Topio se od miline i nadimao od ponosa

zamišljajuci lica roditelja, brace i sestara kad prime prve srebrne

forinte koje ce im on poslati od obilne štrajfkorske plate. I povrh svega

toga imao je srecu da je upucen ne u istocnu Hercegovinu, gde su

borbe sa ustanicima bile zamorne, cesto i vrlo opasne, nego u kasabu

na Drini, gde se sav posao sastojao u patroliranju i stražarenju.

Tu je proveo zimu, cesto satima tapkajuci i hucuci u prste na kapiji, za

mraznih, vedrih noci kad kamen puca od studeni i kad nebo ubledi nad

kasabom i od krupnih jesenjih zvezda postanu sitne i zle svecice. Tu je

docekao i prolece i primetio mu prve znake na kapiji: ono teško i

muklo pucanje leda na Drini, koje covek negde u utrobi oseti, i onaj

potmuli huk nekog novog vetra koji po svu noc huji po golim šumama

stešnjenih planina više mosta.

Mladic je stražio, kad je dolazila njegova reda, osecajuci kako prolece,

koje se javlja kroz zemlju i vodu, ulazi polagano u njega, plavi mu i

zbunjuje sva cula, zanosi i mrsi misli. Stražio je i pevušio sve

maloruske pesme koje se u njegovom kraju pevaju. Uz pesmu,

izgledalo mu je sa svakim prolecnim danom sve više kao da nekoga

ceka na tom izloženom i vetrovitom mestu.

Pocetkom marta meseca komanda je uputila opomenu odredu koji

cuva stražu na mostu da udvostruci pažnju, jer, prema pouzdanim

obaveštenjima, poznati hajduk Jakov cekrlija prebacio se iz

Hercegovine u Bosnu i sad se krije negde u okolini Višegrada, odakle

ce, vrlo verovatno, nastojati da se dokopa srpske ili turske granice.

Štrajfkori koji cuvaju most dobili su i licni opis cekrlijin, sa

napomenom da je u pitanju hajduk koji je, sitan i neugledan telom, ali

snažan, smeo i neobicno lukav, vec nekoliko puta uspeo da prevari

patrole koje su ga bile opkolile, i da im izmakne.

I Fedun je prilikom raporta cuo opomenu i primio je ozbiljno kao sva

zvanicna saopštenja. Uistinu ona mu je izgledala pomalo i preterana,

jer nije mogao da zamisli kako bi neko uspeo da proðe neopažen preko

onih desetak koraka prostora, koliko iznosi širina mosta. Mirno i bez

brige on je provodio po nekoliko dnevnih i nocnih sati na kapiji.

Njegova je pažnja bila zaista udvostrucena, ali nije bila zauzeta

pojavom toga Jakova od koga nije bilo ni traga ni glasa, nego onim

bezbrojnim znacima i pojavama kojima se objavljuje prolece na kapiji.

Nije lako usredsrediti pažnju samo na jedan predmet kad su coveku

dvadeset i tri godine, kad mu telom idu mravci od snage i života i kad

oko njega sa svih strana šumi, blešti, miriše prolece. Sneg se topi u

gudurama, reka je brza a siva kao muklo staklo, vetar koji dolazi sa

severozapada donosi dah snega sa planina i prvih pupova iz doline.

Sve to zanosi i rasejava Feduna koji premerava prostor od jedne

terase do druge ili, ako straži nocu, nasloni se na zid i pevuši sa

vetrom svoje maloruske pesme. A danju kao i nocu ne ostavlja ga

osecanje da nekog ceka, osecanje koje je i mucno i slatko i koje kao

da nalazi potvrde u svemu što se dešava na vodi, zemlji i nebu.

Jednog dana, nekako u vreme rucka, prošla je pored straže jedna

turska devojcica. Bila je u onim godinama kad se turske devojke još

ne kriju, ali ne idu više ni potpuno otkrivene nego se ogrcu tankom

velikom bošcom koji im zaklanja celo telo, ruke i kosu, podbradak i

celo, ali ostavlja još nepokriven jedan deo lica: oci, nos, usta i obraze.

To je ono kratko vreme izmeðu detinjstva i devojaštva, kad

muslimanska devojka cedno i radosno pokazuje draž još detinjastog a

vec ženstvenog lica koje ce možda vec sutra pokriti feredža zauvek.

Žive duše nije bilo na kapiji. Sa Fedunom je stražio neki Stevan iz

Prace, jedan od seljaka štrajfkora. Taj covek u godinama, kome rakija

nije mrska, dremuckao je, sedeci nepropisno na kamenoj sofi.

Fedun je oprezno i bojažljivo pogledao devojcicu. Oko nje se savijala

šarena bošca, talasajuci se i trepcuci na suncu kao živa, sa zamasima

vetra i u ritmu devojackog hoda. Mirno i lepo lice, cvrsto i usko

uokvireno zategnutom tkaninom bošce. Oci oborene, ali uzdrhtale.

Takva je prošla pored njega i zamakla preko mosta u caršiju.

Mladic je življe krstario od jedne terase do druge i pogledao stalno ka

pijacu. Sad mu se cinilo da ima zaista koga da ceka. Posle pola sata —

još je na mostu vladalo ono podnevno zatišje — turska devojcica

vratila se iz caršije i prošla opet pored zbunjenog mladica. Sad je

pogledao malo duže i smelije, i što je najcudnije, pogledala je i ona

njega, kratkim ali slobodnim pogledom, iskosa, malo nasmejano, malo

lukavo, ali onim vedrim lukavstvom kojim deca nadmudruju jedno

drugo u igri. I opet je odlelujala, iduci polagano, a odmicuci brzo, sa

hiljadu prevoja i pokreta na širokoj bošci u koju je bio uvijen ceo njen

mladi a vec snažni lik. Orijentalne šare i žive boje njene bošce još

dugo su se javljale izmeðu kuca sa druge obale.

Mladic se tek tada prenuo. Stajao je na istom mestu i u istom stavu u

kom je bio u trenutku kad je prošla pored njega. Trgnuvši se, opipao

je pušku, ogledao se oko sebe sa osecanjem coveka koji je nešto

propustio. Na varijivom martovskom suncu dremao je Stevan. Mladicu

se ucini da su obojica u nekoj krivici i da je vod vojske mogao pored

njih proci za ovo vreme za koje ni sam ne bi mogao da odredi ni koliko

je po dužini trajanja ni kakvo je po znacenju koje ima za njega i za

ostali svet. Zastidevši se, on sa preteranom revnošcu probudi Stevana,

i obojica nastaviše da straže do smene.

Celog toga dana i u casovima odmora i za vreme stražarenja turska

devojcica je prošla kao priviðenje bezbroj puta kroz njegovu svest. A

sutradan, opet oko podne, kad je na mostu i na pijaci najmanje sveta,

ona je ponovo stvarno prešla most. Kao u nekoj igri kojoj samo napola

poznaje pravila, Fedun je opet pogledao to lice uramljeno šarenim

tkivom. Sve je bilo isto kao i juce. Samo su pogledi bili duži, osmejci

življi i smeliji. Kao da na svoj nacin ucestvuje u igri, Stevan je opet

dremao na kamenoj klupi, a posle ce se, kao obicno, kleti da nije

spavao i da ni nocu, u postelji, ne može da trene. Na povratku,

devojcica gotovo zastade, gledajuci pravo u oci štrajfkoru, i on joj

dobaci dve reci, nejasne i beznacajne, osecajuci pri tom kako ga noge

izdaju od uzbuðenja, i zaboravljajuci potpuno mesto na kome je.

To su one velike smelosti koje cinimo samo u snovima. Kad se devojka

opet izgubila na drugoj obali, mladic je zadrhtao od straha. Bilo je

neverovatno da se turska devojka usudi da pogleda švapskog vojnika.

Takva necuvena i nepazamcena stvar može da se desi samo u

snovima, u snovima ili u prolece na kapiji. Zatim, on je dobro znao da

ništa u ovoj zemlji i u njegovom položaju nije tako zazorno i toliko

opasno kao dirnuti muslimansku ženu. O tome su im govorili i u vojsci

i sada u štrajfkoru. Kazne su za takve smelosti bile teške. A bilo ih je

koji su glavom platili od samih uvreðenih i razbesnelih Turaka. Sve je

on to znao i najiskrenije želeo da se drži reda i naredaba, pa ipak radio

je protivno. Nesreca nesrecnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari

koje su inace nemoguce i zabranjene postanu, za trenutak, dostižne i

lake, ili bar tako izgledaju, a kad se jednom trajno usele u, njihove

želje, one se pokažu opet kao ono što jesu: nedostupne i zabranjene,

sa svima posledicama koje to ima po one koji za njima ipak posegnu.

I treceg dana oko podne turska devojka je naišla. I kao što se u

snovima sve podešava prema covekovoj želji, kao jedinoj stvarnosti

koja podreðuje sebi sve ostalo, Stevan je i opet dremuckao, uveren i

spreman uvek da drugog uverava da ni oka stisnuo nije; na kapiji

nikog od prolaznika. Mladic je i opet progovorio, promucao nekoliko

reci, a devojka je usporila korak i odgovorila mu nešto isto tako

nejasno i bojažljivo.

Ta se opasna i neverovatna igra nastavila. cetvrtog dana je devojka u

prolazu, vrebajuci opet trenutak kad nema nikog na kapiji, upitala

šapatom usplamtelog mladica kad je njegova iduca reda na straži.

Kazao joj je da ce biti ponovo sa prvim sumrakom, oko akšama na

kapiji.

— Dovešcu moju staru nenu u caršiju na konak a vraticu se sama, —

šapnula je devojka ne zastajuci i ne okrecuci glave, ali gledajuci ga

onim kosim i recitim pogledom. A u svakoj od tih obicnih reci bilo je

skrivene radosti što ce ga ponovo videti.

Šest sati docnije Fedun je opet bio na kapiji sa svojim spavacim

drugom. Posle kiše, nailazio je prohladan sumrak koji je njemu

izgledao pun obecanja. Prolaznici su bivali sve reði. Tada se drumom

od Sojnice pojavila turska devojka, uvijena u svoju bošcu cije je boje

suton pogasio. Pored nje je išla stara, pogurena turkinja, zabuljena u

tešku crnu feredžu. Išla je gotovo pobauljke, odupiruci se desnom

rukom na štap a levom na devojcinu ruku.

Tako su prošle pored Feduna. Devojka je usporavala korak i

podešavala ga prema sporom hodu starice koju je vodila. Oci, koje su

bile uvecane senkama prvog mraka, uprla je sada vec smelo i

otvoreno pravo u mladiceve oci kao da ne može da se odvoji od njih.

Kad su zamakle u caršiju, mladica proðe jeza, i on poce da šeta brzim

koracima od jedne terase do druge, kao da želi da nadoknadi ono što

je propustio. Sa uzbuðenjem koje je licilo na strah cekao je sada

devojcin povratak. Stevan je kunjao.

Šta ce mi kazati u prolazu? mislio je mladic. šta da joj kažem, Možda

ce me pozvati da se naðemo negde nocu, na skrovitom mestu?

Zadrhta od slasti i uzbudljive opasnosti koja je ležala u toj pomisli.

Prošao je ceo sat tako u cekanju, prošla je i polovina drugoga, a

devojka se nije vracala. Ali i u tome cekanju je bilo slasti. A slast je

rasla sa mrakom koji je padao. Najposle, umesto devojke ukazala se

smena. Ali ovog puta nisu došla samo dvojica štrajfkora koji treba da

ostanu na straži, nego sa njima i vahtmajster Draženovic, licno. Strog

covek sa crnom kratkom bradom, naredio je nekim zlim i oštrim

glasom Fedunu i Stevanu da cim stignu u kasarnu odu u spavaonicu i

da je ne napuštaju do dalje naredbe. Fedunu je udarila krv u glavu od

pomisli na nejasnu krivicu.

Velika i hladna spavaonica sa dvanaest pravilno poreðanih postelja bila

je prazna. Ljudstvo je bilo na veceri ili u varoši. Fedun i Stevan su

cekali zbunjeni i nestrpljivi, premišljajuci i uzalud nagaðajuci zbog

cega ih je vahtmajster ovako strogo i iznenadno zatocio. Posle jednog

sata, kad su prvi vojnici poceli da dolaze na spavanje, upao je

namršten kaplar i pozvao ih glasno i oštro da poðu sa njim. Po svemu

oko sebe osecali su kako strogost prema njima raste i kako sve ovo

zajedno ne sluti na dobro. cim su ih izveli rastavili su ih i poceli da

saslušavaju odvojeno.

Noc je odmicala. Nailazili su sati kad se i poslednja svetlost u kasabi

gasi, ali prozori na kasarni bili su još jednako osvetljeni. S vremena na

vreme culo se zvono na kapiji, zveket kljuceva i lupa teških vrata.

Ordonansi su dolazili i odlazili, žurili kroz mracnu i zaspalu varoš,

izmeðu kasarne i Konaka gde su takoðe na prvom spratu gorele

lampe. Vec po tim spoljnim znacima moglo se videti da se nešto

neobicno dešava u kasabi.

Kad su, oko jedanaest sati, uveli Feduna u ritmajsterovu kancelariju,

njemu se cinilo da su dani i nedelje prošle od onoga na kapiji. Na stolu

je gorela metalna petrolejska lampa sa štitom od zelenog porcelana.

Pored nje je sedeo ritmajster Krcmar. Ruke su mu bile osvetljene do

lakata, a gornji deo trupa i glava u senci zelenog štita. Mladic je

poznavao to bledo i puno, gotavo žensko lice, bez brade, sa nevidljivim

sitnim brcicima, sa tamnim podocnjacima koji su oko sivih ociju

stvarali pravilan krug. Toga krupnog i mirnog oficira spore reci i teških

pokreta bojali su se štrajfkori kao vatre. Malo je bilo ljudi koji su mogli

dugo izdržati pogled tih velikih sivih ociju i koji nisu zamuckivali

odgovarajuci na njegova pitanja u kojima je svaka rec bila izgovorena

tiho ali odsecno i odvojeno jasno, od prvog do poslednjeg slova, kao u

školi ili na pozornici. Malo podalje od stola stajao je vahtmajster

Draženovic. I njemu je cela gornja polovina tela bila u senci, samo

ruke su mu bile jarko osvetljene; opuštene, maljave ruke; na jednoj je

bleštala teška burma od zlata.

Draženovic je postavljao pitanja.

— Kažite nam kako ste proveli vreme od pet do sedam sati, dok ste sa

pomocnim štrajfkorskim službenikom Stevanom Kalacanom bili na

stražarskoj službi, na kapiji?

Fedunu udari krv u glavu. Svaki covek provodi svoje vreme kako

najbolje može i ume ali niko pri tome ne pomišlja da ce docnije morati

odgovarati pred nekim strogim sudom i polagati racuna o svemu što je

bilo, sve do najmanje pojedinosti, do najskrovitije misli i do poslednjeg

minuta. Niko, a ponajmanje kad su coveku dvadeset i tri godine i kad

je to vreme, u prolece, provedeno na kapiji. Šta da odgovori? Na straži

su ta dva sata prošla kao uvek, kao i juce i prekjuce. Ali u ovom

trenutku on ne može da se seti nicega svagdašnjeg i obicnog što bi

mogao da kaže. Pred njegovim secanjem nižu se samo sporedne i

nedozvoljene stvari, koje se svakome dešavaju, ali koje se ne kazuju

starešinama; da je Stevan, po svom obicaju, dremao; da je on, Fedun,

izmenjao nekoliko reci sa nepoznatom turskom devojkom; da je zatim,

sa mrakom koji je padao, pevao tiho i zaneseno sve pesme svoga

kraja, ocekujuci povratak devojke i sa njim nešto uzbudljivo i

neobicno. Ah, kako je teško odgovarati, nemoguce sve kazati, a

nezgodno precutati! A treba se žuriti, jer vreme prolazi i samo

povecava zabunu i nepriliku. I koliko vec traje ovo njegovo cutanje?

— No? — javi se ritmajster. Svi znaju to njegovo »no«, jasno, glatko,

mocno, kao zvuk nekog jakog, složenog i dobro podmazanog

mehanizma.

I Fedun stade da zamuckuje i da se zaplice od samog pocetka kao

krivac.

Noc je prolazila, ali se lampe nisu gasile ni u kasarni ni u Konaku.

Nizala su se saslušanja, zapisnici i suocenja. Saslušavani su i drugi koji

su toga dana cuvali stražu na kapiji. Pronaðeni su i dovedeni i neki od

prolaznika. Ali bilo je ocigledno da se krug stezao oko Feduna i

Stevana, a u njihovom saslušavanju oko stare Turkinje koju je provela

jedna devojcica.

Mladicu je izgledalo kao da su se na njega srucile one volšebne i

nerazmrsive odgovornosti iz snova. Pred zoru je suocen sa Stevanom.

Seljak je žmirkao lukavo i govorio izveštaceno, nekim utanjenim

glasom, pozivajuci se stalno na to da je on nepismen covek, seljak, i

zaklanjajuci se u svemu za »ovoga gospodina Feduna«, kako je stalno

nazivao u govoru svoga druga sa straže.

Ovako treba odgovarati, mislio je u sebi mladic, kome su creva krcala

od gladi i koji je drhtao od uzbuðenja, iako mu još nije bilo jasno o

cemu je rec i u cemu je upravo taj njegov propust ili krivica. Ali jutro

je donelo potpuno objašnjenje.

Cele te noci okretalo se to neverovatno kolo uokrug, u njegovoj sredini

bio je ritmajster, hladan, neumoljiv; sam nepomican i nem, on nije

dao nikome da miruje i cuti. Svojim držanjem i izgledom on i nije licio

na coveka, nego na olicenje dužnosti, na strašnog sveštenika pravde,

koji je nepristupacan slabostima i osecanjima, obdaren nezemaljskom

snagom, lišen i samih ljudskih potreba za jelom, snom i odmorom. A

kad je svanulo, Fedun je izveden po drugi put pred ritmajstera. U

kancelariji je pored ritmajstera i Draženovica bio jedan žandarm pod

oružjem i jedno žensko stvorenje koje se mladicu ucini na prvi mah

nestvarno. Lampa je bila ugašena. Soba, okrenuta severu, hladna i

sumracna. Mladic je gledao sa cuðenjem kako se zamršeni nocni san

nastavlja i nece ni na dnevnoj svetlosti da izbledi i nestane.

— Je li ovo taj koji je bio na straži? — pitao je Draženovic ženu.

Sa velikim naporom, koji mu je zadavao bol, Fedun je tek tada

pogleda dobro. Bila je ona muslimanska devojcica od sinoc, samo bez

bošce, gologlava, sa smeðim teškim pletenicama koje su se ovlaš

držale oko glave. Na njoj su turske šarene dimije, ali ostalo odelo,

košiulja, pojas i jelek, bilo je kao u srpskih devojaka po selima na

visokoj ravni iznad kasabe. Bez bošce, ona je izgledala starija i jaca.

Njeno lice je bilo izmenjeno, usta velika i zla, ocni kapci pocrveneli, a

oci svetle i jasne kao da je sa njih odletela sinocna senka.

— Jeste, — odgovori žena ravnodušnim, tvrdim glasom koji je za

Fedima bio isto toliko nov i neobican koliko i ceo njen sadašnji izgled.

Draženovic nastavi da je ispituje o tome kako je i koliko puta svega

prešla most, šta je kazala Fedunu i šta on njoj. Ona je odgovarala

uglavnom tacno, ali nehatno i prkosno.

— Dobro, Jelenka, šta ti je rekao poslednji put kad si prešla?

— Nešto je rekao, ali ne znam pravo šta, jer nisam slušala njega, nego

mislila samo na to kako da provedem Jakova.

— Na to si mislila?

— Na to, — odgovori preko volje žena koja je ocigledno bila premorena

i nije želela da kaže više nego što mora. Ali vahtmajster je bio uporan.

Glasom u kome je bilo pretnje i koji je odavao naviku da mu se

odgovara bez pogovora, on je tražio od žene da ponovi sve ono što je

iskazala na prvom saslušanju u Konaku.

Ona se branila, skracivala i preskakala pojedina mesta iz ranijeg

iskaza, ali on bi je uvek zaustavljao i oštrim i veštim pitanjima vracao

natrag.

Malo-pomalo izlazila je na videlo cela istina. Zvala se Jelenka, i bila je

od Tasica, sa Gornje Lijeske. Prošle jeseni došao je u taj kraj hajduk

Jakov cekrlija i tu zimovao, sakriven na jednoj pojati više njihovog

sela. Iz njezine kuce su mu nosili hranu i preobuku. Ponajcešce je

nosila ona. Tu su se zagledali i obrekli jedno drugom. A kad je sneg

stao da se topi i kad su ucestale potere štrajfkora, Jakov je rešio da se

po svaku cenu prebaci u Srbiju. Drinu je u to doba godine teško preci i

da nije cuvana, a na mostu je stalna straža. Odlucio se za most i

smislio plan kako da prevari stražu. Ona je pošla sa njim, rešena da

mu pomogne, pa ma i po cenu života. Spustili su se najprije do na

Lijesku, a zatim u neku pecinu iznad Okolišta. Još ranije, na Glasincu,

Jakov je nabavio od nekih Cigana turske ženske haljine: feredžu,

dimije i zavitak. I onda je ona, po njegovim uputstvima, pocela da

prelazi most, u vreme kad nema mnogo Turaka, kako se niko od njih

ne bi pitao cija je ta nepoznata devojcica, i da bi se straža navikla na

nju. Tako je prelazila tri dana uzastopce, a onda se rešila da prevede i

Jakova.

— A zašto si ga prevela baš kad je ovaj vojnik bio na straži?

— Pa, zato što mi je on izgledao nekako najmekši.

— Zato?

— Zato.

Na vahtmajsterovo navaljivanje, žena je nastavila. Kad je tako sve vec

bilo spremljeno, Jakov se umotao u feredžu i ona ga je sa prvim

mrakom prevela kao svoju staru nenu, pored straže koja nije ništa

primetila, jer je ovaj mladi gledao u nju, a ne u staricu, a onaj stariji

sedeo na sofi kao da drema.

Kad su došli na pijac, iz opreza nisu krenuli pravo kroz caršiju, nego

sporednim ulicama. To ih je i odalo. Zalutali su u varoši koju nisu

poznavali i umesto da izbiju na rzavski most i da se tako dokopaju

druma koji vodi iz varoši ka jednoj i drugoj granici, obreli su se pred

nekom turskom kafanom iz koje su upravo izlazili neki ljudi. Meðu

njima je bio i jedan žandarm Turcin, rodom iz kasabe. Njemu se ova

zabuljena starica sa devojcicom, koju dotada nije nikad video, ucinila

sumnjivom, i pošao je za njima. Pratio ih je sve do Rzava. Tu je prišao

da ih zapita ko su i kuda idu. Jakov, koji je kroz jašmak na licu pažljivo

pratio njegove pokrete, smatrao je da je došao trenutak da se beži.

Zbacio je sa sebe feredžu, gurnuo Jelenku na žandarma tako snažno

da su se oboje zaneli (»jer on je sitan i malena rasta, ali jak kao

zemlja, a ima srce mimo druge ljude!«). Ona se, kako je sama mirno i

stvarno priznavala, zaplela žandarmu meðu noge. Dok se žandarm

odvojio od Jelenke, Jakov je vec pretrcao Rzav kao lokvicu neku, iako

mu je voda bila do iznad kolena, i izgubio se na drugoj strani u vrbaku.

Nju su posle odveli u Konak, bili su je i pretili joj, ali ona nece i nema

ništa više da kaže.

Uzalud se vahtmajster trudio i zaobilaznim pitanjima i laskanjem i

pretnjama da iz devojke izvuce nešto više, da sazna za druge jatake i

pomocnike, za Jakovljeve dalje namere. Na nju sve to nije imalo ni

najmanjeg uticaja. Ona je o onome o cemu je htela govorila i suviše,

ali o onome što nije htela da kaže nije se iz nje moglo izvuci nijedna

rec, pored svih Draženovicevih nastojanja.

— Bolje je da nam kažeš sada sve što znaš, nego da ispituju i muce

Jakova koga su dosada sigurno uhvatili na granici.

— Koga uhvatili? Njega? Ha!

I devojka pogleda vahtmajstera sa žaljenjem kao coveka koji ne zna

šta govori, a desna strana njene gornje usne podiže se prezrivo uvis.

(Uopšte su pokreti te gornje usne, koja je tada izgledala kao pijavica

koja se grci, izražavali njena osecanja gneva, prezira ili prkosa, kad

god bi ta osecanja postala jaca od reci kojima ona raspolaže. Taj

grceviti pokret davao je za trenutak celom njenom inace lepom i

pravilnom licu mucan i neprijatan izraz.) I sa nekim sasvim detinjastim

i zanesenim izrazom lica, koji je u potpunoj suprotnosti sa onim

ružnim grcenjem gornje usne, pogleda kroz prozor kao što seljak gleda

na njivu, kad hoce da proveri uticaj vremena na useve.

— Bog s vama! Evo je svanulo. A od sinoc pa do sada on je Bosnu

mogao da obigra svukoliku, a ne da preðe granicu koja je na sat ili dva

hoda odavde. Znam ja to. Mene možete biti i ubiti, za to sam i pošla š

njime, ali njega više viditi necete. Na to nemojte ni misliti. Ha!

I njena se gornja usna zgrci i podiže na desnoj strani uvis, a celo lice

joj doðe odjednom mnogo starije, iskusno, drsko i ružno. A kad se ta

usna naglo umirila i spustila, njeno lice je dobilo opet detinjski izraz

ljupke i nesvesne smelosti.

Ne znajuci šta da radi, Draženovic pogleda u ritmajstera, koji dade

znak da devojku izvedu. I otpoce ponovno ispitivanje Fedunovo. Ono

nije više moglo da bude ni teško ni dugacko. Mladic je priznavao sve i

nije umeo da navede ništa u svoju odbranu, cak ni ono što mu je sam

Draženovic u svojim pitanjima namerno nametao. Ni ritmajsterove reci

u kojima je bila sadržana neopoziva i nemilosrdna osuda u svoj njenoj

težini, ali iz kojih je ipak izbijao uzdržan bol zbog te težine, nisu mogle

da pokrenu mladica iz njegove uzetosti.

— Ja sam vas, Fedune, — govorio je Krcmar nemacki, — smatrao

ozbiljnim mladicem, svesnim svojih dužnosti i svoga životnog cilja, i

mislio sam da ce od vas biti jednog dana savršen službenik, ponos

našeg odreda. A vi ste zacorili u prvu žensku bestiju koja vam je

ispred nosa prošla. Poneli ste se kao slabic, kao covek kome se

ozbiljan posao ne može poveriti. Ja moram da vas predam sudu. Ali

ma kakva bila njegova presuda, najveca kazna ostace za vas da se

niste pokazali dostojnim poverenja koje je polagano u vas i da niste u

pravom trenutku umeli da ostanete kao muško i kao vojnik na svom

mestu. Sad idite.

cak ni te reci, teške, odsecene, skandirane, nisu mogle da unesu niceg

novog u mladicevu svest. Sve je to vec bilo u njemu. Pojava i govor

one žene, hajdukove ljubaznice, Stevanovo držanje i ceo tok kratke

istrage, pokazali su mu odjednom u pravoj svetlosti njegovu

lakomislenu, bezazlenu i neoprostivu prolecnu igru na kapiji.

Ritmajsterove reci dolazile su samo kao zvanican pecat na sve to; one

su više bile potrebne ritmajsteru samom, da bi zadovoljio neke

nepisane ali vecite zahteve zakona i reda, nego Fedunu. Kao pred

prizorom neslucene velicine, mladic je stajao pred neobuhvatnim

saznanjem: šta može da znaci nekoliko trenutaka zaborava, u zlom

casu i na opasnom mestu. Da su preživljeni i ostali nepoznati, tamo na

kapiji, ti trenuci ne bi znacili ništa. Jedan od onih mladicskih

nestašluka koji se docnije pricaju drugovima za vreme dosadnih

patroliranja u noci. Ali ovako, svedeni na tle konkretnih odgovornosti,

znace sve. Više nego smrt, znace: kraj svega, i to neželjen i

nedostojan kraj. Nikad više punog i pravog objašnjenja ni pred sobom

ni pred drugima. Nikad pisama iz Kolomeje, ni porodicnih fotografija,

ni poštanskih uputnica koje je sa toliko ponosa slao kuci. Kraj coveka

koji se prevario i dopustio da ga prevare.

Zato nije našao ni jedne reci da odgovori ritmajsteru.

Nadzor nad Fedunom nije bio narocito strog. Dali su mu dorucak, koji

je pojeo kao tuðim ustima, zatim naredili da spremi licne stvari, da

preda oružje i službene predmete, a u deset sati ce poštanskim

kolima, u pratnji jednog žandarma, krenuti za Sarajevo gde ce biti

predan garnizonskom sudu.

Dok je mladic skidao stvari sa police iznad svoje postelje, ono nekoliko

drugova koji su još bili u spavaonici izgubiše se na prstima, zatvarajuci

oprezno i bez šuma vrata za sobom. Oko njega je rastao onaj krug

samoce i teške tišine koji se stvara uvek oko coveka koga udari

nesreca, kao oko bolesne životinje. On najpre skide sa klinca crnu

tablicu na kojoj je masnom bojom i nemackim jezikom bilo ispisano

njegovo ime, cin, broj njegovog odreda i jedinice u kojoj služi, i položi

je na koleno, okrenuvši ispisanu stranu nadole. Na crnoj poleðini

tablice mladic napisa parcetom krede brzo i sitno: »Sve što iza mene

ostane da se pošalje mome ocu u Kolomeju. Pozdravljam sve drugove

i molim starešine da mi oproste. G. Fedun.« Zatim pogleda još jednom

kroz prozor i sagleda onoliko od sveta koliko se u jednoj sekundi može

da vidi sa tog skucenog vidika. Onda skide svoju pušku, napuni je

teškim jednim metkom koji je bio sav lepljiv od pušcane masti. Pošto

se izuo i nožicem rasparao carapu na palcu desne noge, leže na

postelju, obgrli pušku rukama i kolenima da mu se vrh od cevi upi

duboko u podbradak, namesti nogu tako da je ona rupa na carapi

zapela za obarac, i okinu. Sva kasarna odjeknu od pucnja.

Posle jedne velike odluke sve postaje lako i jednostavno. Došao je

lekar. Izvršen je komisijski uviðaj, a zapisnik o tome priložen, u

prepisu, aktima o Fedunovom saslušanju.

Tada se postavilo pitanje Fedunove sahrane. Draženovicu je nareðeno

da ode popu-Nikoli i da sa njim raspravi: može li Fedun biti sahranjen

u groblju, iako je sam sebi oduzeo život, i da li pop pristaje da opoje

pokojnika koji je unijat po veri.

U poslednjoj godini dana pop Nikola je naglo ostareo i poceo da slabi

na nogama; zato je uzeo za pomocnika na velikoj parohiji pop-Josu. To

je covek cutljiv a nemiran, mršav i crn kao ugarak. On je poslednjih

meseci vršio gotovo sve poslove i obrede po varoši i po selima, a pop

Nikola, koji se vec teško kretao, uglavnom samo one koje je mogao da

svršava tu kod kuce ili u crkvi koja mu je pored same kuce.

Po ritmajsterovom nalogu Draženovic je otišao do popa-Nikole. Ðedo

ga je primio ležeci na minderluku; pored njega je stajao pop Joso. Kad

je Draženovic izneo pred njega pitanje Fedunove smrti i sahrane,

obojica popova su cutala jedan trenutak. Videci da pop Nikola ne

govori, pop Joso otpoce prvi, neodreðeno i bojažljivo; da je stvar

izuzetna i neobicna, da ima zapreka i u crkvenim propisima i u

utvrðenim obicajima, i samo ako se dokaže da samoubica nije bio pri

zdravoj svesti i cistoj pameti, onda može nešto da bude. Ali tada se na

svom tvrdom i uskom logu, pokrivenom jednim starim i izbledelim

iramom, ispravi pop Nikola. Njegov trup dobi onu statuarnu snagu koju

je imao uvek kad prolazi kroz caršiju koja ga pozdravlja s desna i s

leva. Prva rec koju je progovorio obasja njegovo lice, široko, još

rumeno sa ogromnim brkovima koji su se spajali sa bradom, sa riðim,

gotovo belim, gustim i cekinjastim obrvama, lice coveka koji je od

svog postanka naucio da samostalno misli i da svoju misao iskreno

kaže i dobro brani.

Bez mnogo oklevanja i bez krupnih reci on je odgovorio neposredno i

popu i vahtmajsteru:

— Sad kad se nesreca trefila nema više šta da se dokazuje. Ko ce pri

cistoj svijesti dici ruku na sebe? A ko bi smio opet uzeti na dušu da ga

pokopa k'o nikakvu vjeru, neðe iza plota i bez sveštenika? Nego hajde

ti, gospodine, živ bio, i naredi da se mrtvac opremi, pa da mi njega što

prije sahranimo. I to u groblje, jakako! Ja cu ga opojati. Pa poslije, ako

ikad naiðe neki pop njegovog zakona, on neka doda i popravi ako naðe

da nešto nije bilo kako treba.

A kad je Draženovic izišao, on se okrenu još jednom pop-Josi, koji je

bio postiðen i iznenaðen:

— Kako ne bih pustio u groblje krštena covjeka? I što da ga ne

opojem? Zar mu je malo što je bio zle srece za života? A tamo, neka

ga pitaju za grijehove oni koji ce i sve nas ostale pitati za naše.

Tako je mladi covek, koji je pogrešio na kapiji, ostao zauvek u kasabi.

Sahranjen je iduceg jutra, uz pop-Nikolino staracko pojanje i

otpevanje Dimitrija, klisara.

Jedan po jedan štrajfkori su prilazili raci i bacali po grumen posne

zemlje. Dok su dva grobara brzo radila, oni su stajali još nekoliko

trenutaka oko groba kao da cekaju na neku komandu, gledajuci kako

se s druge strane reke pored same njihove kasarne, diže prav i beo

stub. To su na onoj zelenoj ravni iznad kasarne palili krvavu slamu iz

Fedunove slamnjace.

Preka sudbina mladog štrajfkora, kome imena niko više nije znao, a

koji je životom platio nekoliko prolecnih trenutaka nepažnje i zanosa

na kapiji, spadala je meðu one dogaðaje za koje svet u kasabi ima

mnogo razumevanja i dugo ih pamti i ponavlja. Spomen na osetljivog

mladica zle srece trajao je mnogo duže nego straža na kapiji.

Vec iduce jeseni ustanak u Hercegovini je jenjao. Nekoliko istaknutih

voða, muslimana i Srba, izbeglo je u Crnu Goru ili u Tursku. Ostalo je

u ovim krajevima još nekoliko hajduka, koji u stvari nisu ni imali prave

veze sa ustankom zbog regrutacije, nego su hajdukovali za svoj racun.

Pa su i oni pohvatani ili rastureni. Hercegovina se umirila. Bosna je

dala regrute bez otpora. Ali odlazak prvih regruta iz kasabe nije bio lak

ni jednostavan.

Iz celog sreza nije uzeto više od stotinjak mladica, ali onog dana kad

su iskupljeni pred Konakom seljaci sa svojim torbama i retki graðani

sa svojim drvenim sanducima, izgledalo je kao da je u kasabi pomor i

uzbuna. Mnogi regruti su pili nemilice još od ranog jutra, mešajuci

pica. Seljaci su u cistim, belim košuljama. Retki su koji ne piju, nego

sede pored svojih stvari, uza zid, i dremuckaju. Vecina je uzbudena,

rumena od pica i znojna od vrelog dana. Po cetiri-pet momaka iz istog

sela zagrle se, sastave glave i ljuljajuci se tako kao živa ljesa, puštaju

svoje grubo i otegnuto ojkanje, kao da su sami na svetu:

Oj, dee-vooj-koo! Ooooj!

Mnogo vecu uzbunu od samih regruta stvarale su žene, majke, sestre i

rodice ovih mladica, koje su došle iz dalekih sela, da ih isprate, da ih

se još jednom nagledaju, da se naplacu i nakukaju, i da im usput

pokuce još poslednju ponudu i miloštu. Pijac kod mosta bio je pun toga

ženskog sveta. Sedele su skamenjene, kao da cekaju osudu,

razgovarale meðu sobom i s vremena na vreme brisale suze krajem

šamije. Uzalud im je i ranije po selima objašnjavano da mladici ne idu

ni u rat ni na robiju, da ce u Becu služiti cara, siti, odeveni i obuveni,

da ce se posle roka od dve godine vratiti kucama, da i mladici iz svih

drugih krajeva carevine služe vojsku, i to po tri godine. Sve je to

prolazilo mimo njih kao vetar, tuðe i potpuno nerazumljivo. One su

slušale samo svoje nagone i samo po njima su mogle da se upravljaju.

A ti drevni i nasleðeni nagoni terali su im suze na oci i jauk na grlo,

vukli ih da uporno prate dok god mogu, i poslednjim pogledom još

onoga koga vole više od svog života, a koga nepoznati car odvodi u

nepoznatu zemlju, na nepoznata iskušenja i poslove. Uzalud su i sada

zalazili meðu njih žandarmi i cinovnici iz Konaka i uveravali ih da nema

razloga tolikoj preteranoj žalosti, i savetovali da ne zakrcuju prolaz, da

ne jure za regrutima drumom i ne stvaraju nered i zabunu, jer ce se

svi oni zdravi i živi vratiti. Sve je bilo potpuno uzaludno.

Žene su ih slušale, odobravale im tupo i ponizno, ali bi odmah zatim

briznule u plac i udarile u kuknjavu. Izgledalo je kao da vole te svoje

suze i svoj jauk koliko i onog zbog koga placu.

A kad je došao cas da se krece i kad su se mladici svrstali kako treba u

cetvorne redove i krenuli preko mosta, nastala je gužva i jurnjava u

kojoj su i najprisebniji žandarmi jedva zadržavali prisebnost. Žene su

trcale i, otimajuci se da svaka bude pored nekog svoga, gurale jedna

drugu i obarale. Njihovi jauci su se mešali sa dozivanjima,

preklinjanjima i poslednjim porukama. Neke su istrcavale cak pred

povorku regruta koju su predvodili cetvorica žandarma u redu, padale

im pred noge, tukuci se u razdrljene grudi i vicuci:

— Preko mene! Samo preko mene, ojaðene!

Ljudi su ih s mukom pridizali izvlaceci oprezno cizme i mamuze iz

njihove rasute kose i zavitlanih sukanja.

Neki od regruta su, postiðeni, i sami ljutitim pokretima gonili žene da

se vracaju kucama. Ali vecina mladica pevala je ili podvriskivala, što je

još povecavalo opštu vrevu. Ono nekoliko graðana, bledi od

uzbuðenja, pevali su složno, po varoški:

Sarajevo i Bosna,

Svaka majka žalosna,

Koja šalje svoga sina

Caru u regrute.

Pesma je izazvala još viši plac.

Kad su nekako najposle prešli most, na kome se cela povorka bila

zaglavila, i naišli sarajevskim drumom, cekao ih je sa obe strane

poreðan varoški svet, koji je izašao da isprati regrute i da ih oplace

kao da ih vode na streljanje. I tu je bilo mnogo žena koje su sve

odreda plakale, iako nisu imale nikog svoga meðu ovim koji odlaze.

Jer, svaka ima ponešto zbog cega može uvek da zaplace, a najslaðe se

place povodom tuðe žalosti.

Ali malo-pomalo ti redovi sa strane bivali su sve reði. I pojedine od

seoskih žena zaostajale su. Najupornije su bile majke koje su

optrcavale povorku, kao da im je petnaest godina, preskakale jendek

pored druma sa jedne strane na drugu i nastojale da zavaraju

žandarme i ostanu što bliže svome detetu. Videci to, i sami mladici su

se, bledi od uzbuðenja i nekog snebivanja, okretali i dovikivali:

— Vracaj se kuci, kad ti kažem!

Ali su majke išle još dugo, obnevidele za sve osim za sina koga odvode

i ne slušajuci ništa drugo do svoj roðeni plac.

Pa su i ti uzbudljivi dani prošli. Rasturio se svet po selima i smirio u

kasabi. A kad su pocela da stižu pisma i prve fotografije od regruta iz

Beca, sve je postalo lakše i snošljivije. Žene su plakale dugo i nad tim

pismima i fotografijama, ali blaže i mirnije. Štrajfkor je raspušten i

napustio je kasabu. Na kapiji vec odavno nema straže, nego svet sedi

isto onako kao što je sedeo i pre toga.

Brzo su prošle dve godine. I te jeseni zaista su se vratili prvi regruti,

cisti, ošišani i dobro uhranjeni. Svet se okupio oko njih, a oni su pricali

o vojnickom životu i velicini gradova koje su videli, mešajuci pri tom u

govoru neobicna imena i strane izraze. Kod odvoðenja narednog

godišta bilo je vec manje placa i uzbune.

Uopšte sve je postalo lakše i obicnije. Dorastali su mladici koji nemaju

više jasnih i živih uspomena iz turskog vremena i koji su vec

umnogome primili nov nacin života. Ali na kapiji se živelo po starim

navikama kasabe. Bez obzira na nov nacin odevanja, nova zvanja i

poslove, tu su svi postajali opet kasabalije, onakvi kakvi su bili od

pamtiveka, u razgovorima koji su za njih bili i ostali stvarna potreba

srca i mašte. Regruti odlaze bez bune i gužve. Hajduci se pominju još

samo u pricanjima starijih. Štrajfkorska služba je zaboravljena kao i

ona nekadašnja turska, kad je cardak bio na kapiji.

Život u kasabi pored mosta bivao je sve življi, izgledao sve sreðeniji i

bogatiji, i hvatao ravnomeran korak i dotle nepoznatu ravnotežu, onu

ravnotežu kojoj svaki život, svuda i oduvek teži, a koju postiže samo

retko, delimicno i prolazno.

U dalekim i nama nepoznatim gradovima iz kojih se sada carevalo i

upravljalo i ovim krajem, vladalo je tada — u poslednjoj cetvrtini XIX

veka — upravo jedno od takvih retkih i kratkih zatišja u ljudskim

odnosima i društvenim zbivanjima. Nešto od toga zatišja osecalo se i u

ovim zabacenim krajevima, kao što se velika tišina sa mora oseca i u

najudaljenijim dragama.

To su bila ona tri decenija relativnog blagostanja i prividnog,

francjozefskog mira kad je mnogi Evropljanin mislio da ima

nepogrešnu formulu za ostvarenje stoletnjeg sna o punom i srecnom

razvitku licnosti u opštoj slobodi i napretku, kad je devetnaesti vek

prostirao pred ocima miliona ljudi svoje mnogostruke i varljive

blagodeti i stvarao svoju fatamorganu od komfora, sigurnosti i srece,

za sve i svakoga, po pristupacnim cenama i na otplatu. A u zabacenu

bosansku kasabu dopirali su od svega toga života XIX veka tek

izlomljeni odjeci, i oni samo u onoj meri i onom obliku u kome je ta

zaostala orijentalska sredina mogla da ih primi i na svoj nacin shvati i

primeni.

Pošto su prošle prve godine nepoverenja, nesnalaženja, oklevanja i

osecanja privremenosti, kasaba poce da nalazi svoje mesto u novom

redu stvari. Narod je nalazio rada, zarade i sigurnosti. A to je bilo

dovoljno da život, spoljni život, i ovde krene »putem usavršavanja i

napretka«. Sve ostalo je potiskivano u onu mracnu pozadinu svesti

gde žive i previru osnovna osecanja i neuništiva verovanja pojedinih

rasa, vera i kasta, i tu, prividno mrtva i pokopana, spremaju za

docnija, daleka vremena neslucene promene i katastrofe, bez kojih

narodi, izgleda, ne mogu da budu, a ova zemlja pogotovu.

Nova vlast je, posle prvih nesporazuma i sukoba, ostavljala kod sveta

odreðen utisak cvrstoce i trajnosti. (Ona je i sama bila ispunjena tom

iluzijom, bez koje nema stalne ni jake vlasti.) Ona je bila bezlicna,

posredna i vec zato lakše podnošljiva od bivše turske vlasti. Sve što je

svirepo i grabežljivo u njoj, bilo je prikriveno dostojanstvom, sjajem i

osveštanim formama. Svet se bojao vlasti, ali onako kao što se boji

bolesti i smrti, a ne kao što strepi od pakosti, bede i nasilja. Nosioci

nove vlasti, kako vojni tako i civilni, bili su u vecini tuði zemlji i nevešti

narodu, a sami po sebi neznatni, ali se na svakom koraku osecalo da

su sitni delovi jednog velikog mehanizma i da iza svakog od njih stoje,

u dugim redovima i bezbrojnim stepenima, mocniji ljudi i vece

ustanove. To im je davalo ugled koji je daleko prevazilazio njihovu

licnost i magican uticaj kome se lako podlegalo. Svojim zvanjem, koje

je ovde izgledalo veliko, svojom mirnocom, i svojim evropskim

navikama, oni su narodu, od koga su se toliko razlikovali, ulivali

poverenje i respekt a da nisu izazivali zavisti ni stvarne kritike, iako

nisu bili ni prijatni ni voljeni.

S druge strane, posle izvesnog vremena nisu se ni ti stranci mogli

potpuno oteti uticaju neobicne orijentalne sredine u kojoj su morali da

žive. Njihova deca su donosila meðu varošku decu strane izraze i tuða

imena, i uvodila ispod mosta nove igre i pokazivala nove igracke, ali su

isto tako brzo primala od domace dece naše pesme, uzrecice i zakletve

i starinske igre andžaiza, klisa i šude. Slicno je bilo i sa odraslima. I

oni su donosili nov red, sa neobicnim recima i navikama, ali u isto

vreme i sami su primali sa svakim danom u govoru ili u nacinu života

ponešto od starosedelaca.

Istina je da je naš svet, narocito hrišcani i Jevreji, poceo u odevanju i

ophoðenju da lici sve više na strance koje je dovela okupacija, ali i

stranci nisu ostajali nepromenjeni i nedirnuti od sredine u kojoj su

morali da žive. Mnogi je od tih cinovnika, žustar Maðar ili nadmen

Poljak, sa zebnjom prešao ovaj most i sa odvratnošcu stupio u kasabu

u kojoj je u pocetku odudarao od svega kao kap zejtina od vode u

kojoj pliva. A vec koju godinu docnije on je sedeo satima na kapiji,

pušio na debeli cilibarski cigarluk i kao roðeni kasabalija gledao kako

se dim rasplice i gubi pod svetlim nebom, u nepomicnom vazduhu

sumraka. Ili je docekivao vece sa našim gazdama i begovima kod

akšamluka, na nekoj zelenoj uzvisini, sa strukom bosioka pred sobom,

i pri sporom razgovoru bez težine i narocitog smisla, ispijao polagano i

mezetio retko, kao što umeju samo ljudi iz kasabe. A bilo ih je meðu

tim strancima, službenicima ili zanatlijama, koji su se i poženili tu u

kasabi, rešeni da je više ne napuštaju. Ni za koga od kasabalija nije

novi život znacio ostvarenje onoga što su oni u krvi nosili i oduvek u

duši želeli; naprotiv, svi su oni, i muslimani i hrišcani, ulazili u njega sa

mnogovrsnim i apsolutnim rezervama, ali te rezerve su bile tajne i

skrivene, a život vidljiv i mocan, sa novim i naizgled velikim

mogucnostima. I vecina se, posle kraceg ili dužeg kolebanja,

prepuštala novoj struji, poslovala, sticala i živela po novim

shvatanjima i nacinima, koji su davali više maha i pružali više izgleda

licnosti pojedinca coveka.

Nije nova egzistencija bila ništa manje uslovljena i vezana od stare,

turske, samo je bila lakša i covecnija, a te veze i ti uslovi bili su sada

daleko i vešto postavljeni da ih pojedinac nije neposredno osecao. I

zato je svakom izgledalo kao da je oko njega odjedanput postalo šire i

zracnije, raznovrsnije i bogatije. Nova država, sa svojim dobrim

upravnim aparatom, uspevala je da na bezbolan nacin, bez nasrtaja i

potresa izvuce iz naroda poreze i namete koje mu je turska vlast

otimala neracionalnim, grubim metodama ili prostom pljackom; i to da

izvuce isto onoliko, i više, samo još brže i sigurnije.

Kao što je u svoje vreme za vojskom došla žandarmerija a za njom

cinovnici, tako su sada za cinovnicima došli trgovci. Došla je i seca

šume i sa njom strani preduzimaci, inženjeri i radnici, svakojaka

zarada za sitan svet, i za trgovce, nove navike i promene u nošnji i

govoru meðu narod. Podignut je prvi hotel. (O njemu ce još biti

govora.) Nicale su kantine i radnje za koje se dotle nije znalo. Pored

španskih Jevreja, sefarda, koji tu žive vec stotinama godina, jer su se

doselili nekako u isto vreme kad je graðen most na Drini, sad su

pridošli i galicki Jevreji, aškenazi.

Kao sveža krv, kroz zemlju je stao da kruži novac u dotle neviðenim

kolicinama, i što je glavno, javno, smelo i otvoreno. Na toj uzbudljivoj

cirkulaciji zlata, srebra i stalne hartije, svak je mogao da ogreje ruke ili

bar da »napari oci«, jer je ona i kod najsiromašnijeg coveka izazivala

iluziju da je njegova oskudica samo prolazna i stoga podnošljivija.

I ranije je bilo novca i bogata sveta, ali su to bili samo retki ljudi, a i

oni su krili novac, kao guja noge, a gospodstvo pokazivali i nosili samo

kao silu i odbranu, tešku i njima samima i svima oko njih. A sada je

bogatstvo, ili ono što se takvim smatralo i tako nazivalo, bilo javno i

sve se više ispoljavalo u obliku uživanja i licnih zadovoljstava; i zato je

množina sveta mogla da ima nešto od njegovog sjaja ili njegovih

otpadaka.

Tako je bilo i u svemu ostalom. Sva zadovoljstva koja su se dotada

krala i krila, sad su mogla da se kupe i javno pokazuju, što je

povecavalo i njihovu privlacnost i broj onih koji su ih tražili. Ono što je

ranije bilo nepostižno, daleko, skupo, branjeno zakonima ili

svemocnim obzirima, sad je postajalo, u mnogo slucajeva, mogucno i

pristupacno svakome ko ima ili ko ume. Mnoge strasti, apetiti i

prohtevi koji su se dotle krili po zabacenim mestima ili ostajali uopšte

nezadovoljeni, sad su mogli i smeli da javno traže puno ili bar

delimicno zadovoljenje. U stvari, i u tome je bilo više stege, reda i

zakonskih prepreka; poroci su se kažnjavali i zadovoljstva placala, teže

i skuplje nego nekad, samo su zakoni i nacini bili drugi i ostavljali

svetu, i u tome kao u svemu drugom, iluziju kao da je život odjednom

postao širi, raskošniji i slobodniji.

Nije bilo mnogo više stvarnih zadovoljstava ni, pogotovu, više srece

nego nekad, ali je nesumnjivo bilo lakše doci do zadovoljstva i

izgledalo kao da svuda ima mesta za svaciju srecu. Stara i uroðena

sklonost Višegraðana ka bezbrižnom životu i uživanjima nalazila je i

podstreka i mogucnosti ostvarenja u novim navikama i novim oblicima

trgovine i zarade pridošlih stranaca. Doseljeni poljski Jevreji, sa

mnogobrojnim porodicama, zasnivali su ceo svoj posao na tome.

Šrajber je držao ono što se zvalo »mešovita radnja« ili »špeceraj«,

Gutenplan je otvorio kantinu za vojsku, Caler je vodio hotel,

šperlingovi su otvorili fabriku sode i fotografski »atelje«, Cveher

juvelirsku i sajdžijsku radnju.

Posle kasarne, koja je zamenila Kameniti han, podignut je od

preostalog kamena Konak i u njemu smešteni kotarska uprava i sud.

Posle njih, najveca zgrada u kasabi bio je Calerov hotel. Hotel je bio

podignut na obali, pored samog mosta. Ta desna obala reke bila je

podzidana starinskim zidom koji podržava obalu sa obe strane mosta i

koji je zidan kad i most sam. Tako su se desno i levo od mosta pružala

dva zaravanka, kao dve terase nad vodom. Na tim ledinama, koje se u

narodu zovu musale, igrala su se, iz naraštaja u naraštaj, varoška

deca. Sada je levi zaravanak preuzela sreska vlast, ogradila ledinu,

zasadila na njoj vocke i grmlje, nacinila od nje neku vrstu sreskog

rasadnika. A na desnom zaravanku podignut je hotel. Dosada je prva

zgrada na ulasku u caršiju bila Zarijeva mehana. Ona je bila »na

mjestu«, jer je umoran i žedan putnik, ulazeci preko mosta u varoš,

morao da udari na nju. Sad je potpuno zasenjena od velike zgrade

novog hotela; niska i stara mehana izgleda svakim danom sve niža i

potuljenija, kao da u zemlju propada.

Zvanicno, novi hotel je kršten imenom mosta pored koga je nastao. Ali

narod naziva sve stvari po svojoj narocitoj logici i po onom stvarnom

znacenju koje one za njega imaju. Nad ulazom Calerovog hotela vrlo je

brzo izbledeo natpis »Hotel zur Brücke«, koji je jedan vojnik, veštak

po zanatu, napisao krutim slovima i posnom bojom. Svet je prozvao

hotel »Lotikinim hotelom« i to mu je ime ostalo zauvek. Jer, hotel je

držao debeli i flegmaticni Jevrejin Caler, koji je imao bolešljivu ženu,

Deboru, i dve devojcice, Minu i Irenu, ali stvarni gazda i duša

preduzeca bila je Calerova svastika Lotika, mlada, savršeno lepa žena,

udovica, slobodnog jezika i muške odrešitosti.

Na gornjem spratu hotela bilo je šest cistih i urednih soba za goste, a

na donjem dve sale, velika i mala. U veliku salu dolazio je skromniji

svet, obicni graðani, podoficiri i zanatlije. Mala sala je bila odeljena od

velike vratima od neprozirnog stakla na kojima je na jednom krilu

pisalo Extra — a na drugom Zimmer. Tu je bilo središte društvenog

života za cinovnike, oficire i bogatiji domaci svet. Kod Lotike se i pilo i

kartalo i pevalo i igralo i vodili ozbiljni razgovori i svršavali poslovi, i

dobro jelo i cisto spavalo. cesto se dešavalo da isto društvo begova,

trgovaca i cinovnika omrkne i osvane i opet produži da sedi, dok ne

popada od pica i sna i ne obnevidi od kartanja. (Sad se ne karta više

skrovito i tajno u crnom zagušljivom sobicku u Ustamujica hanu.) A

Lotika je ispracala one koji su suviše pili ili sve izgubili, i docekivala

nove, trezne, i željne pica i igre. Niko nije znao i niko se nije ni pitao

kad se ta žena odmara, kad spava i jede i kad nalazi vremena da se

obuce i dotera. Jer, ona je bila uvek tu (bar tako je izgledalo),

svakome na raspoloženju, sa svima ljubazna, jednaka i jednako smela

i otresita. Stasita, puna, zagasito bele kože, crne kose i žarkih ociju,

ona je imala savršeno siguran nacin ophoðenja sa gostima, koji su

ostavljali obilno novac, ali cesto bili poneseni picem, nasrtljivi i drski.

Sa svima njima ona je razgovarala slatko, smelo, duhovito, oštro,

laskavo, umirujuce. (Glas joj je hrapav i nejednak, ali na mahove

prelazi u neko duboko i mazno gukanje. A govorila je pogrešno, jer

nikad nije naucila dobro srpski, svojim narocitim socnim i slikovitim

jezikom u kome padeži nisu nikad na svom mestu i rod imenice nije

nikad siguran, ali koji inace po tonu i smislu potpuno odgovara

narodnom nacinu izražavanja.) Svaki je od njih imao za svoj novac i

svoju dangubu njeno prisustvo i stalnu igru svojih želja. To dvoje je

jedino stalno i sigurno. Sve ostalo se i cinilo kao da jeste i bilo kao da

nije. Za dve generacije kasabalijskih gazdinskih i begovskih raspikuca

Lotika je bila bleštava, skupa i hladna fatamorgana koja se igrala

igrom njihovih cula. U prici se pominju oni retki pojedinci koji su

tobože nešto imali od nje, a i ti nisu umeli da kažu šta ni koliko.

Nije bilo jednostavno ni lako nositi se sa bogatim i pijanim

kasabalijama u kojima su se cesto budili nesluceni pustahijski nagoni.

Ali, Lotika neumorna, vešta žena hladnih cula, brze pameti i muškog

srca, krotila je svaki bes, ucutkivala svaki prohtev izbezumljenih ljudi,

neobjašnjivom igrom svoga savršenog tela, svoga velikog lukavstva i

svoje ne manje smelosti, i uspevala uvek i kod svakoga da izmeðu njih

i sebe održi potreban razmak, koji je samo još više raspaljivao njihove

želje i dizao njenu vrednost. Ona se igrala sa razularenim ljudima u

njihovim najgrubljim i najopasnijim trenucima pijanstva i besa, kao

torero sa bikom, jer je brzo upoznala taj svet i lako pronašla kljuc za

njihove naoko složene prohteve i sve slabe strane ovih svirepih i culnih

sentimentalaca. Ona im je nudila sve, obecavala mnogo a davala malo

ili bolje reci ništa, jer njihove su želje vec same po sebi takve prirode

da se ne mogu nicim zajaziti i na kraju moraju sa malim zadovoljiti. Sa

svojim gostima, u vecini postupala je kao sa bolesnicima, ljudima koji

imaju povremene nastupe i pomracenja. Na kraju, može se kazati da

je, pored svoga zanata, koji naravno nije ni lep ni mnogo castan, bila

razumna žena milostivog srca i dobre naravi, koja je umela i da uteši i

da pomogne onoga koji je u picu potrošio više nego što treba ili na

kartama izgubio više nego što je smeo. Ona ih je sve zaluðivala, jer su

ludi roðeni, varala, jer su želeli da budu prevareni, i, na kraju, uzimala

im samo ono što su i inace bili rešeni da bace i izgube. Istina,

zaraðivala je mnogo, pazila na svoju paru i tako vec prvih godina

nagomilala citav imetak, ali je isto tako umela da velikodušno i bez

reci »otpiše dug« ili zaboravi gubitak. Prosjake i bolesnike je darivala,

a sa mnogo obzira i pažnje, neprimetno i nenametljivo pomagala

posmule bogate porodice, sirocad i udovice iz boljih kuca, svu onu

»stidnu sirotinju» koja ne ume da zamoli i snebiva se da primi

milostinju. I to je cinila sa istom umešnošcu sa kojom je vodila hotel i

držala na odstojanju pijane, pohotljive i nasrtljive goste, uzimajuci im

sve što može, ne dajuci im ništa i ne odbijajuci ih nikad trajno i

potpuno.

Ljudi koji su poznavali svet i znali istoriju pomišljali su cesto da je za

ovu ženu šteta što joj je sudbina dodelila tako uzak i tako nizak krug

rada. Da nije ovo što jeste i na mestu na kome je, ko zna šta bi bila i

šta bi dala ova mudra i covecna žena koja ne misli na sebe i koja,

grabežljiva a nesebicna, lepa i zavodljiva a cedna i hladna, vodi jedan

palanacki hotel i prazni džepove kasabalijskim sevdalijama. Možda bi

bila jedna od onih cuvenih žena o kojima istorija govori i koje

upravljaju sudbinom velikih porodica, dvorova ili država, okrecuci uvek

sve stvari nabolje.

U to vreme, oko 1885. godine, kad je Lotika bila u punoj snazi, bilo je

bogataških sinova koji su dane i noci provodili u hotelu, u onoj

narocitoj sobi sa vratima od mlecnog neprozirnog stakla. Tu bi

predvece, pored peci, zadremali, sanjivi i mamurni još od prošle noci,

zaboravljajuci od sna i umora gde su i zašto tu sede i koga cekaju.

Iskorišcujuci to zatišje, Lotika se povlacila u jednu malu sobicu na

prvom spratu koja je bila namenjena za mlaðe, ali od koje je ona

napravila svoju »kancelariju« i u koju nije nikog puštala. Ta uska soba

bila je pretrpana svakojakim nameštajem, fotografijama i predmetima

od zlata, srebra i kristala. Tu je bila, skrivena iza zavese, zelena

celicna Lotikina kasa i njen mali pisaci sto koji se nije video od hartija,

pozivki, priznanica, racuna, nemackih novina, isecaka o stanju kurseva

na berzama i lista o vucenju lutrija.

U tom uskom, pretrpanom i zagušljivom sobicku ciji je jedini prozorak,

manji od ostalih u kuci, gledao izbliza i pravo na prvi, najuži luk mosta,

Lotika je provodila svoje slobodne casove i živela onaj drugi skroviti

deo svoga života koji je pripadao njoj.

Tu je Lotika, u casovima ukradene slobode, citala berzanske izveštaje i

proucavala prospekte, sreðivala svoje racune, odgovarala na pisma

banaka, donosila odluke, davala naloge, rasporeðivala uloženim

novcem i slala nove uloge. Tu je bila onima dole i celom svetu

nepoznata strana Lotikinog rada, nevidljivi i pravi deo njenog života.

Tu je ona odbacivala nasmejanu masku, a njeno lice je postajalo tvrdo

i pogled oštar i taman. Iz ove sobe je ona vodila prepisku sa svojom

mnogobrojnom rodbinom Apfelmajera u Tarnovu, poudatim sestrama,

poženjenom bracom i raznim rodicama i roðacima, sve pukom

jevrejskom sirotinjom iz istocne Galicije, rasturenom po Galiciji,

Austriji i Maðarskoj. Upravljala je sudbinom celog tuceta jevrejskih

porodica, ulazila u njihove živote do u najsitnije pojedinosti, odreðivala

udaje i ženidbe, upucivala decu na škole ili zanate, slala bolesne na

lecenje, opominjala i karala neradine i rasipne a hvalila cuvarne i

preduzimljive. Rešavala je njihove porodicne sporove, savetovala u

slucajevima nesloge i nedoumice; upucivala sve na razumniji, bolji i

dostojniji nacin života i u isto vreme omogucavala im i olakšavala

takav život. Jer, za svakim njenim pismom išla je poštanska uputnica

sa sumom novaca koja ce omoguciti da se njen savet posluša i njena

preporuka ostvari, da se neka duhovna ili telesna potreba zadovolji ili

nedaca otkloni. (U tom podizanju cele porodice i izvoðenju na put

svakog pojedinog clana, ona je nalazila svoje jedino pravo

zadovoljstvo i naknadu za sve terete i sva odricanja ovog života. Sa

svakim od ženskih ili muških clanova porodice Apfelmajera koji bi se

izdigao bar za jedan stepen na društvenoj lestvici, dizala se i Lotika i u

tome nalazila i nagradu za svoj teški rad i snage za dalje napore.)

A ponekad se dešavalo da je dolazila odozdo iz Extra-Zimmera tako

premorena ili zgaðena da nije imala snage ni da piše, ni da cita pisma i

racune, nego je prosto odlazila do malog prozora da se nadiše svežeg

vazduha sa reke, drugog vazduha nego što je onaj dole. Pogled joj je

tada padao na mocni i vitki kameniti luk, koji je zatvarao ceo vidik, i

na brzu vodu pod njim. Pod suncem, u sumracima, na zimskoj

mesecini ili blagoj svetlosti zvezda, on je bio uvek isti. Njegove dve

strane savijale su se jedna ka drugoj, sastajale u oštrom vrhu, i

podržavale se uzajamno u savršenoj i nepokolebljivoj ravnoteži. Sa

godinama to je postao njen jedini i prisni vidik, nemi svedok kome se

ova Jevrejka sa dva lica obracala u trenucima kad je tražila odmora i

svežine i kad bi u svojim poslovnim i porodicnim brigama, koje je uvek

rešavala sama, došla na mrtvu tacku i bezizlazno mesto.

Ali ti trenuci odmora nisu nikad trajali dugo, jer redovno se dešavalo

da je u tom prekine vika odozdo iz kafane. To ili novi gosti traže njeno

prisustvo, ili razbuðen i otrežnjen pijanac vice, zahteva da mu se da

novo pice, da se pale lampe, da doðe muzika, i doziva Lotiku. Ona bi

tada ostavljala svoje skrovište i, zakljucavši pažljivo narocitim kljucem

vrata, silazila dole da doceka gosta ili da svojim osmejkom i svojim

narocitim recnikom umiri pijanca, kao probuðeno dete, i da ga posadi

za sto za kojim ce ponovo otpoceti nocna sedeljka, pice, razgovor,

pesma, i trošak.

Jer, tamo dole, u njenom odsustvu, sve je pokvareno. Gosti su se

pozavaðali. Jedan beg iz Crnce, mlad, bled, ukocena pogleda, prosipa

svako pice koje mu donesu, nalazi manu svemu i traži kavge sa

ukucanima ili gostima. Sa malim prekidima on vec danima pije u

hotelu, uzdiše za Lotikom, ali toliko pije i tako uzdiše da je jasno da ga

na to goni neki dublji, mnogo veci i njemu samom nepoznati jad nego

što je njegova neuslišana ljubav i bezrazložna ljubomora prema lepoj

Jevrejci iz Tarnova.

Lotika mu prilazi bez straha, lako i prirodno.

— šta je, Ejub? Ti, briga moja, šta viceš?

— Ðe si? Hocu da znam ðe si! — muca pijanac sniženim glasom i

trepcuci gleda u nju kao u priviðenje. — Ovdje meni daju neke otrove

da pijem. Truju me, truju, a ne znaju da ja... ako ja...

— Sjedi, sjedi miran, — stišava ga žena, igrajuci svojim belim rukama,

koje mirišu, sasvim blizu pred njegovim licem, — sjedi, za tebe ja

naðem od 'tica mlijeko, ako treba; ja tražim pice za tebe.

I doziva kelnera i nareðuje mu nešto nemacki.

— Nemoj da mi govoriš što ne razumijem, ni tramanðaš: fircen-fufcen,

jer ja... ti znaš mene.

— Znam, znam, Ejub; ne znam bolje od tebe, a tebe...

— Hm! S kim si bila, govori!

I razgovor pijanog coveka i trezne žene nastavlja se bez kraja i konca,

bez smisla i ishoda pored flaše nekog skupog vina i pored dve caše;

jedne, Lotikine, koja je uvek puna, i druge. Ejubove, koja se

neprestano puni i prazni.

I dok mladi begovski nehljebovic plete i trabunja odebljalim jezikom o

ljubavi, o smrti, o dertu bez leka, i slicnim stvarima, koje Lotika zna

napamet, jer svaki ovdašnji pijanac govori to isto, i slicnim recima,

ona ustaje, prilazi drugim stolovima za kojima sede ostali gosti koji se

redovno predvece sakupljaju u hotelu.

Za jednim stolom su mlade gazde koji tek pocinju da izlaze i piju,

kasabalijski snobovi kojima je dosadna i suviše prosta Zarijeva

mehana, a koji se još snebivaju u ovom hotelu. Za drugim su

cinovnici, stranci, sa ponekim oficirom, koji je za taj dan napustio

oficirsku kasinu i spustio se do civilnog hotela jer namerava da traži od

Lotike hitan zajam. Za trecim su inženjeri koji grade šumsku prugu za

izvoz drveta.

Sasvim u cošku sede i racunaju nešto gazda Pavle Rankovic, jedan od

mlaðih ali bogatijih gazda, i neki Austrijanac, preduzimac na pruzi.

Gazda Pavle je u turskom odelu i crvenom fesu, koji ne skida u kafani,

sitnih ociju koje izgledaju kao dva svetla, crna i kosa proreza u

krupnom bledom licu, a koje mogu da se neobicno rašire i doðu velike,

sjajne i ðavolski nasmejane, u izuzetnim, retkim trenucima radosti i

trijumfa. Preduzimac je u sivom odelu sportskog kroja, sa visokim

žutim cipelama »na šnir«, koje sežu cak do kolena. Preduzimac piše

zlatnom pisaljkom na srebrnom lancu, a gazda Pavle jednim debelim

kratkim plajvazom, koji je još pre pet godina zaboravio u njegovom

ducanu neki drvodelja, vojni majstor, kad je kupovao klince i baglame.

Oni zakljucuju pogodbu za ishranu radnika na pruzi. Potpuno utonuli u

posao, množe, dele i sabiraju; nižu brojeve, jedne vidljive, na hartiji,

kojima treba da ubede i prevare jedan drugoga, a druge nevidljive, u

glavi, kojima napregnuto i brzo racunaju, svaki za sebe, skrivene

izglede i dobitak.

Za svakoga od tih gostiju Lotika nalazi prikladnu rec, bogat osmejak ili

samo nemi pogled, pun razumevanja. Pa se opet vraca mladom begu,

koji pocinje ponovo da biva nemiran i nasrtljiv.

A u toku noci, za vreme pijanke, sa svima njenim burnim,

sevdalijskim, placevnim ili grubim frazama, koje ona dobro poznaje,

naci ce se opet cas zatišja u kome ce moci da se vrati u svoju sobu i,

pri mlecnoj svetlosti porculanske lampe, produži svoj odmor ili svoju

prepisku, dok dole opet ne nastane kakva scena, i dok je ne odazovu.

A sutra je drugi dan, drugi ili isti begovski pijani i cudljiv rasipnik, a za

Lotiku ista briga koju valja brinuti nasmejana lica i isti posao koji

izgleda uvek kao laka, raskalašna igra.

Izgleda nerazumljivo i neobjašnjivo kako se Lotika snalazila i održavala

u toj množini i raznovrnosti poslova koji su joj ispunjavali dan i noc i

koji su od nje tražili više lukavstva nego što ga ima jedna žena i više

snage nego što može da razvije jedan muškarac. Pa ipak, ona je

stizala da posvršava sve, ne žaleci se nikad, ne objašnjavajuci nikom

ništa, ne govoreci nikad kod jednog posla o onome koji je pre toga

svršila ili o drugom koji je ceka. I pored svega toga ona u raspodeli

svoga vremena nalazi svakodnevno bar po jedan sat za Alibega Pašica.

On je jedini covek za koga se u kasabi smatra da je uspeo da zadobije

Lotikinu naklonost, stvarno, i nezavisno od svakog racuna. Ali to je

ujedno i najpovuceniji i najcutljiviji covek u kasabi. Najstariji od cetiri

brata Pašica, on se nije ženio (u kasabi se mislilo da je i to zbog

Lotike), nije ulazio u poslove ni ucestvovao u javnom životu kasabe.

On se ne opija i ne skita sa svojim vršnjacima. Uvek je istog

raspoloženja, jednako milokrvan i jednako uzdržljiv prema svima, bez

razlike. Tih je i povucen, ali ne beži ni od društva ni od razgovora, a

ipak niko se ne seca nekog njegovog mišljenja niti se igde ponavlja

nešto što je on rekao. Dovoljan je sam sebi i potpuno zadovoljan onim

što je i što znaci u ocima drugih ljudi. Sam nema potrebe da bude ili

da izgleda ma šta drugo do ono što jeste, a niko od njega ne ocekuje i

ne traži ništa drugo. To je jedan od onih ljudi što nose svoje

gospodstvo kao neko teško i plemenito zvanje koje im potpuno

ispunjava život; uroðeno, veliko i dostojanstveno gospodstvo koje ima

svoje opravdanje samo u sebi i koje se ne može ni objasniti ni poricati,

ni podražavati.

Sa gostima iz velike sale Lotika nema mnogo posla. To je stvar

kelnerice Malcike i »calkelnera« Gustava. Malcika je celoj varoši

poznata otresita Maðarica, koja izgleda kao žena nekog ukrotitelja

zveradi, a Gustav je rið, omalen ceški Nemac, prgave naravi,

zakrvavljenih ociju, raskrecenih nogu i dustaban. Oni poznaju sve

goste i sve varošane uopšte, znaju kakav je koji platiša i kakve je

naravi u pijanstvu, znaju koga treba hladno primiti, koga srdacno

docekati, a koga ne treba uopšte puštati, »jer nije za hotela«. Oni

vode brigu o tome da se pije mnogo i placa uredno, ali da se sve

svršava glatko i lepo, jer je Lotikino nacelo: »Nur kein Skandal!« A ako

se ponekad, izuzetno desi da neko podivlja neocekivano u picu ili,

pošto se vec opio u drugim, nižim kafanama, uðe silom u hotel, tada

se pojavljuje momak Milan, visok, plecat i košcat Licanin divovske

snage, covek koji malo govori a radi sve poslove. On je uvek propisno

odeven kao hotelski momak (jer na sve to Lotika pazi). Uvek je bez

kaputa, u smeðem prsluku i beloj košulji, opasan dugackom keceljom

od zelene coje, zimi i leti zasukanih rukava do lakata, da mu se vide

ogromne podlaktice, rutave i crne kao dve velike cetke. Ufitiljeni brcici

i crna kosa, kruta od vojnicke mirišljave pomade. Milan je onaj koji

svaki skandal guši u samom zametku.

Postoji jedna odavno utvrðena i osveštana taktika za tu neprijatnu i

neželjenu operaciju. Gustav zagovara rabijatnog i pijanog gosta dok

mu Milan ne priðe odostrag, onda se calkelner odjednom ukloni u

stranu, a Licanin poduhvati pijanca s leða, jednom rukom za pojas a

drugom za jaku, i to tako vešto i tako brzo da niko nikad nije mogao

videti u cemu je »Milanov grif«. Tada i najsnažniji kasabalijski bekrija

leti kao lutka od krpa i slame ka vratima, koja je Malcika vec otvorila u

pravom trenutku, pa kroz vrata pravo na ulicu. Gustav baca u isti mah

za njim njegovu kapu, štap ili što mu ostane od stvari, a Milan se

propinje i celom težinom tela spušta bucno metalnu roletnu na

vratima. Sve se to svrši u tren oka, sporazumno i glatko, i dok se gosti

trgnu vec je neželjeni posetilac na ulici i može, ako je baš sasvim

izbezumljen, samo još da udari koji put nožem ili kamenom u roletnu,

kao što pokazuju tragovi na njoj, ali to vec nije skandal u hotelu nego

na ulici, a to je stvar policije koja je i inace uvek pored hotela. Nikad

se Milanu ne desi, kao drugun kafedžijama, da mu gost koga izbacuje

vuce za sobom i ruši stolove i stolice ili da zaglavi nogama i rukama

vrata, pa posle ne može ni par volova da ga izvuce. Nikad Milan ne

unosi u taj posao neku preteranu revnost i zlu cud, borbenu strast ili

licnu sujetu; zato i svršava stvar tako savršeno dobro i brzo. Minut

posle izbacivanja, on je vec na svom poslu u kuhinji ili kelneraju, kao

da ništa nije bilo. A Gustav samo proðe, kao slucajno, kroz Extra

Zimmer i pogledavši Lotiku, koja sedi za nekim stolom sa boljim

gostima, sklopi kratko oba oka odjednom, što znaci da je nešto bilo, ali

da je stvar ureðena. Tada i Lotika, ne prekidajuci svoj razgovor brzo i

neprimetno sa oba oka odjednom: to znaci: U redu, hvala, i pazite do

kraja!

Ostaje samo još pitanje onoga što je popio ili polupao izbaceni gost; tu

sumu Lotika otpiše Gustavu kod obracuna dnevnog pazara, koji se vrši

kasno u noci iza jednog crvenog paravana.

Ima više nacina na koje onaj nemirni i onako vešto izbacen gost, ako

ne bude odveden odmah ispred hotela u zatvor, može da se pribere i

okrepi od neprijatnosti koje su mu se desile. Može da ote tura na

kapiju i da se tu osveži hladovinom koju donosi vetar sa vode i sa

okolnih brda. A može da preðe i u Zarijevu mehanu, koja je samo

malo podalje, na opštinskom pijacu, i da tu slobodno i nesmetano

škripi zubima, preti, i psuje nevidljivu ruku koja ga je onako mucki i

neodoljivo izbacila iz hotela.

Tu, posle prvog sumraka, kad se razilaze domacini i ljudi od rada koji

dolaze samo da popiju svoju »gidu« i da porazgovaraju sa sebi

ravnima, nema i ne može da bude skandala, jer svak pije koliko hoce i

koliko ima da plati, i svak radi i govori što mu srce želi. Jer tu se ne

traži od gostiju da troše i da se opijaju, a da se ponašaju kao trezni.

Na kraju, ako neko preðe baš svaku meru, tu je teški, cutljivi Zarije

koji svojim mrgodnim i zlovoljnim licem razoružava i obeshrabruje i

najbešnje pijanice i svaðalice. On ih umiruje svojim pokretom teške

ruke i dubokim glasom:

— 'Ajde, baci to! Proði se corava posla!

Pa i u toj drevnoj mehani gde nema zasebnih odeljenja ni kelnera, jer

poslužuje uvek poneko momce iz Sandžaka, u seoskom odelu, sad se

cudno mešaju nove navike sa starima.

Povuceni u najdalje uglove, cute poznati i okoreli rakijaši. Oni vole

senku i tišinu, gde sede nad rakijom kao nad svetinjom, a mrze vrevu i

nemir. Sagorelog stomaka, zapaljene jetre, poremecenih živaca,

naobrijani i zapušteni, ravnodušni prema svemu na svetu, teški sami

sebi, sede tako i piju, i pijuci cekaju da im u svesti najposle plane ona

carobna svetlost kojom pice obasjava one koji mu se potpuno predaju,

rad koje se slatko strada, propada i umire, a koja se, nažalost,

godinama javlja sve reðe i svetli sve slabije.

Razgovorniji su i glasniji pocetnici, ponajviše gazdinski sinovi, mladici

u opasnim godinama koji cine prve korake na rðavom putu, odužujuci

tako arac koji svi oni placaju porocima pica i nerada, ko za krace ko za

duže vreme. Ali vecina od njih ne ostaje dugo na tom putu, nego se

vraca s njega, osniva porodicu i predaje se sticanju i radu,

graðanskom životu ugušenih poroka i osrednjih strasti. A samo

neznatna manjina prokletih i predodreðenih produžuje tim putem

zauvek, i izabravši umesto života alkohol, najkracu i najvarljiviju iluziju

u ovom kratkom i varljivom životu, za njega žive i na njemu sagaraju,

sve dok i oni ne postanu mrki, tupi i podbuli kao oni što sede u senci

po uglovima.

Otkako su nastala ova nova vremena života bez stege i obzira, življe

trgovine i bolje zarade, pored Sumbe Ciganina, koji svojom zurlom

prati sve kasabalijske terevenke vec tridesetak godina, sada dolazi u

mehanu cesto i Franc Furlan sa svojim harmonikama. On je mršav i rið

covek, sa zlatnom minðušom u desnom uhu, drvodelja po zanatu, ali

suviše veliki ljubitelj muzike i vina. Njega vole da slušaju vojnici i

strani radnici.

cesto se desi da naiðe guslar, obicno Crnogorac neki, isposnicki

mršav, sirotinjski odeven, a pravog držanja i svetla pogleda, izgladneo

a stidljiv, gord a upucen na milostinju. On sedi neko vreme u cošku,

upadljivo povucen, ne porucuje ništa, gleda preda se i pravi se nevešt i

ravnodušan, pa ipak se vidi da ima drugih i drugacijih misli i namera

nego što mu izgled kazuje. U njemu se nevidljivo rvu mnoga suprotna

i nepomirljiva osecanja, a narocito velicina onoga što nosi u duši sa

bedom i slabošcu onoga što može da izrazi i pokaže pred drugima.

Zbog toga je uvek pomalo zbunjen i nesiguran pred svetom. On

ponosno i strpljivo ceka da neko zatraži pesmu, pa i onda sa

snebivanjem vadi gusle iz torbe, huce u njih, gleda da mu nije odvuklo

gudalo, udešava strunu, i pri svemu tome ocigledno želi da što manje

privuce pažnju na te svoje tehnicke pripreme. Kad prvi put preðe

gudalom preko strune, to je još drhtav zvuk, pun neravni kao izlokan

drum. Ali kako koji put prevuce tako i sam, zatvorenih usta, kroz nos,

pocinje tiho da prati zvuk gusala, da ga svojim glasom dopunjuje i

poravnava. I kad se tako oba glasa potpuno sliju u žalan, jednomeran

zvuk, koji tka zagasitu osnovu za pesmu, onda se ovaj siromah, kao

carolijom, menja; nestaje mucnog snebivanja; sve se unutrašnje

protivnosti mire i gase, sve se spoljne teškoce zaboravljaju. Guslar

naglo podigne glavu, kao covek koji izbacuje masku skromnosti,

nemajuci više potrebe da krije ko je i šta je, i otpocne neocekivano

jakim glasom, upravo poklikne uvodne stihove:

Procviljeo sitan bosioce:

Tiha roso, što ne padaš na me?

Gosti, koji su se dotle takoðe pravili nevešti i razgovarali, odjednom

svi umuknu. Pri tim prvim stihovima njih sve redom, i Turke i hrišcane,

proðe jedan isti drhtaj neodreðene žudnje i žeði za istom rosom, koja

živi u pesmi kao i u svim njima, bez razlike. Ali kad odmah zatim

guslar produži tiše:

To ne bio sitan bosioce...

i dižuci veo sa svoga poreðenja pocne da nabraja turske ili srpske

stvarne želje i sudbine koje se kriju iza figura o rosi i bosioku, kod

slušalaca se odmah dele osecanja i razilaze suprotnim putevima, vec

prema tome šta je ko i šta u sebi nosi, želi i veruje. Pa ipak, po nekom

nepisanom pravilu, svi oni mirno slušaju pesmu do kraja i, strpljivi i

uzdržljivi, ne odaju nicim svoje raspoloženje; samo gledaju u cašicu

pred sobom, gde na sjajnoj površini rakije naziru željene pobede,

gledaju bojeve i junake i slavu i sjaj kojih u svetu nigde nema.

Najživlje je u mehani kad se desi da se zapiju varoški mlaði gazde i

gazdinski sinovi. Tada imaju posla i Sumbo i Franc Furlan i corkan i

Šaha Ciganka.

Šaha je zrikava Ciganka, drska muškobanja, koja pije sa svakim ko

može da placa, ali se nikad ne opija. Bez nje i njenih smelih šala ne

može se zamisliti nijedna terevenka.

Ljudi koji se sa njima vesele smenjuju se, ali corkan, Sumbo i Šaha su

uvek isti. Oni žive od svirke, šale i rakije. Njihov je rad u tuðoj dangubi

i zarada u tuðem rasipanju, a njihov pravi život u noci, upravo u onim

neobicnim casovima kad zdravi i srecni ljudi spavaju, kad rakija i dotle

sputavani nagoni stvaraju burna i sjajna raspoloženja i neocekivane

zanose, koji su uvek isti a uvek izgledaju novi i nenadmašni. Oni su

cutljivi i placeni svedoci pred kojima svako srne da se pokaže onakav

kakav je, to jest »krvav ispod kože«, a da ne mora posle ni da se kaje

ni da se stidi; sa njima i pred njima je dopušteno sve ono što bi pred

svetom bilo zazorno a u roðenoj kuci grešno i nemogucno. Pod

njihovim imenom i na njihov racun mogu svi ovi imucni, ugledni ocevi i

sinovi dobrih porodica da budu za trenutak onakvi kakvi ni pred kim ne

bi smeli da se pokažu, a kakvi u sebi jesu, bar na mahove i bar jednim

delom svoga bica. Njih mogu svirepi da izvrgavaju podsmehu ili tuku,

bojažljivi da psuju, darežljivi da darivaju; sujetni kupuju njihova

laskanja, sumorni i cudljivi njihove šale i nastranosti, razvratnici

njihove smelosti ili usluge. Oni su vecita i nepriznavana potreba

kasabalijskog sveta ciji je duhovni život stegnut i izvitoperen. Oni su

nešto kao umetnici u jednoj sredini u kojoj je umetnost nepoznata.

Takvih ljudi i žena, pevaca, šaldžija, osobenjaka i lakrdijaša ima uvek

u kasabi. Kad jedno od njih dotraje i umre, zameni ga drugi, jer pored

poznatih i cuvenih razvijaju se i dorastaju novi, koji ce prikracivati

vreme i uveseljavati život novim naraštajima. Ali mnogo ce vremena

proci dok se javi ovakav kao što je Salko corkan.

Kad je posle austrijske okupacije došao u kasabu prvi cirkus, corkan

se zagledao u devojku koja je igrala na žici, i zbog nje pocinio toliko

gluposti i ispada da je bio zatvoren i batinan, a obesne gazde, koje su

ga zaluðivale i nagonile na to, platile visoke globe.

Otada je prošlo nekoliko godina, sve se navikao na mnoge stvari i

dolazak stranih sviraca, pelivana i maðionicara ne izaziva više onakve

opšte i zarazne uzbune kao što je bilo sa prvim cirkusom, ali

corkanova ljubav prema igracici pominje se još.

Odavno se on ovako troši služeci danju svima i za svaki posao a nocu

gazdama i begovima za razbibrigu i džumbus pri picu. I to iz naraštaja

u naraštaj. Kad se jedni istutnje i povuku, požene i smire, pristižu

drugi mlaði koji valja da svoje provedu. Sad je vec iznuren i prerano

ostareo; mnogo je više u mehani nego na poslu, i živi ne toliko od

zarade koliko od milostinje i gazdinskog pica i mezeta.

Za kišnih, jesenjih noci tonu u dosadi ljudi sakupljeni u ovoj Zarijevoj

mehani. Za jednim stolom sedi nekoliko gazda. Misao je spora i sve

navraca na tužne i neprijatne stvari; rec teška, zvuci prazno i

razdražljivo; lica hladna, odsutna i nepoverljiva. Ni rakija ne može da

oživi i podigne raspoloženje. Na klupi, u uglu mehane, drema corkan,

pritiskuje ga san i vlažna toplota i prva rakija; danas je okisao do

kože, noseci neke stvari cak na Okolišta.

Tada neko od onih sumornih gostiju za gazdinskim stolom pomenu kao

slucajno igracicu iz cirkusa i corkanovu nekadašnju nesrecnu ljubav.

Pogledaše svi u cošak, ali corkan je nepomican i pravi se i dalje da

drema. Neka govore što god hoce; on je tvrdo rešio, i to upravo jutros,

u jednom teškom mamurluku, da na njihova bockanja i podrugivanja

ne odgovara i da ne dopusti da se sa njim tera onako bezdušna šala

kao što su sinoc radile gazde u ovoj istoj mehani.

— Ja mislim da se oni i sada dopisuju, — kaže jedan.

— Vidi ti, kurvica, ðe on pismeno ljubav vodi s jednom, a druga mu

ovdje sjedi uz koljeno! — dobacuje drugi.

corkan se usiljava da ostane nepomican, ali ga taj razgovor o njemu

dira i uzbuðuje, kao da mu sunce golica lice, jedno oko hoce silom da

se otvori, a svi mišici se razvlace u srecan osmejak. Ne može da izdrži

nepomicnost i cutanje. Najpre odmahuje kao nehatno i ravnodušno

rukom, pa onda se ipak javi:

— Prošlo, prošlo je to.

— A, prošlo, je li? E, ljudi, cudna haina ovoga corkana. Jedna vene

tamo u tuðem svijetu zbog njega a druga izluðe za njim ovðe. Prošlo

ono, pa ce proci ovo, pa ce doci trece. Ðe ce ti duša, jadan ne bio, kad

tako zanosiš pamet jednoj za drugom?

corkan je vec na nogama i prilazi njihovom stolu. Zaboravio je i san i

umor i svoju jutrošnju odluku da se ne da zavesti na razgovor. Sa

rukom na srcu, uverava gazde da on nije kriv, da nije baš takav

ljubavnik i zavodnik kakvim oni hoce da ga prikažu. Odelo je na njemu

još mokro, a lice i pokislo i prljavo, jer njegov jevtin crveni fes pušta

boju, ali preliveno osmejkom tronutog blaženstva. On seda pored

gazdinskog stola:

— Rum za corkana, — vice Santo Papo, pun i živolazan Jevrejin, sin

Mente a unuk Morde Pape uglednih gvožðarskih trgovaca.

Jer, u poslednje vreme corkan pije, kad god može, rum umesto rakije.

To novo pice kao da je stvoreno za ovakve kao što je on; jace je, brže

po dejstvu, i prijatno drugacije od rakije. Ono dolazi u malim flašama

od dva deci, na etiketi je slika mlade mulatkinje socnih usana i žarkih

ociju, sa širokim slamnim šeširom na glavi, sa velikim zlatnim

minðušama u ušima, a ispod nje crven natpis Jamaica. (Ta egzotika za

Bošnjake u poslednjem stadiju alkoholizma, neposredno pre

delirijuma, fabrikuje se u Slavonskom Brodu kod firme Eisler,

Sirowatka & Comp.) Kad ugleda sliku mulatkinje, corkan vec oseca

vatru i miris novoga pica, i odmah pomisli da za ovo blago zemaljsko

ne bi nikad znao da je umro samo pre godinu dana. »A koliko je takve

ljepote u svijetu!« Razneži se pri toj pomisli i zato uvek zastane

nekoliko trenutaka, zamišljen, kad otvori flašu ruma. A posle

zadovoljstva koje ima od te misli dolazi slast od pica samog.

I sad on drži usku flašu pred licem, kao da joj necujno tepa. A onaj

koji je otpoceo i uspeo da ga navede na razgovor pita ga strogo:

— Šta misliš ti, bolan, sa onom djevojkom; da je uzimaš ili da se igraš

sa njom kao i sa ostalima?

Rec je o nekoj Paši, iz Dušca. To je najlepša devojka u kasabi, sirota

bez oca, vezilja kao što joj je i majka.

Na mnogobrojnim tefericima i pijankama prošloga leta momci su

mnogo govorili i pevali o Paši i njenoj nepristupacnoj lepoti. Postepeno

i neprimetno uz njih se oduševljavao i corkan, ni sam ne zna kako ni

zašto. Tako su poceli da zbijaju šalu sa njim. Jednog petka poveli su

ga na ašikovanje u mahalu, gde se iza kapija i mušebaka mogao cuti

prigušen kikot i šapat nevidljivih devojaka. Iz jedne avlije u kojoj je

bila i Paša sa drugaricama bacen je struk kalopera pred corkana. On je

zastao zbunjen, da ne bi zgazio cvet, ne usuðujuci se da ga podigne.

Momci koji su ga vodili poceli su da ga tapšu po plecima i da mu

cestitaju što je meðu njima tolikima Paša izabrala upravo njega i

ukazala mu tobože pažnju koju još niko od nje nije doživeo.

Te noci se pilo na Mezalinu, pored reke, pod orasima, sve do zore.

corkan je sedeo pored vatre, usturen i svecan, cas zanesen i

raspevan, cas brižan i zamišljen. Za tu noc nisu mu dali da poslužuje

ni da radi oko kafe ili jela.

— Znaš li ti, bolan, šta kazuje struk kalopera, bacen iz djevojacke

ruke? — govorio mu je jedan od njih. — Kaže da ti Paša porucuje: »Ja

venem za tobom ko ovaj otkinuti list, a ti nit' me prosiš za sebe nit' me

puštaš za drugoga.« To kazuje.

I svi mu govore o Paši, beloj, cednoj, jedinici, koja se previja kao

dozrela loza preko avlijskog zida i ceka ruku koja ce je uzabrati, a taj

koga ceka to je glavom on, corkan.

Gazde se tobože ljute i glasno vajkaju: otkud na njega da baci oko?

Drugi ga brane. A corkan pije. cas poveruje u to cudo, cas ga odbija

kao nemogucnost. U razgovoru, brani se od gazdinskih šala, dokazuje

da to nije za njega, da je siromah, ostareo i neugledan, ali u trenucima

cutanja i sam mašta o Paši, o njenoj lepoti i sreci koju ona daje, bez

obzira da li je za njega moguca ili nije. A u toj velikoj letnoj noci, koju

rakija i pesma i rasplamsala vatra na travi cine beskrajnom, sve je

mogucno; ništa nije stvarno, ali ništa nije neverovatno ni potpuno

iskljuceno. Maskare se i sprdaju s njim gazde, zna on to; ne mogu

gospoda da žive bez smeha, moraju nekog da zadirkuju i s nekim

džumbus da teraju, to je Oduvek bilo tako i to je i sada. Ali ako je sve

to i šala, nije šala njegov san o divnoj ženi i nedostižnoj ljubavi o kojoj

je uvek maštao i mašta i danas, nisu šala ove pesme u kojima je

ljubav isto tako stvarna i nestvarna, i žena isto tako bliska i nedostižna

kao u njegovoj mašti. Za gazde je sve pa i to šala, ali za njega je istina

i svetinja koju nosi oduvek u sebi i koja postoji stvarno i nesumnjivo, i

to nezavisno od gazdinske zabave, od pica i pesme, nezavisno od

svega, pa i od Paše same.

Sve on to dobro zna i sve opet lako zaboravlja. Jer u njemu se duša

topi i pamet razliva kao voda.

Tako je corkan, tri godine posle svoje velike ljubavi i bruke sa

Švabicom koja igra na žici, pao u novu i mocnu maðiju ljubavi i tako

su dokoni i bogati ljudi pronašli novu igru, dovoljno i svirepu i

uzbudljivu da ih zasmejava mesecima i godinama.

To je bilo u polovini leta. Prošla je jesen i nastupila zima a igra sa

corkanovom ljubavi prema lepoj Paši ispunjava veceri i skracuje dane

ljudima iz caršije. corkana ne zovu drugacije do ðuvegijom i ašikom.

Danju, dok mamuran i neispavan svršava sitne i krupne poslove po

ducanima, posluje i raznosi stvari, corkan se i cudi i ljuti što ga tako

zovu i samo stresa ramenima, ali cim padne noc, zapale se lampe u

Zarijevoj mehani, neko vikne: »Rum za corkana!«, neko zapeva tiho i

kao slucajno:

Akšam geldi, sunce zajde:

Na tvom licu više ne sja.

Sve se tada odjednom izmeni. Nema više tereta, ni otresanja

ramenima, nema ni kasabe ni mehane ni corkana samog ovakvog

kakav je, prozebao, neobrijan, umotan u krpe i ostatke tuðeg odela.

Postoji samo neki visoki doksat, svetao od sunca koje zalazi, sa lozom

i devojkom koja gleda i ceka na koga ce da baci struk kalopera.

Postoji, istina, i grohotan smeh oko njega i svakojake primedbe i gruba

šegacenja, ali sve je to daleko, kao u magli, a onaj koji peva sasvim je

blizu njega, tu pored uha:

Da mi se je ogrijati

Na sunašcu kraj tebe!

I on se greje na tom suncu, koje je zašlo, kako se nikad nije ogrejao

na onom stvarnom što nad kasabom svakodnevno izlazi i zalazi.

— Rum za corkana!

Tako su prolazile zimske noci. Potkraj te zime desi se Pašina udaja.

Sirota vezilja iz Dušca, sa svojom lepotom i svojih nepunih devetnaest

godina, udavala se za Hadži-Omera iza Grada, bogatog i uglednog

coveka od pedeset i pet godina, i to kao inoca.

Hadži Omer je vec preko trideset godina oženjen. Žena mu je iz velike

porodice, cuvena sa svoje umešnosti i pameti. Njihovo imanje za

Gradom, to je citav jedan zaselak, napredan i pun svega, njihovi tvrdi

ducani u varoši, siguran i velik prihod. I sve to nije toliko zasluga

mirnog i nepokretnog Hadži-Omera, koji samo projaše po dva puta

dnevno iza Grada u varoš i natrag, koliko okretne i umne, uvek

nasmejane Hadži-Omerovice. Za sve turske žene u kasabi i okolini

njeno je mišljenje glavna mera i poslednja rec u mnogim pitanjima.

To je po svemu, najuglednija i najbolja porodica, ali ovo dvoje vec

ostarelih ljudi nemaju dece. Dugo ih je držala nada. Hadži Omer je i na

cabu išao, žena mu je delila sirotinji i tekijama, godine su prolazile,

sve im je raslo i napredovalo, ali u onome što je glavno nije bilo

blagoslova. Mudro i lepo su snosili svoju zlu srecu i Hadži Omer i

njegova pametna hanuma, ali nade na porod više nije moglo biti. Žena

je bila u cetrdeset i petoj godini.

U pitanju je bilo veliko nasledstvo koje treba da ostane iza Hadži-

Omera. Tim pitanjem su se bavili ne samo njegovi i ženini mnogobrojni

roðaci nego pomalo i cela varoš. Jedni su želeli da taj brak ostane do

kraja bez dece, a drugi su opet smatrali da je šteta da takav covek

umre bez naslednika i da mu imanje razdele i razvuku neki roðaci, i

zato su ga nagovarali da uzme drugu, mlaðu ženu, dok je još vreme i

dok ima izgleda na potomstvo. U tom pitanju su se varoški Turci delili

na dva tabora. Pitanje je rešila sama Hadži-Omerova žena, nerotkinja.

Otvoreno, odlucno i iskreno, kao što je sve radila, ona je rekla svome

neodlucnom mužu:

— Sve nam je dao dragi Bog, hvala mu i slava, i slogu i zdravlje i

bogatstvo, ali nam nije dao ono što ima svaki siromah: da vidimo svoj

evlad i da znamo na kome sve ovo iza nas ostaje. Takva je moja zla

sudbina. Ali ako ja, po božjoj volji, moram da je snosim, ne moraš ti.

Vidim da je caršija ustala da te ženi i da brine našu brigu. Eh, kad ce

te oni ženiti, onda volim da te oženim ja, jer niko ti nije bolji prijatelj

od mene.

I žena mu iznese svoj plan: kako nema nikakva izgleda više da bi njih

dvoje mogli imati dece, potrebno je da on, pored nje, dovede drugu

ženu, mlaðu, sa kojom ce još moci imati poroda. Zakon mu daje pravo

na to. A ona ce, naravno, i dalje ostati u kuci, kao »stara hadžinica«, i

paziti da se sve svrši u redu.

Hadži Omer se opirao i tvrdio dugo da on boljeg druga od nje ne traži,

da njemu druga i mlaða žena ne treba, ali je Hadži-Omerovica ne

samo ostala pri svojoj zamisli nego mu je i saopštila koju mu je ženu

izabrala. Kad vec mora da se ženi da bi imao dete, najbolje je da uzme

zdravu, mladu i lepu sirotu devojku, koja ce mu dati zdrav porod i dok

je živa zahvaljivati svojoj srecnoj sudbini. Njen izbor je pao na lepu

Pašu, kcer one vezilje iz Dušca.

I tako se i svršilo. Po volji svoje starije žene i sa njenom pomoci, Hadži

Omer se oženio lepom Pašom. A jedanaest meseci docnije Paša je

rodila zdravo muško dete. Time je pitanje Hadži-Omerovog naslednika

bilo rešeno, uništene mnoge roðacke nade i caršiji zacepljena usta.

Paša je bila srecna, a »stara hadžinica« zadovoljna, i živele su u Hadži-

Omerovoj kuci složno kao majka i kci.

Taj srecan svršetak pitanja Hadži-Omerovog naslednika bio je pocetak

corkanovih velikih stradanja. Te zime je glavna zabava dokonih ljudi u

Zarijevoj mehani bila corkanova tuga zbog Pašine udaje. Nesrecni

ljubavnik je pio kao nikad dotad; gazde su ga cašcavale i za svoj novac

svaki je mogao da se smeje do suza. Obešenjaci su mu dostavljali

izmišljene poruke od Paše, uveravali ga da ona place dan i noc, da

vene za njim, ne kazujuci nikom pravi uzrok svoga jada. A corkan je

ludovao, pevao, plakao, odgovarao ozbiljno i opširno na sva pitanja,

vajkao se na svoju sudbinu, koja ga je stvorila ovako neuglednim i

siromahom.

— Dobro, corkane, za koliko si ti godina mlaði od Hadži-Omera? —

zapocinjao je neki od gazda razgovor.

— Šta ja znam? I šta mi vrijedi što sam mlaði? — odgovara gorko

corkan.

— Eh, da je po srcu i po mladosti, ne bi Hadži Omer imao što ima i ne

bi ovaj naš corkan sjedio ðe sjedi, — upada neko sa strane.

A corkanu ne treba mnogo pa da ga tronu i razneže. Toce mu rum za

rumom i uveravaju ga da on ne samo da je mlaði i lepši i »po srcu«

daleko bliži Paši, nego da on nije, na kraju krajeva, ni takav siromah

kao što se misli i kao što to izgleda. Ti dokoni ljudi smislili su u dugim

nocima, pored rakije, citavu pricu: kako je njegov otac, nepoznati

turski oficir, koga nikad nije video, ostavio negde u Anadolu velika

imanja svome nezakonitom sinu u Višegradu, kao jedinom nasledniku,

ali kako su neki tamošnji roðaci omeli izvršenje toga testamenta; kako

bi sada samo trebalo da se corkan pojavi tamo negde u dalekoj i

bogatoj varoši Brusi i da razbije spletke i prevare tih lažnih naslednika

i uzme ono što mu pripada. Tada bi on mogao za svoje mekinje da

kupi i Hadži-Omera i sve njegovo tobožnje bogatstvo.

corkan ih sluša, pije i samo uzdiše. Boli ga sve to, ali i milo mu je da

se ovako oseca i drži kao covek koga su prevarili i pokrali i ovde u

kasabi i tamo negde u dalekoj, lepšoj zemlji odakle je njegov

nepoznati otac. A ovi oko njega spremaju tobože njegovo putovanje u

Brusu. Šale su duge, bezdušne i do sitnica izraðene. Jedne noci donose

gotov tobožnji pasoš za njegovo putovanje, izvode corkana nasred

mehane i tu ga okrecu, zagledaju, i unose u pasoš njegov licni opis, uz

grube šale i grohotan smeh. Drugi put sracunavaju koliko bi mu

novaca trebalo za put do Bruse, kako ce putovati i gde konaciti. I u

tome im opet proðe dobar deo duge noci.

Dok je trezven, corkan se brani; i veruje i ne veruje u sve što mu

govore; više ne veruje nego što veruje. Upravo, dok je trezan on ne

veruje ništa, ali cim je pijan, ponaša se kao da veruje. Jer kad ga

ponese alkohol, onda se više ne pita šta je istina a šta šala i laž. Istina

je da on vec posle druge flašice ruma oseti mirisni vetar otud od

daleke, nedostižive Bruse, i vidi, lepo vidi, njene zelene bašte i bele

graðevine. Stvarnost je da je on prevaren, nesrecan od roðenja u

svemu, u porodici, u imanju, u ljubavi; da mu je ucinjeno krivo, toliko

krivo da su i bog i ljudi njegovi dužnici. Izvesno je da on nije ovo što

izgleda i kakvim ga ljudi smatraju. I sa svakom cašom sve ga više

muci potreba da to kaže ovima oko sebe, iako i sam oseca kako je

teško dokazivati jednu istinu koja je u njemu jasna i ocigledna, ali

protiv koje govori sve što je na njemu i oko njega. Pa ipak, vec posle

prve cašice ruma, on to objašnjava svakom, po svu noc, iskidanim

recima, grotesknim pokretima, kroz pijane suze. I što on više i življe

objašnjava, ovi oko njega sve se više smeju i šegace. Smeju se toliko i

tako slatko da im se nadimaju slabine i pucaju vilice od tog smeha koji

je zarazan, neutoljiv, i slaði od svakog jela i pica. Smejuci se

zaboravljaju camotinju zimske noci, i pored corkana, i sami piju bez

mere.

— Ubij se! — kaže mu Mehaga Sarac, koji svojim hladnim i prividno

ozbiljnim nacinom ume najbolje da izazove i razdraži corkana. — Kad

ti nisi bio kadar da otmeš Pašu od onog ðuturuma Hadži-Omera, onda

ne treba da živiš. Ubij se, corkane, to ti je moj savet.

— Eh, »ubij se, ubij se«, — vajka se corkan. — Misliš ti da ja nisam na

to pomišljao? Sto puta sam polazio da sa kapije skocim u Drinu i sto

puta me nešto vracalo.

— Šta te vracalo? Strah te vracao. Pun tur, corkane!

— E, nije! Nije strah, tako mi boga, nije strah.

U opštoj graji i smehu, corkan skace, bije se u grudi, kida komadic od

hleba koji je pred njim i unosi ga nepomicnom i hladnom Mehagi u

lice.

— Vidiš li ovo? E, ovoga mi hljeba i nimeta, nije strah, nego ...

Tu neko odjednom zapjeva, tanko i iznenada:

Na tvom licu više ne sja.

I svi prihvataju pesmu i zaglušuju Mehagu, koji vice prema corkanu:

— U-bij-se!

I tako pevajuci padaju i sami u zanos u koji su hteli da nateraju ovoga

siromaha, dok se na kraju sve ne pretvori u potpuno ludu terevenku.

Jedne februarske noci su tako osvanuli, mahnitajuci zajedno sa svojom

žrtvom, corkanom, i sami žrtve svoga ludovanja. Bilo se vec razdanilo

kad su svi zajedno izišli iz mehane i onako vruci, vileni i zabreklih

damara od pica, otišli na most, koji je bio gotovo pust i sav pokriven

poledicom.

Sa velikom grajom i grohotnim smehom, ne obaziruci se na retke rane

prolaznike, kladili su se: ko sme da preðe most, ali po uskoj kamenoj

ogradi, bleštavoj od tankog leda.

— Smije corkan, — vice neko od pijanaca.

— Ne smije! Kakav corkan!

— Ko ne smije? Ja? Smijem ja, bolan, što živ covjek ne smije, — vikao

je corkan bijuci se gromko u prsa.

— Ne smiješ! cik stisni!

— Smijem, valahi!

— Smije corkan! Smije!

— Ne smije! Laže!

Tako su se nadvikivali i razmetali pijani ljudi, iako su se i na ovako

širokom mostu jedva na nogama držali, jer su svi teturali, posrtali i

hvatali se jedan za drugog.

Nisu ni primetili kad se corkan uspeo na kamenu ogradu. Najednom su

videh da lebdi iznad njih, i onako pijan i raspasan, nastoji da se održi i

da koraca po plocama na zidu.

Kamena ograda je široka svega tri pedlja. corkan se povodi cas levo

cas desno. Levo je most i na mostu, tu ispod njegovih nogu, gomila

pijanih ljudi koja ga u stopu prati i dovikuje mu neke reci koje on

jedva razume, i to kao nerazumljiv šum. A desno praznina, i u toj

praznini, dole negde duboko, šumi nevidljiva reka; sa nje se puši gusta

para i kao beo dim diže u studeno jutro.

Retki prolaznici su zastajali, i uplašeni, raširenih ociju, gledali pijanog

coveka, koji umesto po mostu ide po njegovoj uskoj i klizavoj ogradi,

nadnesen nad dubinom, mašuci ocajno rukama da bi održao

ravnotežu. I od pijanog društva neki, malo trezniji i prisebniji,

zastadoše kao probuðeni, i bledi od straha posmatraju opasnu igru.

Drugi su, ne shvatajuci opasnosti, išli pored ograde i svojim povicima i

dalje pratili pijanog coveka koji, nišuci se i povodeci poigrava nad

dubinom.

Svojim opasnim položajem corkan se odjednom izdvoji i sad je kao

neko džinovsko cudovište visoko iznad njih. Prvi koraci su oprezni i

tromi. Njegove teške kundure svaki cas se okliznu po plocama,

prevucenim poledicom. cini mu se da noge beže ispod njega, da ga

dubina pod njim neodoljivo privlaci, da se mora otisnuti i pasti, da vec

pada. Ali taj neobicni položaj i blizina velike opasnosti davali su mu

novu snagu i dotle nepoznate moci. Boreci se da održi ravnotežu, sve

je življe poskakivao i sve se više lomio u pasu i u kolenima. Umesto da

koraca, on je, ni sam ne zna kako, poceo da igra, sitno, bezbrižno, kao

da je na širokoj zelenoj poljani a ne na uskom cenaru i poledici. I

odjednom je postao lak i vešt, kao što covek biva ponekad u snovima.

Njegovo zdepasto i iznureno telo sada je bez težine. Pijani corkan je

poigravao i lebdeo nad provalijom kao krilat. Osecao je kako iz

njegovog tela, zajedno sa muzikom po kojoj igra, tece vesela snaga

koja daje sigurnost i ravnotežu. Igra ga je nosila kud ga hod ne bi

nikad proneo. I ne pomišljajuci više na opasnost i mogucnost pada,

cupkao je s noge na nogu i pevao, raširenih ruku kao da se sam prati

uz šarkiju.

— Tiridam, tiridam tiridiridiridiridiridam, tiridam ... haj, haj, haj, haj!

Peva corkan i sam sebi daje takt po kome sigurno i poigravajuci

prelazi svoj opasni put. Noge savija u kolenima, a glavu naginje cas

levo cas desno.

— Tiridam, tiridam... hajhaj!

U tom izuzetnom i opasnom položaju, uzvišen iznad svih, on nije više

onaj veselnik corkan iz caršije i mehane; nije ni to pod njim klizava i

uska kamena ograda poznatog mosta na kome je hiljadu puta žvakao

svoj somun i, misleci o slatkoj smrti u talasima, zaspao u hladovini na

kapiji. Ne, to je to daleko i neostvarljivo putovanje o kome mu svake

veceri u mehani govore, sa grubim zadirkivanjem i podsmehom, i na

koje se sad, evo, najposle krenuo. To je ona svetla željena staza

velikih podviga, a tamo na dalekom njenom kraju, tamo je carski grad

Brusa sa istinskim bogatstvom i zakonitim nasleðem, a tamo je negde

i sunce koje je zašlo, i lepa Paša sa muškim detetom, njegova žena sa

njegovim sinom.

Tako je, igrajuci u zanosu, obišao i onaj istureni deo ograde koji

okružuje sofu, a zatim i drugu polovinu mosta. Kad je stigao do kraja,

skocio je na drum i gledao zbunjeno oko sebe, zacuðen da se sve

svršilo opet na tvrdom i dobro poznatom višegradskom putu. Društvo

koje ga je dotle pratilo sa povicima hrabrenja i šalama, docekalo ga je

odmah. Pritrcali su i oni koji su, uplašeni, bili zastali. Stali su da ga

grle, tapšu po ramenima i po izbledelom fesu. Vikali su svi u jedan

glas.

— Aferim, corkane, pile od sokola!

— Aferim, gazijo!

— Rum za corkana! — derao se Santo Papo promuklim glasom, sa

španskim izgovorom, misleci da je u mehani i šireci ruke kao da ga

razapinju.

U toj opštoj gužvi i vrevi neko je vec predložio da se ne rastaju i ne

odlaze kucama, nego da nastave dalje da piju, u slavu corkanovog

podviga.

Deca koja su tada bila u osmoj ili devetoj godini i toga jutra hitala

preko zamrzlog mosta ka svojoj udaljenoj školi, zastajala su i gledala

neobican prizor. Od cuðenja su im bila otvorena mala usta iz kojih se

vila bela para. Onako sitni, umotani, sa tablicama i knjigama pod

pazuhom, oni nisu mogli da shvate ovu igru odraslih ljudi, ali im je za

ceo život, zajedno sa linijom njihovog rodnog mosta, ostala u ocima

slika dobro poznatog corkana, koji preobražen i lak, poigravajuci

smelo i radosno, kao maðijom nošen, hoda onuda kuda je zabranjeno i

kud niko ne ide.

Prošlo je dvadesetak godina od kako su prva austrijska, žuto obojena

vojna kola prešla most. Dvadeset godina pod okupacijom, to je dug niz

dana i meseci. Svaki taj dan i mesec, uzet za sebe, izgleda nesiguran i

privremen, ali svi zajedno sacinjavaju srazmerno najduži period mira i

materijalnog napretka što ga je kasaba ikad zapamtila, glavni deo

života onog naraštaja koji je u trenutku okupacije ulazio u godine

punoletstva.

To su bile te godine prividnog blagostanja i sigurne, pa ma i male

zarade, kad su majke, govoreci o svom sinu, dodavale: »Da je živ i

zdrav i da mu Bog da lak hljeb!«; kad je i žena onog visokog Ferhata,

vecitog siromaha, koji pali opštinske fenjere po sokacima i prima za to

dvadeset forinti mesecno, govorila sa ponosom: »Šucur dragom Bogu

kad je i moj Ferhat ajlukcija.«

Tako su tekle i poslednje godine XIX veka, godine bez uzbuðenja i

krupnih dogaðaja, kao što tece mirna i razlivena reka pred neizvesnim

ušcem. Po njima sudeci izgledalo je kao da nestaje tragicnih akcenata

u životu evropskih naroda, pa i u kasabi pored mosta. A ukoliko bi se

ponekad i javili negde u svetu, oni ili nisu dopirali do nas ili su nama

ovde bili daleki i nerazumljivi.

Tako je jednog letnjeg dana, posle toliko vremena, iskrsnuo opet na

kapiji beo, služben oglas. Bio je kratak, ovog puta opervažen jakom

crnom prugom, i javljao je da je Njeno Velicanstvo carica Jelisaveta

poginula u ženevi, kao žrtva odvratnog atentata, od ruke italijanskog

anarhiste Lukenija. Oglas je dalje sadržavao gnušanje i duboku žalost

svih naroda velike Austro-Ugarske Monarhije i pozivao ih da se u

podanickoj vernosti još cvršce okupe oko prestola i da tako budu

najbolja uteha vladaocu koga je sudbina tako teško pogodila.

Plakat je bio prilepljen ispod bele ploce sa natpisom, kao nekad

proglas generala Filipovica o okupaciji zemlje, i svet ga je citao s

uzbuðenjem, jer je bila rec o carici, ženi, ali bez pravog razumevanja i

dubljeg ucešca.

Nekoliko veceri nije bilo pesme ni glasnog veselja na kapiji, jer je

sama vlast tako naredila.

U kasabi je bio samo jedan covek koga je ova vešt teško pogaðala. To

je bio Pjetro Sola, jedini Italijan u varoši, preduzimac i zidar,

kamenorezac i slikar; ukratko svaštar i veštak naše kasabe. Majstor

Pero, kako ga je zvala cela kasaba, došao je još uz okupaciju, nastanio

se ovde, oženivši se nekom Stanom, sirotom devojkom ne baš

najboljeg glasa. Bila je riða, snažna, dvaput veca od njega, i važila je

kao žena oštra jezika i teške ruke, sa kojom je bolje ne upuštati se u

svaðu. A majstor Pero bio je sitan, pognut, dobrocudan covek, plavih,

krotkih ociju i oborenih brkova. Lepo je radio i dobro zaraðivao. S

vremenom je postao pravi kasabalija, samo jezik i izgovor nije mogao

nikad da savlada, kao ni Lotika. Zbog njegovih zlatnih ruku i dobre

cudi svi su ga u kasabi voleli, a njegova atletski snažna žena vodila ga

je kroz život strogo i materinski, kao dete.

Kad je, vracajuci se s posla, siv od kamene prašine i umrljan bojama,

majstor Pero procitao oglas na kapiji, on je nabio šešir na oci i grcevito

stisnuo svoju tanku lulu koju je uvek držao u zubima. I koga god je

sreo od uglednijih i ozbiljnijih ljudi, dokazivao mu je da on, iako je

Italijan, nema niceg zajednickog sa ovim Lukenijem i njegovim

odvratnim zlocinom. Ljudi su ga slušali, umirivali ga i uveravali da mu

veruju, da nisu, uostalom, nikad ni pomislili nešto tako o njemu, ali on

je i dalje svakom objašnjavao da ga je stid što je živ i da on pile u

životu nije zaklao, a kamoli da covjeka ubije, i to ženu jednu, i tako

visoku licnost. Najposle, ta njegova bojazan pretvorila se u pravu

maniju. Kasabalije su pocele da se podsmevaju majstor-Perinoj brizi i

revnosti, i njegovim izlišnim uveravanjima da nema veze sa ubicama i

anarhistima. A kasabalijski decaci su odmah pronašli svirepu igru.

Skriveni iza ograde, vikali su za majstor-Perom: »Lukeni!« Siromah

covek se branio od tih povika kao od nevidljivih osica, nabijao šešir na

oci i bežao kuci da se izjada i isplace u širokom krilu svoje žene.

— Stid me, stid me — jecao je sitni covek, — u oci nikom ne mogu da

pogledam.

— 'Ajde, budalašu, cega te stid? Što je Talijan ubio caricu? Nek se stidi

talijanski kralj! A ko si ti i šta si da se ti stidiš?

— Eto, stidim se sto sam ziv, — žalio se majstor Pero ženi koja ga je

drmusala i nastojala da mu ulije snagu i odlucnost i da ga nauci kako

ce da proðe kroz caršiju slobodno uzdignute glave i ne obarajuci

pogled ni pred kim.

Za to vreme na kapiji su sedeli stariji ljudi i nepomicna lica i oborena

pogleda slušali novinske vesti sa pojedinostima o ubistvu austrijske

carice. Te vesti su bile samo povod za opšte razgovore o sudbinama

krunisanih glava i velikih ljudi. Jednom krugu uglednih, ljubopitljivih i

neukih Turaka caršilija objašnjava višegradski muderis Husein efendija

šta su i ko su ti anarhisti.

Muderis je isto onako svecan i krut, cist i negovan kakav je bio nekad,

pre dvadeset godina, kad je na ovoj kapiji docekivao prve Švabe,

zajedno sa Mula-Ibrahimom i pop-Nikolom, koji odavno vec pocivaju

svaki na svom groblju. Brada mu je vec seda, ali isto onako pažljivo

podrezana i zaobljena; celo lice mirno i glatko, jer ljudi krute pameti i

tvrda srca sporo stare. Visoko mišljenje koje je uvek imao o samom

sebi još je poraslo za ovih dvadeset godina. Uzgred budi receno, onaj

sanduk knjiga, na kome pociva dobrim delom muderisov glas ucena

coveka, još je neiscrpen i neprocitan, a njegova hronika naše kasabe

porasla je u ovih dvadeset godina svega još za cetiri dalje stranice, jer

muderis što biva stariji to sve više ceni sebe i svoju hroniku, a sve

manje dogaðaje oko sebe.

On sada govori tihim glasom i sporo, kao da cita neki nejasan rukopis,

a dostojanstveno, svecano i strogo, uzimajuci sudbinu kaurske carice

samo kao povod i ne mešajuci je niukoliko sa pravim smislom svoga

tumacenja. Po njegovom tumacenju (a ono i nije njegovo, jer ga je on

našao u dobrim, starim knjigama koje je nasledio od svog nekadašnjeg

ucitelja, cuvenog Arap-hodže), toga što se sada naziva anarhistima

bilo je oduvek i bice dok je sveta i veka. Tako je ljudski život udešen

— i sam Bog jedini tako je hteo — da uz svaki dram dobra idu dva

drama zla, da na ovoj zemlji ne može biti dobrote bez mržnje ni

velicine bez zavisti, kao što nema ni najmanjeg predmeta bez senke.

To narocito važi za izuzetno velike, pobožne i slavne ljude. Uz svakog

od njih raste, uporedo sa njihovom slavom, i njihov krvnik i vreba

priliku, pa nekad je uhvati pre a nekad posle.

— Eto, ovaj naš zemljak Mehmedpaša, koji je odavno rajski stanovnik,

— kaže muderis i pokazuje na kamenu plocu iznad plakata, — koji je

tri sultana služio i bio mudriji od Asafa, koji je i ovaj kamen na kome

sjedimo svojom snagom i svojom pobožnošcu podigo, i on je od toga

noža poginuo. Pored sve svoje sile i mudrosti, od te dekike nije mogao

pobjeci. Oni kojima je veliki vezir smetao u njihovim planovima, a to je

bila velika i jaka stranka, našli su nacina da naoružaju i podgovore

jednog sumanutog derviša da ga ubije, i to baš kad je išao džumu da

klanja. Sa izlizanom derviškom hrkom na leðima i brojanicama u

rukama, derviš je preprijecio put vezirovoj pratnji i pritvorno i ponizno

zatražio sadaku, a kad je vezir htio da se maši za džep i da mu udijeli,

on ga je probo. I tako je Mehmed-paša pogino kao šehit.

Ljudi slušaju i odbijajuci dimove gledaju cas kamenu plocu sa tarihom,

cas beli plakat optocen crnom linijom. Slušaju pažljivo, iako svaki ne

razume baš potpuno i svaku rec iz muderisovog tumacenja. Ali,

gledajuci za dimom svojih cigara, u daljinu, mimo tariha i plakata,

naslucuju tamo negde u svetu neki drugi i drugaciji život, život velikih

uspona i dubokih padova, u kome se velicina meša sa tragikom, i koji

na neki nacin drži ravnotežu ovom njihovom mirnom i jednolicnom

živovanju na kapiji.

Pa su i ti dani prošli. Na kapiji se vratio stari red, sa glasnim, obicnim

razgovorima, šalama i pesmama. Razgovori o anarhistima su prestali.

A onaj plakat o smrti te svetu slabo poznate i tuðe carice menjao se

pod uticajem sunca, kiše i prašine, dok ga najposle nije vetar iskidao i

sve komad po komad razneo niz vodu i po jaliji.

Još neko vreme nevaljali decaci su vikali za majstor-Perom: »Lukeni!«,

ne znajuci ni sami šta to znaci ni zašto to rade, nego prosto po onoj

decijoj potrebi da traže i muce slaba i osetljiva stvorenja. Vikali su, pa

i prestali, jer su našli drugu zabavu. A tome je doprinela malo i Stana s

Mejdana time što je dušmanski isprebijala dva najgrlatija decaka.

A posle mesec-dva niko više nije spominjao caricinu smrt ni anarhiste.

Taj život potkraj stoleca, koji je izgledao ukrocen i pripitomljen

zauvek, prikrivao je svojim širokim i jednolicnim tokom sve, i kod ljudi

ostavljao osecanje da se otvara vek mirne radinosti sve tamo do u

daleku neku i nedoglednu buducnost.

Ona neprestana i nezaustavna aktivnost na koju je tuðinska uprava

izgledala osuðena i sa kojom se naš svet tako teško mirio, iako je

upravo njoj imao da zahvali i svoju zaradu i svoje blagostanje,

izmenila je za dvadesetak godina mnogo štošta u spoljašnjem izgledu

kasabe, u nošnji i navikama graðana. Bilo je prirodno da se ona nece

zaustaviti ni kod starinskog mosta sa vecito istim likom.

Nastupala je godina 1900, kraj toga srecnog stoleca i pocetak novog,

koje po shvatanju i osecanju mnogih treba da bude još srecnije, kad

su došli novi inženjeri i poceli da obilaze most. Svet je vec bio navikao

na njih; i deca su znala šta to znaci kad ti ljudi u kožnim kaputima, sa

spoljnim džepom punim raznobojnih pisaljki, stanu da kruže oko nekog

brega ili neke graðevine. Tu ima da se nešto ruši, gradi, prokopava ili

menja. Samo, niko nije mogao da se doseti šta bi mogli da rade sa

mostom, koji je za sve živo u kasabi predstavljao stvar vecitu i

nepromenljivu, kao što su zemlja koju gaze i nebo nad njima. Obilazili

su dakle inženjeri, premeravali i beležili, pa i otišli, i stvar se

zaboravila. Ali su polovinom leta, kad je voda najniža, odjednom došli

preduzimaci i radnici i poceli u blizini mosta da podižu privremene

barake za ostavu alata. Tek što se proneo glas da ce most biti

opravijen, a vec su po stubovima isprepletene skele i na mostu samom

postavljene dizalice na cekrk; pomocu njih su se radnici na pokretnoj

skeli, kao na nekom uskom, drvenom balkonu, spuštali niz stubove,

dizali uz njih, i zaustavljali na mestima gde je bilo pukotina ili gde su iz

sastavaka izrasli cuperci trave.

Svaka rupica je ispunjena, trava pocupana i pticja gnezda odstranjena.

Kad su svršili sa tim poceo je rad na opravci podlokanih temelja

mosta. Zajažena je i odvracena voda tako da se videlo pocrnelo,

izjedeno kamenje i poneka hrastova greda, izlizana ali skamenjena u

vodi u koju su je položili pre tri stotine i trideset godina. Neumorne

dizalice spuštale su cement i šljunak, sanduk za sandukom, i tri

srednja stuba, koja su bila najviše izložena oštroj matici reke i najviše

podlokana, popunjena su u temeljima kao kvarni zubi u korenu.

Toga leta nije bilo sedenja na kapiji ni uobicajenog života oko mosta.

Sve je bilo zakrceno konjima i kolima na kojima se dogonio cement i

pesak. Svuda su odjekivala dovikivanja radnika i naredbe palira. Na

kapiji samoj nacinjena je drvena ostava od dasaka.

Posmatraju kasabalije radove na velikom mostu, cude se i snebivaju,

neki kaže ponešto šaljivo, neki odmahne samo rukom i ide dalje, a

svima se cini da stranci rade i ovo, kao i sve ostalo, samo zato što

moraju nešto da rade, što im to treba, što ne mogu drukcije. Niko to

ne kaže tako, ali svi osecaju.

Svi oni koji su navikli da svoje vreme provode na kapiji sad sede pred

Lotikinim hotelom, Zarijevom mehanom ili na cepencima onih ducana

koji su u blizini mosta. Tu ispijaju kafe i pricaju, cekajuci da se

oslobodi kapija i da proðe ovaj nasrtaj na most, kao što se ceka kraj

pljuska ili druge nepogode.

Na Alihodžinom ducanu koji je tu, stešnjen izmeðu Kamenitog hana i

Zarijeve mehane, tako da se sa njega vidi most u kosoj perspektivi,

sede vec rano izjutra dvojica Turaka, dva caršijska besposlenjaka, i

razgovaraju o svemu i svacemu, ponajviše o mostu.

Alihodža ih sluša cutke i mrzovoljno, gledajuci zamišljeno most na

kome vrve radnici kao mravi.

Za ovih dvadesetak godina on se tri puta ženio. Sada ima ženu mnogo

mlaðu od sebe, i pakosne caršilije govore da je zbog toga uvek do

podne zlovoljan. Od te tri žene ima cetrnaestoro žive dece. Od njih mu

kuca bruji i tutnji po vas dan, a u caršiji se šale da hodža ne zna svu

svoju decu ni po imenu. Izmislili su cak i pricu, kako ga je jedno od

mnogobrojne njegove dece srelo na sokaku i prišlo mu ruci, a hodža

ga pomilovao po glavi i rekao: »Živ bio, živ bio! A ciji si ti?«

Naoko hodža se nije mnogo izmenio. Samo je puniji i nije više onako

crven u licu. Ne krece se više onako žustro i nešto sporije ide kuci

onom uzbrdicom uz mejdan, jer ga vec od nekog vremena srce guši,

cak i u snu. Odlazio je zbog toga i kod sreskog lekara Dr Marovskog,

jedinog od došljaka koga on priznaje i poštuje. Od doktora je dobio

neke kapljice, koje ne lece bolest, ali pomažu coveku da je snosi, od

njega je naucio i latinsko ime svoje bolesti: angina pectoris.

On je jedan od retkih varoških muslimana koji nije prihvatio ništa od

novina i promena koje su stranci doneli, ni u nošnji, ni u shvatanjima,

ni u govoru, ni u nacinu trgovine i poslovanja. Sa istom onom oštrinom

i upornošcu sa kojom je nekad istupao protiv bezizglednog otpora, on

je godinama ustajao protiv svega što je švapsko i strano a što je sve

više hvatalo maha oko njega. Zbog toga je nekada dolazio u sukobe sa

ljudima i placao globe kod policijske vlasti. Sad je pomalo zamoren i

razocaran. U suštini, on je po naravi isti kakav je bio kad je ono sa

Karamanlijom vodio pregovore na kapiji: covek svoje glave i

odvojenog mišljenja, uvek i u svemu. Samo što se njegova poslovicna

uocljivost pretvara u jetkost i njegova borbenost u mracno ogorcenje

kome ni najsmelije reci nisu dovoljne kao izraz i koje se gari i smiruje

samo u tišini i samoci.

S vremenom, hodža sve više pada u neku smirenu zamišljenost u kojoj

mu niko nije potreban i u kojoj su mu, naprotiv, svi ljudi teški i na

smetnji, i dokone caršilije i mušterije, i njegova mlada žena, i onaj

buljuk dece od koga mu kuca odjekuje. Još pre sunca beži od kuce u

ducan i otvara pre svih ostalih trgovaca. Tu klanja sabah. Tu mu

donose i rucak. A kad mu preko dana dosade razgovori, prolaznici i

poslovi, on pritvori cepenak i povuce se u jedan mali sobicak pozadi

ducana, koji on zove tabut. To je skrovita prostorija, uska, niska i

mracna; hodža je ispuni gotovo celu, kad se uvuce u nju. Tu je mala

secija na koju može da sedne podvijenih nogu, nekoliko rafova sa

praznim kutijama, starim tegovima i svakojakim sitnicama za koje u

ducanu nema mesta. Iz te mracne, tesne prostorije hodža sluša kroz

tanki ducanski zid šum života u caršiji, konjski bat, viku prodavaca. I

sve to dopire do njega kao sa drugoga sveta. cuje i pojedine

prolaznike koji zastaju pred njegovim pritvorenim ducanom i prave

pakosne primedbe i šale na njegov racun. Ali on ih sluša mirno, jer za

njega su ti ljudi pokojnici koji se još nisu smirili; cuje ih i zaboravlja u

istom trenutku. Jer on je, sklonjen meðu tih nekoliko dasaka, potpuno

zašticen svojim mislima od svega što može da donese ovaj život koji

se, po njegovom shvatanju, odavno pokvario i krenuo stranputicom.

Tu hodža nalazi sebe i svoju misao o sudbini sveta i hodu ljudskih

stvari, i u isto vreme zaboravlja sve ostalo: caršiju, brige o dugovima i

rðavim kmetovima, svoju suviše mladu ženu, cija se mladost i lepota

naglo pretvaraju u glupu, paklenu džandrljivost, a onaj dželep dece

koji bi i carskoj hazni bio težak a na koji on pomišlja samo sa užasom.

Kad se tu pribere i odmori, hodža opet spušta cepenak i otvara ducan

kao da se vratio odnekud.

Tako i sada sluša prazan razgovor ove dvojice komšija.

— Vidiš ti što je zeman i božje davanje; i kamen nagrize; sve'dno, vala

ko kundura carapu. Ali ne da Švabo, nego odmah krpi što je naprslo,

— filozofira prvi, jedan poznat neradnik iz caršije, i srce Ali-hodžinu

kafu.

— 'Ajde, jadan, dok je Drina Drina i cuprija bi bila cuprija; i da je

darnuli nisu, trajala bi koliko joj je pisano. Samo džaba ovoliki trošak i

bijuzur, — kaže drugi gost, koji se bavi istim poslom kao i prvi.

Nadugacko bi oni otegli svoju dokonu raspru da ih Alihodža ne prekide.

— A ja vama kažem da ne valja što diraju u cupriju; i nece izdobriti

ovo popravljanje, vidjecete; kao što je danas popravljaju, tako ce je

sutra rušiti. Meni je rahmetli Mula Ibrahim kazivo da je on nalazio u

knjigama da je velika grehota dirati u živu vodu, odvracati je i menjati

joj tijek, pa makar samo za dan ili za sat. Ama ne zna Švabo da je živ

dok ne kucka i ne ceprka oko neceg. U oko bi dirnuli! Zemlju bi

prevrnuli da mogu.

Prvi od dvojice dokonih ljudi dokazuje da na kraju krajeva nije zgoreg

što Švabe opravljaju cupriju. Svakako, ako joj ne produže vek, od toga

joj nece biti ništa.

— A otkud ti znaš da joj nece ništa biti? — upada mu hodža ljutito u

rec. — Ko ti to kaže? Znaš li ti da rijec jedna ruši gradove, a kamoli

ovoliki ršum. Na rijeci je sazdan sav ovaj božji dunjaluk. Ti da si

pismen i ilumli, kao što nisi, ti bi znao da ovo nije graðevina kao što su

druge, nego od onih što se za božju ljubav i božjom voljom podižu;

jedno vrijeme i jedni ljudi je grade, a druga vremena i drugaciji ljudi

ruše. Ti znaš šta su stariji ljudi pricali, kakav je bio Kameniti han; nije

ga bilo u carevini; pa ko njega poruši? Da je bilo po graði i majstoriji,

hiljadu bi godina trajao; pa opet se istopio kao da je od voska, a sad

na onom mestu na kom je han bio krmad rokcu i švapska borija izvija.

— Ama, ja kao velim, kao racunam... — brani se onaj.

— Rðavo racunaš, — prekida ga hodža. — Da je po takvoj pameti kao

što je tvoja, niti bi se šta gradilo ni rušilo. Ne ide to u tvoju glavu.

Samo, ja vam kažem da sve ovo ne valja i ne sluti na dobro, ni po

cupriju, ni po kasabu, ni po nas koji sve to ocima gledamo.

— Tako je, tako. Zna hodža bolje šta je cuprija — upada onaj drugi

gost, podsecajuci pakosno na nekadašnje Alihodžino stradanje na

kapiji.

— I nemoj mislit' da ne znam — kaže hodža ubeðeno i pocinje, vec

sasvim umiren, da prica jednu od onih svojih prica kojima se ljudi i

podsmevaju i vole da ih slušaju i po nekoliko puta.

— Nekad je moj rahmetli otac slušao od šeh Dedije i meni kao djetetu

pricao: otkud cuprija na ovom svijetu i kako je prva cuprija postala.

Kad je Alah dželešanuhu, biva, stvorio ovaj svijet, zemlja je bila ravna

i glatka ko najljepša savatli tepsija. To je bilo krivo šejtanu koji je

zavidio covjeku na tom božjem daru. I dok je zemlja bila još onakva

kakva je ispod božje ruke izišla, mokra i mehka ko nepecena casa, on

se prikradi i noktima izgrebi lice božje zemlje, koliko je god mogao

više i dublje. Tako su, kako prica kazuje, postale duboke rijeke i

provalije što odvajaju kraj od kraja i dijele ljude jedne od drugih i

smetaju im da putuju po zemlji koju im je Bog dao kao bašcu za

njihovu hranu i izdržavanje. Žao bi Alahu kad viðe šta onaj prokletnik

uradi, ali kako nije mogao da se vraca na posao koji je šejtan svojom

rukom opoganio, on posla svoje melece da pomognu i olakšaju

ljudima. Kad meleci viðeše kako jadni ljudi ne mogu da preðu one

haluge i dubine ni da svršavaju svoje poslove, nego se muce i uzalud

gledaju i dovikuju s jedne obale na drugu, oni iznad tih mjesta raširiše

krila i svijet stade da prelazi preko njihovih krila. Tako ljudi nauciše od

božjih meleca kako se grade cuprije. E zato je, poslije cesme, najveci

sevap sagraditi cupriju i najveca grehota dirati u nju, jer svaka cuprija,

od onog brvna preko planinskog potoka pa do ove Mehmedpašine

graðevine, ima svoga meleca koji je cuva i drži, dok joj je od Boga

suðeno da stoji.

— Ih, jarabi, jarabi! — cude se uctivo ona dvojica.

Tako oni prekracuju vreme u razgovoru, dok dan prolazi i radnja

napreduje tamo na mostu, sa koga do njih dopire škripa kolica i lupa

mašine koja meša cement i pesak.

Kao uvek, hodža je i u ovoj prepirci zadržao poslednju rec jer niko nije

hteo ni mogao da se sa njim pregoni do kraja, a ponajmanje ova dva

dokona i praznoglava coveka, koji piju njegovu kafu i znaju da treba i

sutra da provedu jedan deo svog dugog dana i na njegovom ducanu.

Tako je Alihodža govorio svakome ko bi poslom ili u prolazu svratio na

njegov cepenak. Svi su ga slušali sa podsmešljivim ljubopitstvom i

prividnom pažnjom, ali niko u kasabi nije delio njegovo mišljenje ni

imao razumevanja za njegov pesimizam ni njegove zle slutnje koje ni

on sam nije umeo da objasni i potkrepi dokazima. Uostalom, svi su

odavno navikli da hodžu smatraju jogunicom i osobenjakom, koji sada,

pod uticajem zrelih godina, teških prilika i mlade žene, sve crno vidi i

svemu daje narocito i zloslutno znacenje.

Svet u kasabi bio je, u vecini, ravnodušan prema ovim poslovima na

mostu kao i prema svemu ostalom što stranci vec godinama rade po

varoši i oko nje. Mnogi su zaraðivali vukuci pesak, drvo ili hranu za

radnike. Jedino su deca bila razocarana kad se videlo da radnici, preko

drvenih skela, ulaze kroz onaj crni otvor na srednjem stubu, u »sobu«

u kojoj po opštem decjem verovanju živi Arapin. Iz te prostorije radnici

su iznosili i prosipali u reku bezbrojne koševe pticjeg ðubreta. I to je

bilo sve. Arapin se nije pojavio. I decaci su uzalud zadocnjavali u

školu, cekajuci satima na obali kad ce crni covek izici iz svoga mraka i

prvog radnika koji naiðe udariti u prsa, tako snažno da u velikom luku

odleti sa svoje pomicne skele dole u reku. Kivni što se to nije desilo,

neki su od mališana pokušali da pricaju kao da se desilo, ali to nije

zvucalo ubedljivo. Decaci su ih ismejali. Ni zakletve nisu pomagale.

Tek što je posao oko opravke mosta bio svršen, poceli su radovi na

vodovodu. Kasaba je dosada imala drvene cesme od kojih su samo

dve na Mejdanu bile cista izvorska voda; sve ostale, dole u nizini, bile

su u vezi sa recnom vodom iz Drine ili iz Rzava i mutile su se cim se

koja od dve reke zamuti, a presahnule bi za vreme letnjih vrucina, kad

reke opadnu. Sad su inženjeri pronašli da je ta varoška voda nezdrava.

Nova voda je dovedena cak sa planine, iznad Kabernika, sa one strane

Drine, tako da je vodovod morao biti proveden preko mosta u varoš.

I opet je na mostu nastala vreva i lupa. Dizane su ploce i kopano

ležište za vodovodne cevi. Gorele su vatre na kojima je kuvan katran i

topljeno olovo. Raspredala se kudelja. Svet je opet gledao radove, sa

nepoverenjem i ljubopitstvom kao i sve ranije. Alihodža se mrštio od

dima koji je dopirao preko pijaca do njegovog ducana i prezrivo

govorio o novoj »poganoj« vodi koja ide kroz gvozdene cunkove, tako

da nije ni za pice ni za avdest i koju ni konji ne bi pili da još ima konja

stare dobre pasmine, kakvih je nekad bilo. Podsmevao se Lotiki koja je

uvela vodu u hotel. I svakome ko je hteo da ga sluša dokazivao da je i

vodovod samo jedno od znamenja za nepredviðena zla koja ce pre ili

posle naici na kasabu.

Meðutim, u leto sledece godine vodovod je sproveden kao što su

ostvareni i dovršeni svi raniji radovi. cista i obilna voda, koja nije više

zavisila ni od suše ni od poplava, tekla je na novim gvozdenim

cesmama. Mnogi su uveli vodu u avliju, neki i u kucu.

Još iste jeseni pocelo je graðenje željeznicke pruge. To je bio mnogo

duži i važniji posao. Istina, on na prvi pogled nije imao veze sa

mostom. Ali to je bilo samo prividno.

To je ta pruga uskog koloseka koja se u novinskim clancima i

zvanicnoj prepisci zvala »istocna železnica«. Ona treba da veže

Sarajevo sa granicom Srbije, kod Vardišta, i granicom turskog

Novopazarskog Sandžaka, kod Uvca. Ta pruga prolazi kroz samu

kasabu, koja je najvažnija stanica na njoj.

U svetu se mnogo pisalo i govorilo o politickom i strategijskom znacaju

te pruge, o predstojecoj aneksiji Bosne i Hercegovine, o daljim

ciljevima Austro-Ugarske, preko Sandžaka ka Solunu, i o svima

zamršenim problemima koji se postavljaju u vezi sa tim. Ali ovde, u

kasabi, sve se još pojavljivalo pod posve bezazlenim, cak privlacnim

vidom. Novi preduzimaci, nove gomile radnika, novi izvori zarade za

mnoge.

Ovoga puta sve je bilo naveliko. cetiri godine trajalo je graðenje pruge

od 166 kilometara, na kojoj je bilo oko stotinu mostova i vijadukata,

oko 130 tunela, i koja je državu stala 74 miliona kruna. Svet je

izgovarao taj veliki broj miliona i pri tome gledao negde neodreðeno u

daljinu, kao da se uzalud napreže da tamo sagleda to brdo novca koji

se izmice svakom racunu i pregledu. »Sedamdeset i cetiri miliona!«

izgovarao je mnogi kasabalija samosvesno i znalacki, kao da su ih

njemu na dlan brojali. Jer, cak i u ovoj zabacenoj kasabi, gde je život

u dve trecine svojih pojava bio još potpuno istocnjacki, ljudi su poceli

da robuju brojkama i da veruju u statistiku. »Sedamdeset i cetiri

miliona«. »Nešto manje od pola miliona, upravo 445.782,12 kruna, po

kilometru«. Tako je svet ispirao usta velikim brojkama, ali od toga nije

bio ni bogatiji ni pametniji.

Za vreme graðenja pruge, svet je prvi put osetio da to nije više ona

laka, sigurna i bezbrižna zarada iz prvih godina posle okupacije. Vec

nekoliko poslednjih godina skacu cene robi i svakodnevnim potrebama.

Skacu, a nikad se ne vracaju, nego posle kraceg ili dužeg vremena

skacu ponovo. Istina, ima i zarade, i nadnice su visoke, ali su uvek bar

za dvadeset od sto niže od stvarnih potreba. To je neka luda i

podmukla igra, koja sve vecem broju ljudi sve cešce zagorcava život,

ali protiv koje se ne može ništa, jer dolazi odnekud iz daleka, iz istih

onih nedokucljivih i nepoznatih izvora iz kojih su dolazile i blagodeti

prvih godina. I mnoge gazde, koje su se obogatile odmah posle

okupacije, pre petnaestak-dvadeset godina, sada su siromasi, i sinovi

im za tuð racun rade. Istina, ima novih ljudi koji su stekli, ali i u

njihovim rukama poigrava novac kao živa, kao neka vradžbina posle

koje covek može lako da se naðe praznih ruku i crna obraza. Sve se

više pokazuje da zarada i lakši život koji ona donosi imaju svoje

nalicje, da su i novac i onaj ko ga ima samo ulog u nekoj velikoj

cudljivoj igri kojoj niko ne zna sva pravila i ne može da predvidi ishod.

I ne sluteci, svi mi u toj igri igramo, neko sa manjim neko sa vecim

ulogom, ali svi sa stalnim rizikom.

U leto cetvrte godine prošao je kroz kasabu prvi voz, okicen zelenilom

i zastavama. Bilo je veliko narodno veselje. Radnicima je služen rucak

sa buretima piva. Inženjeri su se fotografisali oko prve lokomotive.

Vožnja je toga dana bila besplatna. (»Jedan dan džaba, a cijelog vjeka

za pare«, rugao se Alihodža onima koji su iskoristili taj prvi voz.)

Tek sada kad je železnica ostvarena i proradila, videlo se šta to znaci

za most, njegovu ulogu u životu kasabe i njegovu sudbinu uopšte.

Pruga je išla niz Drinu, onom strminom ispod Mejdana, usecena u

breg, opasivala varoš i spuštala se u ravnicu kod poslednjih kuca, na

obali Rzava. Tu je bila stanica. Ceo saobracaj za ljude i robu, sa

Sarajevom i preko njega sa ostalim zapadnim svetom, ostao je sada

na desnoj obali Drine. Leva obala, i sa njom most, potpuno su

umrtvljeni. Preko mosta je prelazio samo još svet iz sela sa leve obale

Drine; seljaci sa svojim malim, pretovarenim konjima i volovskim

kolima, ili konjske zaprege koje vuku drvo iz udaljenih šuma na

železnicku stanicu.

Drum koji se od mosta penjao preko Lijeske na Semec i otud vodio

preko Glasinca i Romanije za Sarajevo, i koji je nekad odjekivao od

kocijaškog pevanja i od bronza na kiridžijskim konjima, poceo je da

zarasta u travu i onu sitnu, zelenu mahovinu koja prati lagano

umiranje pojedinih puteva i graðevina. Nije se više putovalo ni

ispracalo preko mosta, nije se na kraju opraštalo, uzjahivalo, ni

ispijala, onako s konja, rakija »za pohodnju«.

Kiridžije, konji, natkrivene arabe i staromodni mali fijakeri kojima se

nekad putovalo u Sarajevo ostali su bez posla. Putovanje nije trajalo

dva puna dana, sa konakom u Rogatici, kao dosada, nego svega cetiri

sata. I to su bili oni brojevi od kojih svetu pamet staje, ali svet govori

o njima i dalje, bez pameti, sa uzbuðenjem, racunajuci sve dobitke i

uštede koje brzina donosi. Kao cudo su gledani prvi graðani koji su

istog dana otišli u Sarajevo, svršili neki posao i uvece se vracali kuci.

Izuzetak je cinio Alihodža, nepoverljiv, svojeglav, uocljiv i »mimo

svijet« u tome kao uvek i u svemu ostalom. Onima koji su se hvalili

brzinom kojom sada svršavaju poslove i racunali koliko se uštedi

vremena, napora i novca, on je zlovoljno odgovarao da nije važno

koliko covek vremena uštedi, nego šta s tim ušteðenim vremenom

radi; ako ga na zlu upotrebi, onda bi bilo bolje da ga nema. Dokazivao

je da nije glavno pitanje da li covek brzo ide, nego kud ide i po

kakvom poslu, i da, prema tome, brzina ne znaci uvek i preimucstvo.

— Ako ideš u džehenem, bolje ti je da ideš polako, — govorio je jetko

jednom mladom trgovcicu; — ti si budala kad misliš da je Švabo pare

trošio i mašinu proveo samo zato da bi ti mogao brže putovati i

poslove svršavati. Ti vidiš samo da se voziš, a ne pitaš se šta mašina

odvlaci i dovlaci osim tebe i takvih kao što si ti. Ali to u tvoju glavu ne

može stati. Vozaj se ti, živ bio, vozaj kud god hoceš, ama sve se bojim

da ce ti to vozanje jednog dana na nos udariti. Doci ce vrijeme pa ce

te Švabo voziti i tamo gdje ti nije milo i gdje nikad pomislio nisi da

ideš.

I kad god bi cuo pisak lokomotive, koja popreko prolazi onom

strminom iznad Kamenitog hana, Ali-hodža bi namrštio celo, usne bi

mu zaigrale nerazumljivim šapatom i, gledajuci sa svoga cepenka

kameni most u vecno istoj kosoj perspektivi, on bi produžio da ispreda

svoju staru misao: da su najvece graðevine zasnovane na jednoj reci, i

mir i opstanak citavih varoši i njihovih stanovnika, može biti, na

jednom pisku. Ili da bar tako nemocnom coveku, koji mnogo pamti i

naglo stari, izgleda.

Ali u tome, kao i svemu ostalom, Alihodža je bio usamljen, kao

osobenjak i zavrzlama-covek. Istina, i seljaci su se teško privikavali na

željeznicu. Služili su se njome, ali nisu mogli da se srode s njom i da

joj uhvate cud i naviku. U ranu zoru oni se spuštaju s brda, sa suncem

stignu u kasabu i vec kod prvih ducana uzbuðeno pitaju svakog koga

sretnu:

— Je li otišla mašina?

— Da si ti živ i zdrav, roðace, otišla je odavno, — lažu bezdušno

dokone ducandžije sa cepenaka.

— Ama, boga ti?

— Sutra ce druga.

Sve to pitaju ne zaustavljajuci se, žureci i dalje i navikujuci na žene i

decu, koji zaostaju.

Tako stignu trkom na stanicu. Tu ih neko od osoblja umiri i kaže im da

su prevareni i da ima još tri dobra sata do polaska voza. Tada odahnu,

posedaju uza zid stanicne zgrade, rasprte torbe, doruckuju,

razgovaraju ili kunjaju, ali su stalno na oprezu i cim neka teretna

lokomotiva negde pisne, oni poskacu i pocnu da prte svoje rasturene

stvari vicuci:

— Ustajte! Ode mašina!

Službenik na peronu ih grdi i gura napolje:

— Ama, jesam li vam rekao da ima više od tri sata do polaska voza?

Kud ste nasrnuli? Jeste li vi pametni?

Oni se vracaju na svoje staro mesto, sedaju ponovo, ali ih sumnja i

neverica ne napuštaju. I kod prvog piska ili samo sumnjivog šuma oni

ce ponovo poskakati na noge i navaliti na peron, da ponovo budu

vraceni da strpljivo cekaju i pažljivo osluškuju. Jer, ma koliko da im se

govori i dokazuje, u dnu svesti oni tu »mašinu« ne mogu drugacije da

shvate do kao neku brzu, zagonetnu i podmuklu švapsku ujdurmu,

koja neopreznom coveku izmakne dok on okom trepne i koja samo to i

gleda: kako da prevari seljaka putnika i da ode bez njega.

Samo, sve su to bile sitnice, i te seljacke nespretnosti i Alihodžina

mrštenja i gunðanja. Svet je sa njima terao šalu a u isto vreme brzo

se navikavao na železnicu kao i na sve ostalo što je novije, lakše i

prijatnije. Odlazio je i sada na most i sedeo na kapiji, kao što se

oduvek radilo, prelazio ga u svojim svakodnevnim poslovima, ali je

putovao pravcem i nacinom na koji su ga upucivala nova vremena. I

brzo i lako se pomirio sa mišlju da put preko mosta ne vodi više u svet

i da most nije ono što je nekad bio: veza Istoka sa Zapadom. Bolje

receno, svet nije, u svojoj vecini, ni mislio na to.

A most je i dalje stajao, onakav kakav je oduvek bio, sa svojom

vecitom mladošcu savršene zamisli i dobrih i velikih ljudskih dela koja

ne znaju šta je starenje ni promena i koja, bar tako izgleda, ne dele

sudbinu prolaznih stvari ovoga sveta.

Ali tu pored mosta, u kasabi sa kojom ga je sudbina vezala, dozrevali

su plodovi novih vremena. Došla je godina 1908. i sa njom veliko

uznemirenje i neka mukla pretnja koja od tada više nije prestajala da

pritiskuje kasabu.

U stvari, pocelo je to mnogo ranije; nekako sa graðenjem pruge i sa

prvim godinama novog stoleca. Uporedo sa dizanjem cena i sa onom

neshvatljivom ali osetnom igrom skakanja i padanja hartija, dividendi i

novca, pocelo je sve više da se govori o politici.

Dotada su se ljudi u kasabi bavili iskljucivo onim što im je blizo i

poznato, svojom zaradom, svojim razonodama, uglavnom samo

pitanjima svoje porodice i svoje mahale, varoši ili verske zajednice, ali

uvek neposredno i ograniceno, ne gledajuci mnogo napred ni suviše

nazad. Sad su se pak sve više pojavljivala u razgovorima pitanja koja

leže negde dalje, izvan toga kruga. U Sarajevu su osnivane verske i

nacionalne stranke i organizacije, srpske i muslimanske, a odmah

zatim osnivani su njihovi pododbori u kasabi. U kasabu su stizali novi

listovi koji su pokretani u Sarajevu. Osnivane su citaonice i pevacka

društva. Prvo srpska pa muslimanska i, na kraju, i jevrejska. Ðaci iz

gimnazija i studenti sa univerziteta u Becu i Pragu stizali su kucama o

raspustu i donosili nove knjige, brošure i nov nacin izražavanja. Svojim

primerom oni su pokazivali mlaðim kasabalijama da jezik ne mora biti

stalno za zubima i rec uvek zaostajati daleko iza misli kao što su stariji

stalno verovali i tvrdili. Iskrsla su imena novih organizacija, verskih i

nacionalnih, na širim osnovama, sa smelijim ciljevima, zatim i

radnickih. Prvi put se tada u kasabi cula rec »štrajk«. Mlade kalfe su se

uozbiljile. Uvece, na kapiji, oni su vodili izmeðu sebe drugima

nerazumljive razgovore i izmenjivali male brošure bez korica, sa

naslovima »Šta je socijalizam?«, »Osam sati rada, osam sati odmora,

osam naobrazbe«, »Ciljevi i putevi svjetskog proletarijata«.

Seljacima je govoreno o agrarnom pitanju, o kmetovskom odnosu, o

begluckim zemljama. Seljaci su slušali gledajuci malo u stranu, micuci

jedva primetno brkovima i mršteci celo, kao da se trude da sve to

zapamte i da o tome posle razmišljaju nasamo ili razgovaraju sa

svojima.

Bilo je dosta graðana koji su i dalje oprezno cutali ili suzbijali takve

novine i te smelosti misli i jezika. Ali ih je bilo još više, narocito meðu

mlaðima, siromašnijima i dokonijima, koji su sve to primali kao

radosne nagovesti koje odgovaraju njihovim dotad ucutkavanim i

suzbijanim unutarnjim potrebama i unose u njihov život ono nešto

veliko i uzbudljivo što mu je dotle nedostajalo. Pri citanju govora i

clanaka, protesta i memoranduma verskih ili stranackih organizacija,

svaki od njih je imao osecanje da se nešto razvezuje u njemu, da mu

se vidik širi, misli oslobaðaju i snage vezuju sa drugim, udaljenim

ljudima i snagama na koje dotada nije mislio. Sad su i jedan na drugog

poceli da gledaju sa neke tacke sa koje se dosada nisu nikad

posmatrali. Ukratko, cinilo im se, i u tome, da život postaje prostraniji,

bogatiji, da se granice nedopuštenog i nemoguceg pomeraju i da se

otvaraju izgledi i mogucnosti kakvih dosada nije bilo, i za onoga ko ih

dosada nije imao. U stvari, nisu oni ni sada niceg novog imali ni šta

bolje videli, ali su mogli da bace pogled iznad svoje kasabalijske

sadašnjice, da imaju uzbudljivu iluziju širine i snage. Njihove navike se

nisu menjale, nacin života i oblici meðusobnog opštenja bili su isti,

samo što su u drevni ritual dokonog sedenja uz kafu, duvan i rakiju

ulazile idejne prepirke, smele reci i nov nacin razgovora. Ljudi su

poceli da se dele i okupljaju, odbijaju i privlace po novim merilima i na

novim osnovama, a snagom starih strasti i drevnih nagona.

Sad su poceli dogaðaji i spolja da nalaze odjeka u kasabi. Došla je

promena na prestolu u Srbiji, 1903. godine, a zatim promena režima u

Turskoj. Kasaba, koja je na samoj granici Srbije i nedaleko od turske

granice, a dubokim vezama vezana za jednu ili drugu od ove dve

zemlje, osetila je te promene, preživljavala ih i tumacila, iako se o

njima nije javno govorilo ni otvoreno kazivalo sve što se misli i oseca.

U kasabi je poceo da se oseca življi rad i pritisak vlasti; najpre civilnih

a zatim i vojnih. I to u posve novom obliku: ranije se gledalo šta ko

radi i kako se vlada, a sad se raspitivalo šta ko misli i kako se

izražava. Sve se više povecavao broj žandarma po okolnim selima uz

granicu. U komandu mesta stigao je narocit obaveštajni oficir, Licanin.

Policija je hapsila i kažnjavala globom mladice zbog neopreznih izjava

ili zabranjenih srpskih pesama. Proterivani su sumnjivi stranci. I meðu

samim graðanima dolazilo je do svaðe i tuce zbog razlika u

mišljenjima.

Sa uvoðenjem železnicke veze nije samo putovanje postalo krace i

prevoz robe lakši; nekako u isto vreme i dogaðaji su ubrzali svoj tok.

Ljudi u kasabi nisu to ni primecivali, jer je ubrzanje bilo postepeno i jer

su svi bili njime obuhvaceni. Svet se navikavao na uzbuðenja;

uzbudljive vesti nisu više bile retkost i izuzeci, nego svagdanja hrana i

prava potreba. Celokupni život se nekud ustremio, naglo ubrzao kao

što potocna voda ubrzava svoj tok neposredno pre nego što se

prelomi, obori niz strme stene i pretvori u slap.

Bile su prošle svega cetiri godine od prolaska prvog voza kroz kasabu,

kad je pred podne jednog oktobarskog dana prilepljen na kapiji, ispod

same ploce sa turskim natpisom, velik beo plakat. Prilepio ga je

služitelj Kotarskog ureda, Drago. Najpre su se iskupila deca i dokoni

ljudi, a zatim su poceli da stižu i ostali. Pismeni su citali naglas, sricuci

i zastajkujuci kod stranih izraza i neobicnih kovanica. Ostali su slušali

cuteci i oborenih ociju, i pošto bi culi i malo postojali, odlazili bi, ne

dižuci pogleda sa zemlje, prelazeci dlanom preko brkova i brade kao

da brišu rec koju umalo što nisu izgovorili.

Kad je klanjao podne, došao je i Alihodža, pošto je samo sohu

preprecio na ducanskim vratima, u znak da je ducan zatvoren. Ovoga

puta proglas nije bio i na turskom jeziku i hodža nije umeo da ga cita.

Jedno momce citalo je naglas, potpuno mehanicki, kao u školi:

PROGLAS

na narod Bosne i Hercegovine

»Mi Franjo Josip I, Car Austrijski, Kralj ceški itd. i Apo-apostolski Kralj

Ugarski, stanovnicima Bosne i Hercegovine:

»Kad je ono prije jednog po-pokoljenja Naša vojska prekoracila

granice Vašijeh zemalja...«

Alihodža oseti kako ga zabride desno uho ispod bele ahmedije, i kao

da je juce bilo, iziðe mu pred oci svaða sa Karamanlijom, ono nasilje

koje je tada nad njim izvršeno, pa crven krst kako pliva u suzama, dok

njega švapski vojnik pažljivo otkiva, pa beo plakat sa ondašnjim

proglasom na narod.

Momce je citalo dalje:

»... dano Vam je uv-uv-jerenje da nijesu došli kao dušmani, nego kao

Vaši prijatelji s cvrstom voljom da uklone sva zla koja su Vašu dodom-

domovinu godinama teško pritiskala.

»Ova rijec, dana Vam u onom oz-ozbiljnom tre-nut-nut-ku...«

Svi zagrajaše na neveštog citaca koji se, zbunjen i pocrveneo, izgubi

meðu svetom, a na njegovo mesto doðe neki nepoznat covek u

kožnom kaputu, kao da je cekao na to, i stade da cita brzo i tecno, kao

molitvu koju zna odavno napamet:

»Ova rijec, dana Vam u onom ozbiljnom trenutku, pošteno je odista

održana. Naša vlada se uvijek ozbiljno trudila da, u miru i zakonitosti

marljivo radeci, Vašu domovinu privede srecnijoj buducnosti.

»I Mi, na Našu veliku radost, smijemo slobodno reci: sjeme što je

baceno u brazde podrivanog tla, bogatom je nikli istjerano. I Vi isti

morate to kao blagodat osjecati: da su namjesto sile i zuluma stupili

red i sigurnost, da se rad i život nalaze u stalnom razvitku, da se

oplemenjujuci uticaj umnožene obrazovanosti pokazao i da se pod

zaštitom ureðene uprave može svak plodovima svoga rada veseliti.

»Sviju nas je ozbiljna dužnost da ovijem putem neumorno naprijed

koracamo.

»Imajuci tu metu pred ocima držimo da je došlo vrijeme da

stanovnicima obiju zemalja ukažemo nov dokaz naše vjere u njihovu

politicku zrelost. Da bi Bosnu i Hercegovinu podigli na viši stepen

politickog života, odlucili smo Se podijeliti objema zemljama

konstitucionalne ustanove — koje ce odgovarati njihovijem prilikama i

zajednickijem interesima — i stvoriti na taj nacin zakonsku podlogu za

predstavništvo njihovih želja i koristi.

»Neka se sluša i Vaša rijec, kad se unaprijed uzodlucuje o stvarima

Vaše domovine, koja ce kao i dosada imati svoju zasebnu upravu.

»No prvi je neophodni uslov za uvaðanje ove zemaljske ustavnosti:

opredjeljenje jasna i nesumnjiva pravnog položaja obiju zemalja. S

toga razloga, a i držeci na pameti one veze koje su u starijim

vremenima postojale izmeðu Našijeh dicnijeh Predaka na ugarskom

prestolu i ovijeh zemalja, protežemo Mi prava Naše suverenosti na

Bosnu i Hercegovinu i hocemo da se i na ove zemlje primjenjuje red

nasljedstva, koji vrijedi za Našu kucu.

»Tako ce stanovnici obiju zemalja postati ucesnici u svijem onijem

dobrocinstvima, što ih može pružiti trajno ucvršcenje njihove

dosadanje veze. Novi ce poredak biti jamstvo da ce kultura i

blagostanje u Vašoj domovini naci sigurno ognjište.

»Bosanci i Hercegovci!

»Meðu mnogijem brigama, koje Naš presto okružuju nece unaprijed

biti posljednja ona za Vaše materijalno i duhovno dobro. Viša misao

jednakoga prava sviju pred zakonom: sudjelovanje pri donošenju

zakona i u upravi zemlje; jednaka zaštita sviju vjeroispovijesti, jezika i

nacionalne svojstvenosti — sva ova visoka dobra uživacete u punoj

mjeri.

»Sloboda pojedinca i dobro cjeline bice zvijezda vodilja Naše vlade za

obadvije zemlje__

Malo otvorenih usta i nagnute glave, Alihodža je slušao te u vecini

neobicne ili nepoznate reci, a i one koje mu same po sebi nisu strane

dolaze mu u ovom sklopu nekako cudne i nerazumljive: »Sjeme...

baceno u brazde podrivanog tla«, »neophodni uslov za uvaðanje ove

zemaljske ustavnosti: opredjeljenje jasna i nesumnjiva pravnog

položaja...«, »Zvijezda vodilja Naše vlade ...« Da, to su opet te

»carske rijeci!« A kod svake pojedine od njih pred unutarnjim

pogledom hodžinim cas se otvori neki dalek, neobican i opasan vidik,

cas se spusti neka zavesa, crna i olovna, pred samim zenicama. Tako

naizmence; ili ne vidi ništa ili vidi nešto što ne razume i što ne sluti na

dobro. — U ovom životu ništa nije iskljuceno i svako je cudo mogucno.

Evo gde covek može pažljivo da sluša, a da ništa ponaosob ne

razabire, i da sve zajedno potpuno shvati i pravilno razume! To seme,

ta zvezda, te brige prestola, sve bi to moglo biti i na stranom nekom

jeziku, a hodža bi ipak, cini mu se, razumeo šta se njima hoce da kaže

i želi da postigne. Ovo se carevi, evo vec trideset godina dovikuju

preko zemalja i gradova i preko glava svojih naroda. A teška je svaka

rec u svakom proglasu svakog cara. Zemlje se kidaju, glave lete od

njih. Tako se to kaže »seme ... zvezda... brige prestola« da se ne bi

moralo nazvati pravim imenom i kazati što jeste: da i zemlje i

pokrajine, a sa njima i živi ljudi i njihova naselja, idu od ruke do ruke

kao sitna para, da pravoveran i dobronameran covek ne nalazi na

zemlji mira, ni onoliko koliko mu za njegov kratki vek treba, da se

njegovo stanje i imanje menja nezavisno od njega i protivno njegovim

željama i najboljim namerama.

Sluša Alihodža i sve mu dolazi kao da su to one iste reci od pre

trideset godina, ista olovna težina u grudima, ista poruka da je njihovo

svršeno, da je »turska svijeca dogorila«, samo što to mora da im se

ponavlja, jer nece da shvate ni uvide, nego se sami zavaravaju i prave

nevešti.

»Vi cete se zato podsigurno pokazati dostojni povjerenja, koje se u

Vas polaže, da ce plemeniti sklad izmeðu vladara i naroda, taj

najdragocjeniji zalog svega državnog napredka, Naš zajednicki rad

uvijek pratiti.

»Dano u Našem kraljevskom glavnom i prestonom gradu Budim-Pešti.

Franjo Josip, s. r.«

Tako je završio citanje covek u kožnom kaputu i odjednom se

neocekivano i jako prodrao:

— Živilo Njegovo Velicanstvo naš Car!

— Živiooo! — viknu onaj dugacki Ferhat što pali opštinske fenjere, kao

porucen.

Svi se ostali u istom trenutku cutke raziðoše.

Još nije dobro ni pala noc toga dana kad je veliki beli proglas pocepan i

bacen u Drinu. Sutradan je uhapšeno nekoliko srpskih mladica pod

sumnjom da su oni to ucinili, a na kapiji je ponovo prilepljen beli

plakat i pored njega postavljen opštinski stražar.

cim jedna vlada oseti potrebu da svojim graðanima obecava putem

plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i ocekivati obrnuto od

toga. Vec krajem oktobra stala je da stiže vojska, i to ne samo

vozovima nego i starim, napuštenim putem. Kao pre trideset godina,

spuštala se strmim drumom od Sarajeva i preko mosta ulazila u

kasabu, sa oruðima i komorom. Bilo ih je svih rodova i oružja, osim

konjice. Sve su kasarne bile pune. Logorovalo se pod šatorima.

Neprestano su stizale nove jedinice, zadržavale se po nekoliko dana u

varoši, a zatim su rasporeðivane po selima uzduž granice prema Srbiji.

Vojnici su bili u vecini rezervisti, raznih narodnosti, sa dosta novca.

Kupovali su svoje sitne potrebe po ducanima i voce i šecerleme po

coškovima. Cene su skakale. Sena i zobi nestade potpuno. Na

bregovima oko varoši poceše da grade utvrðenja. I na samom mostu

poce cudan posao. Na sredini, odmah kad se preðe kapija, iduci iz

varoši na levu obalu Drine, poceše narocito odeveni radnici da buše u

jednom stubu neku jamu u velicini jednog cetvornog metra. Mesto na

kome se radilo bilo je prekriveno zelenim šatorom ispod koga se culo

stalno kucanje koje se spuštalo sve dublje. Iskopani kamen bacan je

odmah preko ograde u reku. Ma koliko da se posao krio, u kasabi se

znalo da se to most minira, to jest da se kopa dubok otvor kroz jedan

stub mosta, sve do dna, i da ce u njegov temelj biti položen eksploziv

za slucaj da doðe do rata i da bude potrebno razaranje mosta. U

izbušeni otvor su spuštane dugacke železne merdevine i kad je sve

bilo gotovo, na otvor je postavljen poklopac od železa. A vec posle

nekoliko dana ta železna ploca izjednacila se sa kamenjem i prašinom i

preko nje su išla kola, gazili konji i hitali pešaci za poslom i ne

pomišljajuci na minu i eksploziv. Samo bi se decaci koji idu u školu

zaustavljali na tom mestu, kuckali ljubopitljivo u ta železna vrata,

nagaðali šta se krije iza njih, maštali o nekom novom Arapinu koji je

skriven u mostu, prepirali se o tome šta su eksplozivi, kako je njihovo

dejstvo i da li se uopšte može ovolika graðevina razoriti.

Od odraslih jedini je Alihodža Mutevelic obilazio i zagledao mrko i

podozrivo i onaj zeleni šator, dok se radilo, i gvozdeni kapak koji je

posle toga ostao na mostu. Slušao je šta se govori i šapuce: da je u

tom stubu izbušena rupa kao bunar i u nju postavljen eksploziv i da je

vezan elektricnom žicom sa obalom, tako da komandant može u svako

doba dana ili noci razoriti most posred srede, kao da je od šecera a ne

od kamena. Slušao je hodža, vrteo glavom, razmišljao o tome i danju,

kad bi se povukao u svoj tabut, i nocu u postelji, kad je vreme

spavanju; cas je verovao, cas odbijao takvu mogucnost kao suviše

ludu i bezbožnu, ali je stalno o tome brinuo, tako da su mu i na san

izlazili njegovi stari, nekadašnji mutevelije Mehmed-pašina vakufa i

pitali ga strogo: šta je to, i kakav je to poso sa cuprijom. Sam je

preturao tu brigu po glavi. Nije hteo nikoga u caršiji da pita, smatrajuci

da pametan covek vec odavno nema s kim da se posavetuje ni ljudski

porazgovori u ovoj kasabi, jer su svi ljudi ili izgubili obraz i pamet ili i

sami zbunjeni i ogorceni, ovako kao i on.

Pa ipak, jednog dana pružila mu se prilika da se i o tome obavesti.

Jedan od begova Brankovica iz Crnce, Muhamed, služio je vojsku u

Becu, ostao tamo kao Langediener, i doterao do feldvebela. (To je bio

unuk onog šemsibega koji se posle okupacije zatvorio u svoju Crncu i

presvisnuo od jada, i koji se i danas pominje meðu starim Turcima kao

nedostižan primer moralne velicine i doslednosti.) Muhamedbeg je te

godine došao na odsustvo. Bio je rið, visok i pun covek, u

besprekornoj modroj uniformi, sa žutim gajtanima, crvenim

kicankama, na srebrnim zvezdicama pod vratom, kao behar belim

kožnim rukavicama na rukama i crvenim fesom na glavi. Uglaðen,

nasmejan, besprekorno cist i doteran, šetao je po caršiji, kuckao

svojom dugom sabljom diskretno po kaldrmi, i svakome se javljao

ljubazno i sigurno, kao covek koji jede carski hleb i niti sumnja u sebe

niti ima šta da se pribojava od drugih.

Kad je taj Muhamedbeg došao i hodži na ducan, upitao se sa njim za

zdravlje i seo da popije kafu, iskoristio je Alihodža priliku da od njega

kao od carskog coveka koji živi daleko od kasabe potraži objašnjenje

za brigu koja ga mori. Kazao mu je u cemu je stvar, šta se radilo na

mostu i šta se u kasabi govori, i zapitao ga da li je mogucno i to cudo:

da se s planom sprema rušenje jedne zadužbine od opšte koristi, kao

što je ova.

cim je cuo o cemu je govor, feldvebel se naglo uozbilji. Nestalo

širokog osmejka i njegovo riðe, izbrijano lice dobi neki drven izraz kao

da je na paradi, u trenutku kad se komanduje: mirno! Pocuta malo,

kao u neprilici, i onda nekim stišanim glasom odgovori.

— Ima od toga svega ponešto. Ali, ako hoceš pravo da ti kažem,

najbolje je ne raspitivati i ne govoriti o tome, jer to spada u ratne

pripreme, službene tajne, i tako dalje, i tako dalje.

Hodža je mrzeo sve nove izraze, a narocito to »itakodalje«. Nije samo

stoga što mu je paralo uši, nego što je jasno osecao da sama ta rec u

govoru stranaca stoji umesto precutane istine, kao i da sve ono što je

ispred nje receno ne znaci ništa.

— Ama, nemoj ti meni, bog ti dao, to njihovo: »... i dalje i dalje«,

nego ti meni kaži i protumaci, ako možeš, šta se to radi sa cuprijom.

To ne more biti tajna. I kakva ti je to tajna koju znaju i deca iz

mekteba? — upada hodža ljutito. — I šta ima, bog te veselio, cuprija

sa njihovim ratovanjem?

— Ima, Alihodža, još kako ima, — kaže Brankovic, sad opet nasmejan.

I objašnjava mu ljubazno i onako malo s visoka kao što se govori deci,

kako je sve to predviðeno u pravilima službe, kako postoje za to pioniri

i pontoniri, kako u carskoj vojsci svaki zna samo svoj posao i nema

ništa da brine ni da se meša u tuðu »branžu«.

Sluša ga hodža, i sluša i gleda, ali slabo razume i ne može dugo da

izdrži.

— Ama, sve je to lijepo, dobar si covjece, ali znaju li oni da je ovo

vezirov hair, da je za dušu i za božji hator graðeno i da je haram i

kamen sa njega odbiti?

Feldvebel samo raširi ruke, sleže ramenima, stište usne i sklopi oci,

tako da mu lice dobi neki lukav i uctiv izraz, nepomican, slep, gluh,

kakav ljudi mogu da steknu samo dugogodišnjim radom u drevnim i

trulim administracijama, u kojima se diskrecija odavno izrodila u

bezdušnost a poslušnost u kukavicluk. List bele, neispisane hartije još

je recit prema nemom oprezu toga lica. A odmah zatim carski covek

otvori oci, opusti ruke, izgladi lice, i uze na sebe svoj stalni izgled one

sigurne, nasmejane vedrine u kojoj se becka dobrocudnost i turska

uctivost sastaju i mešaju kao dve vode. I promenivši razgovor, i

hvaleci biranim recima hodžino zdravlje i njegov mladenacki izgled,

oprosti se sa istom onom neiscrpnom ljubaznošcu sa kojom je i prišao.

A hodža ostade zbunjen i pokoleban u sebi, ali ništa manje brižan nego

što je bio ranije. Izgubljen u tim brižnim mislima, on je gledao sa

cepenka u bleštavu lepotu prvog martovskog dana. Prema njemu je, u

kosoj perspektivi, stajao veciti i vecito jednaki most; kroz njegove bele

lukove nazirala se zelena, obasjana i nemirna površina Drine, tako da

je izgledao kao neobican ðerdan u dve boje, koji trepti na suncu.

Ta zategnutost koja se u svetu zvala »aneksiona kriza« a koja je ovde

bacila svoju zloguku senku i na most i na kasabu pored njega, naglo je

popustila. Tamo negde u prepisci i pregovorima izmeðu zainteresiranih

prestonica naðeno je za nju mirno rešenje.

Granica, ta oduvek lako zapaljiva granica, nije ovoga puta planula.

Vojska koja je u onolikom broju ispunila varoš i sela po granici, pocela

je sa prvim proletnjim danima da se povlaci i smanjuje. Ali, kao što je

uvek bivalo, promene koje je ta kriza izazvala ostale su i posle nje.

Stalni garnizon u varoši mnogo je veci nego što je bio ranije. Most je i

dalje miniran. Na to više niko i ne misli, osim Alihodže Mutevelica. Ono

zemljište na levom zaravanku pored mosta, iznad starinskog zida, na

kome se nalazi sreska bašta, preuzele su sada vojne vlasti. Sredinom

bašte posecene su vocke i na tom mestu sagraðena lepa kuca na

sprat. To je nova oficirska kasina, jer je dotadašnja, jedna prizemna

mala zgrada, gore na Bikavcu, postala tesna za povecan broj oficira.

Tako je sada sa desne strane mosta bio Lotikin hotel a sa leve oficirska

kasina, dve bele, gotovo jednake zgrade; izmeðu njih pijac, okružen

ducanima, a iznad pijaca na maloj uzvisini velika kasarna koju narod

zove Kameniti han, u secanju na Mehmedpašin karavan-seraj, koji je

nekad bio na tom mestu pa nestao bez traga.

Cene koje su prošle jeseni skocile, usled prisustva toliko vojske, ostale

su nepromenjene, sa mnogo više izgleda na dalje dizanje nego na

vracanje na staro. Te godine otvorene su dve banke, srpska i

muslimanska. Svet se služi menicom, kao lekom. Sad se svak lakše

zadužuje. Ali što god više ima novca, više ga treba. Samo onima koji

troše bez racuna, više nego što privreðuju, izgleda život još nekako lak

i lep. Ali trgovci i ljudi od posla zabrinuti su. Kreditni rokovi za placanje

robe bivaju sve kraci. Dobra i sigurna mušterija biva reda. Sve je veci

broj artikala koji su po ceni iznad kupovne snage vecine sveta.

Pazaruje se namalo i sve se više traže jevtinije vrste robe. Obilnije

kupuju još samo nesigurne platiše. Jedini siguran i dobar posao jesu

liferacije za vojsku ili neku državnu ustanovu, ali to ne može svakome

da zapane. I državni porezi i opštinski nameti bivaju sve veci i

mnogobrojniji; strogost pri uterivanju raste. Iz daljine se oseca

nezdravo ljuljanje na berzama. Dobici koji nastaju od toga idu u

nevidljive ruke, a štete se protežu do u najudaljenije krajeve

monarhije i rasporeðuju po sitnoj trgovini, sve do prekupca i

potrošaca.

I opšte raspoloženje duhova u kasabi nije ni vedrije ni mirnije. Ono

naglo popuštanje zategnutosti nije donelo istinsko smirenje duhova ni

kod Srba ni kod muslimana u kasabi; ostavilo je samo skriveno

razocaranje kod jednih a talog nepoverenja i straha od buducnosti kod

drugih. Išcekivanje velikih dogaðaja pocinje ponovo da raste, bez

vidljiva razloga i neposrednog povoda. Nada se narod necemu i

strahuje od necega (upravo, jedni su koji se nadaju a drugi koji

strahuju), i sve prima i posmatra samo pod tim vidom i s tim u vezi.

Proste, srce se uznemirilo u coveku, i u onom neukom i najprostijem,

narocito kod mlaðeg sveta, i nikome nije dovoljan njegov jednolicni

život, kakav je dotle vukao godinama. Svak želi više, traži bolje, ili

strepi od goreg. Stariji ljudi još žale za onom »slatkom tišinom« koja

je u tursko vreme smatrana kao krajnji cilj i najsavršeniji oblik javnog

i privatnog života, i koja je vladala još i u prvim decenijima austrijske

vlasti. Ali takvih je malo. Sav ostali svet traži glasan, uzbudljiv i

nemiran život. Hoce doživljaj ili odjek tuðih doživljaja, ili bar šarenilo,

huku i uzbuðenje, koji daju iluziju doživljaja. A to menja ne samo

stanje u duhovima nego i sam spoljni izgled varoši, cak i onaj drveni i

ustaljeni život na kapiji, život tihih razgovora i mirnog razmišljanja,

vedrih šala i sevdalijskih pevanja, izmeðu vode, neba i planina, pocinje

da se menja.

Kafedžija nabavio gramofon, glomaznu drvenu kutiju sa velikom

limenom trubom u obliku svetlo-modrog cveta. Njegov sin menja ploce

i igle i navija neprestano tu grlatu spravu od koje trešti kapija i

odjekuje na obe obale. A morao je da ga nabavi, da ne bi zaostao za

ostalim svetom, jer gramofon se cuje ne samo po društvima i

citaonicama nego i po najskromnijim kafanicama u kojima se nekad

sedelo pod lipom, na travi ili na svetlom doksatu, i razgovaralo

sniženim glasom i sa malo reci. Svuda gramofoni stružu i krešte turske

marševe, srpske rodoljubive pesme ili arije iz beckih opereta, vec

prema gostima za koje sviraju. Jer, gde nema huke, sjaja i pokreta,

tamo svet ne ide i ne pazaruje.

Novine se citaju pohlepno i mnogo ali površno i nadohvat: svak traži

samo one koje na prvoj strani donose senzacionalne natpise, ispisane

krupnim slovima. Sitno štampane i sabijene clanke malo ko cita. Sve

što se dešava, praceno je šumom i bleskom krupnih reci. Mlaði svet ne

smatra da je živeo toga dana, ako mu uvece, pre spavanja, ne zvone

uši i ne blešte oci od onoga što je preko dana cuo i video.

Na kapiju dolaze varoške age i efendije, ozbiljni i naoko ravnodušni, da

cuju novinske vesti o tursko-italijanskom ratu u Tripolisu. Lakomo

slušaju šta se piše po novinama o mladom i junackom turskom majoru

Enverbegu, koji bije Italijane i brani sultanovu zemlju kao da je

potomak Sokolovica ili cuprilica. Mršte se na glasnu muziku

gramofona, koja ih smeta u mislima, i neprimetno ali duboko i iskreno

strepe za sudbinu daleke turske pokrajine u Africi.

Desi se da u to vreme, vracajuci se sa posla, proðe preko mosta onaj

Petar Talijan, majstor Pero, u svom platnenom odelu belom od kamene

prašine i umazanom bojama i terpentinom. Ostareo je i još više

pognut, skroman i bojažljiv. Kao i prilikom Lukenijevog atentata na

caricu, po nekoj njemu nerazumljivoj logici, i opet je on kriv za nešto

što su negde u svetu uradili njegovi zemljaci Italijani sa kojima on vec

odavno nema nikakve veze. Tada neko od turskih mladica vikne:

— 'Oceš, kurvo, Tripolis? Evo ti, na!

I vicuci odmeraju za njim »od šake do lakta« i cine druge nepristojne

pokrete.

A majstor Pero, onako umoran i poguren, sa alatom pod pazuhom,

nabije samo šešir jace na oci, stisne grcevito lulu zubima, i pohita

svojoj kuci uz Mejdan.

Tu ga ceka njegova Stana, i ona vec ostarela i popustila u snazi, ali još

oštra i grlata žena. On joj se gorko žali na tursku momcad koja govori

što ne treba i traže od njega Tripolis za koji on do neki dan nije znao ni

da postoji. A Stana, kao Stana, nece da ga shvati i požali, nego još

tvrdi da je sam kriv i da je i zaslužio da mu dovikuju koješta.

— Ti da si muško, ko što nisi, raspalio bi ga tim dlijetom ili cekicem po

civerici, pa ne bi balijama više na um palo da te zadijevaju, nego bi

skakali na noge kad ti proðeš preko cuprije.

— Eh, Stana, Stana, — kaže dobrocudno i malko žalosno majstor Pero,

— kako može cojek cojeka cekicem po civerici?

Tako su tekle sve te godine u sitnim i krupnim uzbuðenjima i u stalnoj

potrebi za njima. I tako je došla jesen 1912. godine, a zatim 1913.

godina, sa balkanskim ratovima i srpskim pobedama. A po nekom

cudnom izuzetku, upravo to što je bilo od tolike važnosti po sudbinu

mosta i kasabe i svega što je živelo u njoj, došlo je cutke, gotovo

neopazice.

Rumeni na pocetku i na kraju, a zlatni u sredini, oktobarski dani su

prošli nad kasabom koja je ocekivala branje kukuruza i novu rakiju.

Još je lepo moglo da se sedi na podnevnom suncu na kapiji. Vreme je,

izgleda, zaustavilo dah nad kasabom. I upravo tada se desilo.

Pre nego što su pismeni ljudi mogli da se razaberu u protivrecnim

novinskim vestima, rat izmeðu Turske i cetiri balkanske države vec je

izbio i krenuo svojim drevnim putevima preko Balkana. A pre nego što

je svet pravo shvatio smisao i zamašaj rata, on je stvarno završen

pobedama srpskog i hrišcanskog oružja. I sve se to svršilo daleko

odavde, bez ognjeva po granici, bez jeke topova i bez odsecenih glava

na kapiji. Kao što je bio slucaj u novcu i u trgovini, i u ovim

najkrupnijim stvarima sve se dešava na daljinu i neshvatljivo brzo.

Tamo negde daleko u svetu igra se kocka ili bije boj i tamo se rešava i

sudbina svakoga od nas.

Ali ako je spoljni izgled kasabe bio miran i nepromenjen, u duhovima

su ti dogaðaji izazvali citave oluje najvecih zanosa i najdubljih

potištenosti. Jer, kao sve što se dešavalo u svetu poslednjih godina, i

to je u kasabi primljeno sa potpuno suprotnim osecanjima kod Srba i

kod muslimana; jedino po snazi i dubini njihova su osecanja bila

možda jednaka. Dogaðaji su prevazišli sve nade jednih, a sva

strahovanja drugih izgledala su opravdana. Želje koje su stotinama

godina letele pred sporim hodom istorije, sad nisu više mogle da je

prate i stižu u njenom fantasticnom letu na putu najsmelijih

ostvarenja.

Sve što je kasaba mogla da vidi i neposredno oseti od toga

sudbonosnog rata, odigralo se strelovito brzo i neobicno jednostavno.

Na Uvcu, gde granica izmeðu Austro-Ugarske i Turske ide recicom

Uvac i gde drveni most deli austrijsku žandarmsku kasarnu od turske

karaule, prešao je turski oficir, zajedno sa malom posadom, na

austrijsku stranu. Tu je teatralno prelomio svoju sablju o ogradu na

mostu i predao se austrijskim žandarmima. U tom trenutku s brda je

silazila siva srpska pešadija. Ona je zamenila nesavremeni asker duž

cele granice izmeðu Bosne i Sandžaka. Nestalo je tromeðe izmeðu

Austrije, Turske i Srbije. Turska granica, koja je još juce bila na

petnaestak kilometara od kasabe, povukla se odjednom za više od

hiljadu kilometara, cak negde tamo iza Jedrena.

Tolike i tako krupne promene, izvršene u tako kratkom vremenu,

potresle su kasabu u temeljima.

Za most na Drini ova je promena bila presudna. Železnicka veza sa

Sarajevom umrtvila je, kao što smo videli, sve njegove veze sa

Zapadom, a sad je naprecac prestala i veza sa Istokom. Upravo, taj

Istok, koji ga je i stvorio i koji je do juce još bio tu, istina prodrman i

nacet, ali stalan i stvaran kao nebo i zemlja, sad je išcezao kao

priviðenje, i sad most zaista ne vezuje drugo do dva dela kasabe i ono

dvadesetak sela sa jedne i sa druge strane Drine.

Veliki kameni most, koji je po zamisli i pobožnoj odluci vezira iz

Sokolovica trebalo da spaja, kao jedan od beocuga imperije, dva dela

carevine, i da »za bolju ljubav« olakšava prelaz od Zapada na Istok, i

obrnuto, bio je sada stvarno odsecen i od Istoka i od Zapada i

prepušten sebi kao nasukani brodovi i napuštene bogomolje. Za tri

puna veka on je izdržao i nadživeo sve i, nepromenjen, verno služio

svome zadatku, ali su se ljudske potrebe okrenule i stvari u svetu

promenile: sad je njegov zadatak njega izneverio. Po njegovoj velicini,

trajnosti i lepoti, vojske bi mogle preko njega da prelaze i karavani da

se nižu još stolecima, ali eto, vecnom i nepredvidljivom igrom ljudskih

odnosa vezirova zadužbina se našla odjednom odbacena i kao

vradžbinom stavljena izvan glavne struje života. Sadašnja uloga mosta

nije se podudarala nikako sa njegovim vecno mladim izgledom i

džinovskim a skladnim srazmerama. Ali on je stajao još isti onakav

kakvog ga je video veliki vezir pred unutarnjim pogledom sklopljenih

ociju i kakvog ga je ostvario njegov neimar: mocan, lep i trajan, iznad

svih promena.

Sve ono što je dremalo u ljudima, drevno kao ovaj most i nemo i

nepomicno kao on, sad je odjednom oživelo i pocelo da utice na

svakodnevni život, opšte raspoloženje i licnu sudbinu svakog

pojedinca.

Prvi letnji dani 1913. godine, kišoviti i mlaki. Na kapiji sede danju

potišteni varoški muslimani, stariji ljudi, po desetak njih oko jednog,

mlaðeg, koji im cita novine, tumaci strane izraze i neobicna imena i

objašnjava geografiju. Svi mirno puše i nepokolebljivo gledaju preda

se, ali se ne da potpuno sakriti da su brižni i potreseni. Prikrivajuci

uzbuðenje, naginju se nad geografskom kartom na kojoj je oznacena

buduca podela Balkanskog Poluostrva. Gledaju u hartiju i ne vide ništa

u tim krivudavim linijama, ali znaju i shvataju sve, jer oni nose svoju

geografiju u krvi i biološki osecaju sliku sveta.

— Kome bi dopao Ušcup? — pita jedan starac, prividno ravnodušno,

mladica koji cita.

— Srbiji.

— Uh!

— A ciji je Selanik?

— Grcki.

— Uh! Uh!

— A Jedrene? — pita drugi tiho.

— Bugarsko, belcim.

— Uh! Uh! Uh!...

Nisu to glasna ni žalovi ta othukivanja, kao kod žena i slabica, nego

mukli i duboki uzdasi, koji se gube zajedno sa duvanskim dimom kroz

guste brkove u letnjem vazduhu. Mnogi od tih staraca je prešao

sedamdesetu godinu. U njihovom detinjstvu turska vlast se pružala od

Like i Korduna pa do Stambola, a od Stambola sve do neodreðenih

pustinjskih granica dalekog i neprohodnog Arabistana. (A »turska

vlast« to je velika, nedeljiva i neuništiva zajednica Muhamedove vere,

sav onaj deo zemnog šara »gde ezan uci«.) Oni to dobro pamte, ali

pamte i to kako se posle, u toku njihovog života, turska vlast povlacila

iz Srbije u Bosnu, pa iz Bosne u Sandžak. I sada, evo su doživjeli da je

ta vlast kao neka fantasticna morska oseka odjednom otplasnula i

povukla se negde u nedogled, a oni su ostali ovde, kao vodeno bilje na

kopnu, prevareni i ugroženi, prepušteni sebi i svojoj zloj sudbini. Sve

je božje davanje, i sve je to, nesumnjivo, obuhvaceno odredbama

božjeg promisla, ali je teško coveku da shvati sve ovo; dah mu staje i

svest se muti, a jednako oseca kako ispod njega podmuklo izvlace

zemlju, kao cilim, i kako granice koje bi trebalo da su trajne i cvrste

postaju tecne i promenljive, pomeraju se, udaljuju, i gube, kao cudljivi

proletnji potoci.

Sa takvim secanjima i mislima sede starci na kapiji i slušaju slabo i

rasejano šta pišu o svemu tome novine. Slušaju cutke, iako im reci

kojima se u novinama govori o carevima i državama izgledaju drske,

lude i neumesne i ceo nacin pisanja kao nešto bezbožno, protivno

vecnim zakonima i logici života, nešto što »nece izdobriti« i sa cim se

castan i razuman covek ne može pomiriti. Nad njihovim glavama vije

se duvanski dim. Nebom visoko brode beli, iskidani oblaci kišovitog

leta a zemljom brze i široke senke.

A nocu, do u kasne sate, sede na toj istoj kapiji mladici iz srpskih kuca

i pevaju glasno i prkosno pesmu o srpskom topu, a niti ih ko globi ni

kažnjava. Meðu njima cesto se primecuju studenti i ðaci srednjih

škola. To su vecinom bledi i mršavi mladici, sa dugom kosom i crnim,

plitkim šeširom širokog oboda. Oni dolaze ove jeseni vrlo cesto, iako je

školska godina vec otpocela. Doðu vozom od Sarajeva, sa

preporukama i lozinkama, omrknu ovde na kapiji, ali ne osvanu

sutradan u kasabi, jer ih višegradski mladici prebacuju utvrðenim

kanalima u Srbiju.

A sa letnjim mesecima, kad nastupi vreme školskog raspusta, ožive

varoš i kapija od ðaka i studenata, koji su rodom odavde i koji dolaze

kucama. Oni tada uticu na ceo život u kasabi.

Krajem juna meseca stižu u grupi sarajevski gimnazisti, a u prvoj

polovini jula meseca, jedan po jedan, pravnici, medicinari, filozofi sa

univerziteta iz Beca, Praga, Graca i Zagreba. Sa njihovim dolaskom

menja se i sam spoljni izgled kasabe. Po caršiji i na kapiji vide se

njihovi mladi likovi, izmenjeni i strani, i odudaraju držanjem, govorom

i odelom od ustaljenih navika i vecno iste nošnje kasabalijskog sveta.

Na njima su odela ugasitih boja i poslednjeg kroja. To je onaj

»Glockenfagon« koji u celoj Srednjoj Evropi važi kao poslednja rec

mode i vrhunac dobrog ukusa. Na glavama nose šešire od meke

panamske slame, sa oborenim obodom i sa vrpcom u šest raznih

diskretnih boja. Na nogama amerikanske cipele široke i sa jako

uzdignutim kapicama. Vecina ima štap od bambusa neobicne debljine.

U rupici kaputa metalna znacka Sokola ili nekog studentskog

udruženja.

Studenti donesu u isto vreme i nove reci i pošalice, nove pesme, nove

igre sa zimušnjih balova, a narocito nove knjige i brošure, srpske,

ceške i nemacke.

I ranije za prvih dvadesetak godina austrijske okupacije, bivalo je da

mladici iz kasabe odlaze na studije, ali niti su bili u ovolikom broju ni

nadahnuti ovim duhom. Nekolicina je za ta prva dva decenija svršila

uciteljsku školu u Sarajevu, a dvojica, trojica pravo ili filozofiju u Becu,

ali sve su to bili retki izuzeci, skromni mladici koji su tiho i neprimetno

polagali svoje ispite, a po svršenim studijama gubili se u sivoj i

nepreglednoj vojsci državne birokratije. Ali od nekog vremena broj

studenata iz kasabe naglo se uvecao. Uz pomoc nacionalnih prosvetnih

društava sada vec odlaze na univerzitete i seljacki sinovi i deca sitnih

zanatlija. Još više se promenio duh i karakter samih studenata.

To više nisu oni nekadašnji studenti iz prvih godina posle okupacije,

krotki i bezazleni mladici, predani svaki svojim studijama u najužem

smislu reci. A nisu ni obicni kasabalijski meraklije ni nekadašnji

momci, buduce gazde i esnaflije, koji su u odreðeno doba života trošili

suvišak snage i mladosti na kapiji i za koje se u porodici govorilo:

»Oženi ga da ne pjeva!« To su novi ljudi, koji se školuju i vaspitavaju

po raznim gradovima i državama i pod razlicitim uticajima. Iz velikih

gradova, sa univerziteta i gimnazija na kojima uce, ti mladici dolaze

zasenjeni osecanjem gorde smelosti kojim prvo i nepotpuno znanje

ispunjava mladog coveka, i poneseni idejama o pravu naroda na

slobodu i coveka pojedinca na uživanje i dostojanstvo. Sa svakim

letnjim raspustom oni donose slobodoumna shvatanja društvenih i

verskih pitanja i zanos oživelog nacionalizma, koji je u poslednje

vreme, narocito posle srpskih pobeda u balkanskim ratovima, porastao

do opšteg verovanja, a kod mnogih mladica do fanaticne želje za

delom i licnim žrtvovanjem.

Kapija je glavno mesto njihovih sastanaka. Tu se iskupljaju posle

vecere. I u mraku, pod zvezdama ili na mesecini, u mirnoj noci, nad

hucnom rekom, odjekuju njihove pesme, šale, glasni razgovori i

beskrajne prepirke, nove, smele, naivne, iskrene i bezobzirne.

Sa ðacima su tu redovno i njihovi drugovi iz detinjstva koji su zajedno

s njima ucili ovde osnovnu školu pa posle ostali u kasabi kao šegrti,

trgovacki pomocnici, sitni pisari u opštini ili nekom preduzecu. Njih ima

dve vrste. Jedni su zadovoljni svojom sudbinom i životom kasabe u

kojoj ce ostati da vek vekuju. Oni sa ljubopitstvom i simpatijom

gledaju svoje školovane drugove, dive im se, ne poredeci se nikad sa

njima; i bez najmanje surevnjivosti ucestvuju u njihovom razvitku i

usponu. Drugi su nepomireni sa životom u kasabi na koji su sticajem

prilika osuðeni, željni neceg što smatraju višim i boljim a što im se

izmaklo i što im sa svakim danom postaje sve dalje i nedostižnije. Iako

i dalje druguju sa svojim drugovima studentima, ti mladici obicno se

odvajaju od ovih svojih školovanih vršnjaka, bilo svojom grubom

ironijom, bilo neprijatnim cutanjem. Oni ne mogu kao jednaki da

ucestvuju u svima njihovim razgovorima. Zato muceni stalno

osecanjem svoje nedoraslosti, oni cas preterano i neiskreno podvlace u

govoru svoju prostotu i neukost, u poreðenju sa srecnijim drugovima,

cas se opet jetko svemu podsmevaju sa visine svoga neznanja. I u

jednom i u drugom slucaju, zavist odiše iz njih kao gotovo vidna i

osetna snaga. Ali mladost još lako podnosi prisustvo i najgorih nagona

i živi i krece se slobodno i bezbrižno izmeðu njih.

Bilo je i bice zvezdanih noci nad kasabom, i raskošnih sazvežða i

mesecina, ali nije bilo i bogzna da li ce još biti takvih mladica koji u

takvim razgovorima sa takvim mislima i osecanjima bdiju na kapiji. To

je naraštaj pobunjenih anðela, u onom kratkom trenutku dok još imaju

i svu moc i sva prava anðela i plamenu gordost pobunjenika. Ovi sinovi

seljaka, trgovaca ili zanatlija iz zabacene bosanske kasabe dobili su od

sudbine, bez svoga narocitog napora, otvoren izlaz u svet i veliku

iluziju slobode. Sa svojim uroðenim kasabalijskim osobinama oni su

odlazili u taj svet, birali manje-više sami, prema svojim sklonostima,

trenutnim raspoloženjima ili cudima slucaja, predmet svojih studija,

vrstu svojih zabava i krug svojih poznanstava i prijatelja. U vecini oni

nisu mogli ni umeli da obuhvate i zagrabe mnogo od onoga što su

uspevali da vide, ali nije bilo nijednoga koji nije imao osecanje da

može da zahvati gde god hoce i da je sve što prigrli njegovo. Život (ta

rec je dolazila vrlo cesto u njihovim razgovorima, kao i u književnosti i

politici toga vremena, gde se pisala sa velikim pocetnim slovom), život

je stajao pred njima kao objekt, kao poprište za njihova osloboðena

cula, za njihova umna ljubopitstva i osecajne podvige, koji nisu

poznavali granica. Svi su putevi pred njima, otvoreni, pukli do u

beskraj; na vecinu od tih puteva nece oni nikad ni nogom stupiti, pa

ipak opojna slast života bila je u tome što su mogli (bar u teoriji)

slobodno da biraju koji hoce i smeli da posrcu od jednog do drugog.

Sve ono što su drugi ljudi, druge rase, u drugim zemljama i

vremenima, postigli i stekli u nizu naraštaja, u toku vekovnih napora,

po cenu života, ili odricanja i žrtava, vecih i skupljih od života, sve je

to ležalo pred njima kao slucajno nasledstvo i opasan dar sudbine.

Izgledalo je fantasticno i neverovatno, pa ipak je bilo istinito: oni su

mogli da cine sa svojom mladošcu šta hoce, u jednom svetu gde su

zakoni društvenog i licnog morala, sve tamo do daleke granice

kriminala, bili upravo tih godina u punoj krizi, slobodno tumaceni,

primani ili odbacivani od svake skupine ljudi i svakog pojedinca; oni su

mogli da misle kako hoce, da sude o svemu, slobodno i neograniceno;

oni su smeli da govore šta hoce, i za mnoge od njih te reci su bile isto

što i dela, one su zadovoljavale njihove atavisticke potrebe za

junaštvom i slavom, silovitošcu i razaranjem, a nisu povlacile za

sobom obavezu na delanje ni neku vidljivu odgovornost zbog

izrecenog. Najdarovitiji meðu njima prezirali su ono što je trebalo da

uce i potcenjivali ono što mogu da urade, a ponosili se onim što ne

znaju i zanosili onim što je izvan njihove moci. Teško je zamisliti

opasniji nacin da se uðe u život i sigurniji put ka izuzetnim delima i ka

potpunom slomu. Samo najbolji i najjaci meðu njima bacali su se

zaista sa fanatizmom fakira u akciju i tu sagarali kao mušice, da bi od

svojih vršnjaka odmah bili slavljeni kao mucenici i svetitelji (jer nema

naraštaja koji nema svoje svetitelje) i podizani na pjedestal

nedostižnih uzora.

Svaki ljudski naraštaj ima svoju iluziju u odnosu prema civilizaciji;

jedni veruju da ucestvuju u njenom raspaljivanju, a drugi da su

svedoci njenog gašenja. U stvari, ona uvek i plamsa i tinja i gasne, vec

prema tome sa koga mesta i pod kojim uglom je posmatramo. Ovaj

naraštaj, koji sada pretresa filozofska, društvena i politicka pitanja na

kapiji, pod zvezdama, iznad vode, samo je bogatiji iluzijama; inace u

svemu slican drugima. I on ima osecanje i da pali prve vatre jedne

nove civilizacije i da gasi poslednje plamenove druge, koja dogoreva.

Ono što bi se za njih narocito moglo kazati, to je: da nije bilo odavno

pokoljenja koje je više i smelije maštalo i govorilo o životu, uživanju, i

slobodi, a koje je manje imalo od života, gore stradalo, teže robovalo i

više ginulo nego što ce stradati, robovati i ginuti ovo. Ali za tih letnjih

dana 1913. godine sve je to bilo još u smelim ali neodreðenim

nagoveštajima. Sve je izgledalo kao uzbudljiva i nova igra na ovom

drevnom mostu koji se na mesecini julskih noci belasao cist, mlad i

nepromenljiv, a savršeno lep i jak, jaci od svega što vreme može da

donese i ljudi da smisle i ucine.

Kako jedna topla noc u mesecu avgustu lici na drugu, tako su i

razgovori ovih kasabalijskih ðaka i studenata uvek isti ili slicni.

Odmah posle brze i slatke vecere (jer dan je prošao u kupanju i

suncanju), jedan po jedan stižu na kapiju. Janko Stikovic, sin jednog

abadžije sa Mejdana, koji studira vec cetiri semestra prirodne nauke u

Gracu. To je mršav mladic sa oštrim profilom i glatkom crnom kosom,

sujetan, osetljiv, nezadovoljan samim sobom, ali još više svim oko

sebe. cita mnogo i piše clanke, pod vec poznatim psevdonimom, u

revolucionarnim omladinskim listovima koji izlaze u Pragu i Zagrebu.

Ali on piše i pesme i objavljuje ih. pod jednim drugim psevdonimom.

Spremio je vec zbirku, koju treba da izda »Zora« (»Izdavacko

preduzece za nacionalisticke edicije«). Osim toga on je dobar govornik

i vatren debater na ðackim sastancima. Velimir Stevanovic, zdrav i

krupan mladic, podsvojce bez odreðenog porekla; ironican, realan,

štedljiv i marljiv; završava medicinu u Pragu. Jakov Herak, sin

dobrocudnog i popularnog višegradskog pismonoše, crn, sitan,

pravnik, oštrog pogleda i brze reci, socijalista, polemican duh koji se

stidi svoga dobrog srca i krije svako osecanje. Ranko Mihailovic, cutljiv

i dobrocudan mladic, koji studira pravo u Zagrebu, pomišlja vec sada

na cinovnicku karijeru i slabo i mlako ucestvuje u drugarskim

prepirkama i razgovorima o ljubavi, politici, i pogledima na život i

društveno ureðenje. On je, po majci, praunuk onog prote Mihaila cija

je glava, sa cigaretom u ustima, bila nataknuta na kolac i izložena na

ovoj istoj kapiji.

Tu je i nekoliko sarajevskih gimnazista koji lakomo slušaju starije

drugove i njihova pricanja o životu u velikim gradovima, i maštom,

koju šibaju decacka sujeta i pritajene želje, zamišljaju sve kao još

mnogo vece i lepše nego što jeste i što može da bude. Tu je i Nikola

Glasincanin, bled i krut mladic koji je zbog siromaštva, tankog zdravlja

i slabog uspeha morao da napusti gimnaziju, posle cetvrtog razreda,

da se vrati u kasabu i primi mesto pisara kod nemacke firme koja

izvozi drvo. On je iz propale gazdinske porodice sa Okolišta. Njegov

deda Milan Glasincanin umro je nekako ubrzo posle okupacije, u

sarajevskoj ludnici, pošto je u mladosti prokockao veci deo imetka.

Odavno je umro i otac mu, gazda Petar, bolešljiv covek bez volje,

snage i ugleda. Sad ovaj Nikola provodi po ceo dan na obali reke,

pored radnika koji valjaju i splave teške borove balvane, beleži kubike

merenog drveta, a posle ih u kancelariji sabira i unosi u spiskove. Taj

jednolicni posao, meðu sitnim ljudima, bez poleta i šireg vidika, on

oseca kao muku i poniženje, a odsustvo svakog izgleda da bi mogao ili

promeniti svoj društveni položaj ili napredovati u njemu, stvorilo je od

osetljivog mladica prerano zrelog, žucnog i cutljivog coveka. On cita

mnogo u slobodnim casovima ali ga ta duševna hrana ne snaži i ne

podiže jer sve to prozukne u njemu. Njegova zla sudbina, samoca i

patnja otvorile su mu oci i izoštrile duh za mnoge stvari, ali i najlepše

misli i najdragocenija saznanja mogu samo da ga još više obeshrabre i

ogorce, jer mu još jace osvetljavaju njegov neuspeh i njegov

bezizgledan život u kasabi.

Tu je, najposle, i Vlado Maric, bravar po zanimanju, veseljak i

dobricina, koga njegovi drugovi sa visokih škola vole i prizivaju, koliko

zbog njegovog jakog i lepog baritona toliko zbog njegove

prostosrdacnosti i dobrote. Taj snažni mladic sa »šloserskim«

kacketom na glavi spada meðu one skromne ljude koji su dovoljni

sami sebi, ni sa kim se ne mere i ne uporeðuju, zahvalno i mirno

primaju ono što im život pruža i jednostavno daju od sebe sve što

imaju i mogu.

Tu su i dve varoške uciteljice, Zorka i Zagorka, obe rodom iz kasabe.

Za njihovu naklonost otimaju se svi ovi mladici i pred njima i oko njih

igraju ljubavnu igru, naivnu, zamršenu, bleštavu, mucnu. Pred njima

se vode diskusije, kao turniri pred damama ranijih stoleca; zbog njih

se, posle sedi na kapiji i puši u mraku i samoci, ili peva sa društvom

koje je dotle negde pilo; zbog njih su meðu drugovima potajne mržnje,

nevešto skrivane ljubomore, i otvoreni sukobi. Oko deset sati one

odlaze. Mladici ostaju još dugo, ali raspoloženje na kapiji opada,

borbena recitost popušta.

Stikovic, koji obicno vodi glavnu rec, veceras cuti i puši. On je

poremecen i nezadovoljan u sebi, ali krije to kao što krije uvek sva

svoja istinska osecanja, i nikad ne uspeva da ih potpuno sakrije. On je

danas posle podne imao prvi sastanak sa uciteljicom Zorkom,

zanimljivom devojkom punih oblika tela, bleda lica i žarkih ociju. Oni

su, na Stikovicevo veliko navaljivanje, ostvarili ono što je u kasabi

najteže: da se mladic i devojka sastanu na skrovitom mestu a da to

niko ne vidi i ne sazna. Našli su se u njenoj školi koja je sada, preko

raspusta, potpuno pusta. On je ušao iz jedne ulice, kroz baštu, a ona

iz druge, na glavni ulaz. Našli su se u jednoj polumracnoj, prašnoj

prostoriji u kojoj su sve do plafona bile naslagane ðacke klupe. Tako je

ljubavna strast cesto prisiljena da traži zabacena i ružna mesta. Nisu

mogli ni da sednu ni da legnu. Bili su oboje zbunjeni i nespretni. I

suviše željni i plahoviti, oni su se grlili i savijali na jednoj od onih

istrošenih klupa koje je ona tako dobro poznavala, ne gledajuci i ne

primecujuci ništa oko sebe. Prvi se otreznio on. I grubo, bez prelaza,

kao što rade mladi ljudi, stao je da popravlja odelo na sebi i da se

prašta. Ona se rasplakala. Razocaranje je bilo obostrano. Kad je koliko

toliko umirio devojku, izišao je, gotovo pobegao, na sporedni ulaz.

Kod kuce je zatekao poštara koji mu je doneo omladinski casopis sa

njegovim clankom »Balkan, Srbija i Bosna i Hercegovina«. Ponovno

citanje svoga clanka odvratilo mu je misli od malopreðašnjeg

doživljaja. Ali i u tome je nalazio uzroke nezadovoljstvu. U clanku je

bilo štamparskih grešaka, neke recenice su mu izgledale smešne;

sada, kad se ništa više nije dalo promeniti, cinilo mu se da bi se

mnoge stvari mogle kazati lepše, jasnije a sažetije.

A veceras, evo, celo vece sede na kapiji i pred tom istom Zorkom

diskutuju o njegovom clanku. Njegov glavni protivnik je govorljivi i

borbeni Herak, koji sve posmatra i kritikuje sa ortodoksnog

socijalistickog gledišta. Ostali ucestvuju u debati samo s vremena na

vreme. A dve uciteljice cute i spremaju nevidljiv venac pobedniku.

Stikovic se slabo brani; prvo, što sada odjednom i sam vidi mnoge

slabosti i nelogicnosti u svome clanku, iako to nipošto ne bi pred

drugima priznao; drugo, što ga muci secanje na današnje poslepodne

u prašnoj i sparnoj školskoj sobi, na scene koje mu sada dolaze i

smešne i ružne a koje su bile dugo predmet njegovih najvrelijih želja i

najživljih nastojanja oko lepe uciteljice. (Ona sada sedi tu u letnjem

mraku i posmatra ga svojim sjajnim ocima.) Oseca se kao dužnik i kao

krivac i mnogo bi dao da danas nije bio u školi i da ona sada nije ovde.

U takvom raspoloženju ovaj mu Herak dolazi kao neka nasrtljiva zolja

od koje se teško odbraniti. cini mu se da mora da odgovara ne samo

za svoj clanak nego i za ono što se danas posle podne u školi dogodilo.

A najviše bi voleo da može sada da je sam, daleko negde odavde i da

može mirno da misli o necem što nije ni clanak ni devojka. Ali

samoljublje ga je teralo da se brani. Stikovic je citirao Cvijica i

Štrosmajera, a Herak Kauckog i Bebela.

— Vi mecete kola pred rudu, — vikao je Herak, analizirajuci Stikovicev

clanak. — Ne može se sa balkanskim seljakom, koji je ogrezao u

siromaštvu i svakoj bijedi, nigdje i ni u kom slucaju osnivati trajna i

dobra državna formacija. Samo prethodno ekonomsko osloboðenje

eksploatisanih klasa, seljaka i radnika, dakle ogromne vecine naroda,

može stvoriti realne uslove za formiranje samostalnih država. To je

prirodan proces i put kojim treba ici, a nipošto obrnuto. Stoga se i

nacionalno osloboðenje i ujedinjenje moraju izvršiti u duhu socijalnog

osloboðenja i preporoda. Inace, desice se da ce seljak, radnik i sitan

graðanin unijeti i u nove državne formacije, kao smrtonosnu zarazu,

svoj pauperizam i svoju ropsku cud, a malobrojni eksploatatori svoj

parazitski, reakcionarni mentalitet i sve svoje antisocijalne nagone. A

od toga ne može da bude ni trajne države ni dobrog društva.

— Sve je to tuðinska, knjiška mudrost, dragi moj, — odgovarao je

Stikovic, — koja išcezava pred živim zamahom probuðenih nacionalnih

snaga, u prvom redu kod Srba, a zatim i kod Hrvata i Slovenaca, koje

sve teže ka jednom cilju. Stvari se ne razvijaju prema predviðanjima

njemackih teoreticara, ali zato idu u potpunoj saglasnosti sa dubokim

smislom naše istorije i našeg rasnog pozvanja. Od Karaðorðevog

poziva: »Svaki svoga ubijte subašu!« rješavaju se socijalna pitanja na

Balkanu putem nacionalnih oslobodilackih pokreta i ratova. I sve ide

savršeno logicno: od manjega ka vecem, od regionalnog i plemenskog

ka nacionalnom i državotvornom. Zar nisu naše pobjede na Kumanovu

i Bregalnici u isto vrijeme najvece pobjede napredne misli i socijalne

pravde?

— To cemo još vidjeti, — upada Herak.

— Ko ne vidi sada, taj nece nikad vidjeti. Mi vjerujemo...

— Vi vjerujete, a mi ne vjerujemo ništa, nego želimo da se uvjerimo

stvarnim dokazima i cinjenicama, — odgovarao je Herak.

— Zar nestanak Turaka i slabljenje Austro-Ugarske, kao prvi stepen ka

njenom uništenju, nisu u stvari pobjede malih, demokratskih naroda i

porobljenih klasa, u njihovoj težnji da zauzmu svoje mjesto pod

suncem? — nastavljao je Stikovic svoju misao.

— Kad bi ostvarenja nacionalistickih težnja donosila i ostvarenje

socijalne pravde, onda u državama Zapadne Evrope, koje su vecinom

ostvarile sve svoje nacionalne ideale i u tom pogledu zadovoljene, ne

bi trebalo da bude više ni velikih socijalnih problema, ni pokreta ni

sukoba. A mi vidimo da nije tako. Naprotiv.

— A ja ti i opet kažem, — odgovara malo umorno Stikovic, — da bez

kreiranja samostalnih država na bazi nacionalnog jedinstva i

savremenih shvatanja licne i društvene slobode ne može biti ni govora

o »socijalnom osloboðenju«. Jer, kao što je rekao onaj Francuz,

politika ima prvenstvo__

— Stomak ima prvenstvo, — upade Herak.

Tu zagrajaše ostali. Naivna studentska diskusija se pretvori u

mladenacku svaðu u kojoj su svi govorili i upadali jedan drugom u rec i

koja se kod prve dosetke raspršta i izgubi u smehu i dovikivanju.

Za Stikovica to je bio dobrodošao povod da prekine raspru i da zacuti,

a da to ne izgleda kao poraz i povlacenje.

Posle Zorke i Zagorke, koje su oko deset sati otišle kuci, u pratnji

Velimira i Ranka, poceli su i ostali da se razilaze. Najposle, ostali su

samo Stikovic i Nikola Glasincanin.

Njih dvojica su vršnjaci. Nekad su zajedno pošli u gimnaziju i zajedno

stanovali u Sarajevu. Znaju jedan drugog do u sitnice i upravo stoga

ne mogu jedan drugog ni pravo da ocene ni istinski da vole. S

godinama razmak je izmeðu njih bivao, prirodno, sve veci i sve

mucniji. O svakom raspustu oni se nalaze ovde u kasabi i mere jedan

drugog i posmatraju kao nerazdvojni drugovi-neprijatelji. Sad je

izmeðu njih došla još i ova lepa i nemirna uciteljica Zorka. Jer, za

vreme dugih meseci poslednje zime ona se družila sa Glasincaninom

koji niti je krio ni mogao sakriti koliko je u nju zaljubljen. On se bio

uhvatio za tu ljubav sa svim onim žarom koji mogu da unesu u te

stvari ogorceni i nezadovoljni ljudi. Ali cim su došli letnji meseci i

pojavili se studenti, osetljivom Glasincaninu nije mogla da izmakne

pažnja koju uciteljica posvecuje Stikovicu. Zbog toga je ona stara i

pred svetom uvek skrivana zategnutost izmeðu njih dvojice u

poslednje vreme porasla. Ovog raspusta nisu se još nijedanput našli

ovako nasamo.

Sad, kad su slucajno ovako ostali, prva pomisao i kod jednog i kod

drugog bila je: da se što pre rastanu bez razgovora, koji može biti

samo neprijatan. Ali neki besmisleni obzir, koji samo mladost poznaje,

nije im dao da to što žele i ucine. U toj neprilici pomogao im je slucaj i

bar za trenutak olakšao teško cutanje koje ih je pritiskivalo.

U mraku se zacuše glasovi dvojice šetaca, koji su išli polagano i bili

zastali tu pored same kapije, iza oštrog ugla, tako da ih Stikovic i

Glasincanin sa svojih sedišta na sofi nisu mogli da vide, kao ni oni njih.

Ali su culi svaku rec i ti glasovi su im bili dobro poznati. To su dvojica

njihovih nešto mlaðih drugova. Toma Galus i Fehim Bahtijarevic. Njih

dvojica se drže malo postrani od one grupe u kojoj je velika vecina

ðaka i studenata i koja se svake veceri iskuplja na kapiji oko Stikovica

i Heraka, jer, iako mlaði, Galus je i kao pesnik i kao nacionalisticki

govornik suparnik Stikovicu, koga ne voli i ne ceni, a Bahtijarevic je

neobicno cutljiv, gord i povucen kao pravo begovsko unuce.

Toma Galus je visok mladic rumenih obraza i plavih ociju. Njegov otac,

Alban Galus (Alban von Gallus), poslednji potomak jedne stare

porodice iz Burgenlanda, došao je kao cinovnik, odmah posle

okupacije, u kasabu. Tu je bio dvadesetak godina »šumski upravitelj« i

sada živi u kasabi kao penzioner. U samom pocetku on se oženio ovde

cerkom jednog od prvih gazda, Hadži-Tome Stankovica, jednom

pouselom i snažnom devojkom crne masti i jake volje. Sa njom je

izrodio decu, dve kceri i jednog sina, koja su sva krštena u srpskoj

crkvi i odrasla kao prava kasabalijska deca i Hadži-Tomina unucad.

Stari Galus, visok i nekada lep covek sa blagorodnim osmejkom, i

bujnom, potpuno belom kosom, odavno je postao pravi kasabalija,

»gospodin Albo«, za koga mlaði naraštaji i ne pomišljaju da bi mogao

biti stranac i došljak. On ima dve strasti, koje nikome ne smetaju, to

su: lov i lula. Po celom kotaru on ima stare i dobre prijatelje, kako

meðu Srbima, tako i meðu muslimanima seljacima, sa kojima ga

vezuje lovacka strast. Kao da je roðen i odrastao sa njima, potpuno je

usvojio mnoge njihove osobine, narocito onaj nacin veselog cutanja i

mirnog razgovora, tako karakteristican za ljude koji su strasni pušaci i

koji vole lov, šumu i život na vazduhu.

Mladi Galus je ove godine završio gimnazijalnu maturu u Sarajevu i

najesen treba da ide u Bec na studije. U pitanju njegovih studija

postoji u porodici podvojenost. Otac bi želeo da mu sin studira tehniku

ili šumarstvo, a sin bi hteo da ide na filozofiju. Jer, ovaj Toma Galus je

samo svojim spoljnim izgledom nalik na oca a sve njegove uroðene

težnje idu u sasvim protivnom pravcu. To je jedan od onih dobrih

ðaka, cednih i primernih u svemu, koji sa velikom lakocom i kao

uzgred polažu sve predmete, a celo svoje iskreno i stvarno zanimanje

posvecuju svojim pomalo cudljivim i nesreðenim duhovnim

sklonostima, izvan škole i njenog zvanicnog programa. To su oni ðaci

vedra i jednostavna srca, ali nemirna i ljubopitljiva duha. Njima su

gotovo nepoznate one teške i opasne krize culnog i osecajnog života

kroz koje prolaze toliki drugi mladici njihovih godina, ali zato oni teško

nalaze smirenje svojih duhovnih nemira i vrlo cesto ostaju za ceo život

svaštari, zanimljivi osobenjaci, bez stalnog dela i bez odreðenog

pravca uopšte. Kako svaki mlad covek mora ne samo da ispuni vecne,

prirodne zahteve mladosti i sazrevanja nego pored toga i da plati harac

savremenim strujanjima duha, pa i modi i navikama svoga vremena,

koje trenutno vladaju meðu omladinom, i Galus je pisao stihove i bio

aktivan clan revolucionarnih nacionalistickih ðackih organizacija. Pored

toga on je pet godina ucio francuski jezik kao neobavezan predmet,

bavio se književnošcu i, narocito, filozofijom. Bio je strastven i

neumoran u citanju. Glavna strana lektira tadašnjih mladih ljudi u

sarajevskoj gimnaziji sastojala se od dela iz poznate i ogromne

nemacke izdavacke kuce Reclam's Universal-Bibliothek. Te male,

jevtine svešcice sa žutim koricama i neobicno sitnom štampom bile su

glavna duhovna hrana pristupacna ðacima toga vremena; iz njih su

mogli da upoznaju ne samo nemacku književnost nego sva krupnija

dela svetske književnosti u nemackim prevodima. Iz njih je i Galus

crpeo svoje poznavanje nemackih modernih filozofa, narocito Nicea i

Štirnera, i mogao je o njima da vodi, na šetnjama pored Miljacke,

beskrajne diskusije sa nekom hladnom i veselom strašcu, ne vezujuci

ni najmanje svoja znanja sa svojim licnim životom, kao što to inace

mladici tako cesto rade. Tip takvog prerano zrelog i raznovrsnim a

nesreðenim znanjima preopterecenog maturanta nije bio redak meðu

tadašnjim gimnazistima. cedan mladic i dobar ðak, Galus je slobodu i

neobuzdanost mladosti poznavao samo u smelostima misli i

preteranostima lektire.

Fehim Bahtijarevic je samo po majci kasabalija. Otac mu je

Rogaticanin i sada je kadija u Rogatici, ali majka mu je iz velike

ovdašnje porodice Osmanagica. Od najranijeg detinjstva on provodi

jedan deo letnjeg raspusta zajedno sa majkom kod njenih u kasabi. To

je vitak mladic gracilnih i vretenastih oblika, nežnih ali snažnih

zglobova. Na njemu je sve odmereno, ugašeno i prigušeno. Fini oval

lica kao pecen, koža potpuno zagasita, smeða, sa lakim prelivima neke

tamne modrine, pokreti kratki i retki; crne oci sa modro osencenom

beonjacom; pogled vreo, ali bez sjaja; jake, sastavljene obrve; tanka

crna naušnica nad povijenim usnama. Takvi se muški likovi viðaju na

persijskim minijaturama.

I on je ovoga leta položio maturu i sada ocekuje da dobije državnu

stipendiju da bi studirao orijentalne jezike u Becu.

Ova dva mladica nastavljaju neki ranije zapoceti razgovor. Rec je o

Bahtijarevicevom izboru studija. Galus mu dokazuje da ce pogreški

ako uzme orijentalistiku. Uopšte Galus govori mnogo više i življe, jer je

navikao da ga slušaju i jer voli da propoveda, dok Bahtijarevic govori

kratko i malo kao covek koji ima svoje stalno uverenje, a nema

potrebe da drugog ubeðuje. Galus govori, kao vecina mladih i

nacitanih ljudi, sa onim naivnim zadovoljstvom od reci, slikovitih izraza

i poreðenja i sa sklonošcu ka uopštavanju, a Bahtijarevic suvo, kratko,

gotovo nemarno.

Skriveni u senci i zavaljeni na kamenim sedištima, Stikovic i

Glasincanin cute, kao da su se bez reci sporazumeli da neprimeceni

slušaju razgovor dvojice drugova na mostu.

Završavajuci tu diskusiju o studijama, Galus govori vatreno:

— Tu se vi muslimani, begovski sinovi, cesto varate. Zbunjeni novim

vremenima, vi više ne osjecate pravo i potpuno svoje mjesto u svijetu.

Vaša ljubav prema svemu što je orijentalno samo je jedan savremeni

izraz vaše »volje za moci«; za vas su istocnjacki nacin života i

mišljenja najuže vezani sa jednim društvenim i pravnim poretkom koji

je bio osnov vašeg vjekovnog gospodstva. I to je razumljivo. Ali to ne

znaci nipošto da vi imate smisla za orijentalistiku kao nauku. Vi ste

orijentalci, ali se varate kad mislite da ste pozvani da budete

orijentalisti. Vi uopšte nemate zvanja ni prave sklonosti za nauku.

— Vidi!

— Ne, nemate. I kad to tvrdim, ja ne kažem ništa uvredljivo i

nepovoljno. Naprotiv. Vi ste jedina gospoda u ovoj zemlji, ili ste bar

bili to; vi ste kroz stoljeca širili, utvrðivali ili branili to svoje

gospodstvo, macem i knjigom, pravno, vjerski i vojnicki; to je od vas

stvorilo tip ratnika, upravljaca i vlasnika, a ta klasa ljudi nigdje u

svijetu ne njeguje apstraktne nauke, nego to prepušta onima koji ništa

drugo nemaju i ne mogu. Za vas su pravne studije i privreda, jer vi ste

ljudi konkretnih znanja. Takvi su uvijek i svuda ljudi iz gospodujuce

klase.

— Znaci da mi treba da ostanemo neprosvijeceni.

— Ne, ne znaci to, nego znaci da morate da ostanete ono što ste ili,

ako hoceš, ono što ste bili; morate, jer niko ne može da bude i ono što

jeste i protivno od toga.

— Pa mi danas nismo gospodujuca klasa. Danas smo svi jednaki, —

upada opet Bahtijarevic sa lakom ironijom u kojoj ima i gorcine i

ponosa.

— Niste, razumije se da niste. Prilike koje su od vas nekad nacinile to

što ste izmijenile su se odavno, ali to ne znaci da se i vi možete

mijenjati istom brzinom. To nije prvi ni posljednji slucaj da jedna

društvena klasa izgubi svoju podlogu, a da ona ostane ista. Pogodbe

života se mijenjaju, a jedna klasa ljudi ostaje ono što je, jer samo

takva može da postoji, i takva i propada.

Govor dvojice nevidljivih mladica prekide se za trenutak, ugašen

Bahtijarevicevim cutanjem.

Na vedrom nebu, iznad crnih planina u dnu vidika, pojavio se krnj,

brodoloman mesec. Bela ploca sa turskim natpisom, na izdignutom

zidu, zasja odjednom kao neki slabo osvetljeni prozor u modrom

mraku.

Bahtijarevic je sada govorio nešto, ali tako slabim glasom da su samo

pojedine nepovezane i nerazumljive reci dopirale do Stikovica i

Glasincanina. Govor je, kao što uvek biva u mladalackim razgovorima

u kojima su asocijacije smele i brze, bio vec prešao na drugu temu. Od

studija orijentalnih jezika došli su na sadržinu natpisa na beloj ploci

pred njima i govorili i o mostu i o onom koji ga je podigao.

Galusov glas je bio mnogo jaci i izrazitiji. Nadovezujuci na

Bahtijareviceve hvale Mehmedpaši Sokolovicu i tadašnjoj turskoj

upravi koja je podizala ovakve graðevine, on je sada živahno razvijao

svoje nacionalisticke poglede na prošlost i buducnost naroda i njegove

kulture i civilizacije. (Jer, u tim ðackim razgovorima svaki ide za

svojom misli.)

— Ti imaš pravo, — govorio je Galus, — to je morao biti genijalan

covjek. Nije on prvi ni posljednji covjek naše krvi koji se istakao

služeci tuðe carstvo. Mi smo dali na stotine takvih ljudi, državnika,

vojskovoða i umjetnika, Carigradu, Rimu i Becu. Smisao našeg

narodnog ujedinjenja u jednu veliku i mocnu, modernu nacionalnu

državu i jeste u tome što ce tada naše snage ostajati u zemlji i

razvijati se tu i davati svoj doprinos opštoj kulturi pod našim imenom,

a ne iz tuðinskih centara.

— A ti misliš da su ti »centri« nastali slucajno i da se mogu stvarati

novi, po želji, kad ko hoce i gdje ko hoce?

— Slucajno ili ne, to danas nije više pitanje; nije važno kako su oni

nastali, nego je važno da njih danas nestaje, da su ocvjetali i

degenerisali se i da treba da ustupe mjesto drugim, novim centrima,

preko kojih ce moci neposredno da se izraze mladi, slobodni narodi,

koji stupaju na pozornicu istorije.

— I ti misliš da bi Mehmedpaša Sokolovic, da je ostao kao seljacko

dijete tamo gore u Sokolovicima, postao ono što je postao i da bi

izmeðu ostaloga podigao i ovu cupriju na kojoj mi sada razgovaramo?

— U ono vrijeme, naravno, ne bi. Ali na kraju krajeva, nije Carigradu

ni bilo teško podizati ovakve graðevine kad je nama, kao i tolikim

ostalim pokorenim narodima, uzimao ne samo imetak i zaradu nego i

najbolju snagu i najcistiju krv. Ako pomislimo šta nam je i koliko nam

je kroz stoljeca uzimano, sve su ove graðevine samo mrvice. Ali kad

mi jednom stecemo svoju narodnu slobodu i državnu samostalnost,

onda ce naš novac i naša krv biti samo za nas i ostajati nama. Sve ce

biti samo i jedino za podizanje nacionalne kulture koja ce nositi naš

pecat i naše ime i koja ce imati u vidu srecu i blagostanje najširih

slojeva našega naroda.

Bahtijarevic je cutao, i to cutanje, kao da je najživlji i najrecitiji otpor,

izazivalo je Galusa i nagonilo ga da podigne i pooštri notu. On je

živošcu koja mu je bila uroðena i recnikom koji je tada vladao u

omladinskoj nacionalistickoj literaturi nabrajao planove i zadatke

revolucionarne omladine. Sve žive snage rase bice probuðene i

stavljene u dejstvo. Pod njihovim udarcima raspašce se Austro-

Ugarska Monarhija, ta tamnica naroda, kao što se raspala evropska

Turska. Sve antinacionalne i reakcionarne sile koje danas sputavaju,

dele i uspavljuju naše nacionalne snage bice pobeðene i potisnute. Sve

ce to moci biti izvedeno, jer je duh vremena u kome živimo naš

najbolji saveznik, jer su i napori ostalih malih i porobljenih naroda sa

nama. Savremeni nacionalizam trijumfovace nad konfesionalnim

razlikama i zastarelim predrasudama, oslobodice narod stranih

nenarodnih uticaja i tuðinske eksploatacije. I tada ce se roditi

nacionalna država.

Galus je zatim opisivao preimucstva i lepote te nove nacionalne države

koja ce oko Srbije kao Pijemonta okupiti sve Južne Slovene na osnovu

potpune plemenske ravnopravnosti, verske snošljivosti i graðanske

jednakosti. U njegovom govoru mešale su se smele reci neodreðenog

znacenja sa izrazima koji su tacno kazivali potrebe savremenog života;

najdublje želje jedne rase, kojima je ponajcešce suðeno da zauvek

ostanu samo želje, sa opravdanim i dostižnim zahtevima svakodnevne

stvarnosti; velike istine koje sazrevaju kroz pokolenja, ali koje samo

omladina može da unapred oseti i sme da iskaže, sa vecnim iluzijama

koje se nikad ne gase ali nikada i ne stižu do ostvarenja, jer ih jedan

pas omladine predaje drugome kao onu mitološku buktinju. U

mladicevom govoru bilo je, naravno, mnogo tvrðenja koja ne bi mogla

izdržati kritiku stvarnosti i mnogo pretpostavki koje možda ne bi

podnele probu iskustva, ali u njemu je bilo i svežeg daha, dragocenog

soka kojim se održava i podmlaðuje stablo covecanstva.

Bahtijarevic je cutao.

— Vidiceš, Fehime, — uveravao je zaneseni Galus svoga druga, kao da

je to stvar ove noci ili sutrašnjeg dana, — vidiceš, ostvaricemo državu

koja ce biti najdragocjeniji prilog napretku covjecanstva, u kojoj ce

svaki napor biti blagosloven, svaka žrtva sveta, svaka misao

samonikla, nošena našom rijeci, i svako djelo sa pecatom našeg

imena. Tada cemo stvarati djela koja ce biti produkt našeg slobodnog

rada i izraz našeg rasnog genija, djela prema kojima ce sve što je

ucinjeno u stoljecima tuðe uprave izgledati kao nedostojne igracke.

Premosticemo vece rijeke i dublje ponore. Sagradicemo nove, vece i

bolje mostove, i to ne da vezuju tuðe centre sa pokorenim

pokrajinama, nego da spajaju naše krajeve meðu sobom i našu državu

sa cijelim ostalim svijetom. Jer, o tom više nema sumnje, nama je

suðeno da ostvarimo ono cemu su svi naraštaji prije nas težili: državu,

roðenu u slobodi i zasnovanu na pravdi, kao jedan dio božje misli,

ostvaren na zemlji.

Bahtijarevic je cutao. A i Galusov glas je poceo da se spušta. Kako se

njegov govor dizao svojim smislom, tako je njegov glas bivao sve niži i

promukliji, pretvarao se u jak i strastven šapat, i najposle izgubio u

velikoj tišini noci. Sad su cutala oba mladica. Pa ipak, u noci je ležalo,

izdvojeno, teško i uporno Bahtijarevicevo cutanje, dizalo se, osetno i

stvarno, kao neprelazan zid u tami, i samom težinom svoga postojanja

poricalo odlucno sve što je onaj drugi govorio, i objavljivao svoj nemi,

jasni i nepromenljivi smisao:

»Temelji sveta i osnovi života i ljudskih odnosa u njemu utvrðeni su za

vekove. To ne znaci da se oni ne menjaju, ali mereni dužinom ljudskog

života izgledaju vecni. Odnos izmeðu njihovog trajanja i dužine

ljudskog veka isti je kao odnos izmeðu nemirne, pokretne i brze

površine reke i njenog stalnog i cvrstog dna cije su izmene spore i

neprimetne. I sama pomisao o promeni tih »centara« nezdrava je i

neizvodljiva. To je isto kao kad bi neko zaželeo da menja i pomera

izvore velikih reka i ležišta planina. Želja za naglim promenama i

pomisao o njihovom nasilnom izvoðenju javljaju se cesto meðu

ljudima, kao bolest, i hvataju maha ponajviše u mladicskim glavama;

samo, te glave ne misle kako treba, ne postižu na kraju ništa i obicno

se ne drže dugo na ramenima. Jer, nije ljudska želja ono što raspolaže

i upravlja stvarima sveta. Želja je kao vetar, premešta prašinu sa

jednog mesta na drugo, zamracuje ponekad njome ceo vidik, ali na

kraju stišava se i pada i ostavlja staru i vecnu sliku sveta iza sebe.

Trajna dela na zemlji ostvaruju se božjom voljom, a covek je samo

njeno slepo i pokorno oruðe. Delo koje se raða iz želje, covekove želje,

ili ne doživi ostvarenje ili nije trajno; u svakom slucaju nije dobro. Sve

ove bujne želje i smele reci pod nocnim nebom, na kapiji, nece

promeniti u osnovi ništa; proci ce iznad velikih i stalnih stvarnosti

sveta i izgubiti se tamo gde se smiruju želje i vetrovi. A zaista veliki

ljudi, kao i velike graðevine, nicu i nicace tamo gde im je božjim

promislom odreðeno mesto, nezavisno od praznih, prolaznih želja i

ljudske sujete.«

Ali Bahtijarevic nije izgovorio nijednu od tih reci. Oni koji, kao ovaj

muslimanski mladic, begovski unuk, nose svoju filozofiju u svojoj krvi,

žive i umiru po njoj, ali ne umeju da je iskažu recima niti osecaju

potrebe za tim. Posle dužeg cutanja Stikovic i Glasincanin videše samo

kako neko od one dvojice nevidljivih drugova iza zida baci dogorelu

cigaretu i kako ona, kao kresnica, pada u velikom luku s mosta u

Drinu. U isto vreme culo se kako su cutke i polagano krenuli dalje

prema pijacu. Sa njima se brzo gubila i jeka njihovih koraka.

Ostavši opet sami, Stikovic i Glasincanin prenuše se i pogledaše kao da

su se tek sada našli.

Njihova lica na slaboj mesecini pokazuju osvetljene i tamne površine

koje se oštro lome i presecaju, i izgledaju mnogo starija nego što jesu.

Žar od njihovih cigareta dobio je fosforan sjaj. Obojica su potišteni.

Razlozi su posve razlicni, ali potištenost jednaka. U obojici jedna ista

želja: da se digne i ide kuci. Ali obojica su kao prikovani na kamenim

sedištima, još mlakim od suncanog dana. Razgovor one dvojice mlaðih

drugova, kome su slucajno i neopaženi prisustvovali, bio im je dobro

došao kao odlaganje njihovog meðusobnog razgovora i objašnjavanja.

Ali sad se to više nije moglo izbeci.

— Jesi li video Heraka i njegovu argumentaciju? — otpoce Stikovic

prvi, vracajuci se na svoju vecerašnju diskusiju, i odmah oseti u tome

izvesnu svoja bolest.

Glasincanin, koji je opet Osecao trenutno preimucstvo svoga položaja

kao sudija, ne odgovori odmah.

— Molim te, — nastavljao je nestrpljivo Stikovic, — danas govoriti o

klasnoj borbi i preporucivati sitan rad, kad je posljednjem našem

covjeku jasno da su nacionalno ujedinjenje i osloboðenje, izvršeni

revolucionarnim sredstvima, najpreci zadaci zajednice! Pa to je

smiješno!

U Stikovicevom glasu bilo je pitanja i poziva na razgovor. Ali

Glasincanin i opet ne odgovori. U tišini toga osvetnickog i pakosnog

cutanja do njih je dopirala muzika koja se sada javila iz oficirske

kasine na obali. U prizemlju su bili osvetljeni i širom otvoreni prozori.

Svirala je violina, pracena klavirom. To svira vojni lekar,

Regimentsarzt, Dr. Balaš, a prati ga žena komandanta garnizona,

pukovnika Bauera. (Vežbaju drugi deo Šubertove sonatine za klavir i

violinu. Polaze dobro i složno, ali pre nego što stignu do polovine,

klavir istrcava napred. Violina prekida svirku. Posle krace tišine u kojoj

valjda raspravljaju o tom spornom mestu, pocinju stav iznova.) Oni

gotovo redovno vežbaju ovako i sviraju do u neko doba noci, dok

pukovnik u drugoj sobi igra svoje beskonacne partije preferansa ili

prosto kunja uz mostarsko vino i švapsku cigaru, a mlaði oficiri prave

meðu sobom šale na racun zaljubljenih muzikanata.

Izmeðu gospoðe Bauer i mladog lekara zaista se plete vec mesecima

jedna složena i teška istorija. Pravu prirodu njihovih odnosa ne umeju

da odrede ni najoštroumniji meðu oficirima. Jedni tvrde da je ta veza

cisto duhovna (i naravno smeju se tome), a drugi da u svemu tome i

telo ima deo koji mu pripada. Tek njih dvoje je nerazdvojno, sa

potpunim ocinskim pristankom pukovnika, koji je dobricina covek, vec

dobro otupeo od službe, godina, vina i duvana.

Cela kasaba je znala ovo dvoje kao par. Inace je celo to oficirsko

društvo živelo potpuno odvojeno, svojim zasebnim životom, bez ikakve

veze ne samo sa domacim narodom i graðanstvom nego i sa

cinovnicima strancima. Na ulasku u njihove parkove, pune okruglih i

zvezdolikih leja sa neobicnim cvecem, pisalo je zaista na istoj tabli i da

je pse zabranjeno puštati po parku i da civilistima nije dozvoljen ulaz.

Njihove zabave i njihovi plesovi bili su nepristupacni svima koji ne

nose uniformu. Ceo njihov život bio je zaista život ogromne i u sebe

zatvorene kaste, koja neguje svoju iskljucivost kao najvažniji deo

svoje snage, i pod bleštavim i ukocenim spoljnim izgledom krije u sebi

sve što inace život daje ostalim ljudima od velicine i bede, slasti i

gorcine.

Ali ima stvari koje su po svojoj prirodi takve da ne mogu da ostanu

skrovite i koje probijaju svaki i najkruci okvir i prelaze svaku i

najstrožu granicu. (»Imaju tri stvari koje se ne daju sakriti«, govorili

su Osmanlije, »a to su: ljubav, kašalj i siromaštvo.«) To je bio slucaj

sa ovim parom zaljubljenih ljudi. Nema u kasabi starca ni deteta,

ženska ni muška, koje nije naišlo na njih na nekoj od njihovih šetnji,

kad izgubljeni u razgovoru, potpuno slepi i gluvi za sve oko sebe, idu

usamljenim putevima oko kasabe. cobani su se navikli na njih kao na

one parove buba koji se u maju mesecu viðaju po lišcu pored puta;

sve dve i dve, priljubljene jedna uz drugu. Svuda su ih viðali: oko

Drine i Rzava, ispod ruševina Starog grada, na drumu koji vodi iz

varoši, oko Stražišta. U svako doba dana. Jer, ljubavnicima je vreme

uvek kratko i nijedna staza nije im dovoljno dugacka. Jahali su na

konjima, vozili se lakim kolima, ali najviše su pešacili, i to onim hodom

kojim idu dvoje ljudi koji postoje samo jedno za drugo i onim

karakteristicnim korakom koji vec sam po sebi kazuje da im je

ravnodušno sve na svetu osim onoga što jedno drugom imaju da kažu.

On je pomaðareni Slovak, cinovnicki sin, siromah, školovan o

državnom trošku, mlad, zaista muzikalan, ambiciozan, suviše osetljiv,

narocito zbog svoga porekla koje mu smeta da se smatra kao potpuno

ravnopravan sa oficirima Nemcima ili Maðarima iz uglednijih ili

bogatijih porodica. Ona je žena u cetrdesetim godinama, osam godina

starija od njega. Visoka i plava, vec malo uvela, ali savršeno bele i

ružicaste kože, velikih, sjajnih modrih ociju, ona lici izgledom i

držanjem na one portrete kraljica koji ocaravaju mlade devojke.

Svako od ovo dvoje ljudi ima svoje licne, stvarne ili uobražene, ali

duboke razloge nezadovoljstva sa životom. A osim toga i veliki

zajednicki razlog: oboje se osecaju nesrecni i kao prognani u ovoj

kasabi i u društvu oficira, vecinom praznoglavih i ništavnih ljudi. Zato

se njih dvoje drže grcevito kao dva brodolomca. Poniru jedno u drugo,

gube se i zaboravljaju u dugim razgovorima ili, ovako kao sada, u

muzici.

Takav je bio nevidljivi par cija je muzika ispunjavala mucnu tišinu

izmeðu dvojice mladica.

U jednom trenutku, muzika koja se razlivala u mirnoj noci pomrsi se

opet i prekide za neko vreme. U tišini koja je nastala Glasincanin

progovori nekim drvenim glasom, nadovezujuci na Stikoviceve

poslednje reci.

— Smiješno!? Pa smiješno je mnogo štošta u ovoj diskusiji, ako cemo

pravo.

Stikovic izvadi naglo cigaretu iz usta, a Glasincanin nastavi polagano

ali odlucno da izlaže svoju misao za koju se vidi da nije od veceras,

nego da ga je dugo mucila.

— Ja pažljivo slušam sve ove diskusije; i vas dvojicu i druge školovane

ljude u kasabi; citam i novine i casopise. I što vas više slušam sve se

više uvjeravam da vecina tih usmenih ili pismenih diskusija i nema

veze sa životom i njegovim stvarnim zahtjevima i problemima. Jer

život, pravi život, ja posmatram iz najbliže blizine, vidim ga na

drugima i osjecam na sebi. Može biti da se ja varam, a ne umijem ni

da se izrazim dobro, ali meni se cesto namece misao da su tehnicki

napredak i relativni mir u svijetu stvorili jednu vrstu zatišja, jednu

narocitu atmosferu, vještacku i nestvarnu, u kojoj jedna klasa ljudi,

takozvanih inteligenata, može slobodno da se preda dokonoj i

zanimljivoj igri sa idejama i »pogledima na život i svijet«. Jednu vrstu

staklenih bašta duha, sa vještackom klimom i egzoticnom florom, a

bez ikakve veze sa zemljom, stvarnim a tvrdim tlom po kome se krecu

mase živih ljudi. Vi mislite da raspravljate o sudbini tih masa i njihovoj

upotrebi u borbama za postizanje viših ciljeva koje im vi postavljate, a

u stvari, kotaci koji se okrecu u vašim glavama nemaju nikakve veze

sa životom mase, ni sa životom uopšte. Tu vaša igra postaje opasna,

ili bar može da postane opasna, i za druge i za vas same.

Glasincanin zastade. Stikovic je bio toliko iznenaðen ovim dugim i

smišljenim izlaganjem da nije ni pomišljao da ga prekine i da mu

odgovori. Tek kad je cuo rec »opasno«, on ucini jedan ironican pokret

rukom. To razdraži Glasincanina koji nastavi življe:

— Dabogme, kad vas covjek sluša mogao bi pomisliti da su sva pitanja

sretno riješena, sve opasnosti zauvijek otklonjene, svi putevi poravnati

i otvoreni, i samo treba njima krenuti. A kad tamo, u životu nije ništa

riješeno niti se lako rješava, niti ima izgleda na potpuno rješenje, nego

je sve teško i zamršeno, skupo i vezano sa nesrazmjerno velikim

rizikom; nigdje traga ni od Herakovih smjelih nada ni od tvojih velikih

vidika. Muci se covjek dovijeka a nikad nema ni ono što mu treba a

kamoli ono što želi. A teorijama kao što su vaše zadovoljava samo

vjecnu ljudsku potrebu za igrom, laska svojoj sujeti, vara samo i sebe i

druge. To je istina, bar kako se meni cini.

— Nije tako. Treba samo da uporediš razne istorijske epohe pa da vidiš

takozvani progres i smisao covjekove borbe, pa prema tome i

»teorija« koje daju pravac borbi.

Glasincanin odmah pomisli da je to aluzija na njegovo prekinuto

školovanje i kao uvek u takvom slucaju, zadrhta u sebi.

— Ja ne studiram istoriju, — poce on.

— Eto vidiš, a da studiraš ti bi vidio...

— Ali ne studiraš je ni ti.

— Kako? To jest... ovaj, pa dabogme da studiram.

— Pored prirodnih nauka?

Glas je drhtao pakosno. Stikovic se zbuni za trenutak a onda rece

nekim mrtvim glasom:

— E pa, kad hoceš baš da znaš, tako je: pored prirodnih nauka, ja se

bavim i politickim i istorijskim i socijalnim pitanjima.

— Dobro je kad stižeš. Jer, koliko znam, ti si pored toga i govornik i

agitator, i pjesnik i ljubavnik.

Stikovic se nasmeja neprirodno. Kao daleka ali mucna stvar proðe mu

kroz secanje današnje poslepodne u zabacenoj školskoj sobi i tek tada

se priseti da su se Glasincanin i Zorka lepo gledali do njegovog dolaska

u kasabu. covek koji ne voli nije sposoban da oseti velicinu tuðe

ljubavi ni snagu ljubomore ni opasnost koja se u njoj krije.

I razgovor dvojice mladica pretvori se, bez prelaza, u žucnu licnu

svaðu koja je od samog pocetka lebdela u vazduhu izmeðu njih. A

mladi ljudi ne beže od svaðe, kao što i mlade životinje lako zamecu

meðu sobom besne i grube igre.

— Šta sam ja i cime se bavim to se, na kraju krajeva, nikoga ne tice.

Ne pitam ni ja tebe za tvoje kubike ni balvane.

Onaj grc koji se uvek stegne u Glasincaninu pri pomenu njegovog

položaja zabole ga narocito.

— Ostavi ti moje kubike. Ja od njih živim, ali ne hohštaplerišem njima,

ne varam nikoga, ne zavodim ...

— Koga ja zavodim? — odade se Stikovic

— Svakoga ili svaku koja se da zavesti.

— To nije istina!

— To je istina. I sam znaš da je istina. I kad si me povukao za jezik,

onda hocu da ti kažem.

— Nisam ljubopitljiv.

— Ali ja hocu da ti kažem, jer i preskacuci po vas dan balvane može

covjek nešto da vidi i nauci, da smisli i osjeti. Hocu da ti kažem šta

mislim o tvojim mnogobrojnim zanimanjima i sposobnostima i tvojim

smjelim teorijama, pa i o tvojim stihovima i tvojim ljubavima.

Stikovic ucini pokret kao da ce ustati, ali ostade na mestu. Klavir i

violina iz kasine nastavili su odavno svirku (treci, veseli i živahni dio

sonatine) i njihova muzika se gubila u noci, u šumu reke.

— Hvala, cuo sam od drugih, pametnijih od tebe.

— Ne, ne. Drugi ili te ne znaju ili ti lažu ili misle isto što i ja, ali šute.

Sve tvoje teorije, sva tvoja mnogobrojna duhovna zanimanja, kao i

tvoje ljubavi i tvoja prijateljstva, sve to proizlazi iz tvoje ambicije, a

tvoja ambicija je lažna i nezdrava, jer dolazi od tvoje sujete, samo i

jedino od sujete.

— Ha, ha!

— Jeste. I ta nacionalisticka ideja koju sada tako vatreno ispovijedaš, i

to je samo jedan narociti oblik tvoje sujete. Jer ti ne možeš da voliš ni

svoju majku ni svoje sestre ni roðenog brata, a kamoli jednu ideju. I ti

bi jedino iz sujete mogao da budeš dobar, darežljiv, požrtvovan. Jer

tvoja sujeta to je glavna snaga koja te pokrece, tvoja jedina svetinja,

jedina stvar koju voliš više nego sebe samoga. Onaj ko te ne zna

mogao bi lako da se prevari gledajuci tvoju radinost i borbenost, tvoju

predanost nacionalistickom idealu, nauci, poeziji, ili ma kakvom višem

cilju koji je iznad licnosti. Ali ti ne možeš nicem dugo služiti i ni uz

koga trajno ostati, jer ti to tvoja sujeta ne da. I onog trenutka kad ne

bude u pitanju tvoja sujeta, sve ce to za tebe postati tuðe i daleke

stvari za koje ti neceš htjeti neceš moci ni prstom maknuti. I samog

sebe ti ceš iznevjeriti zbog nje, jer si ti i sam samo rob svoje sujete. Ti

sam ne znaš koliko si sujetan. Ja te poznajem u dušu i samo ja znam

kakvo si ti cudovište od sujetna covjeka.

Stikovic nije odgovarao ništa. U prvi mah on je bio iznenaðen

smišljenim i strasnim govorom svoga druga koji se sada odjednom

javljao pred njim u neocekivanoj ulozi i novoj svetlosti. Zatim mu je

taj jetki, jednomerni govor, koji ga je u pocetku vreðao i izazivao,

poceo da biva zanimljiv, gotovo prijatan. Pojedine reci su ga, istina,

ujedale za srce i bolele, ali sve zajedno — celo to oštro i duboko

ulaženje u njegov karakter — laskalo mu je i godilo na jedan narocit

nacin. Jer, reci mladom coveku kao što je ovaj da je cudovište, to

znaci samo zagolicati prkos i samoljublje u njemu. I stvarno, on je

želeo da Glasincanin produži to svirepo rovanje po njegovoj

unutrašnjosti, tu jarku projekciju njegove skrivene licnosti, jer je u

tome nalazio samo još jedan dokaz svoje izuzetnosti i nadmocnosti.

Njegov ukocen pogled pocivao je na beloj ploci u zidu preko puta, koja

se na mesecini isticala iz crvenog kamena. Netremice je gledao u taj

nerazumljivi turski natpis kao da iz njega cita i odgoneta dublji, pravi

smisao onoga što mu oštro i smišljeno govori ovaj zli drug pored

njega.

— Ni do cega tebi nije stalo, i ti stvarno niti voliš niti mrziš, jer i za

jedno i za drugo treba bar za trenutak izici iz sebe, izložiti se,

zaboraviti, prevazici sebe i svoju sujetu. A ti to ne možeš; niti ima

stvari za koju bi ti to ucinio, sve i kad bi mogao. Tebe tuði jad ne može

ni da dirne a kamoli da zaboli; pa ni tvoj roðeni, samo ako laska tvojoj

sujeti. Ti ništa i ne želiš i nicemu se ne raduješ. Ti cak nisi ni zavidljiv,

ali ne od dobrote, nego od bezgranicne samoživosti, jer ne primjecuješ

tuðu srecu kao ni tuðu nesrecu. Tebe ne može ništa ganuti ni

pokrenuti. Ti se ne zaustavljaš ni pred cim, ne što si hrabar, nego što

su u tebi zakržljali svi zdravi nagoni, što za tebe, pored tvoje sujete,

ne postoje ni krvne veze ni uroðeni obziri, ni bog ni svijet, ni rod ni

drug. Ti ne cijeniš ni svoje roðene sposobnosti. Umjesto savjesti tebe

može da pece samo povrijeðena sujeta, jer jedino ona uvijek i u

svemu progovara iz tebe i diktira tvoje postupke.

— Je li to zbog Zorke? — progovori Stikovic odjednom.

— Pa, baš ako hoceš, da govorimo i o tom. Jest, i zbog Zorke. Ni do

nje tebi nije stalo, ni ovoliko. I to je samo tvoja nemoc da se zaustaviš

i uzdržiš ma pred cim što ti se slucajno i trenutno nudi i što laska

tvojoj sujeti. Jest, ti osvajaš sirote, zbunjene i neiskusne uciteljice, kao

što pišeš clanke i pjesme, držiš govore i predavanja. I još ih nisi

potpuno ni osvojio, a vec su ti teške, jer vec tvoja sujeta zja i

pohlepno gleda dalje. Ali to je i tvoje prokletstvo da se nigdje ne

možeš zaustaviti i nikad nasititi i zadovoljiti. Ti sve potcinjavaš svojoj

sujeti, ali ti si njen prvi rob i najveci mucenik. Može biti da ceš ti još

mnogo slave i uspjeha imati, i vecih uspjeha nego što je slabost

zaluðenih žena, ali ni u jednom neceš naci zadovoljstva, jer ce te tvoja

sujeta šibati da ideš dalje, jer ona guta sve, i najvece uspjehe, i

zaboravlja ih odmah, ali svaki i najmanji neuspjeh i uvredu pamti

dovijeka. A kad sve obrsti, polomi, ukalja, unizi, rastjera ili uništi oko

tebe, tada ceš u toj pustinji ostati sam, lice u lice sa svojom sujetom, i

neceš imati ništa da joj pružiš, i tada ceš jesti sam sebe, ali ti to nece

pomoci, jer ce te tvoja sujeta, navikla na bolje zalogaje, prezreti kao

hranu i odbaciti. Takav si ti, iako izgledaš drugaciji u ocima vecine

ljudi, iako i sam o sebi drugacije misliš. Ali ja te znam.

Tu Glasincanin naglo ucuta.

Na kapiji se vec osecala svežina noci i širila tišina pracena vecnim

šumom vode. Nisu ni primetili kad je muzika sa obale prestala. Oba

mladica bila su potpuno zaboravila gde su i šta rade, zaneseni svaki

svojim mislima, kako samo mladost može da se zanese. Ljubomorni i

nesrecni »kubikaš« govorio je ono o cemu je toliko puta strasno,

duboko i živo mislio, ali za što nikad nije uspevao da naðe

odgovarajuce reci i izraze, govorio je sada lako i recito, gorko i

poneseno. A Stikovic je slušao, nepomican i zagledan u belu plocu sa

natpisom, kao u bioskopsko platno. Njega je pogaðala svaka rec,

osecao je svaku oštricu, ali u onom što mu je govorio taj nevidljivi

drug kraj njega on nije više nalazio uvrede ni video opasnosti.

Naprotiv, cinilo mu se da sa svakom Glasincaninovom reci raste i da na

nevidljivim krilima leti, necujno a brzo, smelo i uzbudljivo, da leti

visoko iznad svih ljudi na zemlji i njihovih veza, zakona i osecanja,

sam, gord i velik, i srecan ili nešto slicno kao srecan. Leti iznad svega.

I taj glas i te protivnikove reci, to je romon voda i šum nevidljivog,

nižeg sveta negde duboko ispod njega, za koji mu je svejedno šta je i

kakav je, šta misli i šta govori, jer ga on prelece kao ptica predeo.

Trenutak Glasincaninovog cutanja kao da otrezni obojicu. Nisu smeli

da se pogledaju. Bog sam zna u kom bi se pravcu svaða nastavila, da

se na mostu, dolazeci sa pijaca, ne pojaviše neki pijani ljudi, sa

isprekidanim pesmama i glasnim dozivanjem. Sve ih je nadvikivao

jedan tenor koji je isprekidano i suviše visoko pevao starinsku pesmu:

Mudra li si, lijepa li si,

Lijepa Fato Avdagina!

Vec po tim glasovima oni raspoznaše nekoliko mlaðih trgovaca i

gazdinskih sinova. Jedni su išli pravo i polako, drugi krivudali i posrtali.

Iz glasnih šala moglo se razabrati da dolaze »ispod topola«.

U toku ranijeg pricanja zaboravili smo da kažemo za još jednu novinu

u kasabi. (Izvesno ste i vi primetili kako covek lako zaboravlja da kaže

ono o cem ne voli da govori.)

Ima više od petnaest godina, još pre nego što je pocelo graðenje

pruge, doselio se u kasabu neki Maðar sa ženom. On se preživao

Terdik, a žena mu se zvala Julka i govorila je srpski, jer je bila rodom

iz Novog Sada. Odmah se saznalo da su došli sa namerom da u kasabi

otvore radnju za koju u narodu nije bilo imena. I otvorili su je tamo na

kraj varoši, ispod visokih topola koje rastu na podnožju Stražišta, u

jednoj staroj begovskoj kuci koju su potpuno pregradili.

To je bilo stidno mesto kasabe. Na toj kuci su po ceo dan zastrti

prozori. A sa mrakom pali se nad ulazom bela karbitska svetlost koja

gori po svu noc. Iz prizemlja je odjekivala pesma i zvuci automatskog

pianina. Meðu mladicima i raspusnim ljudima izgovarala su se imena

devojaka koje je Terdik doveo i držao u svojoj radnji. U pocetku su bile

cetiri: Irma, Ilona, Frida i Aranka.

Svakog petka mogle su se videti »Julkine djevojke« kako u dva

fijakera odlaze do bolnice na nedeljni pregled. Bile su nabeljene i

narumenjene, sa cvecem na šeširima, sa dugackim suncobranima na

kojima su lepršali volani od cipaka. Pred tim fijakerima kasabalijske

žene su sklanjale svoju žensku decu i okretale glavu sa pomešanim

osecanjima gaðenja, stida i sažaljenja.

Kad su poceli radovi na pruzi i naišao priliv novca i radništva, broj

devojaka se povecao. Terdik je pored stare, turske kuce sazidao novu

zgradu »pod plan«, sa krovom od crvenog crepa, koji se nadaleko

video. Tu su bila tri odeljenja. Opšta sala, Extra-Zimmer i

Offizierssalon. U svakoj od tih prostorija bile su razne cene i razni

gosti. Tu, »ispod topola«, kako se u kasabi govorilo, sad su mogli da

ostavljaju svoj nasleðeni ili steceni novac sinovi i unuci onih koji su

nekad pili u Zarijevoj mehani ili docnije kod Lotike. Tu su se odigravale

najkrupnije šale i najslavnije tuce, strasne pijanke i sentimentalne

drame. Tu su imale svoj koren i mnoge licne i porodicne nesrece u

kasabi.

Središte ovog pijanog društva koje je prvi deo noci provelo »Pod

topolama« i sada došlo da se rashladi na kapiji, bio je neki Nikola

Pecikoza, blesav mladic i dobricina, koga gazdinski sinovi opijaju da bi

sa njim terali šale.

Pre nego što su pijanci došli do kapije, zastadoše kraj ograde. cula se

pijana i glasna prepirka. Nikola Pecikoza se kladio u dva litra vina da

ce preci po kamenoj ogradi do kraj mosta. Prekidoše opkladu i mladic

se ispe na ogradu i poðe, raširenih ruku, oprezno mecuci nogu pred

nogu kao mesecar. Kad je stigao do kapije, spazi dva kasna gosta, ali

im ne rece ništa, nego pevušeci nešto i povodeci se onako pijan,

nastavi svoj opasni put, dok je veselo društvo išlo za njim. Njegova

velika senka na slaboj mesecini poigravala je po mostu i lomila se na

ogradi s protivne strane.

Proðoše i pijanci sa svojim neobuzdanim klicanjem i besmislenim

primedbama. Dva mladica se tada digoše i bez pozdrava krenuše,

svaki za sebe, svojim kucama.

Glasincanin zamace u mrak, ka levoj obali Drine, kuda je vodio put

njegovoj kuci, gore na Okolištu. Stikovic se uputi laganim korakom na

protivnu stranu, ka pijacu. Išao je sporo i neodlucno. Nije mu se

napuštalo ovo mesto na kome je bilo svetlije i svežije nego u varoši.

Zastade pored ograde mosta. Osetio je potrebu da se za nešto uhvati,

na nešto nasloni.

Mesec je bio legao za Vidovu Goru. Naslonjen na kamenu ogradu na

samom kraju mosta, mladic je posmatrao dugo velike senke i retke

svetlosti svoga rodnog mesta, kao da ga sada prvi put gleda. Na kasini

su bila osvetljena samo još dva prozora. Svirka se više nije javljala. Tu

je valjda onaj par nesrecnih ljudi, lekar i pukovnikovica, vodio svoje

razgovore o muzici i ljubavi ili o svojim licnim sudbinama koje niti su

se dale smiriti svaka u sebi ni složiti meðusobno.

Sa tacke na kojoj je Stikovic sada stajao videlo se da i na Lotikinom

hotelu svetli još jedan prozor. Mladic je gledao u te osvetljene prozore

sa obe strane mosta, kao da od njih ocekuje nešto. Bio je iznuren i

tužan. Vratolomna šetnja ovoga bezumnika Pecikoze podsetila ga je

odjednom na najranije detinjstvo, kad je iduci u školu gledao u magli

zimskog jutra zdepastog corkana kako igra po ovoj istoj ogradi. A

svako secanje na detinjstvo izazivalo je u njemu tugu i nelagodnost.

Onaj osecaj kobne a zanosne velicine i vasionskog leta iznad svega i

svakoga, koji su u njemu izazvale Glasincaninove vatrene i tvrde reci,

sad se izgubio. Izgledalo mu je da se naglo spustio i da sa naporom

gamiže po mracnoj zemlji kao i svi ostali. Muci ga i secanje na sve ono

što je bilo sa uciteljicom i što nije trebalo da bude (kao da je neko

drugi u njegovo ime to ucinio!), na clanak u casopisu koji mu je

izgledao i slab i pun nedostataka (kao da ga je drugi za njega pisao i

protiv njegove volje a pod njegovim imenom objavio!), na dugi govor

Glasincaninov, koji mu se sad odjednom ukazivao pun zlobe i mržnje,

krvavih uvreda i stvarnih opasnosti.

Tu zadrhta od unutarnje jeze i svežine koja je dolazila sa reke. Kao da

se prenuo, tek tada primeti da su oba prozora na kasini ugašena. Iz

zgrade su izlazili poslednji gosti. Preko mracnog pijaca su im kuckale

dugacke sablje i odjekivao glasan, izveštacen govor. Tada se mladic

teško odvoji od zida i pogledavši još jednom osvetljeni prozor na

hotelu kao poslednju svetlost zamrle kasabe krenu sporim korakom

svojoj sirotinjskoj kuci, gore na Mejdan.

Jedini osvetljeni prozor na hotelu, koji je ostao kao poslednji znak

budnog života te noci u kasabi, bio je onaj mali, na prvom spratu, gde

se nalazi Lotikina soba. Tamo Lotika i nocas sedi za svojim pretrpanim

stolicem. Isto kao nekad, pre dvadeset i više godina, kad je dolazila u

ovu sobicu da bar za trenutak odahne od vreve i navale u hotelu.

Samo što je sada dole sve mirno i mracno.

Još oko deset sati Lotika se povukla u svoju sobu i spremala za

spavanje. Pre nego što ce da legne, prišla je prozoru da još jednom

udahne svežine sa vode i bacila pogled na onaj posljednji luk mosta na

slaboj mesecini, koji je jedini i vecito isti vidik sa njenog prozora. Tada

se setila nekog starog racuna i sela za stolic da ga potraži. Ali kad je

jednom pocela da pregleda svoje racune, ona se zanela, zaboravila na

vreme i svoju potrebu za snom, i ostala više od dva sata za stolom.

Ponoc je davno prošla, a Lotika, rasanjena i zanesena, niže brojku na

brojku i prevrce list za listom.

Lotika je umorna. Preko dana, u razgovorima i poslovima, ona je još

jednako živa i okretna i recita, ali ovako u noci, kad ostane sama,

oseca svu težinu svojih godina i svoga umora. Lotika je oronula. Od

njene nekadašnje ljepote ostali su samo tragovi. Mršava je, žuta u

licu; kosa bez sjaja i retka na temenu; a zubi,njeni sjajni i nekad kao

grad tvrdi zubi, proredili se i požuteli. Pogled crnih, još sjajnih ociju

tvrd, i na mahove tužan.

Lotika je umorna, ali ne onim blagoslovenim i slatkim umorom od

mnogog posla i velike zarade, koji je nekad nagonio da u ovoj istoj

sobi traži odmora i predaha. Stigla starost i naišla vremena koja nisu

dobra.

Ne bi mogla recima da izrazi, ni sama sebi ne može dobro da objasni,

ali oseca na svakom koraku da su se vremena pokvarila, bar za onoga

ko ima pred ocima samo svoj dobitak i svoju porodicu. Kad je ona, pre

trideset godina, došla u Bosnu i otpocela rad, život je izgledao kao da

je iz jednog komada. Svi su išli u istom pravcu u kome i ona: za

poslom i sa porodicom. Svak je bio na svom mestu i za svakoga je bilo

mesta. A nad svima je bio jedan red i jedan zakon; tvrd red i strog

zakon. Takav je onda Lotiki izgledao svet. A sada, sve se pomerilo i

ispremeštalo. Ljudi se dele i izdvajaju, i to, kako njoj izgleda, bez reda

i vidljivog smisla. Zakon dobitka i gubitka, divni zakon koji je uvek

upravljao ljudskim postupcima kao da više ne važi jer toliki rade,

govore i pišu stvari kojima ona ne vidi cilj ni smisao i od kojih mogu da

imaju samo nezgode i štete. Život se kida, mrvi i osipa. Uopšte,

izgleda da je ovom sadašnjem naraštaju više stalo do njegovog

shvatanja o životu nego do života samog. To izgleda ludo i to je njoj

potpuno neshvatljivo, ali je tako. I zbog toga život gubi od vrednosti i

sav se troši u recima. To Lotika jasno vidi i oseca na svakom koraku.

Poslovi, koji su nekad poigravali pred njenim ocima kao stado veselih

jaganjaca, sad leže, mrtvi i teški kao ono veliko nadgrobno kamenje

na jevrejskom groblju. Ima vec desetak godina kako hotel slabo radi.

Šuma oko kasabe je isecena i seca se odmice sve dalje i dalje a sa

njom i najbolja hotelska mušterija i zarada. Onaj drski i bestidni

prostak Terdik otvorio je svoju »kucu« pod topolama i privukao mnoge

od Lotikinih gostiju, pružajuci im lako i neposredno ono što u njenom

hotelu nisu nikad ni za kakav novac mogli da imaju. Lotika se dugo

bunila protiv te nelojalne i sramotne konkurencije i tvrdila da su došla

poslednja vremena u kojima više nema ni zakona ni reda ni

mogucnosti poštene zarade. U svom ogorcenju ona je jednom, još u

pocetku, nazvala Terdika »kuplerom«. On je tužio sudu i Lotika je

osuðena i platila je globu zbog uvrede casti. Ali ona ga ni danas ne

naziva drugacije; samo pazi malo pred kim govori. Nova oficirska

kasina ima svoj restoran, svoj podrum dobrih pica i svoje sobe za

prenocišta, gde odsedaju ugledni stranci. Gustav, mrgodni i potuljeni

ali vešti i pouzdani Gustav, napustio je posle toliko godina njen hotel,

otvorio sam kafanu u caršiji, na najprometnijem mestu, i postao od

saradnika bezobzirnim konkurentom. Pevacka društva i razne citaonice

koje su, kao što smo videli, nastale u kasabi poslednjih godina, imaju

svoje kafane i privlace mnoge goste.

Nema onog nekadašnjeg života ni u velikoj sali, ni pogotovu u Extra-

Zimmeru. Tu sada rucava poneki neženjen cinovnik, citaju se novine i

pije kafa. Svakog dana posle podne navrati Alibeg Pašic, cutljivi i

vatreni drug Lotikine mladosti. On je i sada odmeren i diskretan u

govoru i pokretima, uredan i pažljivo odeven, ali je potpuno posedeo i

otežao. Zbog jakog diabetesa od koga boluje vec godinama, služe mu

kafu sa saharinom. Mirno puši i, cuteci po svom obicaju, sluša Lotikino

pricanje. A kad doðe vreme, diže se isto tako mirno i cutke, i odlazi

svojoj kuci u Crncu. Tu je svakodnevno i Lotikin komšija gazda Pavle

Rankovic. Odavno ne nosi više narodno odelo, nego »tijesno«,

graðansko, samo je zadržao plitki crveni fes. Na njemu je uvek košulja

sa štirkanim grudima, tvrdom kragnom i okruglim manšetama na

kojima beleži brojeve i privremene racune. On je vec odavno uspeo da

zauzme prvo mesto u višegradskoj caršiji. Njegov je položaj sada

utvrðen i osiguran, ali ni on nije bez briga i teškoca. Kao sve starije i

imucnije ljude, i njega zbunjuju nova vremena i hucna navala novih

ideja i nov nacin života, mišljenja i izražavanja. Za njega je sve to

obuhvaceno jednom reci: »politika«. I ta »politika«je ono što ga

zbunjuje i srdi i što mu zagorcava ove godine koje bi trebalo da su

godine pokoja i zadovoljstva posle tolikih godina rada, štednje i

odricanja. Jer, on ne bi hteo nipošto da se odvaja ili tuði od vecine

svojih sunarodnika, ali isto tako on ne želi da dolazi u sukobe sa

vlastima, sa kojima bi hteo da je uvek u miru i bar formalno u skladu.

A to je teško, gotovo nemoguce postici. Ni sa svojim roðenim sinovima

ne može da se razume kako treba. Oni su za njega, kao i sva ostala

omladina, prosto neshvatljivi i neuracunljivi. (A za omladinom idu iz

potrebe ili slabosti i mnogi stariji.) Po svome držanju i ophoðenju i

svima svojim postupcima ovaj mladi svet izgleda gazda-Pavlu kao da

se odmetnuo, kao da i ne pomišlja da mu valja u ovom redu stvari

živeti i umreti, nego da ce kao pustahije u planini vek provesti. Ovaj

mlad svet ne pazi šta ce da kaže, ne gleda šta radi, ne broji koliko

troši, najmanje se bavi svojim licnim poslom, jede hleb ne misleci

otkud mu dolazi, i govori, govori, govori, »na zvijezde laje«, kako se

gazda Pavle izražavao u svojim prepirkama sa sinovima.

Taj nacin mišljenja bez granica, govor bez mere i život bez racuna i

protiv racuna, to njega, koji je celog veka radio sa racunom i prema

racunu, dovodi do besa i ocaja. Kad ih sluša i gleda, strah ga hvata,

cini mu se da neoprezno i lakoumno diraju u same osnove života, u

ono što je njemu najmilije i najsvetije. A kad traži od njih objašnjenja

koja bi ga ubedila i umirila, oni mu odgovaraju prezrivo i sa visoka,

krupnim i mutnim recima: sloboda, buducnost, istorija, nauka, slava,

velicina. A njemu se od apstraktnih reci koža ježi. Zato voli da posedi i

popije kafu sa Lotikom, sa kojom se može razgovarati o poslovima i

dogaðajima, a sve na osnovu jednog utvrðenog i priznatog racuna,

daleko od »politike« i opasnih velikih reci koje sve dovode u pitanje a

ništa ne objašnjavaju i ne potvrðuju. Pri razgovoru on cesto vadi svoju

sitnu olovku koja nije ona od pre dvadeset i pet godina, ali je ista

onakva izlizana i nevidljivo mala, i ono što govore stavlja na

nepogrešnu i neumitnu probu cifara.Još ožive, u pricanju, neki

davnašnji doživljaji, ili neku šalu ciji su ucesnici u vecini pokojnici, i

onda i gazda Pavle, pognut i zabrinut, preðe u svoj ducan na pijacu. A

Lotika ostane sama, sa svojim brigama i racunima.

Ništa bolje od hotelske zarade ne stoje stvari sa Lotikinim

spekulacijama. Prvih godina posle okupacije dovoljno je bilo kupiti ma

koje akcije ma koga preduzeca, i covek je bio siguran da je novac

dobro uložio i da u pitanju može da bude samo velicina dobitka. Ali

tada je hotel bio tek proradio i Lotika niti je raspolagala sa dovoljno

gotovog novca niti je imala kredit koji je docnije stekla. A kad je stekla

i novac i kredit, stanje se na tržištima bilo vec izmenilo. Jedna od

najvecih ciklickih kriza bila je zahvatila krajem XIX i pocetkom XX veka

Austro-Ugarsku Monarhiju. Lotikine hartije pocele su da igraju kao

prašina na vetru. Ona je plakala od besa citajuci svake nedelje becki

Merkur sa poslednjim kursevima. Svi prihodi od hotela, koji je tada još

dobro radio, bili su potpuno nedovoljni da popune praznine koje su

nastajale usled opšteg padanja svih vrednosti. U to vreme, ona je

pretrpela težak živcani slom koji je trajao pune dve godine. Bila je kao

luda od bola. Razgovara s ljudima, a ne sluša šta kažu niti misli na ono

što sama govori. Gleda ih pravo u lice, ali ne vidi njih, nego sitne

rubrike Merkura koje treba da donesu njenu srecu ili nesrecu. Tada je

pocela da kupuje lozove. Kad je vec ionako sve samo kocka i igra

slucaja, onda neka bude do kraja. U to vreme ona je držala sve

moguce lozove svih zemalja. Uspela je da nabavi i jednu cetvrtinu

velike španske božicne lutrije, ciji glavni zgoditak iznosi 15.000.000

peseta. Drhtala je pre svakog vucenja, plakala nad listama izvucenih

lozova. Molila je od Boga da se desi cudo i da njen loz izvuce glavni

zgoditak. Ali nikad nije dobivala.

Pre sedam godina Lotikin zet Caler udružio se sa dvojicom imucnih

penzionera i osnovali su u kasabi »Modernu mlekarsku zadrugu«. Tri

petine osnovnog kapitala dala je Lotika. Posao je bio zamišljen

naveliko. Racunalo se da ce prvi uspesi, koji nisu mogli izostati, privuci

pažnju kapitalista izvan kasabe, pa i izvan Bosne. Meðutim, upravo

kad se preduzece našlo u tom prelaznom i kriticnom stadiju, nastupila

je aneksiona kriza. To je uništilo svaku nadu na privlacenje novih

kapitala. Ovi krajevi na granici postali su tako nesigurni da su i vec

investirani kapitali poceli da beže. Zadruga je likvidirana posle dve

godine sa potpunim gubitkom celog uloženog kapitala. Lotika je

morala da otuði najbolje i najsigurnije papire, kao što su akcije

Sarajevske pivare d. d. i tuzlanske fabrike sode Solvaj, da bi pokrila

gubitak.

Uporedo sa ovim finansijskim nedacama, kao da su vezane za njih, išle

su i porodicne brige i razocaranja. Istina, jedna Calerova cerka, Irena,

udala se neocekivano dobro. (Lotika je dala miraz.) Ali je starija kci

Mina ostala. Ozlojeðena udajom mlaðe sestre, nesrecna u svojim

verenicima, ona se pre vremena izvrgla u oštru i gorku usedelicu koja

je i život u kuci i posao u hotelu cinila težim i nepodnošljivijim nego što

je sam po sebi bio. Caler, koji nije nikad ni bio živ i okretan, još je teži

i neodlucniji, i živi u kuci kao nem i dobrocudan gost od koga nema ni

štete ni koristi. Calerova žena Debora rodila je, onako bolešljiva i u

poodmaklim godinama, muško dete, ali nerazvijeno i sakato. Sad mu

je vec deseta godina a još ne može razgovetno da govori ni da stane

na noge, nego se izražava neodreðenim zvukovima i puže na rukama

po kuci. A tako je dobro i umiljato to jadno stvorenje i tako se grcevito

drži svoje tetke Lotike, koju voli mnogo više nego roðenu majku, da se

Lotika, pored svih svojih briga i poslova, brine i o njemu, hrani ga,

oblaci, uspavljuje. Gledajuci svaki dan pred sobom tu nakazu od

deteta, duša je boli što poslovi ne idu bolje i što nema više novaca da

ga pošalje u Bec kod velikih lekara, u neki zavod, ili što se ne dešavaju

cuda i što uzeti ne ozdravljuju božjom voljom, od ljudskih dobrih dela i

molitava.

I oni Lotikini šticenici iz Galicije, koje je školovala ili poudavala u toku

dobrih godina, zadavali su joj dosta brige i donosili razocaranja. Bilo je

meðunjima i takvih koji su osnovali svoju porodicu, razvili posao i

stekli imetak. Od njih je Lotika primala redovno cestitke, pisma puna

poštovanja i zahvalnosti, i redovne izveštaje o stanju u porodici. Ali ti

Apfelmajeri koje je Lotika izvela na put, školovala ili udomila, nisu

pomagali ni prihvatili nove siromašne roðake koji su se raðali i

dorastali u Galiciji, nego su, naseljeni u tuðim varošima, brinuli samo o

sebi i svojoj deci. Za njih kao da je najveci deo njihovog uspeha bio u

tome da što pre i što potpunije zauvek zaborave Tarnov i usku, bednu

sredinu iz koje su ponikli i koje su se srecno oslobodili. A Lotika sama

nije više mogla da odvaja kao nekad i da onu crnu sirotinju iz Tarnova

izvodi na put. I nikad nije ni legla ni ustala a da je nije kao bol prožela

pomisao da sada neko njen tamo u Tarnovu grezne beznadno i zauvek

u neznanju i prljavštini, u sramnoj bedi koju ona dobro poznaje i protiv

koje se celog veka bori.

Pa i meðu onima koje je ona podigla bilo je dosta uzroka žalosti i

nezadovoljstva. Upravo najbolji meðu njima skrenuli su ili posrnuli

posle prvih uspeha i lepih nada. Jedna sestricna, darovita pijanistkinja,

koja je Lotikinom pomocu i nastojanjem svršila Becki konzervatorij,

otrovala se pre nekoliko godina, u vreme svojih prvih i najlepših

uspeha; niko ne zna zašto.

Jedan od sinovaca, Albert, nada porodice i ponos Lotikin, svršio je sve

studije i u gimnaziji i na univerzitetu sa odlicnim uspehom i samo

stoga što je Jevrejin nije promovisan »sub auspiciis regis« ni dobio

carev prsten, kao što se Lotika potajno nadala. Ipak, Lotika ga je

zamišljala bar kao uglednog advokata u Becu ili Lavovu, kad vec kao

Jevrejin ne može da bude visoki cinovnik, što bi njenim ambicijama

najviše odgovaralo. I u tome je nalazila nagradu za sve svoje žrtve

oko njegovog školovanja. Ali tu je morala da doživi bolno razocaranje.

Mladi doktor prava otišao je u novinare i postao clan socijalisticke

stranke, i to onog ekstremnog krila koje se istaklo prilikom beckog

generalnog štrajka 1906. godine. I Lotika je morala svojim ocima da

procita u beckim novinama da je »prilikomcišcenja Beca od

prevratnickih, tuðinskih elemenata proteran i poznati jevrejski bukac

Dr. Albert Apfelmajer, pošto je prvo odležao dosuðenu mu kaznu od

dvadeset dana zatvora«. To je, govoreci jezikom kasabe, isto kao da je

otišao u hajduke. Posle nekoliko meseci Lotika je primila od svog

dragog Alberta pismo kojim joj se javlja kao emigrant iz Buenos

Ajresa.

Tih dana nije ni u ovoj svojoj sobici nalazila mira. Sa pismom u ruci

odlazila je kod sestre i zeta, i ocajna, izbezumljena unosila se u lice

sestri Debori, koja je umela samo da place, i vikala gnevno:

— Šta ce biti od nas? Pitam te šta ce biti od nas, kad niko ne ume da

se digne ni da koraca sam. cim ga ne podržavaš ispod pazuha, on

pada. Šta može da bude od nas? Prokleti smo, eto, to je!

— Gott, Gott, Gott! — uzdisala je sirota Debora, lijuci krupne suze, i

naravno nije mogla da odgovori ništa na Lotikino pitanje. Lotika sama

nije nalazila odgovora, nego je sklapala ruke i dizala oci put neba, ali

ne placljivo i uplašeno kao Debora, nego gnevno i ocajno.

— Socijalista je postao! So-ci-ja-li-sta! Nije nam dosta što smo Jevreji,

nego još i to! O, veliki jedini Bože, šta sam ti zgrešila da me tako

kazniš? Socijalista!

Ožalila je Alberta kao pokojnika i nije više o njemu govorila.

Tri godine posle toga jedna od sinovica, sestra toga istog Alberta,

udala se vrlo dobro u Peštu. Lotika se pobrinula za devojacku spremu i

vodila glavnu rec u moralnoj krizi koju je ta udaja izazvala u velikoj

porodici tarnovskih Apfelmajera, bogatih samo decom i neokaljanom

verskom tradicijom. covek za koga je ta sinovica trebalo da se uda bio

je bogat berzijanac, ali hrišcanin, kalvinist, i stavio je kao uslov da

devojka preðe u njegovu veru. Roditelji su se opirali, ali je Lotika,

imajuci jednako u vidu interes cele porodice, tvrdila da je teško ploviti

bez krivudanja sa tolikim svetom na brodu i da za spas svih treba

ponekad nešto od tereta i u more baciti. Ona je podržavala devojku.I

njena je rec bila presudna. Devojka se pokrstila i udala. Lotika se

nadala da ce pomocu toga zeta uspeti da uvede u peštanski poslovni

svet bar još nekog od sestrica i sinovaca koji su dorasli. Ali zla sreca je

htela da je bogati peštanski berzijanac umro vec u prvoj godini braka.

Od žalosti mlada žena je pomerila pamecu. Meseci su prolazili i njena

velika potištenost nije popuštala. I sada, evo vec cetvrta godina kako

mlada udovica živi u Pešti, predana svojoj neprirodnoj žalosti koja je

isto što i mirno ludilo. Veliki, bogato ureðeni stan zastrla je crnom

cojom. A svakog dana odlazi na groblje, sedi pored muževljevog groba

i cita mu tiho i predano listu berzanskih kurseva toga dana, od pocetka

do kraja. Na sva nastojanja da je odvrate od toga i trgnu iz letargije u

koju je zapala, ona odgovara krotko da je to pokojnik voleo iznad

svega i da mu je to bila najslaða muzika za koju je znao.

Tako se mnogo raznih sudbina nagomilalo u ovoj maloj sobi. Mnogo

racuna, mnogo dubioza, mnogo zauvek otpisanih i brisanih pozicija u

velikom i razgranatom Lotikinom knjigovodstvu. Ali princip radnje je

ostao isti. Umorna je Lotika, ali nije obeshrabrena. Posle svakog

gubitka i neuspeha, ona se pribere, stegne zube i produži da se brani.

Jer, sav njen rad poslednjih godina svodi se na odbranu, ali ona se

brani sa istim ciljem pred ocima i sa istim uporstvom sa kojim je

nekad sticala i podizala. U ovom hotelu ona je »muška glava« i za celu

kasabu »tetka Lotika«. Ima ih još dosta i ovde i po svetu koji ocekuju

njenu pomoc, njen savet ili bar dobru rec, i ne pitaju, i ne pomišljaju

da li je Lotika umorna. A ona je zaista umorna; više nego što iko sluti i

više nego je i sama svesna.

Mali drveni casovnik sa zida iskuca jedan sat. Lotika se teško diže,

držeci se rukama za krsta. Pažljivo ugasi veliku, zelenu lampu na

drvenom stalku i sitnim starackim korakom, kakvim hoda samo kad je

u svojoj sobi i samo ovako pred spavanje, poðe da legne.

Nad zaspalom kasabom ujednaci se potpuni mrak.

Najposle došla je i godina 1914, poslednja godina hronike o mostu na

Drini. Ona je došla kao i sve ranije godine mirnim hodom zemnog

vremena, ali uz potmulu huku sve novih i sve neobicnijih dogaðaja koji

su se kao talasi propinjali jedan iznad drugog.

Toliko je božjih godina prešlo preko kasabe pored mosta i toliko ce ih

još preci. Bilo ih je i bice ih svakojakih, ali ce godina 1914. uvek ostati

izdvojena. Tako bar izgleda onima koji su je preživeli. Njima izgleda da

se nikad, ma koliko se pricalo i pisalo o tome, nece moci ili nece smeti

kazati sve ono što se tada sagledalo tamo u dnu ljudske sudbine, iza

vremena i ispod dogaðaja. Ko da izrazi i prenese (tako misle oni!) one

kolektivne drhtaje koji su odjednom zatresli masama i koji su sa živih

bica stali da se prenose na mrtve stvari, na predele i graðevine? Kako

da se opiše ono talasanje u ljudima, koje je išlo od nemog životinjskog

straha do samoubilackog oduševljenja, od najnižih nagona krvološtva i

podmukle pljacke do najviših podviga svetackog žrtvovanja u kome

covek prevazilazi sebe i dodiruje za trenutak sfere viših svetova sa

drugim zakonima? Nikad to nece moci biti kazano, jer onaj ko to

sagleda i preživi, taj zanemi, a mrtvi ionako ne mogu da govore. To su

stvari koje se ne kazuju, nego zaboravljaju. Jer da se ne zaboravljaju,

kako bi se mogle ponavljati?

Toga leta 1914. godine, kad su gospodari ljudskih sudbina poveli

evropsko covecanstvo sa igrališta opšteg prava glasa u vec ranije

spremljenu arenu opšte vojne obaveze, kasaba je pružala malen ali

recit obrazac prvih simptoma jednog oboljenja koje ce s vremenom

postati evropsko, pa svetsko i opšte. To je bilo vreme na granici dveju

epoha ljudske povesnice, a otud se mnogo jasnije video kraj one

epohe koja je tu završavala nego što se nazirao pocetak nove koja se

otvarala. Tada se još za nasilja tražilo opravdanje i za zverstva nalazilo

neko ime, pozajmljeno iz duhovne riznice prošlog veka. Sve što se

dešavalo imalo je izgled prividnog dostojanstva i draž prvine, onu

strahovitu, kratkotrajnu i neizrecivu draž koja je docnije tako išcilela

da je ni oni koji su je tada tako živo osetili ne mogu više u secanju da

izazovu.

Ali sve su to stvari koje samo uzgred napominjemo i koje ce pesnici i

naucnici iducih epoha ispitivati, tumaciti, i vaskrsavati sredstvima i

nacinima koje mi ne slutimo, a sa vedrinom, slobodom i smelošcu

duha koji ce biti daleko iznad našega. Njima ce verovatno poci za

rukom da i za ovu cudnu godinu naðu objašnjenje i da joj odrede

pravo mesto u istoriji sveta i razvoju covecanstva. Ovde, ona je za nas

jedino i pre svega godina koja je bila sudbonosna po most na Drini.

Leto 1914. godine ostace u secanju onih koji su ga ovde preživeli kao

najsvetlije i najlepše leto koje se pamti, jer u njihovoj svesti ono sja i

plamti na citavom jednom džinovskom i mracnom horizontu stradanja i

nesrece, koji se proteže do u nedogled.

A to je leto zaista otpocelo dobro, bolje nego tolika ranija. Šljiva je

rodila, kao što odavno nije, a žita lepo ponela. Posle desetak godina

trzavica i potresa, svet se odnekud nada bar zatišju i dobroj godini,

koja bi u svakom pogledu popravila štetu i nezgode ranijih.

(Najbednija i najtragicnija od svih covekovih slabosti nesumnjivo je

njegova potpuna nesposobnost predviðanja, koja je u oštroj

protivnosti sa tolikim njegovim darovima, veštinama i znanjima.)

Doðe ovako izuzetna godina sa narocito srecnim i povoljnim

uzajamnim dejstvom sunceve toplote i zemljine vlage, kad ova

višegradska široka dolina zatrepti od obilja snage i sveopšte potrebe za

raðanjem. Zemlja nabuja i sve što je u njoj još živo isklija, napupi,

olista, procvate, i ponese stostrukim rodom. Lepo se vidi taj dah

plodnosti, kako trepti kao topla modrikasta maglica iznad svake brazde

i svakog busena. Krave i koze rasturaju zadnjim nogama i teško idu od

nadošlog i zabreklog vimena. Riba bjelica, koja svake godine sa

pocetkom leta dolazi u jatima niz Rzav da se ovde na ušcu mresti,

navali u tolikoj množini da je deca iz plicaka vedricama zgrcu i izbacuju

na obalu. I porozni kamen u mostu odvugne i najedra, kao živ, od

neke snage i obilja koje bije iz zemlje i lebdi nad celom kasabom kao

radosna jara u kojoj sve brže diše i življe buja.

Nisu cesta ovakva leta u višegradskoj dolini. Ali kad jedno od njih

doðe, onda ljudi zaboravljaju svekoliko zlo što je bilo, i ne pomišljaju

na ono što može još doci, žive utrostrucenim životom ove doline na

koju je sišla blagodet plodnosti, i sami samo deo u ovoj igri vlage i

toplote i navrelih sokova.

I seljak, koji uvek nalazi povoda da se na nešto požali, mora da prizna

da je godina dobro ponela, samo uz svaku pohvalnu rec dodaje: »Ako

ovako podrži ...« caršilije se tada strmoglavce bacaju i strasno

zagnjuruju u poslove kao pcele i bumbarevi u cvetne caške. Raziðu se

po selima oko kasabe da kaparisavaju žito na klasu i šljivu u zametku.

Seljak, zbunjen ovom navalom lukavih mušterija kao i velikim i

neobicnim rodom, stoji pored vocke, koja se vec savija od ploda, ili

pored njive, koja se talasa, i ne može da bude dovoljno oprezan i

uzdržljiv pred kasabalijom koji se zamucio do njega. A taj oprez i ta

uzdržanost daju njegovom licu napregnut i brižan izraz koji lici kao

brat blizanac, na onu pecalnu masku koju nose seljacka lica u

godinama nerodice.

Vecim i jacim gazdama dolazi seljak na noge. Ducan gazda-Pavla

Rankovica pun je pazarnim danom seljaka kojima treba novca. Isto

tako i radnja gazda-Sante Pape, koji je odavno prvi meðu

višegradskim Jevrejima. (Jer i pored toga što vec odavno postoje

banke i mogucnosti kredita na hipoteku, seljaci, narocito oni stariji,

vole da se zadužuju na ovaj starinski nacin, kod varoških gazda kod

kojih kupuju robu i kod kojih su im se i ocevi zaduživali.)

Gazda-Santina magaza je jedna od najviših i najtvrðih u višegradskoj

caršiji. Zidana je od tvrdog kamena, sa debelim zidovima i podom od

kamenih ploca. Teška vrata i kapci na prozorima od kovanog su

gvožða, a na visokim i uskim prozorima debele i guste rešetke.

Prednji deo magaze služi kao ducan. Po zidovima su duboki drveni

rafovi puni emajliranog posuða. Na plafonu, koji je neobicno visok,

tako da se gubi u tami, povešana lakša roba: fenjeri u svim

velicinama, kafene džezve, zatim krletke, mišolovke i drugi predmeti

pleteni od žice. Sve to visi povezano u velike grozdove. Oko dugacke

tezge gomile sanduka sa klincima, džakovi sa cementom, gipsom i

raznim bojama; motike, lopate i trnokopi, bez držalica, nanizani na žici

u teške ðerdane. U uglovima veliki limeni sudovi sa petroleumom,

lakom, terpentinom i firnajzom. Tu je usred leta hladovina i u po dana

sumrak.

Ali veci deo robe nalazi se u prostorijama koje su pozadi ducana i u

koje vodi nizak otvor sa gvozdenim vratima. Tu je teška roba:

gvozdene peci, šine, traverze, lemeši, cuskije i druge krupne alatke.

Sve naslagano u visokim gomilama tako da se izmeðu robe prolazi

samo uskim putevima, kao izmeðu visokih zidova. Tu vlada veciti mrak

i ne ulazi se bez fenjera.

Iz teških zidova, kamenog poda i naslagane gvožðarije bije studen i

ljut dah kamena i metala, koji ništa ne može rasterati ni zagrejati. Taj

dah stvara od rumenih živahnih šegrta za nekoliko godina cutljive,

blede i podbule, ali vešte, štedljive i dugovecne kalfe. On je

nesumnjivo težak i Štetan i naraštajima sopstvenika, ali u isto vreme

on im je i sladak i drag kao osecanje svojine i pomisao na zaradu i

izvor bogatstva.

covek koji sada sedi u prednjem delu te hladovite i sumracne magaze

za malim stolicem, pored velike celicne kase marke Verthajm, ne lici

nimalo na onog bujnog i živahnog Santu koji je nekad, pre trideset

godina, umeo onako svojski da vikne »Rum za corkana!« Izmenile ga

godine i rad u magazi. Pun je i težak, žut u licu; oko ociju tamni

kolutovi koji se spuštaju do polovine obraza; vid mu je oslabio;

njegove crne i jako izbuljene oci, koje gledaju iza naocara sa debelim

staklima i metalnim okvirom, imaju neki strog i uplašen izraz. Još nosi

fes višnjeve boje, kao jedini ostatak nekadašnje turske nošnje. Njegov

otac, gazda Mento Papo, sitan i beo starcic u osamdesetim godinama,

još se prilicno drži, samo ga je vid izdao. On navrati kad je suncan dan

u magazu. Svojim suznim ocima, koje iza debelih naocara izgledaju

kao da ce sad rastociti, pogleda sina kod kase i unuka za tezgom,

udahne onaj dah magaze i vrati se opet polaganim hodom kuci,

pridržavajuci se desnom rukom za rame desetogodišnjeg praunuceta.

Santo ima šest kceri i pet sinova od kojih je vecina poudavana i

poženjena. Najstariji mu sin Rafo, ima vec odraslu decu i pomaže ocu

u radnji. Jedan od Rafinih sinova, koji nosi dedino ime, ide vec u

sarajevsku gimnaziju. To je bled, kratkovid i tankovijast decak koji još

od svoje osme godine savršeno deklamuje Zmaj-Jovine pesme na

školskim zabavama, inace rðavo uci, ne voli da ide u sinagogu ni da

pomaže preko raspusta u dedinoj magazi, a prica da ce otici u glumce

ili postati tako nešto drugo slavno i neobicno.

Sedi gazda Santo, pognut nad velikim, vec prilicno izlizanim i masnim

tefterom, sa alfabetskim registrom, a pored njega na praznom

sanduku od eksera cuci seljak Ibro cemalovic, iz Uzavnice. Gazda

Santo sabira koliko Ibro vec duguje i koliko bi prema tome, i pod

kakvim uslovima, mogao da dobije sada, na ime novine.

— Sinkuenta, sinkuenta i oco ... sinkuenta i oco, sesienta i tres... —

šapuce gazda Santo sabirajuci na španskom.

A seljak gleda u njega sa zabrinutim išcekivanjem, kao da se radi o

vradžbini, a ne o racunu koji on zna do u paru, i u snu nosi u glavi.

Kad Santo sabere i kaže iznos dugovanja sa interesom, seljak sporo

procedi kroz zube »Hoce li biti tako?«, samo da bi time dobio vremena

da u sebi uporedi svoj racun sa Santinim.

— Tako, Ibraga, i nikako drugacije, — odgovara Santo svojom

osveštanom formulom u ovakvim slucajevima.

Pošto tako sporazumno utvrde stanje dosadašnjeg dugovanja, treba

da seljak zatraži novu pozajmicu i da se Santo izjasni o svojim

mogucnostima i uslovima. Samo to ne biva ni lako ni brzo. Izmeðu njih

se tada razvije razgovor koji do u sitnice lici na razgovore koje je pre

pedesetak godina, ovako pred žetvu, vodio na ovom istom mestu otac

ovoga Ibre iz Uzavnice sa Santinim ocem Mentom. Pravi i glavni

predmet razgovora treba da doðe na bujici reci koje same po sebi ništa

ne znace i koje izgledaju potpuno izlišne, gotovo besmislene.

Neupucen covek, koji bi ih gledao i slušao sa strane, mogao bi cesto

pomisliti da razgovor i nije o zajmu i novcu. Tako bar na mahove

izgleda.

— Rodila je šljiva i ponijela miva u nas, kao ni u jednom drugom

kotaru, — kaže Santo, — bice godina kakva odavno nije bila.

— Jeste, šucur, prilicno je ponijelo; pa ako da Alah te podrži ovako,

bice i mivke i hljeba; nije da nece biti. Samo, ko ce mu znati cijenu, —

kaže zabrinuto seljak, trljajuci palcem šav na cakširama od grubog

zelenog sukna i gledajuci ispod oka Santu.

— Sad mu se ne zna, ali kad sneseš u Višegrad, znace se. Znaš što se

kaže: cijena je u sahibijinoj ruci.

— Ono jeste. Akobogda te podrži i dospije, — uslovljava opet seljak.

— Ama bez božjeg emera, bezbeli, nit se bere nit se žanje; pa sve da

covjek lebdi nad onim što je posijo, ništa mu ne vrijedi, ako božjeg

blagostanja nema, — upada Santo i pokazuje rukom u visinu sa koje

treba da dolazi taj blagoslov, negde iznad onog visokog i crnog

ducanskog šišeta na kom vise limeni seoski fenjeri svih velicina i druga

sitna roba u snopovima.

— Ne vrijedi, vala, pravo kažeš, — uzdiše Ibro. — Posadi co'jek i

posije, a svejedno je, tako mi velikog i jedinog Boga, ko da ga niz

vodu pusti; i okopavaš ga i plijeviš i podrezuješ i trijebiš. A, jok! Ako

nije pisano, neceš od njega haira vidjeti. Nego ako da Bog te letina

donese nece krivati nikom, moci ce insan i da se razduži i da se opet

zaduži. Samo zdravlja, Bože!

— Aaa, zdravlje je prije svega. Sa zdravljem se ništa uporedilo nije.

Takav je ovaj pusti insan: sve mu daj a uzmi mu zdravlje, pa ko da

mu ništa dao nisi, — uverava Santo, skrecuci govor potpuno u tom

pravcu.

Tada i seljak iznese svoje poglede na zdravlje, koji su isto toliko opšti i

poznati kao i Santini. I za trenutak izgleda kao da ce se ceo razgovor

izgubiti u beznacajnim stvarima i opštim mestima. Ali u podesnom

trenutku on se ipak, kao po nekom drevnom ceremonijalu, vraca na

polaznu tacku. Tek tada nastaje pogaðanje za nov zajam, za visinu

sume, interes, rok i nacin otplate. Objašnjavaju se dugo, cas živo, cas

tiho i zabrinuto ali se na kraju sporazume i pogode. Tada Santo

ustane, potegne iz džepa kljuceve na lancu i ne odvajajuci ih od lanca

otkljuca njima kasu koja najpre škljocne a zatim se otvara sporo i

svecano i, kao sve velike kase, zatvara se sa onim finim metalnim

šumom, kao uzdahom. Izbroji seljaku novac, sve do u bakrene helere,

i sve podjednako brižno i pažljivo, nekako tužno i svecano. A onda

vikne, ali mnogo življe, izmenjenim glasom:

— E, je li pravo ovako i je l' ti slatko, Ibraga?

— Jeste, vala — kaže tiho i zamišljeno seljak.

— Dabogda, hairli i bericetli bilo! Pa u zdravlju i dosluku da se opet

vidimo, — kaže Santo, vec sasvim živo i veselo i šalje unuce da poruci

kod kafedžije Prekoputa dve kafe, »jednu gorku, jednu slaðu«.

A drugi seljak vec ceka pred ducanom da doðe na red, za isti posao i

slicne racune.

Sa tim seljacima i njihovim racunima o buducoj žetvi i berbi prodire do

u sumracno dno Santine magaze topli i teški dah izuzetno plodne

godine. Od njega se oznoji celicna, zelena kasa, a Santo širi

kažiprstom košulju oko ugojenog, žutog i mekog vrata, i briše

maramicom zahuknuta stakla na naocarima.

Takvo je bilo to leto na pomolu.

Pa ipak, na sam pocetak toga blagoslovenog leta pala je kratka senka

straha i žalosti. Sa prvim ranim prolecem pojavila se na Uvcu, malom

mestu, na bivšoj tursko-austrijskoj a sada srpsko-austrijskoj granici

epidemija trbušnog tifusa. Kako je mesto na granici a dva slucaja

tifusa su bila i u samoj žandarmerijskoj kasarni, krenuo je višegradski

vojni lekar Dr. Balaš sa jednim bolnicarem i potrebnim lekovima na

Uvac. Lekar je odmah vešto i odlucno preduzeo sve što treba da se

bolesnici izdvoje, i sam je nadzirao njihovu negu. Tako je od

petnaestak obolelih lica umrlo samo dvoje, a zaraza je ogranicena na

selo Uvac i ugušena u samim pocecima. Poslednji koji se razboleo bio

je sam Dr. Balaš. Neobjašnjiv nacin kako se upravo on zarazio,

kratkoca bolovanja, neocekivane komplikacije i nagla smrt — sve je to

nosilo na sebi pecat izuzetne tragike.

Zbog opasnosti od zaraze mladi lekar je morao da bude sahranjen na

Uvcu. Gospoða Bauer je sa mužem i još nekoliko oficira prisustvovala

pogrebu. Ona je dala da se na lekarevom grobu podigne spomenik od

grubo tesanog kamena. A odmah posle toga napustila je kasabu i

muža. U kasabi se govorilo da je otišla u neki sanatorijum kraj Beca.

Upravo, to se šaputalo meðu kasabalijskim devojkama, a stariji svet

je, cim je prošla svaka opasnost i ukinute sve mere zbog epidemije,

zaboravio i lekara i pukovnikovicu. Neiskusne i neškolovane, naše

devojke nisu znale tacno ni šta znaci rec sanatorijum, ali su znale

dobro šta je to kad dvoje ljudi hodaju po stazama i obroncima onako

kako su doskora hodali lekar i pukovnikova žena. I izgovarajuci tu

stranu rec u svojim poverljivim devojackim razgovorima o nesrecnom

paru, one su volele da to što se zove sanatorijum zamišljaju kao neko

tajanstveno, daleko i tužno mesto na kome lepe i grešne žene

ispaštaju svoju nedozvoljenu ljubav.

A to izuzetno bogato i sjajno leto raslo je i dozrevalo nad poljima i

glavicama oko kasabe. Uvece su prozori na oficirskoj kasini nad

rekom, pored mosta, osvetljeni i širom otvoreni kao i lanjskog leta,

samo kroz njih ne prodire svirka violine i klavira. Za svojim stolom,

meðu nekoliko starijih oficira, sedeo je pukovnik Bauer, dobrocudan,

nasmejan, oznojen od letnje sparine i crnog vina.

Na kapiji sede u toploj noci i pevaju varoški mladici. Bliži se kraj juna

meseca i ocekuju se ðaci i studenti, kao svakog leta. U ovakvim

nocima izgleda na kapiji da vreme stoji, a život tece i buja

beskonacan, bogat i lak, da se dogledati ne može dokle ce tako trajati

i rasti.

Glavne ulice su i u to doba noci osvetljene, jer još od proleca ove

godine kasaba ima elektricno osvetljenje. Pre godinu dana podignuta

je pored reke, na dva kilometra od varoši, elektricna strugara i pored

nje fabrika koja preraðuje otpatke smrceva drveta, vadi iz njih

terpentin i u isto vreme proizvodi kalofonium. Fabrika je napravila

ugovor sa opštinom da iz svoje centrale osvetljava i varoške ulice.

Tako je nestalo zelenih fenjera sa petroleumskim lampama i visokog

Ferhata koji ih je cistio i palio. Glavna ulica, koja se proteže duž cele

varoši, od mosta do nove mahale, osvetljena je krupnim lampama od

mlecnobelog stakla, a sporedne ulice, koje se granaju levo i desno od

nje i krivudaju oko Bikavca ili se penju na Mejdan i Okolišta, sitnim

obicnim sijalicama. Izmeðu tih nizova jednakih svetlosti prostiru se

mracne nepravilne površine. To su avlije ili prostrane bašte po

obroncima.

U jednoj od tih mracnih bašta sede Zorka, uciteljica, i Nikola

Glasincanin.

Poremecaj koji je nastao izmeðu njih dvoje, lane, kad se za vreme

školskog raspusta pojavio Stikovic, trajao je dugo, sve do pocetka

nove godine. Tada je otpocelo u Srpskom domu, kao svake zime,

spremanje za svetosavsku zabavu sa koncertom i pozorišnim

komadom. U tim pripremama ucestvovali su i Zorka i Glasincanin, i

vracajuci se kuci sa tih proba oni su progovorili, prvi put od prošlog

leta. Ti su razgovori u pocetku bili kratki, uzdržljivi i prkosni. Ali oni

nisu prestali da se viðaju i razgovaraju, jer mlad svet voli više ljubavne

svaðe, pa i najgorce i najbeznadnije, nego samocu i camotinju bez

ljubavnih igara i pomisli. Negde u toku tih beskrajnih prepirki oni su se

izmirili a da ni sami nisu primetili kada ni kako. Sad vec, u ovim toplim

letnjim nocima, sastaju se redovno. Još ponekad iskrsne meðu njima

lik odsutnog Stikovica i plane ponovo ceo spor bez rešenja, ali ih on ne

udaljuje i ne rastavlja dok ih svako mirenje uvek još više zbliži.

Sada sede u toploj tami, na jednom starom, oborenom orahovom

deblu i iduci svako za svojim mislima gledaju u krupne i sitne svetlosti

dole u varoši, pored reke koja jednolicno šumi. Glasincanin, koji je

dugo govorio, zacutao je za trenutak. Zorka, koja je cutala celo vece,

cuti jednako kako samo žene umeju da cute kad u sebi rasplicu svoju

ljubavnu brigu koja je za njih važnija i preca od svega u životu.

Lane u ovo doba godine, kad se pojavio Stikovic, ona je pomislila da se

pred njom zauvek otvara nedogledni raj ljubavne srece, u kome

potpuna srodnost osecanja i podudarnost želja i misli imaju slast

poljupca a dužinu ljudskog veka. Ali ta iluzija nije trajala dugo. Ma

koliko da je bila neiskusna i opijena, nije mogla da ne primeti da se taj

covek naglo pali ali isto tako naglo gasi, i to po nekim njegovim

sopstvenim zakonima, bez ikakva obzira prema njoj i bez veze sa onim

što je ona smatrala vecim i važnijim i od sebe i od njega. I otputovao

je gotovo bez oproštaja. Ostala je u teškoj nedoumici od koje je

bolovala kao od skrivene rane. Pismo koje je stiglo od njega bilo je

savršeno sroceno, jedan mali uzorak literarne veštine, ali odmereno

kao advokatsko mišljenje i jasno i prozirno kao prazan sud od stakla. U

njemu se govorilo o njihovoj ljubavi, ali tako kao da oboje vec sto

godina pocivaju svako u svom grobu, kao slavni pokojnici. Na njeno

živo i toplo pismo, koje mu je poslala kao odgovor, došla je njegova

karta. »U poslovima i brigama koje me rastržu i lome, mislim na tebe

kao na mirnu višegradsku noc, punu recnog šuma i mirisa nevidljivih

trava.« I to je sve. Uzalud je nastojala da se seti kad je cula taj recni

šum i osetila miris nevidljivih trava. To postoji samo u njegovoj karti.

Svakako, ona se ne seca toga kao što se on, izgleda, ne seda svega

ostalog što je bilo izmeðu njih. Svest joj se mracila od pomisli da se

prevarila i da je prevarena, pa se onda opet tešila necim što ni sama

ne zna šta je manje verovatno od cuda. »Neshvatljiv je«, govorila je

sebi, »tuð i hladan, sebican, cudljiv i sracunat, ali možda su svi

izuzetni muškarci takvi.« Svakako, sve ovo više lici na patnju nego na

ljubav. Po tome kako se savijala u sebi i lomila u najdubljoj dubini

svojoj, osecala je da sav teret ljubavi, koju je on izazvao, leži na njoj a

da se on gubi negde u magli i daljini koju ona ne sme da nazove

pravim imenom. Jer, zaljubljena žena i kad je potpuno razocarana, voli

svoju ljubav kao nesuðeno dete. Stegla je srce i nije odgovorila na tu

kartu. Ali posle dužeg cutanja od dva meseca stigla je opet karta.

Pisao je sa neke visoke planine u Alpima. »Na visini od dve hiljade

metara, okružen svetom raznih jezika i narodnosti, gledam beskrajnost

vidika i mislim na tebe i minulo leto.« To je i za njene godine i za

njeno malo iskustvo bilo dovoljno. Da je bilo napisano: »Nit sam te

voleo, niti te volim, niti cu te ikad moci voleti«, njoj ne bi bilo jasnije ni

bolnije. Jer, na kraju krajeva, o tome se radi, o ljubavi, a ne o dalekim

secanjima ni o tome sa koje visine nad morem covek piše i kakvi se

ljudi oko njega krecu i jezici govore. A ljubavi nema!

Siroce, bez oca i majke, Zorka je odrasla ovde, u kuci svojih roðaka. A

kad je završila u Sarajevu uciteljsku školu, dobila je mesto u Višegradu

i vratila se u tu istu kucu imucnih, ali jednostavnih ljudi sa kojima je

nije vezivalo ništa.

Zorka je ubledela i oslabila, uvukla se u sebe, ali se nije poveravala

nikom, niti je odgovorila na njegovu božicnu cestitku, isto tako kratku,

hladnu i stilski besprekornu. Htela je sama sa sobom da raspravi svoju

krivicu i sramotu, bez icije pomoci i utehe, ali se, ovako slaba,

poražena, mlada, neuka i neiskusna, zaplitala sve više u tu

nerazmrsivu mrežu od stvarnih doživljaja i velikih želja, svojih misli i

njegovih nerazumljivih i necovecnih postupaka. Da je mogla ikoga da

pita ili ma s kim da se posavetuje, bilo bi joj nesumnjivo lakše, ali stid

joj to nije dopuštao. I ovako joj se cesto cinilo da cela varoš zna za

njeno razocaranje i da je peku zluradi i podrugljivi pogledi dok prolazi

kroz caršiju. Nigde objašnjenja, ni kod ljudi ni u knjigama. A sama ne

ume ništa da objasni. Ako je zaista nije voleo, cemu onda cela

komedija strasnih reci i uveravanja za vreme lanjskog raspusta? cemu

onda onaj prizor u školskim klupama, koji se jedino ljubavlju može

pravdati i braniti, a bez nje pada u blato nepodnošljivog poniženja? Je

li mogucno da ima ljudi koji toliko malo poštuju i sebe i druge da se

olako upuštaju u takvu igru? Šta ih goni ako nije ljubav? Šta su onda

bili oni njegovi žarki pogledi, njegov vreo, isprekidan dah i burni

poljupci? Šta je sve to ako nije ljubav? A ljubav nije! To vidi, bolje i

jasnije nego što bi želela. Ali s tim opet ne može trajno i istinski da se

pomiri. (Ko se ikad s time potpuno pomirio?) Prirodni završetak svih

tih unutrašnjih trzavica bila je misao o smrti koja vreba uvek na svima

krajnjim izdancima svakog našeg sna o sreci. Umreti, mislila je Zorka,

omaknuti se tu sa kapije u reku, kao slucajno, bez pisma i oproštaja,

bez priznanja i poniženja. »Umreti!« mislila je u poslednjoj sekundi pre

sna i sa prvim bleskom buðenja, usred najživljeg razgovora i pod

maskom svakog osmejka. Sve u njoj govori i ponavlja uvek to isto —

umreti! umreti! — ali se ne umire, nego se živi sa tom nepodnošljivom

mišlju u sebi.

Olakšanje je došlo odonud otkud se najmanje smela nadati. Negde oko

božicnog raspusta njena skrivena muka došla je u njoj do vrhunca.

Takve misli i takva pitanja bez odgovora truju coveka i ruše gore nego

bolest. Svi su primetili na njoj zle promene i svi su se zabrinuli zbog

nje i savetovali je da se leci, i rodbina, i njen upravitelj, vedar covek

sa mnogo dece, i drugarice.

Srecan slucaj je hteo da su upravo tada došle one probe za zabavu i

da je, posle više meseci, prvi put ponovo progovorila sa

Glasincaninom. Dotle, on je izbegavao svaki susret i razgovor sa njom.

Ali, ona toplina koja obicno vlada kod tih naivnih ali iskrenih pozorišnih

i muzickih priredaba u malim mestima, zatim svetle i hladne noci po

kojima su se vracali kucama, sve je to ucinilo da se i ovo dvoje mladih

i zavaðenih ljudi približilo jedno drugom. Nju je gonila na to njena

potreba da olakša svoju muku, a njega njegova ljubav koja, kad je

ovako iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja.

Prve reci bile su naravno hladne, prkosne, dvosmislene, i prvi

razgovori duga, bezizlazna objašnjavanja. Pa i to je devojci donosilo

olakšanje. Prvi put je sada mogla da razgovara sa živim covekom o

svojoj unutarnjoj stidnoj bedi, a da ne mora da je prizna do u

najstidnije i najbolnije pojedinosti. Glasincanin joj je govorio o tome

dugo i živo, ali obazrivo i toplo, štedeci njen ponos. Ni o Stikovicu nije

se izražavao oštrije nego što je bilo neminovno. Njegovo objašnjenje

bilo je onakvo kakvo smo ga culi one noci na kapiji. Kratko, sigurno i

nepoštedno. Stikovic je roðeni egoista i cudovište, covek koji ne može

da voli nikog i koji ce dok je živ, sam mucen i nezadovoljan, muciti sve

one koji se prevare i približe mu se. O svojoj ljubavi Glasincanin nije

mnogo govorio, ali ona je izbijala iz svake reci, svakog pogleda i

pokreta. Devojka ga je slušala ponajviše cuteci. Sve joj je godilo u tim

razgovorima. Posle svakog takvog razgovora osecala je kako se vedri i

smiruje u njoj. Prvi put posle toliko meseci ona je imala casove

odmora od svoje unutarnje bure i prvi put je uspevala da ne gleda na

sebe kao na nedostojno stvorenje. Jer, mladiceve reci, pune ljubavi i

poštovanja, pokazivale su joj da nije nepovratno izgubljena i da je i

njen ocaj samo jedna varka kao što je varka bio i njen letošnji ljubavni

san. One su je odvracale od onog mracnog sveta u kome je bila vec

pocela da se gubi, i vracale je živoj ljudskoj stvarnosti u kojoj svemu ili

gotovo svemu ima leka i pomoci.

Razgovori su se produžili i posle svetosavske proslave. Prošla je zima a

za njom i prolece. Oni su se viðali svakodnevno. S vremenom, devojka

se pribrala, ojacala, ozdravila i preobrazila se, brzo i prirodno kako

samo mladost može. Tako je došlo i ovo plodno i nemirno leto. Svet se

vec navikao da Zorku i Glasincanina smatra kao dvoje ljudi koji se

»gledaju«.

Istina, sad su joj duga pricanja Glasincaninova, koja je pre pažljivo

slušala i pila kao lek, bila manje zanimljiva. Na mahove je osecala kao

teret tu potrebu za meðusobnim poveravanjem i ispovedanjem. Sa

strahom i iskrenim cuðenjem ona se pitala otkuda ova bliskost izmeðu

njih, ali onda bi se setila da joj je on zimus »dušu spasio« i savlaðujuci

dosadu slušala bi ga, kao dobar dužnik, što god može pažljivije.

U ovoj letnjoj noci on je držao svoju ruku na njenoj. (To je bila krajnja

granica njegove cedne smelosti.) Kroz taj dodir toplo bogatstvo ove

noci ulazilo je u njega. U ovakvim trenucima potpuno mu je jasno

koliko se blago krije u ovoj ženi, a u isto vreme oseca kako se gorcina i

nezadovoljstvo njegova života pretvaraju u plodne snage, dovoljne da

dvoje ljudi provedu i do najdaljeg cilja, samo ako ih ljubav poveže i

podrži.

Ispunjen tim osecanjima, u ovoj tami, on i nije onaj dnevni

Glasincanin, mali cinovnik velikog preduzeca u Višegradu, nego neki

drugi covek, siguran i jak, koji upravlja svojim životom slobodno i

dalekovidno, jer se coveku koga potpuno ispunjava prava, velika i

nesebicna ljubav, pa ma bila i jednostrana, otvaraju vidici, ukazuju

mogucnosti i putevi, koji su tolikim veštim, ambicioznim i sebicnim

ljudima nepoznati i zauvek zatvoreni.

On govori ženi pored sebe.

— Mislim da se ne varam. Ako ni zbog cega drugog, a ono zbog toga

jer tebe ne bih mogao prevariti. Dok jedni govore i buncaju a drugi

posluju i sticu, ja sve pratim i posmatram i sve bolje uviðam da ovdje

nema života. Zadugo nece ovdje biti mira ni reda ni korisna rada. Ni

Stikovici ni Heraci nece ih stvoriti. Naprotiv, bice sve gore. Treba

bježati odavde, kao od kuce koja se ruši. Ovi mnogobrojni i zbunjeni

spasioci koji se javljaju na svakom koraku najbolji su znak da idemo u

susret katastrofi. Kad se ne može pomoci treba se bar spasavati.

Devojka je cutala.

— Ja ti nisam nikad o tome govorio, ali sam cesto i mnogo mislio, i

ponešto i radio. Ti znaš da je Bogdan Ðurovic, moj drug sa Okolišta,

vec trecu godinu u Americi. Još od lanjske godine ja se sa njim

dopisujem. Pokazivao sam ti i njegovu fotografiju koju mi je poslao.

On me zove sebi i obecaje mi siguran posao i dobru zaradu. Znam da

nije lako ni jednostavno to izvesti, ali mislim da nije nemoguce. Ja sam

o svemu razmišljao i sve sracunao. Prodao bih ovo što imam na

Okolištima. Ako bi ti pristala, treba da se vjencamo što prije i ne

kazujuci nikome ništa da otputujemo u Zagreb. Tamo ima kompanija

koja otprema iseljenike u Ameriku. Tu bismo sacekali mjesec-dva, da

mi Bogdan pošlje affidavit. A za to vrijeme ucili bismo engleski. Ako tu

ne bismo uspjeli, zbog moje vojne obaveze, prešli bismo u Srbiju pa

otuda krenuli. Sve bih uredio tako da za tebe bude što lakše. A tamo,

u Americi, tamo bismo radili ti i ja. Tamo ima naših škola na kojima

treba uciteljica. I ja bih našao rada, jer tamo su svi poslovi svima

otvoreni i pristupacni. Bili bismo slobodni i srecni. Sve bih to ja izveo,

samo ako ti hoceš ... ako pristaješ.

Tu mladic zastade. Umesto odgovora, ona položi obe ruke na njegove.

On u tome oseti izraz velike zahvalnosti. Ali njen odgovor nije bio ni da

ni ne. Zahvaljivala mu je na tolikoj brizi i pažnji, na njegovoj

beskrajnoj dobroti i u ime te iste dobrote tražila je svega mesec dana

vremena pre nego što mu da konacan odgovor: do završetka školske

godine.

— Hvala ti, Nikola, hvala! Ti si dobar, — šaputala je stišcuci njegove

ruke.

Odozdo sa kapije dopiralo je do njih mladicsko pevanje. To su

višegradski momci, možda vec i sarajevski ðaci. Kroz petnaestak dana

stici ce i studenti sa univerziteta. Dotle ne bi ona mogla doneti nikakvu

odluku. Boli je sve, a ponajviše dobrota ovoga coveka, ali u ovom

trenutku ne bi mogla kazati da, pa da je seku na komade. Nicemu se

ne nada, ali samo još jednom da vidi »coveka koji ne može da voli

nikog«. Još jednom, pa onda neka bude šta hoce. Nikola ce cekati, to

zna.

Oni se digoše i držeci se za ruke stadoše strmim putem polagano da se

spuštaju prema mostu sa koga je dopirala pesma.

Na Vidovdan priredila su srpska društva, kao svake godine, teferic na

Mezalinu. Tu, na sastancima dveju reka, Drine i Rzava, na zelenoj,

visokoj obali pod gustim orasima, podignute su šatre u kojima se

krcmilo pice i pred kojima su okretana jagnjad na tihoj vatri. U

hladovini su posedale porodice koje su iznele rucak na Mezalin. Ispod

hladnika od svežeg granja svirala je vec gromka muzika. Na utabanoj

cistini igra kolo još od pre podne. Igraju samo najmlaði i najdokoniji,

oni koji su odmah posle službe pravo iz crkve krenuli na Mezalin. Pravi

opšti teferic pocece tek posle podne. Ali kolo je vec živo i zagrejano,

lepše i življe nego što ce biti docnije kad navali svet pa stanu da se

hvataju i udate žene i nesmireni udovci i nejaka deca, i kad se sve

pretvori u jednu veselu i dugacku ali nepovezanu i neskladnu ljesu.

Ovo kratko kolo, u kom je više mladica nego devojaka, razigrano je i

leti kao bacena niska. Sve je oko njih u pokretu sve se talasa: vazduh

u ritmu svirke, guste krune drveca, beli letnji oblaci, bistra voda dveju

reka. Zemlja se krece pod njima i oko njih, a oni samo nastoje da

pokrete svoga tela prilagode tome opštem kretanju. Mladici su još sa

druma trcali da se uhvate u kolo, a devojke bi se savlaðivale i stajale

jedno vreme Posmatrajuci igru, kao da odbrojavaju taktove i cekaju na

neki tajni otkucaj u sebi, a onda bi odjednom uskakale u kolo, malo

povijenih kolena i oborene glave, kao da se žudno bacaju u hladnu

vodu. Mocna struja je prelazila iz letnje zemlje u razigrane noge i širila

se kroz lanac vrelih ruku; na tom lancu treslo se kolo kao jedno

jedinstveno bice, zagrejano istom krvlju, nošeno istim ritmom. Mladici

su igrali zabacene glave, bledi, nemirnih nozdrva, a devojke sa

rumenim kolutovima krvi na licu, stidno oborenih ociju, od bojazni da

pogledom ne odaju slast kojom ih ispunjava igra.

U tom trenutku, kad je teferic tek pocinjao, pojavili su se na ivici

mezalinske ravni žandarmi, crni i bleštavi od coje i oružja na

podnevnoj svetlosti. Bilo ih je više nego obicno u jednoj patroli koja

obilazi vašare i teferice. Išli su pravo ka hladniku sa muzikom.

Neskladno i jedan po jedan umukoše instrumenti. Kolo se pokoleba pa

stade. Zacuše se mladicski glasovi negodovanja. Svi su se držali još za

ruke. Neki su bili tako poneseni i puni ritma da su i dalje poigravali u

mestu, cekajuci da muzikanti produže svirku. Ali su sviraci naglo

ustajali i zavijali svoje trube i cemaneta u mušemu. A žandarmi su išli

dalje, ka šatrama i rasturenim porodicama u travi. Svuda bi narednik

izgovorio svoju rec, tihu i oštru, i njome kao nekom carobnom

formulom odmah gasio veselje, zaustavljao igru, prekidao razgovor. I

kako bi se kome primakli, svaki je napuštao položaj u kome je dotada

bio, ostavljao sve i gledao da što pre sakupi što je njegovo i ode.

Poslednje se rasturi kolo mladica i devojaka. Njima se nije napuštala

igra u zelenilu, i nikako im nije išlo u glavu da je zaista kraj veselju i

zabavi. Ali pred bledim licem i zakrvavljenim pogledom

žandarmerijskog narednika ustuknuše i najuporniji.

Razocaran i još u nedoumici, svet se vracao sa Mezalina belim, širokim

drumom i kako je dublje ulazio u varoš sve je više nailazio na

neodreðen i uplašen šapat o atentatu koji je jutros izvršen u Sarajevu,

o ubistvu nadvojvode Franca Ferdinanda i njegove žene, o progonima

Srba, koji se ocekuju na sve strane. Pred Konakom sretoše prve

vezane ljude, meðu njima i mladog popa Milana; žandarmi su ih vodili

u zatvor.

Tako se druga polovina toga letnjeg dana, koji je trebalo da bude

svecan i veseo, pretvori u zabunu, ogorcenje ili uplašeno išcekivanje.

Na kapiji, umesto praznicnog raspoloženja i živahnosti dokonih ljudi,

mrtva tišina. Tu je vec postavljena straža. Vojnik u novoj opremi šeta

sporo od sofe do onog mesta na kom gvozdeni kapak pokriva ulaz u

miniran stub, i neumorno ponavlja tih pet-šest koraka, a svaki put kad

se okrene blesne mu bajonet na suncu, kao signal. Vec sutradan

osvanuo je na zidu, ispod same ploce sa turskim natpisom, beo

službeni oglas, štampan krupnim slovima, i okružen jakom crnom

prugom. U njemu se saopštava narodu vest o atentatu koji je u

Sarajevu izvršen na prestolonaslednika i izražava negodovanje zbog

toga zlog dela. Ali niko se od prolaznika ne zaustavlja i ne cita, nego

svi prolaze pored oglasa i pored straže oborene glave i što brže mogu.

Od toga dana ostade straža na mostu. Ostade i ceo život kasabe

prekinut i zaustavljen jednim mahom kao ono kolo na Mezalinu i kao

ceo onaj junski letnji dan, koji je trebalo da bude svecan i veseo.

Sad su prolazili cudni dani, u nemom, napregnutom citanju novina,

sašaptavanju, prkosu i strahovanju, u hapšenjima Srba i sumnjivih

putnika, u ubrzanom pojacavanju vojnih mera na granici. Prolazile su

letnje noci, ali bez pesme, bez mladicskih sedenja na kapiji, bez

šaputanja parova u tami. Po gradu se viðaju najviše vojnici. A kad, u

devet sati uvece, trubaci po barakama na Bikavcu i u velikoj kasarni

kod mosta odsviraju tužnu melodiju austrijskog povecerja, opuste ulice

gotovo potpuno. Rðava vremena za one koji se vole i žele da se vide i

neviðeni porazgovore. Svako predvece Glasincanin proðe ispred

Zorkine kuce. Ona je na otvorenom prozoru u visokom prizemlju. Tu

porazgovaraju, ali kratko, jer on hita da pre potpunog mraka preðe

most i vrati se na Okolišta.

Tako je došao i veceras. Bled, sa šeširom u ruci, zamolio je devojku da

iziðe na kapiju, jer ima nešto da joj kaže posve tiho. Oklevajuci, ona je

sišla. Stojeci na avlijskom pragu, bila je iste visine sa mladicem koji je

govorio uzbuðeno, jedva cujnim šapatom.

— Odlucili smo da bježimo. Veceras. Vlado Maric, sa još dvojicom.

Mislim da je sve osigurano i da cemo preci. Ali ako to ne bi... ako bi se

što desilo. Zorka!

Mladicev šapat se prekide. U njenim raširenim ocima video je strah i

nepriliku. I sam je bio zbunjen, kao da se pokajao što joj je uopšte

govorio i dolazio da se oprosti.

— Mislio sam da je bolje da ti kažem.

— Hvala! Ništa od naše ... ništa od Amerike!

— Ne, nije »ništa«. Da si ti pristala kad sam ti, prije mjesec dana,

predlagao da odmah svršimo stvar, možda bismo sada bili daleko

odavde. Ali možda je bolje da je tako bilo. Sada vidiš kako je. Ja

moram sa drugovima. Rat je tu, i nama je svima sada mjesto u Srbiji.

Mora se, Zorka, mora, jer je dužnost. A ako iziðem živ iz ovoga i ako

se oslobodimo, nece trebati možda ni ici u onu Ameriku preko mora,

jer cemo imati ovdje svoju Ameriku, zemlju u kojoj se mnogo i

pošteno radi a dobro i slobodno živi. U njoj ce biti i za nas dvoje

života, ako ti budeš htjela. Od tebe ce zavisiti. Ja cu ... misliti na tebe,

a ti... ponekad ...

Tu mladic, kome su ponestajale reci, podiže naglo ruku i preðe brzo

preko njene bogate smeðe kose. To je bila njegova najveca želja,

oduvek, i sad mu je, kao osuðeniku, dozvoljeno da je ostvari. Devojka

uplašeno ustuknu a on ostade sa rukom u vazduhu. Kapija se zatvori

necujno i vec iduceg trena pojavi se na prozoru Zorka, bleda, raširenih

ociju, grcevito prepletenih prsta. Mladic proðe ispod samog prozora,

zabaci glavu i pokaza nasmejano lice, bezbrižno, gotovo lepo. Kao da

se boji da vidi šta ce dalje biti, devojka se povuce u sobu u kojoj je

vec bilo mracno. Tu sede na minder, obori glavu, i zaplaka.

Plakala je najpre tiho, pa sve jace, sa osecanjem teške, opšte

bezizlaznosti. I što je više plakala, sve je više nalazila razloga za plac i

sve joj je beznadnije izgledalo sve oko nje. Nikad izlaza ni rešenja:

nikad nece ona moci pravo i po zasluzi zavoleti ovog dobrog i cestitog

Nikolu koji odlazi; nikad nece doživeti da onaj drugi, koji ne može da

voli nikog, zavoli nju; nikad se više nece vratiti lepi i veseli dani kakvi

su još lane osvitali nad kasabom; nikad niko od naših nece uspeti da

se spase iz ovog kruga mrkih bregova, ni da vidi tu Ameriku, ni da

ovde ostvari zemlju u kojoj se, kako kažu, mnogo radi ali se dobro i

slobodno živi. Nikada!

Sutradan se proculo da su Vlado Maric, Glasincanin i još neki mladici

prebegli u Srbiju. Svi ostali Srbi, sa porodicama i svim što imaju, ostali

su u ovoj uzavreloj kotlini, kao u klopci. Sa svakim danom osetno se

zgušnjavala nad kasabom atmosfera opasnosti i pretnje. A onda se,

jednog od poslednjih dana meseca jula, prolomi tu na granici oluja

koja ce se s vremenom proširiti na ceo svet i postati sudbinom tolikih

zemalja i gradova, pa i ovoga mosta na Drini.

U kasabi je tek tada otpocela prava hajka na Srbe i sve što je sa njima

u vezi. Ljudi se podelili na progonjene i na one koji gone. Ona gladna

životinja koja živi u coveku i ne sme da se pojavi dok se ne uklone

prepreke dobrih obicaja i zakona, sad je osloboðena. Znak je dat,

prepreke su uklonjene. Kao što se cesto u ljudskoj povesnici dešava,

precutno su dopušteni nasilje i pljacka, pa i ubijanje, pod uslovom da

se vrše u ime viših interesa, pod utvrðenim parolama, nad

ogranicenim brojem ljudi, odreðenog imena i ubeðenja. covek cista

duha i otvorenih ociju, koji je tada živeo, mogao je da vidi kako se vrši

to cudo i kako se celo jedno društvo preobražava u jednom danu. Za

nekoliko trenutaka zbrisana je caršija koja je pocivala na vekovnoj

tradiciji, u kojoj je uvek bilo i pritajene mržnje, i surevnjivosti i verske

netrpeljivosti i osveštanih grubosti i svirepstava ali i cojstva i

merhameta i osecanja za red i meru, osecanja koje je sve te zle

nagone i grube navike držalo u snošljivim granicama i, na kraju, mirilo

ih i podvrgavalo opštim interesima zajednickog života. Ljudi koji su

cetrdeset godina vodili rec u caršiji nestali su preko noci, kao da su svi

odjednom pomrli zajedno sa navikama, shvatanjima i ustanovama

koje su oni olicavali.

Vec sutradan posle objave rata Srbiji pocela je po varoši da krstari

ceta šuckora. Ta ceta, koja je, naoružana na brzu ruku, trebalo da

pomaže vlastima u gonjenju Srba, bila je sastavljena od Cigana,

pijanica i drugih besposlicara, uglavnom ljudi koji su odavno u zavadi

sa dobrim društvima i u sukobu sa zakonom. Neki Huso Kokošar,

Ciganin bez casti i odreðenog zanimanja, kome je sramna bolest još u

prvoj mladosti izjela nos, predvodio je desetinu golaca, naoružanih

starinskim puškama sistema Werndl, sa dugackim bajonetima, i vodio

glavnu rec u caršiji.

Pred tom pretnjom gazda Pavle Rankovic, kao predsednik srpske

crkveno-školske opštine, otišao je sa još cetvoricom uglednih opštinara

do kotarskog predsednika Sabljaka. To je bio pun i bled covek,

potpuno celav, rodom iz Hrvatske i odskora na ovom položaju u

Višegradu. Sad je bio uzbuðen i neispavan; ocni kapci mu pocrveneli, a

usne beskrvne i sasušene. Na nogama je imao cizme, a u rupici

zelenog lovackog kaputa neki znak u dve boje: crno i žuto. Primio ih je

stojeci a ne ponudivši ih da sednu. Gazda Pavle, žut u licu, a oci mu

došle kao dve crne kose pruge, progovori muklim tuðim glasom:

— Gospodine predstojnice, vi vidite šta se radi i šta se sprema i vi

znate da mi, višegradski graðani Srbi, nismo bili radi ovome.

— Ništa ja ne znam, gospodine, — prekide ga odjednom jetkim glasom

predstojnik, — i ništa necu da znam. Sad ja imam drugih, važnijih

poslova nego da slušam govore. To je sve što imam da vam kažem.

— Gospodine predstojnice, — nastavljao je gazda Pavle mirno kao da

svojim mirom želi da umiri i ovog jetkog i uzbuðenog coveka, — mi

smo došli da vam ponudimo svoje usluge i da vas uvjerimo...

— Ništa meni ne trebaju vaše usluge i ništa nemate da me uvjeravate.

Vi ste u Sarajevu pokazali šta znate.

— Gospodine predstojnice, — nastavljao je gazda Pavle

nepromenjenim glasom i sve upornije, — mi bismo željeli da u

granicama zakona...

— Jeste, sad se sjecate zakona! Na kakve se zakone vi usuðujete

pozivati?

— Na državne zakone, gospodine predstojnice, koji važe za sve.

Predstojnik se odjednom uozbilji i kao malo umiri. Gazda Pavle odmah

iskoristi to zatišje kod uzbuðenog coveka.

— Gospodine predstojnice, mi smo slobodni da vas upitamo jesmo li

mi sigurni, sa porodicama, za naš život, i imetak i, ako nismo, šta nam

valja ciniti?

Predstojnik tada raširi ruke, okrecuci dlanove prema gazda-Pavlu,

sleže ramenima, zaklopi oci i grcevito steže blede, tanke usne.

Gazda Pavle je dobro poznavao taj karakteristicni izraz, nemilosrdan,

slep-gluv-nem, koji državna uprava uzima u važnim trenucima i

odmah uvide da posle ovoga nema više koristi od razgovora. A

predstojnik, pošto spusti ruke, otvori oci, ispravi glavu, rece nešto

blaže:

— Vojna vlast ce svakog uputiti šta treba ciniti.

Sad gazda Pavle raširi ruke, sklopi oci, sleže ramenima za trenutak, i

onda progovori nekim dubokim, izmenjenim glasom:

— Hvala vam, gospodine predstojnice!

Ona cetvorica opštinara se pokloniše kruto i nespretno. I svi iziðoše

kao osuðenici.

caršija puna zbunjenih pokreta i tihog dogovaranja.

Na Alihodžinom ducanu sedi nekoliko uglednih varoških Turaka,

Nailbeg Turkovic, Osmanaga Šabanovic, Suljaga Mezildžic. Bledi i

zabrinuti sa onim teškim i ukocenim izrazom na licu koji se uvek javlja

kod ljudi koji imaju šta da izgube, kad se naðu pred nenadanim

dogaðajima i krupnim promenama. I njih su pozvale vlasti da se stave

na celo šuckora. Sad su se, kao slucajno sastali ovde da se na

neupadljiv nacin dogovore šta da rade. Jedni su za to da se ide, a

drugi su za uzdržljivost. Alihodža, uzbuðen, sa rumenilom na licu i

starim sjajem u ocima, odbija odlucno svaku pomisao, o ma kakvom

ucešcu u šuckoru. On se narocito okomio na Nailbega, koji je za to da

se primi oružje i da se umesto Cigana oni kao ugledni ljudi stave na

celo muslimanskih dobrovoljackih odreda.

— Ja živ u te poslove necu. A da imaš pameti, ne bi ni ti. Zar ti ne

vidiš da se vlasi preko nas biju i da ce se na kraju sve o našu glavu

obiti?

I sa istom onom recitošcu sa kojom je nekad na kapiji pobijao Osmanefendiju

Karamanliju, on dokazuje da za »tursko uho« nema dobra ni

na jednoj strani i da svako njihovo mešanje može biti samo štetno.

— Odavno vec nas niko ni za što ne pita i ni u što ne racuna. Ušao je

Švabo u Bosnu, a ni Sultan ni cesar ne upita nas: je li izun, begovi i

turska gospodo? Pa se digoše Srbija i Crna Gora, dojucerašnja raja, i

uzeše pola Turske Carevine, a nas niko i ne pogleda. I sada, udari

cesar na Srbiju, a nas opet niko ništa ne pita, nego nam daju neke

puške i benevreke da budemo Švabi hajkaci i da mu nagonimo

Srbijance, kako ne bi on morao tur derati po Šarganu. Pa zar tebi,

bolan, ne dolazi u pamet ovo: kad nas za tolike krupne stvari, kroz

tolike godine, ni za što ne upitaše, otkud sada ova milost od koje rebra

pucaju? A ja ti kažem, da su ovo krupni racuni i najbolje ce biti onome

ko se u njih ne umiješa više nego što mora. Ovdje je na granici pocelo

da se para, ali ko zna dokle ce otici. Ima neko iza ove Srbije. Drukcije

ne može biti. Samo, u tebe je, tamo u Nezukama, brdo pred

pendžerom pa ti dalje od onog kamenjaka i ne vidiš. Nego batali ti to

što si poceo; niti idi u šuckore nit' nagovaraj druge. Bolje ti je da

muzeš ono desetak kmetova što ti je ostalo, i dok još daju ponešto.

Svi cute, nepomicni i ozbiljni. cuti i Nailbeg, ocigledno uvreðen, iako to

krije, i bled kao mrtvac pretura neku odluku u glavi. Osim Nailbega

Alihodža ih je sve pokolebao i rashladio. Puše i nemo gledaju kako

preko mosta mili neprekidna povorka vojnih kola i natovarenih konja.

A zatim se jedan po jedan digoše i oprostiše. Poslednji je bio Nailbeg.

Na njegov mrki pozdrav, Alihodža mu još jednom pogleda u oci i rece

gotovo tužno:

— Ja vidim da si ti naumio da ideš. I tebi se gine; strah te da te ne

preteknu Cigani. Ali zapamti da su stari ljudi davno rekli: Nije vrijeme

došlo da ginemo, nego da se vidi ko je kakav. I ovo su takva vremena.

Pijac koji deli hodžin ducan od mosta zakrcen je kolima, konjma,

vojnicima svih rodova oružja, rezervistima koji odlaze da se prijave. S

vremena na vreme provedu žandarmi grupu vezanih seljaka ili

graðana, Srba. Vazduh je pun prašine. Svi govore glasnije i krecu se

brže nego što zahteva ono što kažu ili što rade. Lica su znojna i

zajapurena, cuju se psovke na svim jezicima. Oci sjaju od alkohola,

nespavanja i onog mucnog nemira koji uvek vlada u blizini opasnosti i

krvavih dogaðaja.

Nasred pijaca, upravo prema mostu, maðarski rezervisti u novim

uniformama tešu neke grede. Užurbano kucaju cekici i struže testera.

Pijacom ide šapat: to se podižu vešala. Oko njih se kupe deca.

Alihodža gleda sa svog cepenka kako se uspraviše prve dve grede, a

zatim kako se ispe jedan brkat rezervist i veza ih trecom, vodoravnom,

po vrhu. Svetina navalila kao da se halva deli i napravila živ krug oko

vešala. Ponajviše vojnici, ali izmešani sa turskom seoskom sirotinjom i

varoškim Ciganima. U neko doba nacini se put i odnekud donesoše sto

sa dve stolice za oficira i njegovog pisara, a zatim šuckori dovedoše

prvo dvojicu seljaka a zatim jednog graðanina. Seljaci su bili seoski

kmetovi iz granicnih sela Pozdercica i Kamenice, a graðanin neki Vajo,

Licanin, koji je davno došao u kasabu, kao preduzimac, i tu se oženio.

Sva trojica su bili vezani, unezvereni i prašni. Vojnik dobošar stade da

bije snažno u svoj bubanj. U opštoj vrevi i nemiru glas bubnja je

dolazio kao grmljavina izdaleka. Nastade tišina u onom krugu oko

vešala. Oficir, jedan rezervni porucnik, Maðar, citao je oštrim glasom

smrtne presude na nemackom, a za njim je prevodio jedan narednik.

Sva trojica su bili od prekog suda osuðeni na smrt, jer su svedoci pod

zakletvom izjavili da su ih videli kako u noci daju svetlosne signale

prema srpskoj granici. Vešanje treba da se izvrši javno, na pijacu,

pored mosta. Seljaci su cutali, trepcuci kao u neprilici. A onaj Vajo

Licanin brisao je znoj sa lica i mekim tužnim glasom uveravao da je

nevin i velikim kao izluðenim ocima tražio oko sebe kome bi još to

mogao da kaže.

Trebalo je da se pristupi izvršenju presude, kad se kroz onaj krug

sakupljenog sveta probi jedan vojnik, rið, malen, sa nogama

raskrecenim kao slovo X. To je bio Gustav, nekadašnji calkelner u

Lotikinom hotelu, a sada kafedžija u donjoj caršiji. Bio je u novoj

uniformi, sa kaplarskim cinom, crven u licu i zakrvavljenih ociju, još

više nego obicno. Nastalo je objašnjavanje. Onaj narednik je nastojao

da ga udalji, ali se ratoborni kafedžija nije dao.

— Ja sam ovde petnaest godina obaveštajni organ, poverljiva licnost

najviših vojnih krugova, — vikao je nemacki, pijanim glasom, — i meni

je još preklane u Becu obecano da cu moci svojim rukama obesiti dva

Srbina kad tome doðe vreme. Vi ne znate s kim imate posla. Ja sam

stekao pravo na to. I vi sad mene...

U svetini nastade romor i šapat. Narednik je stajao u neprilici. Gustav

je bivao sve nasrtljiviji i tražio je po svaku cenu da se dvojica osuðenih

prepuste njemu da ih on svojom rukom obesi. Tada se diže onaj

porucnik, mršav i mrk covek gospodskog izgleda, ocajan kao da je i

sam osuðenik, bez kapi krvi u licu. Ako je i pijan, Gustav uze stav

mirno, ali su mu tanki riði brkovi poigravali i oci šarale cas levo cas

desno. Oficir priðe sasvim blizu, unese se u to crveno lice kao da ce ga

pljunuti.

— Ako se iz tih stopa ne izgubiš, naredicu da te vezana odvedu u

zatvor. A sutra ceš se javiti na raport. Jesi li razumeo? A sad odstupi!

Marš!

Porucnik je govorio nemacki sa maðarskim naglaskom posve tiho, ali

tako oštro i ogorceno da se pijani kafedžija odjednom smanji i izgubi u

svetini, ponavljajuci neprestano reci izvinjavanja.

Tek tada se opšta pažnja svrati ponovo na osuðenike. Dvojica seoskih

domacina imali su potpuno isto držanje. Treptali su i mrštili se od

suncane jare i od zapare koja udara iz onog sabijenog sveta, kao da je

to sve što ih muci. A Vajo je slabim i placevnim glasom uveravao da je

nevin, da ga je njegov konkurent uzeo na dušu, a da on nit' je služio

vojsku nit' je ikad u životu cuo da se svetlošcu mogu davati signali.

Znao je ponešto nemacki i ocajnicki nizao rec na rec, trudeci se da

naðe neki ubedljiv izraz kojim bi zaustavio ovu izludelu maticu koja ga

je ponela od juce i koja preti da ga ni kriva ni dužna odnese sa sveta.

— Herr Oberleutnant, Herr Oberleutnant, um Gottes willen ... Ich,

unschuldiger Mensch... viele Kinder... Unschuldig! Lüge! Alles Lüge! —

birao je reci Vajo kao da traži koja je prava i spasonosna.

Vojnici su vec prišli prvom seljaku. On skide brzo šubaru, okrene se

prema Mejdanu na kome je crkva i dva puta se živo prekrsti. Pogledom

oficir im naredi da svrše prvo s Vajom. Tada ocajni Licanin, videci da je

red na njega, podiže ruke ka nebu i stade da preklinje i vice iz glasa.

— Nein! Nein! Nicht, um Gottes willen! Herr Oberleutnant, Sie wissen

... alles ist Lüge ... Gott... alles Lüge! — vikao je Vajo, a vojnici su ga

vec hvatali za noge i oko pasa, i dizali na drveno postolje pod

konopcem.

Bez daha, svet je pratio sve to kao neku igru izmeðu nesrecnog

preduzimaca i porucnika, drhteci od ljubopitstva ko ce dobiti a ko

izgubiti.

Alihodža, koji je dotle slušao nerazumljive glasove i nije ni slutio šta se

dešava u onom krugu sabijene svetine, ugleda odjednom Vajino

izbezumljeno lice iznad svih glava, i odmah skoci i stade da zatvara

ducan, iako je postojala izricna naredba vojne vlasti da sve radnje

moraju da budu otvorene.

U kasabu su stizale sve nove trupe i za njima municija, hrana i

oprema, i to ne samo prugom, koja je bila pretrpana, nego i starim

kolskim putem, preko Rogatice. Danju i nocu su preko mosta prelazila

i kola i konji, a prvo što bi ih sretalo na ulasku sa mosta u varoš bila

su tri obešena coveka na pijacu. I kako se celo kolone obicno

zaglavljivalo u prepunim ulicama, to je svaka kolona morala da odstoji

tu na mostu ili na pijacu, pored vešala, dok tamo napred ne oduši.

Prašni, zajapureni, promukli od vike i besa, narednici su na konjima

prolazili izmeðu kola i natovarenih konja, davali ocajne znakove

rukom, psovali na svim jezicima Austro-Ugarske Monarhije sve

svetinje svih priznatih konfesija.

cetvrtog ili petog dana u rano jutro, kad je most opet tako bio

pretrpan komorom koja je sporo oticala kroz tesnu caršiju, zacu se

oštar i neobican fijuk iznad kasabe, i nasred mosta, pored same

kapije, udari granata u kamenu ogradu. Parcad železa i kamena zasu

konje i ljude, nastade gužva, propinjanje konja i opšte bežanje. Jedni

su bežali napred, u caršiju, a drugi natrag, drumom kojim su došli.

Odmah padoše još tri granate, dve u vodu a jedna opet na most, meðu

sabijene ljude i konje. Za tren oka most ostade prazan; na cistim koja

je nastala videla su se, kao mrke pege, preturena kola, mrtvi konji i

ljudi. Sa Butkovih Stijena javi se i austrijska poljska artiljerija i stade

da traži tu srpsku brdsku bateriju koja je sada gaðala šrapnelom

rasturenu komoru sa obe strane mosta.

Od toga dana ta brdska baterija sa Panosa gaðala je stalno most i

kasarnu pored njega. Posle nekoliko dana, opet jednog jutra, zacu se

sa istoka nov zvuk, negde od Goleša. Glas topa je bio udaljeniji ali

dublji, a ispaljene granate gudile su teže nad kasabom. To su bile

haubice; u svemu dve. Prvi meci padoše u Drinu, zatim na prazan

prostor pred mostom, gde oštetiše okolne kuce, Lotikin hotel i oficirsku

kasinu, a onda stadoše u pravilnim razmacima da gaðaju sigurnije i to

samo most i kasarnu. Vec posle jednog sata kasarna je gorela. Vojnike

koji su pokušali da gase, tukla je brdska baterija sa Panosa šrapnelom.

Najposle prepustiše kasarnu njenoj sudbini. Na vrelom danu gorelo je

sve što je drveno, a u dogorele ruševine padale su s vremena na

vreme granate i rušile ponutricu zgrade. Tako je i po drugi put porušen

Kameniti han i od njega ponovo nacinjena gomila kamenja.

Dve haubice sa Goleša gaðale su posle toga jednomerno i stalno most,

i to ponajviše srednji stub. Granate su padale cas u reku, levo i desno

od mosta, cas se rasprskavale o masivne kamene stubove, a cas opet

udarale u most sam, ali nijedna nije pogodila železni poklopac nad

otvorom koji vodi u unutrašnjost srednjeg stuba u kome se nalazi

eksploziv za miniranje mosta.

Od celog tog desetodnevnog bombardiranja nije ni inace na mostu

nastala nikakva veca šteta. Granate su udarale o glatke stubove i oble

svodove, odskakale od njih i eksplodirale u vazduhu ne ostavljajuci na

kamenim zidovima drugog traga do lakih, belih, jedva primetnih

ogrebotina. A parcad od šrapnela odbijala se od glatkih, cvrstih zidova

kao zrna grada. Jedino su granate koje su pogaðale sam kolovoz na

mostu ostavljale u nabijenom šljunku plitke rupe i razrivena mesta, ali

to se nije moglo ni primetiti dok se ne stupi na sam most. Tako je u

celoj toj novoj oluji koja se srušila na kasabu i pokretala iz korena i

preturala drevne navike, žive ljude i mrtve stvari, most stajao i dalje

beo, tvrd i neranljiv, kakav je bio oduvek.

Zbog stalnog bombardovanja obustavljen je po danu svaki veci

saobracaj preko mosta: civili prelaze slobodno, pa i vojnici pretrcavaju

pojedinacno, ali cim krene malo veca grupa, sa Panosa je zaspu

šrapnelom. Posle nekoliko dana stvorila se izvesna pravilnost. Svet je

uocio kad je paljba življa, kad je slabija, a kad se potpuno obustavlja, i

prema tome se krece i svršava najnužnije poslove, ukoliko ga

austrijske patrole u tom ne sprecavaju.

Brdska baterija sa Panosa puca samo danju, ali haubice iza Goleša

javljaju se i nocu i pokušavaju da ometaju premeštanje trupa i prenos

komore sa jedne i sa druge strane mosta.

Graðani cije su kuce u središtu varoši, u blizini mosta i druma, prešli

su sa porodicama na Mejdan ili u druge zaklonjene i udaljene mahale,

kod roðaka ili poznanika, da bi se sklonili od bombardovanja. To

bežanje sa decom i najnužnijim stvarima podseca na one teške noci

kad bi na kasabu naišao »veliki povodanj«. Samo što ovoga puta ljudi

raznih vera nisu pomešani ni vezani osecanjem solidarnosti i

zajednicke nesrece, i ne sede zajedno, tražeci u razgovoru pomoci i

olakšanja kao nekad. Turci su po turskim kucama a Srbi, kao okuženi,

po srpskim. Ali i tako rastavljeni i podeljeni, oni žive manje-više

jednako. Zbijeni po tuðim kucama, ne znajuci šta da rade sa dugim

vremenom i sa svojim brižnim i zbunjenim mislima, dokoni i

praznoruki kao pogorelci, u strahu za život, u neizvesnosti za imanje,

muceni suprotnim nadama i željama koje, naravno, i jedni i drugi kriju.

Kao nekad za vreme velikih poplava, i kod jednih i kod drugih stariji

ljudi nastoje da razvedre sve oko sebe šalama i pricama, usiljenim

mirom i veštackom vedrinom. Ali izgleda da za ovu vrstu nesrece ne

pomažu stare šale ni zabašurivanja, da su sve nekadašnje price

izbledele i sve pošalice izgubile ukus i smisao a mucno i sporo se

stvaraju nove.

Nocu se svi pretvaraju da spavaju, iako u stvari ne može niko oka da

stisne. Govore šapatom, iako ni sami ne znaju cemu taj oprez kad i

onako svakog casa grune top cas srpski cas austrijski. Ušao u svet

strah od »davanja znaka neprijatelju«, iako niko ne zna ni kako se ti

znakovi daju ni šta to zapravo znaci. Ali strah je toliki da nigde niko ne

srne ni šibicu da zapali. Vatra se i ne loži. Muškarci, kad hoce da puše,

zatvaraju se u zagušljive sobicke bez prozora ili se pokrivaju jorganom

po glavi i tako puše. Omorina pritište i davi. Svi se kupaju u znoju, ali

su sva vrata zakljucana i svi prozori zatvoreni i zastrti. Kasaba lici na

nesrecnika koji pred udarcima od kojih ne može da se odbrani prekrije

oci rukama, i tako ceka. Sve kuce izgledaju kao da su mrtvim kocem

zatvorene. Jer, ko hoce da ostane živ mora da se pravi mrtav; pa ni to

uvek ne pomaže.

U muslimanskim kucama je nešto življe i slobodnije. Tu ima mnogo

starih ratnickih nagona, ali probuðenih u nevreme, zbunjenih i

obezglavljenih u ovom dvoboju u kome se iznad njihovih glava

nadbijaju dve artiljerije, obe hrišcanske. Ali ima i brige, velike i

skrivene, ima i nesreca bez izlaza i vidljivog rešenja.

U Alihodžinoj kuci ispod Grada pravi mekteb. Na toliku njegovu decu

došlo je još i devetoro dece Mujage Mutapdžica; od toga samo troje

odrasle, a sva ostala sitna i nejaka, sve jedno drugome do uha. Da ne

bi morali da ih cuvaju i svaki cas dozivaju po avliji, zatvarali su ih,

zajedno sa Alihodžinom decom, u hladoviti i široki alvat i tu se njihove

majke i starije sestre nose sa njima, u opštoj i neprestanoj vrevi i

pisci.

Ovaj Mujaga Mutapdžic, zvani Užicanin, doseljenik je u kasabi. (Malo

niže vidicemo zašto i kako.) To je visok covek pedesetih godina,

potpuno sed, orlovskog nosa i lica izbrazdanog borama, duboka glasa,

oštrih, vojnickih pokreta. Izgleda stariji od Alihodže, iako je desetak

godina mlaði od njega. Sedi sa Alihodžom u kuci, puši bez prestanka,

retko i malo govori, zanesen mislima cija mu se težina ogleda na licu i

u svakom pokretu. Ne drži ga mesto. Malo, malo, pa se digne, iziðe

pred kucu i iz bašte posmatra bregove oko kasabe, s jedne i s druge

strane reke. Stoji tamo uzdignute glave i gleda ispitivacki kao da se

radi o nevremenu. Alihodža, koji ga nikako ne ostavlja sama, nastojeci

neprestano da ga razgovori i umiri, izlazi za njim.

Tu u bašti, malo strmoj, ali lepoj i velikoj, vlada mir i zrelost letnjih

dana. Luk je vec oboren i povaljan; suncokreti u punoj snazi, oko

njihovih crnih i teških glava zuje pcele i bumbari. Po krajevima sitno

cvece koje vec pocinje da se semeni. Sa tog uzvišenog mesta vidi se

dole razasuta kasaba izmeðu dve reke, Drine i Rzava, i venac brda

nejednake visine i raznog oblika. U nizini oko kasabe i po strmim

stranama brežuljaka izmenjuju se krpe i pojasevi zrelog jecma sa

površinama zelenih kukuruza. Blešte bele kuce i crne se šume koje

pokrivaju visove. Umerena topovska paljba sa jedne i sa druge strane

cini se odavde svecana i bezazlena, toliko je prostranstvo zemlje i

neba nad njom, u vedrini letnjeg dana koji tek pocinje da raste.

Tu se i brižnom Mujagi razvezuje jezik. On odgovara Alihodži na

njegove dobre reci i prica mu svoju sudbinu, ne što je hodža ne bi

znao, nego što ovde na suncu mora nekako da razdreši i olakša taj

uzao koji ga steže i guši pod grlom, i što se ta sudbina rešava upravo

tu i sada, u svakom pojedinom od ovih trenutaka letnjeg dana, pri

svakom pucnju topa sa jedne ili sa druge strane.

Nije mu bilo punih pet godina kad su Turci morali da napuste gradove

po Srbiji. Osmanlije su otišle u Tursku, ali njegov otac, Suljaga

Mutapdžic, još mlad covek, ali vec ugledan i jedan od prvih užickih

Turaka, rešio je da preðe u Bosnu, odakle su i bili starinom. Natrpao je

decu u krošnje i sa ono novaca što se u tim prilikama moglo izvuci iz

zemlje i kuca napustio zauvek Užice. Sa onih nekoliko stotina užickih

muhadžira prešao je u Bosnu, gde je bila još turska vlast, i nastanio se

s porodicom u ovoj kasabi, gde je odranije živela jedna grana

Mutapdžica-Užicana. Ovde je proveo desetak godina i upravo je bio

poceo da osigurava svoje mesto u caršiji, kad je došla austrijska

okupacija. Oštar i nepomirljiv covek, on je smatrao da nije vredelo

bežati od jedne hrišcanske vlasti da bi se živelo pod drugom. Godinu

dana posle odlaska Austrijanaca, on je opet sa celom porodicom

napustio Bosnu, zajedno sa još nekoliko porodica koje nisu htele da

vek provode u zemlji »gde zvono kuca«, i preselio se u Novu Varoš, u

Sandžaku. (Ovaj Mujaga je tada bio momce od nešto više od

petnaestak godina.) Tu se Suljaga Mutapdžic zatrgovcio, tu su mu se

izrodila i ostala deca. Ali nikad nije mogao da preboli ono što je ostavio

u Užicu ni da se prilagodi novim ljudima i drukcijem životu u

Sandžaku. To je i bio razlog njegove prerane smrti. Kceri, sve lepe i na

dobru glasu, dobro su se poudale. Sinovi su prihvatili i raširili ono malo

ocevine. I upravo kad su se poženili i stali da dublje puštaju koren u

novoj sredini, došao je Balkanski rat 1912. godine. U otporu koji je

turska vojska oko Nove Varoši dala srpskoj i crnogorskoj vojsci,

ucestvovao je i Mujaga. Otpor je bio kratak, i ne može se kazati ni da

je bio slab ni bezuspešan sam po sebi, pa ipak, kao nekim cudom, kao

da se sva sudbina rata i tolikih hiljada živih ljudi rešava ne tu nego

negde daleko, nezavisno od svakog otpora, jaceg ili slabijeg, turska

vojska je ispraznila Sandžak. Ne moguci sacekati protivnika od koga je

kao dete bežao iz Užica, i kome se i sada bez uspeha odupro, a

nemajuci kuda na drugu stranu. Mujaga se rešio da beži natrag u

Bosnu, pod onu istu vlast od koje mu je otac pobegao. I tako je, po

treci put izbeglica, prešao sa celom porodicom u ovu kasabu u kojoj je

proveo detinjstvo.

Sa nešto gotovine i uz pomoc višegradskih Turaka, meðu kojima je

imao i roðaka, on je za ove dve godine nastojao da stvori neki posao.

Ali stvar nije bila laka, jer su, kao što smo videli, vremena bila

oskudna i nesigurna i zarada teška i za one koji su odavno zakopitili.

Uglavnom je, cekajuci bolja i mirnija vremena, živeo od gotovine. I

sad, evo, posle svega dve godine toga teškog izbeglickog života u

kasabi, naišla je ova oluja u kojoj on više ne može i ne ume ništa;

jedino što mu ostaje to je da, zabrinut, prati njen tok i strepi od

njenog ishoda i završetka.

O tome razgovaraju sada njih dvojica, tiho, isprekidano i bez veze, kao

što se govori o stvarima koje su i suviše dobro poznate i koje se mogu

razmatrati s kraja, s pocetka ili sa ma koje tacke u sredini. Alihodža,

koji neobicno voli i ceni Mujagu, nastoji da naðe neku rec koja teši ili

umiruje, ne što veruje da može išta pomoci, nego što ima potrebu, i

oseca dužnost da na neki nacin uzme ucešca u zloj sudbini ovoga

cestitog, nesrecnog coveka i istinskog muslimana. Mujaga sedi i puši:

prava slika coveka koga je sudbina suviše opteretila. Po celu i

slepoocnicama izbijaju mu krupne graške znoja, stoje neko vreme, dok

ne porastu i otežaju, a onda blesnu na suncu i krenu kao mlaz niz

naborano lice. Ali Mujaga ih ne oseca i ne briše. Zamucenim ocima

gleda u travu pred sobom i zanesen osluškuje ono što se dešava u

njemu i što je jace i glasnije od svake utešne reci, od najživlje

kanonade. S vremena na vreme samo odmahne lako rukom i

progovori pokoju rec koja je mnogo više deo unutrašnjeg razgovora

nego neki odgovor na ono što mu se govori ili što se dešava oko njega.

— Ovo je došlo, moj Alihodža, da se nema kud. Bog jedan vidi da smo

i otac mi rahmetli i ja sve cinili da ostanemo u cistoj vjeri i pravom

turcijatu. Ðed mi je ostavio kosti u Užicu; danas mu belcim nema

traga od mezara. Oca sam ukopao u Novoj Varoši i ne znam da do

danas i njegov mezar nije vlaška stoka pogazila. Mislio sam da cu bar

ja umrijeti ovdje, gdje još ezan uci, ama evo mi se cini da je pisano da

nam se sjeme zatre i nikome za grob ne zna. Božja volja tako hoce,

šta li? Samo vidim da se više nema kud. Došlo ono vrijeme o kome se

kaže da prava vjera nece imati puta ni izlaza, do jednog: da svisne.

Jer, kud sam prist'o? Da poðem sa Nailbegom i sa šuckorima i da

poginem sa švapskom puškom u ruci, osramocen i ovog i onog svijeta,

ili da sjedim ovako i cekam da Srbija zastupi i ovdje i da docekam ono

od cega smo pedeset godina bježali po muhadžirluku, iz mjesta u

mjesto?

Alihodža zausti da kaže nešto što ohrabruje i otvara malo nade, ali ga

prekide salva austrijske baterije sa Butkovih Stijena, na koju odmah

stadoše da odgovaraju topovi sa Panosa. Javiše se i oni iza Goleša.

Preturali su tacno iznad njihovih glava, i to dosta nisko, tako da su im

nad glavom neprestano tkale u oba pravca granate raznih kalibara sa

onim turobnim zvukom koji podiže utrobu u coveku naviše i steže

krvne sudove do bola. Alihodža se diže i predloži da se sklone bar pod

strehu, a Mujaga poðe za njim kao mesecar.

U srpskim kucama, koje su sabijene oko crkve na Mejdanu, naprotiv,

nema ni žalbi na prošlost ni bojazni od buducnosti; samo strah i

tegoba sadašnjice. Tu vlada neko narocito, nemo zaprepaštenje koje

uvek ostaje kod ljudi iza prvih udaraca velikog terora, hapšenja i

ubijanja bez reda i suda. Ali ispod toga zaprepašcenja sve je isto, kako

je bilo ranije i oduvek; isto pritajeno slukcenje kao nekad, pre više od

sto godina, kad su na Panosu gorele ustanicke vatre, ista nada, isti

oprez, i ista rešenost da se sve podnese, ako drugacije ne može da

bude, i ista vera u dobar kraj, tamo negde na kraju svih krajeva.

Unuci i praunuci onih koji su se sa tog brega, isto ovako zatvoreni po

kucama, brižni i zaprepašceni, ali potreseni do dna duše, naprezali sluh

ne bi li culi slabu jeku Karaðorðeva topa gore od Veletova, slušaju

sada kako im u toploj tami iznad glava tutnje i grme teška haubicka

zrna, nagaðaju po zvuku koja su srpska a koja švapska, tepaju im ili ih

kunu, izdevaju im imena i nadimke. Sve to dok zrna lete visoko i

gaðaju po okolini, ali kad se paljba spusti do mosta i varoši, oni

zamuknu odjednom, presece im se rec, jer im izgleda, i zakleli bi se,

da u onoj potpunoj tišini, kod tolikog prostora, i jedna i druga strana

gaða samo njih i kucu u kojoj su. A tek pošto se raziðe jeka od bliske

eksplozije, oni progovaraju promenjivim glasom i uveravaju jedan

drugog da je ta granata pala posve blizu i da je od neke narocite

pogane vrste, mimo sve ostale granate.

U Ristica kuci, koja je odmah iznad parohove, veca i lepša od nje, a

sklonjena i zašticena od topovske vatre sa obe strane strmim

šljivicima, sklonilo se najviše našeg sveta iz caršije. Malo ima ljudi ali

dosta žena kojima su muževi pohapšeni ili odvedeni kao taoci, a one

se savile ovde sa decom.

Kuca je prostrana i bogata; u njoj živi samo gazda Mihailo Ristic sa

ženom i sa snahom, udovicom koja nije htela da se preuda ni vrati

kuci kad je obudovila, nego je ostala tu da podiže decu, pored ovo

dvoje starih ljudi. Njen najstariji sin prebegao je pre dve godine u

Srbiju i poginuo kao dobrovoljac na Bregalnici. Bilo mu je osamnaest

godina.

Stari gazda Mihailo, njegova baba i snaha, služe ove neobicne goste

kao na slavi. Narocito je starac neumoran. Gologlav je, što je

neobicno, jer on inace nikada ne skida svoj crveni fes, gusta seda kosa

pada mu oko ušiju i na celo, a srebrni jaki brkovi, pri dnu žuti od

duvana, okružuju usta kao stalan osmejak. cim primeti da je neko

uplašen ili rastužen više od ostalih, on mu prilazi, razgovara ga i nudi

rakijom, kafom i duvanom.

— Ne mogu, kum' Mihailo, hvala ti ko ocu, ne mogu, ev' ovde me

steglo, — brani se jedna još mlada žena pokazujuci rukom svoje oblo i

belo grlo.

Ona je žena Petra Gatala sa Okolišta. Petar je nekidan otišao u

Sarajevo po trgovini. Tu ga je zatekao rat, i od tada žena od njega

nema glasa. Vojska ih je isterala iz kuce i sad se ona sklonila sa decom

ovde kod gazda-Mihaila, sa kojim je po muževljevoj porodici veže

kumstvo od starine. Utucena je od brige za mužem i napuštenom

kucom. Krši ruke i naizmence jeca i uzdiše.

Gazda Mihailo je ne pušta s oka i stalno je oko nje. Jutros se saznalo

da je Petar na povratku iz Sarajeva, u vozu, uzet za taoca, da je

odveden u Vardište i tu, prilikom jedne pogrešne uzbune, omaškom

streljan. To još kriju od nje, a gazda Mihailo se stara da joj to ne bi

kogod naglo i neobazrivo saopštio. Žena se svaki cas diže, hoce da

iziðe u avliju i pogleda na Okolišta, ali je gazda Mihailo zaustavlja i

zagovara na sve moguce nacine, jer on dobro zna da Gatalovica kuce

na Okolištima vec gore, i hoce ovu nesrecnu ženu da poštedi bar od

toga prizora. Šali se i smeška i nudi je neumorno.

— Dede, kuma-Stanojka, dede, janje moje. Jednu cašicu samo. Ovo je

melem i razbibriga a ne rakija.

I žena pokorno ispija. Gazda Mihailo nudi redom i svojom neodoljivom

i neumornom srdacnošcu primorava svakog da se okrepi. Zatim se

opet vraca ženi Petra Gatala. Njoj se zaista razvezao onaj bolni uzao u

grlu. Sad je mirnija, samo zamišljeno gleda preda se. Ali je gazda

Mihailo ne napušta, nego joj prica kao detetu kako ce i ovo proci i njen

Petar se vratiti iz Sarajeva, zdrav i živ, i kako ce opet svi uci u svoju

kucu na Okolištima.

— Znam ja Petra, na krštenju sam mu bio. O tom krštenju se dugo

pricalo. A ja ko danas pamtim: bio sam momak za ženidbu, kad sam

sa pokojnim ocem, koji je kumovao gazda-Jankovoj djeci, išao na

Okolišta da krstimo ovog istog tvoga Petra.

I on prica tu pricu o krštenju Petra Gatala koju svi znaju, ali koja im u

ovim neobicnim nocnim casovima dolazi kao nova.

Ljudi i žene prilaze bliže, slušaju i slušajuci zaboravljaju opasnost i ne

obracaju pažnju na topovsku jeku a gazda Mihailo prica.

U dobra i mirna vremena, kad je cuveni pop Nikola bio paroh u kasabi,

naðe se gazda-Janku Gatalu sa Okolišta sin, posle toliko godina braka i

citavog niza ženske dece. Prve iduce nedelje ponesu dete da krste i

pored radosnog oca i kuma poðu još neki roðaci i komšije. Još iduci niz

Okolišta, zastajali su cesto i iz velike kumove ploske natezali ljutu

rakiju. A kad su, prelazeci most, stigli na kapiju, sednu tu da se malo

odmore i još jednom potegnu. Bio je hladan dan i kasna jesen, na

kapiji nije više bilo kafedžije nit' su varoški Turci dolazili da piju kafu i

sede. Zato Okolištani posedaju kao kod kuce, otvore torbe sa jelom i

nacnu novu plosku rakije. I nazdravljajuci jedan drugom, recito i od

srca, zaborave i na dete i na popa koji je posle službe trebalo da ga

krsti. Kako u ta vremena — sedamdesetih godina XIX veka — nije još

bilo, ni smelo biti, zvona na crkvi, veseli ljudi nisu ni primecivali da

vreme prolazi i da je služba davno gotova. U njihovim razgovorima, u

kojima se smelo i nadaleko mešala buducnost deteta sa prošlošcu

roditelja, nije vreme bilo važno ni imalo mere. Nekoliko puta se

javljala savest kod kuma koji je opominjao da se krece, ali su ga ostali

odmah ucutkavali.

— Ama, da idemo, ljudi, da svršavamo, biva, što je zakon i hrišcanski

red, — zamuckuje kum.

— De, što si navalio, tako ti boga, niko još nije u ovoj parohiji ostao

nekršten, — odgovaraju drugi i nude ga svaki iz svoje ploske.

I otac je jedno vreme požurivao da se ide, ali rakija je najposle sve

ucutkala i sjedinila. Žena, koja je dotle držala dete na ozeblim i

pomodrelim rukama, položi ga na kameno sedište i umota šarenicom,

a ono je mirovalo kao da je u kolevci, cas spavalo, cas otvaralo

ljubopitljivo oci, kao da ucestvuje u opštem veselju. (»Vidi se da je

kasabalija« kaže kum, »voli društvo i tefericli mjesto«).

— Zdrav si, Janko, — vice jedan komšija, — da ti je sretan i

dugovjecan sin; dabogda ti bio dika meðu domacinima i jedan po

jedan u srpskom uhu, u casti i cesti, u svakom dobru i izobilju.

Dabogda...

— Ama, kako bi bilo da to s krštenjem svršimo? — prekida otac.

— Lako cemo za krštenje, — vicu svi uglas i obreðuju se rakijom.

— Nije ni Ragib efendija Borovac kršten pa eno ga koliki je: konj se

pod njim savija, — kaže jedan od komšija, uz opšti smeh.

Ali ako je za ove ljude na kapiji vreme izgubilo meru, nije za popa

Nikolu, koji je cekao donekle pred crkvom, pa onda se naljutio,

prigrnuo svoj curak od lisicine i sišao s Mejdana u varoš. Tu mu je

neko kazao da su ljudi sa detetom na kapiji. Otišao je tamo da ih

izgrdi, kako on ume, ali su ga oni docekali sa toliko radosne i iskrene

odanosti, sa tako svecanim izvinjavanjima i tako toplim željama i

dobrim recima, da je i pop Nikola, koji je bio oštar i strog covek, ali

pravi kasabalija po srcu, popustio i prihvatio za plosku i meze. Nadneo

se nad mališana i opsovao mu baku, od milošte, a dete je mirno

gledalo njegovo krupno lice sa velikim plavim ocima i širokom, riðom

bradom.

Nije baš istina što se pricalo da je mali i kršten na kapiji, ali je tacno

da su se tu zametnuli dugi razgovori, sa teškim picem i mnogim

zdravicama. Tek dockan posle podne ispelo se celo veselo društvo na

Mejdan i otvorilo crkvu, gde se kum, zaplicuci jezikom i štucajuci,

odrekao ðavola u ime novog kasabalije.

— Tako mi krstimo kum-Petra, i eto, nek je živ i zdrav, prešao je

cetrdesetu i ništa mu ne fali, — završava svoje pricanje kum Mihailo.

Svi se obreðuju još po jednom rakijom i kafom, zaboravljajuci

stvarnost da bi mogli da je podnesu, i svi lakše i slobodnije govore i

svima im nekako biva jasno da u životu ima i drugih stvari, covecnijih i

radosnijih od ovog mraka, straha i ubilacke pucnjave.

Tako im prolazi noc i sa njom život, sav od opasnosti i stradanja ali

jasan, nepokolebljiv i prav u sebi. Voðeni drevnim i nasleðenim

nagonima, oni ga cepkaju i dele na trenutne utiske i neposredne

potrebe, gubeci se potpuno u njima. Jer jedino tako, živeci svaki

trenutak odvojeno i ne gledajuci ni napred ni natrag, može se ovakav

život podneti i živ covek sacuvati za bolje dane.

Pa onda svice. To znaci samo da paljba postaje življa i da se na

suncevoj svetlosti nastavlja nerazumljiva i nedogledna igra rata. Jer

sami po sebi dani nemaju više imena ni smisla, vreme je izgubilo

znacenje i vrednost. Ljudi umeju samo da cekaju i strepe. Inace,

misle, rade, govore i krecu se kao automati.

Tako, i slicno, živi narod po strmim mahalama ispod Grada i na

Mejdanu.

A dole, u caršiji samoj, malo je graðanskog sveta ostalo. Još prvog

dana rata nareðeno je da radnje moraju biti otvorene, kako bi vojska

koja prolazi mogla da kupuje sitne potrebe, ali još više zato da bi se

pokazalo graðanstvu kako je neprijatelj daleko i kako ne postoji

nikakva opasnost po kasabu. Ta naredba je ostala odnekud na snazi i

sada pod bombardovanjem, ali svak nastoji da pod zgodnim izgovorom

drži svoj ducan zatvoren veci deo dana. Radnje koje su posve blizu

mosta i Kamenitog hana, kao ducani gazda-Pavla Rankovica i Alihodže,

zatvorene su po vas dan, jer su suviše izložene bombardovanju. Isto

tako je potpuno ispražnjen i zatvoren Lotikin hotel; na njemu je krov

oštecen granatom i zidovi išarani zrnima šrapnela.

Alihodža siðe samo jednom ili dvaput preko dana sa svog brega da

pogleda je li sve na mestu, pa se opet vraca kuci.

Lotika je sa celom porodicom napustila hotel, još prvoga dana, kad je

pocelo bombardovanje mosta. Prešli su na levu obalu Drine i sklonili se

u jednu novu i prostranu tursku kucu. Zgrada je bila podalje od

druma, sklonjena u jednoj udolini i utonula u gustom vocnjaku iz koga

joj je virio samo crven krov. Njen sopstvenik je sa celom porodicom

bio na selu.

Hotel su napustili sa prvim mrakom, kad obicno vlada potpuno zatišje.

Od posluge je ostao sa njima jedino verni i nepromenljivi Milan, stari

neženja, ali uvek nalickan lepotan, koje vec odavno nije imao više

koga da izbacuje iz hotela; ostali su se, kao što se u ovakvim prilikama

cesto dešava, razbegli cim je prvi top pukao nad kasabom. Kao uvek i

u svemu, i pri ovoj seobi Lotika je upravljala i rasporeðivala, iskljucivo

i bez pogovora. Ona je odreðivala šta treba kao najnužnije i

najvrednije poneti sa sobom a šta ostaviti; šta ce ko obuci; ko ce

nositi Deborino sakato i maloumno dete, ko voditi Deboru samu, onako

bolesnu i placljivu, a ko Minu, izbezumljenu od straha, pregojenu i

pouselu devojku. Tako su, koristeci se mrakom sparne letnje noci,

prešli most, sa nešto stvari i bolesnim decakom na rucnim kolicima, sa

kuferima, i zavežljajima u rukama, Lotika, Caler, Debora i Mina. Posle

trideset godina sada je prvi put hotel bio potpuno zatvoren i ostao bez

žive duše u njemu. Mracan, nacet još od prvih granata, on je vec

izgledao kao davnašnja ruševina. A oni su vec posle prvih koraka

preko mosta, onako prestareli i nejaki, sakati ili ugojeni, krivonogi i

nenavikli pešacenju, dobili odjednom izgled jevrejske sirotinje, jadnih

begunaca koji od pamtiveka obijaju drumove po svetu.

Tako su prešli na drugu obalu i stigli u prostranu tursku kucu na

konak. I tu je Lotika sve smestila i rasporedila, izbeglicki prtljag i svoju

celjad. Ali kad je trebalo da i sama legne, u polupraznoj tuðoj sobi, bez

svojih stvari i hartija sa kojima je vek provela, pretrgla se duša u njoj i

prvi put od kako zna za sebe izdala je snaga, i to sva odjednom.

Pustom turskom kucom prolomio se njen jauk; nešto što nikad niko

nije video ni cuo ni slutio da može da postoji: Lotikin plac, grozan,

težak i prigušen kao muški, a nezadržavan i nezadržljiv. U porodici je

na to nastalo zaprepašceno, gotovo pobožno cutanje, pa zatim opšti

lelek i ridanje. Za njih je slom tetka-Lotikine snage bio teži udarac

nego i rat i bežanija i gubitak kuce i kucišta, jer sa njom se dalo sve

prebroditi i savladati a bez nje se nije moglo ništa uraditi ni zamisliti.

Kad je sutra osvanuo sjajan letnji dan, pun pticjeg pevanja, rumenih

oblaka i obilne rose, on je umesto nekadašnje Lotike, koja je sve do

sinoc upravljala sudbinama svih svojih, zatekao sklupcanu na zemlji

jednu staru i nemocnu Jevrejku, koja nije mogla ni umela ni o samoj

sebi da brine, koja je samo drhtala od nerazumljivog straha i plakala

kao dete, ne znajuci da kaže cega se plaši ni šta je boli. Tada se desilo

drugo cudo. Onaj stari, teški, dremljivi Caler, koji ni u mladosti nije

imao ni svoje volje ni svoga mišljenja, nego je puštao da ga, kao i celu

porodicu, vodi Lotika, koji upravo nije nikad ni bio mlad, sad se

odjednom pokazao kao istinska glava kuce, sa mnogo mudre

rešenosti, sa sposobnošcu da donese potrebne odluke i sa dovoljno

snage da ih u delo privede. On je tešio i negovao svoju svastiku kao

bolesno dete i brinuo o svima kao što je to ona do juce cinila. Odlazio

je za vreme zatišja u varoš i donosio iz napuštenog hotela potrebnu

hranu, stvari i odelo. On je našao negde i lekara i doveo ga bolesnici.

Lekar je konstatovao kod premorene i ostarele žene potpun živcani

slom, preporucio da se bolesnica što pre udalji odavde, iz domašaja

ratnih operacija, prepisao neke kapljice, i otišao za transportom

ranjenika. Caler je sa vojnim vlastima sve uredio da dobije kola i da

celu porodicu prebaci prvo u Rogaticu a zatim u Sarajevo. Trebalo je

samo sacekati dan-dva da se Lotika bar toliko pribere da može da

putuje. Ali Lotika leži kao uzeta, place na sav glas i na svom slikovitom

i mešanom jeziku izgovara nepovezane reci krajnjeg ocaja, straha i

gnušanja. Oko nje puže po golom podu Deborin nesrecni decak, gleda

ljubopitljivo u tetkino lice i doziva je onim nerazumljivim grlenim

uzvicima koje je Lotika tako dobro razumevala a na koje sada ne

odgovara. Ona nece ništa da okusi i ne može nikog da vidi. Strahovito

pati od cudnih predstava cisto fizickih stradanja. cas joj se cini da se

dve podnice pod njom odjednom rasklapaju, kao podmukla klopka, i

da ona propada izmeðu njih u nepoznatu dubinu, a nema, osim svog

roðenog vriska, niceg cime bi se odbranila i zadržala. cas dolazi sama

sebi nekako velika a laka i mocna, kao da ima i džinovske noge i jaka

krila i ko da tako trci, slicna ptici noju, ali trci koracima koji su duži

nego što je odavde do Sarajeva. Tako pod njenim stopalima pljuskaju

reke i mora kao male barice i pršte gradovi i naselja kao šljunak i

staklo. Od toga joj silno bije srce i treperi dah. Ne zna gde ce se

zaustaviti ni kuda je vodi ta krilata trka, ali zna da se oslobaða i

spasava od onih prividno i podlo sastavljenih dasaka koje se izmicu

ispod coveka brzinom munje. Zna da gazi i ostavlja iza sebe zemlju na

kojoj se nije dobro zadržavati i da opkoracuje, kao prljave lokve,

naselja i velike varoši u kojima se ljudi varaju i lažu recima i

brojevima, a kad se reci izigraju i brojevi zamrse, oni odjednom

menjaju igru, kao maðionicar okrecu scenu i, protivno svemu onome

što se govori i racuna, isturaju napred topove i puške i neke druge,

nove ljude zakrvavljenih ociju, sa kojima nema razgovora, pogaðanja

ni sporazuma. Pred tom najezdom ona odjednom nije više silna i

divovska ptica koja trci, nego nemocna, oborena sirota starica na

tvrdom podu. A ti ljudi se roje, u hiljadama, milionima; pucaju, kolju,

dave, sve redom, uništavaju bez milosrða i razuma. Jedan od njih je

nagnut nad njom; ne vidi mu lica, ali oseca kako joj pritište vrh od

bajoneta na samu ožicicu, tu gde se rebra razdvajaju, gde je covek

najmekši.

— Ah, aaah! Ne, ne dajte! Ne dajte! — s vriskom se budi Lotika i kida

rese na sivom, lakom šalu kojim su je pokrili.

Onaj mali kreten cuci, naslonjen uza zid, i samo je gleda svojim

velikim crnim ocima u kojima je više ljubopitstva nego straha ili

sažaljenja. Iz druge sobe upada Mina, umiruje Lotiku, briše joj hladan

znoj s lica i zapaja je vodom u koju prvo pažljivo odbroji kapljice

valerijane.

A dug letnji dan nad zelenom udolinom izgleda beskonacan, da covek

ne pamti kad je svanulo i ne pomišlja da ce se ikad smrknuti. I tu je

toplo, ali se ne oseca žega. Kuca odzvanja od koraka. Dolaze i drugi

graðani iz varoši. Zaluta poneki vojnik ili oficir. Ima hrane i voca u

izobilju. Milan neprestano pece kafu. Sve bi moglo da izgleda kao neki

praznicki duži boravak na selu, da se s vremena na vremena ne

prolama Lotikin ocajni jauk, i da nema potmule grmljavine koja u ovu

guduru dopire kao ljutito režanje i koja odaje da nešto u svetu nije u

redu i da je opšta i svacija nesreca mnogo bliža i mnogo veca nego što

po širokoj i bezazlenoj vedrini ovoga dana može da izgleda.

To je ucinio rat od Lotikinog hotela i njegovih stanovnika.

Ducan gazda-Pavla Rankovica bio je takoðe zatvoren. Gazda Pavle je

vec drugog dana rata uzet sa još nekoliko uglednijih Srba u taoce.

Jedni su od njih na stanici, gde svojim životom jemce za red, i mir, i

pravilan saobracaj, a drugi su nedaleko od mosta, na dnu pijaca, u

maloj drvenoj baraci u kojoj je pazarnim danom bio opštinski kantar i

naplacivana baždarina. Tu opet taoci jemce životom da niko nece

razoriti ili oštetiti most.

Tu na nekoj kafanskoj stolici sedi gazda Pavle. Sa rukama na kolenima

i oborenom glavom, on lici na coveka koji se, sav iscrpen, posle nekog

velikog napora, spustio tu samo da se malo odmori, ali sedi tako

nepomican vec satima u istom stavu. Kod vrata, na gomili praznih

džakova sede dva vojnika, rezervista. Vrata su zatvorena i u baraci

vlada polumrak i teška zapara. Kad sa Panosa ili Goleša prohuji

granata, gazda Pavle proguta pljuvacku, i osluhne gde je udarila. On

zna da je most još odavno miniran, i stalno pomišlja na to i pita se da

li ovakva jedna granata može da upali eksploziv, u slucaju da prodre

do njega. A kod svake smene on sluša kako podoficir daje uputstva

vojnicima koji cuvaju stražu. I svaki put ta uputstva završavaju

recima: »Kod najmanjeg pokušaja da se nanese šteta mostu, ili kod

ma kakvog sumnjivog znaka da se takvo štogod sprema, ovaj covek

treba odmah da bude ubijen«. Gazda Pavle se vec navikava da sluša te

reci mirno kao da se ne odnose na njega. Više ga uznemiruju granate i

šrapneli koji ponekad eksplodiraju tako blizu barake da uzdignuti

šljunak i parcad celika zašobonje po daskama. Ali ono što ga najviše

muci to je dugo, beskonacno vreme i nepodnošljive misli.

Misli gazda Pavle šta ovo bi sa njim, njegovom kucom i njegovim

tolikim imanjem. I što više misli, sve mu više sve ovo lici na ružan san.

Jer, kako drugacije da objasni sebi sve ovo što se na njega i njegove

srucilo za ovih nekoliko poslednjih dana. Dva sina, studenta, odveli su

žandarmi vec prvog dana. Kod kuce je žena, sama sa cerkama. Velika

kacara u Osojnici izgorela je na njegove oci. Kmetovi po okolnim

selima verovatno popaljeni i rastureni. Tolika veresija po celom kotaru

— izgubljena. Njegov ducan, najljepši ducan u kasabi, tu na nekoliko

koraka od njega, zatvoren i verovatno ce biti opljackan ili ce izgoreti

od neke granate. A on sam sedi u ovoj polumracnoj baraci kao talac,

odgovoran glavom za nešto što niukoliko ne zavisi od njega: za

sudbinu ovoga mosta.

Bujno i neuredno kao nikad do tada navirale su mu u glavi misli,

ukrštavale se i gasile. Kakve veze ima sa mostom on, koji je celog

života samo svoj posao i svoju kucu gledao? Nije ga on minirao, niti ga

on bombarduje. Ni kad je bio kalfa i neženjen on nije sedeo na kapiji ni

provodio vreme u pevanju i dokonim šalama, kao višegradski mladici.

Sav njegov život izlazi mu pred oci, sa pojedinostima koje je davno

vec zaboravio.

Seca se kako je došao iz Sandžaka kao cetrnaestogodišnji decak u

podrtim opancima i gladan. Pogodio se kod gazda-Petra da služi za

jedne haljine, hranu i dva para opanaka godišnje. Nosio je decu,

pomagao u radnji, vukao vodu, timario konje. A spavao je pod

basamacima, u jednoj uskoj i mracnoj pregradi bez prozora, gde nije

mogao ni da se ispruži celom dužinom. Izdržao je taj teški život i u

osamnaestoj godini prešao potpuno u radnju, »pod placu«, a na

njegovo mesto uzet je nov seoski momcic iz Sandžaka. Tada je

upoznao i shvatio veliki smisao štednje, osetio ljutu a divnu slast i

veliku snagu koju štednja daje. Pet godina je spavao u jednoj maloj

sobici, iza ducana. Za tih pet godina nikad nije ni vatru naložio ni pri

sveci legao. Bile su mu dvadeset i tri godine kad ga je sam gazda

Petar oženio dobrom i imucnom devojkom iz cajnica. I ona je bila

trgovacka kci. Štedeli su sada udvoje. Došla je okupacija i sa njom

življa trgovina i lakša zarada, sa lakšim troškom. On je iskoristio

zaradu, izbegavajuci trošenje. Tako je i on zaducanio i poceo da stice.

Tada nije bilo teško steci. Mnogi su tada lako sticali i još lakše gubili.

Ali je steceno bilo teško braniti. On ga je branio i tako svakog dana

ponovo sticao. I kad su došle ove poslednje godine, i sa njima nemir i

»politika«, on je, iako vec u godinama, sve cinio da shvati novo

vreme, da mu se i odupre i prilagodi, i da tako proðe i bez štete i bez

sramote. Bio je potpredsednik gradske opštine, predsednik crkvene

opštine, predsednik srpskog pevackog društva »Sloga«, glavni

akcionar Srpske banke, clan upravnog odbora Zemaljske banke. Mucio

se da po pravilima caršijskog reda, mudro i pošteno pliva izmeðu

protivnosti koje su se sa svakim danom gomilale i rasle, i da kroz sve

te teškoce pronese svoj interes neokrnjen, a da se pri tom ne zameri

vlastima i ne osramoti kod naroda. Važio je u ocima svih kasabalija

kao nedostižan primer vrednoce, umešnosti i opreznosti. Tako je više

od polovine ljudskog veka radio, štedeo, paštio se i dovijao, pazio je

mrava da ne zgazi, uklanjao se svakom, gledao samo preda se, cuteci

i sticuci išao svojim putem. I evo kud ga je taj put odveo: da sedi

meðu dva vojnika, kao poslednji razbojnik i da ceka kad ce neka

granata ili neka paklena mašina oštetiti most i kad ce ga zbog toga

preklati ili streljati. coveku doðe da pomisli (i to ga najviše boli) da se

uzalud mucio i zlopatio, da je uopšte bio na pogrešnom putu, da su

njegovi sinovi i ostala »mlaðarija« u pravu i da zaista dolaze vremena

bez mere i racuna ili nekih novih mera i racunanja; u svakom slucaju,

da se njegov racun pokazao netacnim a njegova mera kratkom.

Tako je to, kaže gazda Pavle sam sebi, tako je to: sve te uci i nagoni

da radiš i štediš, i crkva i vlast i tvoj roðeni razum. I ti slušaš i oprezno

ideš i pravedno živiš, upravo i ne živiš, nego radiš i štediš i brineš, i

vek ti u tome proðe. A onda, odjednom, izokrene se i izopaci cela ta

igra; nastupe vremena kad svet stane da se ruga razumu, kad se

crkva zatvori i umukne, a vlast zameni golom silom, kad oni koji su

pošteno i krvavo sticali gube a dangube i siledžije sticu. I niko ne

priznaje tvoje napore i nikog nema da te pomogne i posavetuje kako

da braniš zaraðeno i ušteðeno. — Može li to biti? Zar to može biti? pita

se gazda Pavle neprestano i ne nalazeci odgovora vraca se ponovo na

pocetak svoje misli o gubitku svega.

Ma koliko nastojao da misli ma što drugo, ne uspeva. Tako se

neprestano vraca uvek ista misao. A vreme mili smrtonosno polako. I

cini mu se da mu ovaj most preko koga je hiljadama puta prešao, ali

koji nikad dobro nije pogledao, leži sada celom težinom na plecima,

kao neobjašnjiva i sudbonosna tajna, kao mora u nekom snu, ali snu

bez buðenja.

Zato gazda Pavle sedi tako pogružen, sa oborenom glavom i povijenim

leðima. Oseca kako ga znoj probija na sve pore ispod tvrde, štirkane

košulje, kragne i manšeta. Ispod fesa tece znoj u mlazevima. On ga ne

briše, nego pušta da sa lica pada u teškim kapljama na pod, a cini mu

se da to život sam gine i otice iz njega.

Ona dvojica vojnika, maðarski seljaci, ljudi u godinama; cute i jedu

hleb i slaninu, posutu paprikom; jedu polagano, režuci malom britvom

cas zalogaj hleba cas režanj slanine, kao da su na njivi. Zatim trgnuše

po gutljaj vina iz limene cuturice, pa zapališe svoje kratke lule.

Puckajuci, jedan od njih rece tiho:

— E, ja nikad nisam video da se neko tako znoji.

Zatim su u potpunoj tišini pušili dalje.

Ali nije se samo gazda Pavle znojio tim krvavim znojem i gubio se u

snu iz koga nema buðenja. U te letnje dane, na tom komadicu zemlje

izmeðu Drine i suhe granice, u kasabi, po selima, putevima i šumama,

svuda su ljudi u znoju lica svoga tražili smrt, svoju i tuðu, i u isto

vreme bežali i branili se od nje svim sredstvima i svim svojim

snagama. Ta cudna ljudska igra koja se zove rat hvatala je sve više

maha, širila se i podvrgavala svojoj vlasti žive stvorove i mrtve stvari.

Nedaleko od te opštinske barake ležao je toga jutra odred neobicne

vojske. Bili su u belim uniformama, sa belim, tropskim šlemovima na

glavi. To je bila nemacka vojska, takozvani Skadarski odred. Oni su

pre rata bili poslani u Skadar, gde je trebalo da, zajedno sa odredima

drugih država, kao meðunarodna vojska, održavaju red i mir. Kad je

buknuo rat, oni su dobili nareðenje da napuste Skadar i da se stave na

raspoloženje najbližoj komandi austrijskih trupa na granici Srbije.

Stigli su nocas i sad se odmaraju u onoj udolini koja deli pijac od

caršije. Tu, u mrtvom uglu, cekaju nareðenje da krenu u napad. Ima

ih oko sto i dvadeset. Njihov kapetan, rið i ugojen covek, koji teško

podnosi vrucinu, upravo sada grdi žandarmerijskog narednika Danila

Repca, grdi ga kako samo starešine u nemackoj vojsci mogu da grde,

glasno, bezobzirno i pedantski. Kapetan se žali da on i njegovi vojnici

umiru od žeði, da nemaju ni najnužnije, dok su oko njih zatvoreni

ducani, verovatno puni svega, iako postoji nareðenje da se ducani

otvore.

— Šta ste vi ovde? Žandarmi ili lutke? Ja treba ovde da skapavam sa

mojim ljudima! Ili da obijam valjda ducane kao razbojnik? Odmah da

pronaðete sopstvenike i da nam osigurate potrebne namirnice i zdravo

pice! Odmah! Razumete li što je: odmah?

Sa svakom reci kapetanu sve više udara krv u glavu. U beloj uniformi,

sa kao mak crvenom, do kože ošišanom glavom, on kao buktinja gori

od neke gnevne sile.

Narednik Repac, sav ukocen, trepce i samo ponavlja:

— Razumem, gospodine kapetane. Bice odmah. Razumem. Odmah.

I onda, prelazeci naglo iz svoje katalepticke ukocenosti u neki ludacki

pokret, on se okrenu i jurnu uz caršiju. Izgledalo je kao da je,

približivši se suviše onom kapetanu koji bukti od nekog gneva,

odjednom i narednik zahvacen tim plamenom koji ga goni da trci, grdi,

preti i bije oko sebe.

Prvo živo stvorenje na koje je u svom trku naišao bio je Alihodža. On

je upravo bio sišao iz svoje mahale da prigleda ducan. Gledajuci dobro

poznatog »vakmajstora« Repca kako potpuno izmenjen juri prema

njemu, hodža se iznenaðen pitao da li je taj podivljali, usplahireni

covek zaista onaj isti »vakmajstor« koga je godinama gledao kako,

miran, dostojanstven i uljudan, prolazi ispred njegovog ducana. Sad

ga mrki i koštunjavi Repac gleda nekim novim ocima koje ne

raspoznaju više nikog i ne vide ništa osim svog roðenog straha.

Narednik stade odmah da vice, kao da ponavlja ono što je malocas

video i cuo od nemackog kapetana.

— Povješati vas treba sve, sunce vam nebesko! Zar vam nije nareðeno

da ducane držite otvorene! Nego da ja zbog vas ...

I pre nego što je zbunjeni hodža mogao rec da izgovori pljesnu ga po

desnom obrazu da mu je ahmedija poletela sa desnog uha na levo.

I narednik je, onako izbezumljen, otrcao dalje da otvara druge ducane.

A hodža je popravio svoju ahmediju, spustio cepenak i seo na njega,

još jednako izvan sebe od cuda. Oko ducana su stali da se roje vojnici

stranog izgleda, u belim uniformama kakve nikad nije video. Sve ovo

dolazi hodži kao kad covek sniva. Ali on se više nicem ne cudi u ovom

vremenu kad šamari s neba padaju.

Tako je prošao ceo mesec u povremenom bombardovanju mosta i u

puškaranju po okolnim brdima, u patnjama i nasiljima svake vrste, i u

ocekivanju gorih nevolja. Još za prvih dana veci deo graðanstva

napustio je varoš koja je stajala izmeðu dve vatre. A krajem

septembra otpoce potpuna evakuacija kasabe. I poslednji cinovnici su

povuceni, nocu, i to drumom, preko mosta, jer je pruga bila vec

presecena. Zatim je postepeno povucena i vojska sa desne obale

Drine. Ostale su samo neznatne zaštitnice, pa manji pionirski odredi i

rasturene patrole žandarmerije. Dok nije došao red i na njih.

Most je stajao kao osuðen, ali još u suštini nedirnut i ceo, izmeðu dva

zaracena sveta.

U toku noci naoblacilo se, i kao da je jesen: vezali se oblaci za planine,

a po nebu meðu sobom. Austrijanci su iskoristili mracnu noc za

povlacenje i poslednjih odreda. Još pre svitanja sve je bilo ne samo na

drugoj obali Drine nego vec i na visovima iza Liještanske kose, izvan

pogleda i domašaja srpskih topova.

U osvit dana udarila je sitna kiša, kao jesenja. Po toj kiši poslednje

patrole obilazile su kuce i ducane u blizini mosta da vide da se u njima

nije zadržao kogod. Sve je bilo kao izumrlo: oficirska kasina, Lotikin

hotel, porušena kasarna, i ona tri-cetiri ducana na ulasku u caršiju.

Jedino pred Alihodžinim ducanom zatekoše hodžu koji je upravo stigao

od kuce i spuštao cepenak. Žandarmi, koji su poznavali hodžu kao

osobenjaka, opomenuše ga najozbiljnije da odmah zatvori ducan i

napusti pijac, jer je najstrože zabranjeno i »po život opasno« svako

dalje zadržavanje u blizini mosta. Hodža ih je gledao kao pijane ljude

koji ne znaju šta govore, i vec je hteo da im odgovori da je ovde život

vec odavno u opasnosti i da smo svi ionako mrtvi, samo se redom

sahranjujemo, ali se predomisli, poucen rðavim iskustvom poslednjih

dana, i rece im mirno i prirodno da je došao samo da uzme nešto iz

ducana i da se odmah vraca kuci. Žandarmi, kojima se ocigledno

žurilo, opomenuše ga još jednom da se što prije udalji iz ovoga kraja i

uputiše se preko pijaca ka mostu. Alihodža ih je gledao kako odlaze

necujnim koracima po prašini od koje je prva kiša nacinila mokar

debeo cilim. Gledao ih je još i kako idu preko mosta, zaklonjeni

kamenom ogradom da im se vide samo ramena i glave i dugacki

bajoneti na puškama. Na vrhovima Butkovih Stijena javi se suncev

sjaj.

Sve su njihove naredbe takve, stroge, važne, i u osnovi besmislene,

mislio je Alihodža i smeškao se u sebi kao dete koje prevari ucitelja.

Podiže cepenak koliko mu je trebalo da se uvuce, pa da ga onda samo

prisloni, tako da je ducan spolja izgledao zatvoren. Ostavši u mraku,

povuce se u onaj mali sobicak pozadi, gde se toliko puta sklonio od

nasrtljivog sveta, od razgovora koji truju i zamaraju, od porodice i od

svojih roðenih briga. Seo je na tvrdu, kratku seciju, podavivši noge

poda se, i odahnuvši. Još mu se unutrašnjost talasala od spoljnih

utisaka, a zatim se umiri i ujednaci kao dobre terazije. Uski prostor

tabuta se brzo ispuni toplinom njegovog tela i hodža oseti onu slast

samoce, mira i zaborava koja od tesnog, mracnog i prašnog sobicka

stvara nepregledne rajske vrtove sa zelenim obalama i nevidljivim

vodama blagog šuma.

Još u mraku i teskobi ovog uskog prostora osecala se spolja svežina

kišnog jutra i suncevog izlaska. I napolju je vladala neobicna tišina

koju — za cudo! — nije prekidao nijedan pucanj, ni ljudski glas ni

korak. Alihodža je bio ispunjen osecanjem srece i zahvalnosti. Eto,

mislio je u sebi, ovih nekoliko dasaka dovoljno je, uz božju pomoc, da

pravovremeno coveka zakloni i spase kao cudotvorna laða od svake

bede i napasti, i od bezizlaznih briga i od ognjenih topova kojima se

iznad njegove glave biju dva dušmanina, oba nevernika, i to jedan grði

od drugog. Otkako se zaratilo nije bilo ovakve tišine, mislio je dalje

radosno hodža, a tišina je slatka i dobra; u njoj se vraca, bar za

trenutak, bar nešto od onog istinskog, ljudskog života koga vec

odavno biva sve manje i manje, a koga je pod grmljavinom kaurskih

topova potpuno nestalo. Tišina je za molitvu; i sama kao molitva.

U tom trenutku hodža oseti kako secija pod njim suknu uvis i odiže i

njega kao igracku; kako se njegova »slatka« tišina prolomi i sva

odjednom pretvori u tutanj i gromku lomljavu koja ispuni vazduh,

porazi sluh, i postade sveopšta i uhom nemerljiva; kako rafovi na

protivnom zidu zaškripaše i one stvari sa njih poleteše prema njemu a

on prema njima. — Ah! jeknu hodža. Upravo, to je jeknula misao u

njemu, jer on sam nije imao više ni glasa ni sluha, kao što nije imao

mesta na zemlji. Sve je bilo nadvikano, zaglušeno, iz korena izvaljeno i

zavitlano zajedno s njim. Nekako najverovatnije izgleda da je onaj

jezicak zemlje izmeðu dve reke, na kome leži kasaba, išcupan sa

strahovitim urlikom iz zemlje i bacen u prostor u kom još jednako leti;

da su obe reke izletele iz korita, posuvracene put neba, i da sada

padaju u prazninu svom težinom svojih vodenih masa, kao dva slapa

koja se još nisu zaustavila ni razbila. Da nije kijamet-dan, onaj sudnji

cas o kome govore knjige i uceni ljudi, u koji ce izgoreti ovaj lažljivi

svet za tren oka, kao što se iskra gasi? Ali šta ce Bogu, koji pogledom

zažiže i gasi svetove, ovoliki urnebes? Nije ovo božje. Ali otkud onda

ljudskoj ruci ovolika sila? Kako da na to odgovori, ovako iznenaðen,

prevaren, zgaðen od ovog muckog udarca koji hoce da obori, polomi i

zagluši sve, do misli u coveku? Ne zna šta je ovo što ga nosi, ne zna

kuda leti ni gde ce se zaustaviti, ali zna da je on, Alihodža, imao uvek i

u svemu pravo. — Ah, jeknu još jednom hodža, i to bolno, jer ga ta

ista sila koja ga je podigla vrati grubo i žestoko natrag, ali ne na isto

mesto, nego na pod, izmeðu drvenog zida i prevrnute secije. Oseti tup

udarac u glavu i bol pod kolenima i u leðima. Još je samo mogao da

razabere sluhom, kao izdvojen zvuk od opšte grmljavine, kako nešto

teško udari u ducanski krov i kako tamo iza pregrada stade zveket i

prasak metalnih i drvenih predmeta, kao da su sve stvari u ducanu

oživele, poletele, i sudarile se u letu. Za tim udarcem išla je kiša sitnog

kamenja po krovu i kaldrmi. Ali on je vec izgubio svest i ležao

nepomican u svome tabutu.

Napolju se bilo posve razdanilo.

Ne bi mogao ni približno kazati koliko je tako ležao. Ono što ga je trglo

iz duboke nesvesti bili su u isto vreme i neka svetlost i neki glasovi.

Teško se pribrao. Zna dobro da je tu sedeo u potpunoj tami, a sada

kroz uski prolaz dopire iz ducana svetlost. Seca se da je svet bio

ispunjen zvukom, treskom od koga sluh išcezava i utroba premire u

coveku. A sad je tišina, ali ni nalik na onu tišinu kojom se on

naslaðivao pre lomljave koja ga je ovdje oborila, nego kao neka zla

sestra njena. Koliko je duboka ova tišina, to oseca najbolje po nekom

slabom glasu, koji, kao iz daleke daljine, vice nešto kao njegovo ime.

Razabravši da je živ i još u svom tabutu, hodža se iskobelja iz onih

stvari koje su mu se sa rafova srucile na glavu, diže se, jednako

stenjuci i ponavljajuci svoje bolno: ah! — Sad je jasno cuo glasove i

dozivanja sa ulice. Sagnu se i udenu u onaj niski otvor koji vodi u

ducan. Tu je bilo sve zakrceno od popadalih i porazbijanih stvari i sve

u punoj danjoj svetlosti. Ducan je širom otvoren, jer je cepenak koji je

on bio samo prislonio pao od potresa.

U onom kršu i neredu od rasturene robe i razbacanih predmeta ležao

je nasred ducana težak kamen u velicini ljudske glave. Hodža podiže

pogled. I odozgo je prodirala svetlost dana. Ocigledno, kamen je

uleteo provalivši slabi krov i drveno šiše. Zatim pogleda opet kamen,

beo, porozan, sa dve strane gladak i otesan, inace oštar i grubo

odvaljen. — »Ah, cuprija!« pomisli hodža, ali ga onaj glas sa ulice

doziva sve oštrije i jace i ne da mu da misli dalje.

Onako izubijan i još slabo razbuðen, hodža se naðe pred gomilom od

pet-šest ljudi, mladih, neobrijanih i prašnih, odevenih u sure uniforme,

sa šajkacama na glavama i opancima na nogama. Svi su bili oružani i

opasani unakrst redenicima, punih sitnih svetlih metaka. Sa njima je

bio Vlado Maric, bravar, ali bez svoga »šloserskog« kacketa, sa

šubarom na glavi i redenicima preko prsiju. Jedan od tih ljudi,

ocigledno starešina, mlad covek sa crnim tankim brkovima, pravilna

lica, oštrih crta i zapaljenih ociju, uputi se odmah prema hodži. Pušku

je nosio prebacenu po lovacki a u desnoj ruci tanak leskov štap. covek

opsova ljutito i odmah podiže glas.

— Je li, ti? Zar se ovako ostavlja radnja širom otvorena? Pa posle kad

ti nešto nestane, kazaceš da su ti moji vojnici opljackali ducan. Ja da ti

cuvam robu?

Lice toga coveka bilo je mirno, gotovo nepomicno, ali glas ljut, a štap

u njegovoj ruci dizao se preteci. Uto mu priðe Vlado Maric i nešto tiho

kaza.

— Lepo, lepo, neka je dobar i pošten, ali ako još jednom naðem da mu

ducan zija bez nadzora, nece ovako lako proci.

I oružani ljudi poðoše dalje.

»Ovo su oni drugi«, govorio je hodža sam sebi i gledao za njima. »Kad

prije uðoše i kad na mene naiðoše? E, baš nikakva promjena u ovoj

kasabi ne može biti a da se meni ne obije o glavu!«

Tako je stajao kod svog oštecenog ducana, zabezeknut, sa teškom

glavom i izlomljenim telom. Pred njim se pružao pijac koji je, u prvoj

svetlosti jutarnjeg sunca, izgledao kao razbojište, posuto sitnim i

krupnim kamenjem, crepom i komadima polomljenog drveca. Pogled

mu preðe na most. Kapija je bila na svom mestu, ali odmah iza kapije

most je bio prekinut. Sedmog stuba na mostu nije bilo: izmeðu šestog

i osmog zijala je praznina kroz koju se u kosoj perspektivi nazirala

zelena recna voda. Od osmog stuba dalje most se opet nastavljao i

išao do druge obale, gladak, pravilan, beo, kakav je bio juce i oduvek.

Hodža trepnu nekoliko puta u neverici, pa zažmuri. Pred unutarnjim

pogledom javi se secanje na vojnike koje je pre pet-šest godina gledao

kako pokriveni zelenim cadorom, nešto kopaju u tom istom stubu,

iskrsnu slika onog gvozdenog kapka koji je docnije godinama pokrivao

ulaz u miniranu unutrašnjost stuba, a pored nje zagonetno a recito lice

feldvebela Brankovica, gluvo, slepo i nemo. On se trže i otvori oci

ponovo, ali u njegovom vidnom polju opet je bilo sve isto: pijac posut

krupnim i sitnim kamenjem, i most bez jednog stuba, a izmeðu dva

grubo prelomljena luka zja praznina.

Samo u snovima mogu da se dožive i vide takve stvari. Samo u

snovima. Ali kad se okrenuo od neverovatnog prizora, pred njim je

stajao njegov ducan, s velikim kamenom, jednim delicem sedmog

stuba, meðu razbacanom robom. Ako je san, on je svuda.

Niz caršiju se zacu neko dozivanje, glasna srpska komanda i užurbani

koraci koji su se približavali. Alihodža brzo podiže cepenak, proturi

veliki katanac kroz mandal i uputi se svojoj kuci, uzbrdo.

I ranije se dešavalo da mu, dok ide ovako uza stranu, ponestane daha

i da oseti srce kako igra tamo gde mu nije mesto. Vec poodavno, još

od njegove pedesete godine, biva ovaj rodni breg nekako sve strmiji i

strmiji, a put do kuce sve duži. Ali nikad kao danas kad bi hteo da se

što pre udalji iz caršije i da što pre stigne kuci. Srce bije kako ne

treba, zaptiva mu dah i nagoni ga da stane.

Tamo dole, izgleda, pevaju. Tamo dole je i razoreni most, grozno,

dušmanski presecen po polovini. Ne treba mu da se okrene (i ne bi se

ni za šta na svetu okrenuo) pa da vidi ceo prizor: pri samom dnu

glatko odsecen stub, kao džinovsko deblo, i raznesen u hiljadu komada

po okolini, a lukovi levo i desno od toga stuba grubo prekinuti. Izmeðu

njih zja praznina od petnaestak metara. A izlomljene strane prekinutih

lukova bolno teže jedna ka drugoj.

Ne, ni za što na svetu ne bi se okrenuo! Ali ne može ni napred, uzbrdo,

jer ga sve više guši njegovo roðeno srce i noge otkazuju poslušnost.

Stade da diše što može dublje, lagano, jednomerno, svaki put sve

dublje. To je uvek i ranije pomagalo. To pomaže i sada. U grudima se

nekako razgaljuje. Izmeðu jednomernog dubokog daha i otkucaja srca,

stvara se ravnoteža. Koraca ponovo, a misao na kucu i na postelju

goni ga i podstice.

Koraca mucno i sporo, a pred ocima mu je neprestano, kao da se

krece pred njim, ceo prizor sa razorenim mostom. Nije dovoljno jednoj

stvari leða okrenuti pa da prestane da nas goni i muci. I da zaklopi oci,

on bi samo to video.

Jeste, mislio je življe hodža, vec malo lakše dišuci, sad se vidi šta je

bila i cemu je stvarno služila sva njihova zgoda i naprava, sva ta hitnja

i radinost. (Uvek je on bio u pravu, uvek, u svemu i protiv svih. Ali

sada ni to više ne može da ga ispuni zadovoljstvom. Ovo je prvi put da

mu ni do toga nije stalo. I suviše je bio u pravu!) Toliko godina on

gleda kako ruku ne skidaju sa cuprije, cistili su je, doterivali,

popravljali u temeljima, vodovod su kroz nju sproveli, elektriku na njoj

zapalili, i onda su sve to jednog dana digli u lagum kao da je stena u

planini a ne zadužbina, hair i lepota. Sad se vidi šta su i za cim idu. On

je to oduvek znao, ali sad, to može i poslednja budala da uvidi. Od

najtvrðeg i najtrajnijeg poceli su da odbijaju, od božjeg uzimaju. I ko

zna gde ce se zaustaviti! Evo je i sama vezirova cuprija pocela da se

osipa kao ðerdan; a kad jednom pocne, niko ga više ne zadrža.

Hodža opet zastade. Dah ga je izdavao i uzbrdica naglo rasla pred

njim. I opet je morao dubokim disanjem da stišava srce. I opet je

uspeo da ukarari dah, živahnuo i brže krocio.

Ali neka, mislio je on dalje, ako se ovde ruši, negde se gradi. Ima

valjda još negde mirnih krajeva i razumnih ljudi koji znaju za božji

hator. Ako je Bog digao ruke od ove nesrecne kasabe na Drini, nije

valjda od celog sveta i sve zemlje što je pod nebom? Nece ni ovi ovako

doveka. Ali ko zna? (Oh, da mu je malo dublje i malo više vazduha

udahnuti!) Ko zna? Može biti da ce se ova pogana vera što sve

ureðuje, cisti, prepravlja i doteruje da bi odmah zatim sve proždrla i

porušila, raširiti po celoj zemlji; možda ce od vascelog božjeg sveta

napraviti pusto polje za svoje besmisleno graðenje i krvnicko rušenje,

pašnjak za svoju nezajažljivu glad i neshvatljive prohteve? Sve može

biti. Ali jedno ne može: ne može biti da ce posve i zauvek nestati

velikih i umnih a duševnih ljudi koji ce za božju ljubav podizati trajne

graðevine, da bi zemlja bila lepša i covek na njoj živeo lakše i bolje.

Kad bi njih nestalo, to bi znacilo da ce i božja ljubav ugasnuti i nestati

sa sveta. To ne može biti.

U tim mislima koraca hodža sve teže i sporije.

Sad se jasno cuje da u caršiji pevaju. Kad bi samo mogao da udahne

više vazduha, kad bi put bio manje strmen, i kad bi mogao stici do

kuce, da legne u svoj dušek i da vidi i cuje nekoga od svojih! To je

jedino što još želi. Ali ne može. Ne može više ni da održi pravi odnos

izmeðu disanja i srca; srce je potpuno zaptilo dah, kao što se ponekad

u snu dešava. Samo ovde nema spasonosnog buðenja. Otvori široko

usta i oseti da mu oci izviru iz glave. Strmina koja je i dotle

neprestano rasla primace se potpuno njegovom licu. Celo vidno polje

ispuni mu tvrdi, ocediti drum, koji se pretvarao u mrak i obuhvatio ga

svega.

Na uzbrdici koja vodi na Mejdan ležao je Alihodža i izdisao u kratkim

trzajima.